To se u posljednjim mjesecima promijenilo iz nekoliko razloga – od promjena na bojnom polju i pomaka u javnom mnijenju do izbora bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se vraća u Bijelu kuću 20. januara i koji je više puta izjavio da bi okončao najveći oružani sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata za dan ili dva.

Može li, dakle, rat Rusije protiv Ukrajine završiti 2025. godine?

Ako kraj znači trajan mirovni sporazum, mnogi analitičari kažu da je odgovor ne – dijelom zato što ruski predsjednik Vladimir Putin to ne želi, bez obzira na njegove tvrdnje, osim ako Moskva ne dobije određeni stepen dominacije nad Ukrajinom, što je neprihvatljivo za Kijev i njegove saveznike u inostranstvu.

Stručnjaci smatraju da Putin želi da Rusija ostane stalna prijetnja Ukrajini i izazov Zapadu, koji prikazuje kao agresora u civilizacijskom sukobu.

Ukrajinci, s druge strane, ne žele mirovni sporazum ako bi to značilo formalno predavanje teritorija Rusiji i odustajanje od odgovornosti za ruske zločine protiv njihove zemlje i naroda.

"Mislim da smo veoma, veoma daleko od kraja rata", rekao je Nigel Gould-Davies, viši saradnik za Rusiju i Euroaziju u Međunarodnom institutu za strateške studije u Londonu.

Ipak, pritisak za prekid vatre gotovo je izvjestan, s obzirom na Trumpova obećanja o brzom okončanju rata. Pregovori se sada čine vjerovatnijima nego što su bili otkako su pregovori prekinuti nekoliko mjeseci nakon početka ruske invazije 2022. godine.

Zemlja i sigurnost

Prekid vatre donosi brojne rizike, uključujući mogućnost da Rusija iskoristi primirje za pregrupisavanje i novi napad, ukoliko ne budu uvedeni djelotvorni mehanizmiodvraćanja i zaštite Ukrajine.

Tu su i brojni izazovi za postizanje bilo kakvog dogovora, uključujući naizgled nepomirljive stavove o ključnim pitanjima sukoba.

Jedno od njih je teritorij. Dogovor o prekidu vatre sada se čini vjerovatnijim nego ranije, dijelom zbog znakova da bi Ukrajina, iscrpljena i oslabljena usporenim, ali skupim ruskim napredovanjima, mogla pristati na dogovor koji bi privremeno i neformalno ostavio velik dio teritorija pod ruskom kontrolom.

Ali to možda neće biti dovoljno za Putina. On i ruski zvaničnici tvrde da priznavanje četiri ukrajinske provincije kao dijela Rusije – uključujući dijelove koje kontroliše Ukrajina – nije predmet pregovora, što je za Kijev neprihvatljivo.

Još veća prepreka su ozbiljne i djelotvorne sigurnosne garancije za Ukrajinu.

Rusija je odlučna da spriječi ulazak Ukrajine u NATO: Jedan od zahtjeva koje je Moskva postavila kako bi izbjegla punu invaziju bio je obavezujući dogovor da Kijev nikada neće postati članica Alijanse. Analitičari navode da bi Kremlj gotovo sigurno bio protiv bilo kakvog aranžmana koji bi mogao protumačiti kao de facto članstvo u zapadnom vojnom savezu.

Ako bi zapadni saveznici Ukrajine "pokušali zaobići ovo, konstruirajući nešto što bi imalo sadržaj, ali ne i formu garancije, Putin bi jasno stavio do znanja da to ne bi bilo prihvatljivo za njega", rekao je Gould-Davies.

"Vrlo je teško zamisliti kako bi takva sigurnosna garancija za Ukrajinu mogla izgledati", dodao je.

'(Putinova) teorija pobjede'

Jedna od glavnih tema diskusija posljednjih sedmica bila je mogućnost slanja zapadnih trupa u Ukrajinu u slučaju prekida vatre. Međutim, u Evropi postoje nesuglasice po tom pitanju, a Rusija to ne bi dočekala s odobravanjem.

"Kremlj neće željeti vidjeti zapadne trupe, posebno NATO snage, duž te linije kontrole koja bi nadzirala prekid vatre", rekao je Greene, jer "Rusija želi zadržati inicijativu. Želi biti ta koja kontroliše eskalaciju i održava nesigurnost među Ukrajincima i Zapadom."

"Pitanje je hoće li (Kijev i Zapad) moći prisiliti Moskvu u poziciju gdje neće imati izbora nego prihvatiti takav aranžman", dodao je.

S obzirom na to da Rusija napreduje na bojnom polju, njena ekonomija se čini daleko od kolapsa, uprkos upozoravajućim znakovima, i uz nesigurnost oko buduće podrške Zapada Ukrajini, ta mogućnost za sada djeluje udaljeno.

"U ovom trenutku, (Putin) vjeruje da se njegova teorija pobjede pokazuje ispravnom – da je Rusija dugoročno dovoljno velika i izdržljiva da nametne i pretrpi gubitke protiv manjeg protivnika, Ukrajine, vojno je smrvi i da će politički nadživjeti Zapad", rekao je Gould-Davies.

"Ono što bi to moglo promijeniti i prisiliti Putina da zauzme drugačiji stav bio bi značajan pritisak Trumpove administracije, prijetnjom visokim troškovima nastavka rata koji bi Putina natjerali da povjeruje da bi njegov vlastiti režim mogao biti ugrožen", dodao je.

Osim što je naznačio da bi koristio nivoe pomoći Ukrajini kao sredstvo uticaja na Kijev i Moskvu, Trump nije otkrio mnogo o tome kako planira okončati rat.

Dok čeka početak Trumpovog mandata, Putin, čini se, vodi dvostruku igru, šaljući kontradiktorne poruke – istovremeno se prikazuje kao konstruktivan i spreman na ustupke, ali istovremeno postavlja prepreke bilo kakvom dogovoru koji bi bio prihvatljiv za Kijev i Zapad.

Primjer: Tokom 4,5-satnog sesija pitanja i odgovora uživo na državnoj televiziji 19. decembra, Putin je tvrdio da je Rusija spremna na kompromis o Ukrajini – ali je također iznio nekoliko stavova koji sugeriraju suprotno.

'Zasnovano na ratu'

Putin je, između ostalog, prikazao ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kao nelegitimnog lidera s kojim ne bi potpisao sporazum. Također je ponovo naglasio da takozvani Istanbulski komunikat – okvirni sporazum predstavljen neposredno prije nego što su pregovori između Moskve i Kijeva propali – mora poslužiti kao osnova za bilo kakve pregovore.

"Putin, međutim, govori da uslovi tog sporazuma, koji je predviđao suštinski neutraliziranu Ukrajinu – ne samo isključenu iz NATO-a, već i demilitariziranu, i time vrlo, vrlo laku metu za Rusiju u budućnosti... moraju biti u središtu svakog budućeg mirovnog sporazuma", rekao je analitičar Mark Galeotti.

"Pokušava učiniti ovaj proces što neugodnijim, dok istovremeno zvuči što fleksibilnije," rekao je Galeotti u svom podcastu 22. decembra.

Greene sugerira da bi Rusija mogla biti spremna da "smanji nivo nasilja" i razmotri prekid vatre, ali samo ako je Putin uvjeren da Moskva može nastaviti prijetiti Ukrajini i održavati sukob sa Zapadom, što je ključni element njegove vlasti.

"Ruska ekonomija trenutno funkcioniše samo zbog rata. Ruski politički sistem sada je izgrađen oko rata. On opravdava i objašnjava nivo centralizacije, represije i ideološke kontrole, što su stvari kojih će se Kremlj veoma nerado, ako uopće, odreći," rekao je Greene za RSE.

"Čak i ako bi Rusija krenula prema prekidu vatre, vjerovatno bi nastojala održati nivo konfrontacije koji trenutno ima s Ukrajinom, ali i sa Zapadom u širem smislu."

U propagandnom smislu, Greene tvrdi da je "Putin, a i Kremlj općenito, sebi ostavio značajnu retoričku fleksibilnost. Oni mogu definisati pobjedu, čak i privremenu ili djelimičnu, na više načina", rekao je Greene za RSE.

'Ogromna greška'

Oliker je također naglasila da ruski stavovi o teritoriji i drugim pitanjima ne znače nužno da bi dogovor bio nedostižan ako dođe do pregovora.

"Postoji prednost u započinjanju pregovora. A kad ih jednom započnete, ljudi bi mogli biti spremni na ustupke koje nisu spremni priznati na početku", rekla je. "Uvijek ulazite sa svojim maksimalističkim zahtjevima, a budala biste bili da to ne učinite."

Dogovor možda neće biti postignut 2025. godine. Ali ako se pregovori održe i postigne sporazum, analitičari upozoravaju da zapadne zemlje moraju biti oprezne kako ne bi prerano proglasile kraj sukoba.

"Odgovor Evrope na svaki sporazum o prekidu vatre bit će od ključne važnosti – i za Ukrajinu i za samu Evropu", rekla je Ruth Deyermond, viša predavačica na Odsjeku za ratne studije na King's Collegeu u Londonu, u pisanoj izjavi za RSE.

"Sa mnogim zemljama koje se suočavaju s političkim previranjima kod kuće (često potaknutim od strane Rusije), mogla bi postojati iskušenja da se ovo tretira kao kraj sukoba i prilika za resetiranje odnosa s Rusijom. To bi bila ogromna greška", napisala je.

"Rusija će i dalje predstavljati najozbiljniju i najneposredniju konvencionalnu i nekonvencionalnu prijetnju evropskoj sigurnosti."

2024. godinu obilježilo je dalje približavanje Bjelorusije i Rusije na političkom i vojnom planu.

U decembru, tokom sastanka Vladimira Putina i Aleksandra Lukašenka u Minsku, najavljeno je da će biti isporučen nuklearni raketni sistem Orešnik. Potpisan je i sigurnosni sporazum koji predviđa upotrebu ruskog taktičkog nuklearnog oružja stacioniranog u Bjelorusiji.

„Nažalost, i dalje vidimo de facto aneksiju Bjelorusije od strane Rusije, pri čemu Lukašenko žrtvuje suverenitet i nezavisnost svoje zemlje kako bi sačuvao vlastitu moć. Bjelorusija također igra ulogu u podršci Putinovom ratu protiv Ukrajine. I ne smijemo zaboraviti da je 2022. Lukašenko dozvolio da se Bjelorusija iskoristi za pokretanje invazije na Ukrajinu u punom obimu. Sada vidimo kako Rusija postavlja više oružja i raketnih sistema na bjelorusku teritoriju, dodatno je militarizujući”, rekao je David Kramer, izvršni direktor Instituta George W. Bush.

„Odnos između Rusije i Bjelorusije postaje sve bliži“, kaže David Marples, profesor istočnoevropske istorije na Univerzitetu Alberta. “Na bjeloruskoj teritoriji već oko godinu dana postoji taktičko nuklearno oružje. Ne znamo koliko su zaista spremni za upotrebu. Ali još važnije je kako su medijski prostori dvije zemlje ujedinjeni. Oni sada efektivno emituju istu propagandu usmjerenu protiv Zapada kao glavnog neprijatelja. Poljska je prikazana kao potencijalni agresor protiv Bjelorusije. Sve se to opravdava potrebom da se zemlja zaštiti od invazije NATO-a, iako NATO nikada nije prijetio Rusiji.”

Bjeloruski režim je od 2021. godine još jednom pokušao orkestrirati migrantsku krizu usmjeravajući tokove migranata iz Sirije, Iraka i afričkih zemalja na poljsku granicu. Poljske vlasti prijavile su brojne slučajeve agresije migranata, uključujući napade na graničare. Varšava je odgovorila stvaranjem tampon zone od 200 metara i povećanjem broja graničnih straža. Litvanija i Letonija su također ojačale svoju graničnu odbranu kako bi spriječile moguće provokacije.

“Lukašenko je učinio mnogo dobrog za Putina, od korištenja migracija kao oružja do obezbjeđivanja nove vojne opreme. Dozvoljeno mu je ponekad da daje lijepe izjave Zapadu, ali zapravo, sve ključne odluke, cijeli 'hamburger', kako kažu, pripremaju se u Moskvi”, kaže Donald Jensen, viši savjetnik Centra za Rusiju i Rusiju. Evropa u SAD Institut za mir.

Ipak, Lukašenko je 2024. godine, kao i mnogo puta u prošlosti, pokušao da manevrira, pokazujući spremnost da se uključi u dijalog sa Zapadom. Prvi put nakon dugo vremena oslobodio je više od 200 političkih zatvorenika.

„Lukašenko uvijek ostavlja sebi rupu u zakonu. "On pretvara Bjelorusiju u satelita Rusije, ali pokušava da zadrži slobodu djelovanja", kaže Kenneth Yalowitz, bivši američki ambasador u Bjelorusiji. “Osloboditi zatvorenike i reći da će se Bjelorusija oduprijeti aneksiji je način na koji demonstrira nezavisnost. Ali svi su odavno umorni od ove igre. Mislim da se nada da će odigrati neku ulogu ako počnu pregovori između nove američke administracije, Ukrajine i Rusije. Želi da poveća svoj značaj, da pokaže da je i dalje važan igrač. Ali po mom mišljenju, Lukašenko je danas sporedni igrač, koji služi kao paravan za Rusiju.”

Istovremeno, ne slažu se svi stručnjaci da je Bjelorusija potpuno izgubila nezavisnost.

„Rusija verovatno ne želi da apsorbuje Belorusiju“, kaže Jensen. “Putinu je dovoljno da je Bjelorusija satelit, koji podsjeća na istočnoevropske zemlje iz Hladnog rata. Istovremeno, vidimo da ili Putin ne vjeruje dovoljno Lukašenkovoj vojnoj sili, ili samom Lukašenku. Čak i za zadatke za koje bi se mislilo da bi Bjelorusi mogli da urade, dovode se Sjevernokorejci. To govori puno. To pokazuje da ravnoteža koju Lukašenko pokušava da održi funkcioniše – on ostaje na vlasti, nije izgubio nezavisnost. Kaže sve što Putin želi, ali daje izjave i o mogućem otporu u slučaju aneksije. I svakako postoji temeljni osjećaj u društvu protiv ruske okupacije.”

Jensen dodaje da Rusija ne želi da rizikuje unutrašnje nemire u Bjelorusiji, koji bi mogli skrenuti preostale resurse Moskve.

Istovremeno, 2024. godine pojavili su se novi znaci mogućeg umiješanosti bjeloruske vojske u rat u Ukrajini.

„Sporazumi o stvaranju novih ruskih vojnih baza u Bjelorusiji i postignuti sporazumi daju razloga za vjerovanje da su sada stvoreni svi uslovi za uključivanje bjeloruske vojske u rat u Ukrajini“, objašnjava Marples. “Teoretski, to je uvijek bilo moguće, ali sada postoji konkretna podrška za to. I tu bih se vratio na anketu koja je sprovedena 2022. Više od 86% ispitanika tada se protivilo učešću bjeloruske vojske u ratu u Ukrajini. Od tada je rat postao još brutalniji nego tada i sumnjam da se raspoloženje u društvu mnogo promijenilo.”

Političarka na Univerzitetu u Vilniusu Tatjana Čulitskaja, naprotiv, primećuje alarmantne trendove:

“U sferi javne uprave vidimo apsolutni prioritet onih koji pripadaju bezbjednosnom bloku, onih koji se drže represivnog i silovitog scenarija razvoja događaja. To su ljudi koji su suštinski spremni da geopolitičke interese, pa čak i ne bjeloruske, već ruske, stave iznad interesa beloruskog naroda. To je, u suštini, da služi spoljnoj, političkoj i vojnoj poziciji Rusije i Putina. To je zapravo vrlo alarmantan trend, jer, po mom mišljenju, on, nažalost, približava rat Bjelorusiji."

Međutim, bez obzira na Lukašenkove želje, sam rat je počeo da se približava granicama Bjelorusije 2024. Monitoring projekat "Belaruski Gayun" izvještava da je od jula 2024. najmanje 356 ruskih dronova korištenih u ratu s Ukrajinom uletjelo u vazdušni prostor Bjelorusija. Njihov broj raste: u julu je zabilježeno 9 dronova, onda u novembru - već 151.

WASHINGTON — 

Odjeljenje nije dalo detalje o tome koliko je radnih stanica u pitanju ili koje vrste dokumenata su hakeri mogli da pribave, ali je u pismu poslanicima u kojem se otkriva kršenje navelo da "u ovom trenutku nema dokaza koji ukazuju na to da se akter prijetnje nastavio pristup informacijama Trezora."

„Trezor veoma ozbiljno shvata sve prijetnje našim sistemima i podacima koje posjeduje“, saopštilo je ministarstvo. "Tokom posljednje četiri godine, Trezor je značajno ojačao svoju cyber odbranu, a mi ćemo nastaviti da radimo sa partnerima iz privatnog i javnog sektora kako bismo zaštitili naš finansijski sistem od prijetnji."

Odeljenje je saopštilo da je za problem saznalo 8. decembra kada je dobavljač softverskih usluga treće strane, BeyondTrust, označio da su hakeri ukrali ključ koji je koristio prodavac koji mu je pomogao da nadjača sistem i dobije daljinski pristup za nekoliko radnih stanica zaposlenih.

Kompromitovana usluga je od tada isključena i nema dokaza da hakeri i dalje imaju pristup informacijama odjeljenja, rekla je Aditi Hardikar, pomoćnica ministra finansija u pismu upućenom čelnicima Senatskog odbora za bankarstvo.

Odjeljenje je saopštilo da sarađuje sa FBI-jem i Agencijom za cyber bezbjednost i infrastrukturnu bezbjednost i da je hakiranje pripisano kineskim krivcima. Nije elaborirano.

SEOUL, SOUTH KOREA — 

Zapadni okružni sud u Seulu izdao je nalog u utorak, što je prvi put da se aktuelni južnokorejski predsjednik suočio s hapšenjem, javljaju lokalni mediji.

Yoon je smijenjen sredinom decembra, suspendujući njegove predsjedničke ovlasti dok Ustavni sud razmatra slučaj.

Pored opoziva, protiv Yoona se vodi istraga zbog pobune i zloupotrebe moći od strane zajedničkog vladinog istražnog tima. Vlasti su tražile nalog za hapšenje nakon što je Yoon ignorisao tri poziva za ispitivanje.

Yoonov pravni tim odbio je da sarađuje sa istragom, tvrdeći da bi suđenje za opoziv trebalo da ima prioritet nad bilo kojim krivičnim postupkom.

Nije jasno kada će biti izvršen bilo kakav pokušaj hapšenja niti koliko će vlasti biti agresivne u pokušaju izvršenja naloga.

Predsjednička služba sigurnosti do sada je sprječavala istražitelje da uđu u predsjedničku kancelariju ili u Yoonovu službenu rezidenciju radi pretresa koje je odobrio sud, pozivajući se na sigurnosne i vojne razloge.

Predsjednici Južne Koreje općenito su imuni od krivičnog gonjenja dok su na funkciji, osim u slučajevima koji uključuju pobunu ili izdaju.

Yoon je proglasio vanredno stanje 3. decembra – prvi takav dekret otkako je Južna Koreja postala demokratska 1980-ih – ali su zakonodavci poništili naredbu za nekoliko sati.

Yoon je rekao da je proglašenje vanrednog stanja bilo neophodno kako bi se poslala "snažna poruka" njegovim suparnicima, koje je optužio da su simpatizeri Sjeverne Koreje i opstruiraju njegov plan.

Proces opoziva je također ispunjen neizvjesnošću. Ustavni sud ima 180 dana da donese odluku o Yoonovoj smjeni, ali s tri upražnjena sudijska mjesta, svih šest preostalih sudija moraju jednoglasno da se slože da podrže opoziv.

Napori za imenovanje novih sudija su zaustavljeni, a opozicija prijeti opozivom uzastopnih vršilaca dužnosti predsjednika koji odbijaju da ih odobre, podstičući strah od dugotrajnog političkog zastoja koji je već naštetio ekonomiji Južne Koreje.

Prošle sedmice je vrijednost južnokorejskog vona dosegla najniži nivo u 16 godina u odnosu na američki dolar, što je izazvalo zabrinutost zbog viših troškova uvoza energije i povećanja potrošačkih cijena.