Veze između Sjedinjenih Država i balkanskih zemalja neraskidive su, između ostalog, zbog velikog broja doseljenika u Ameriku. Neki od njih davno su ovdje ostavili trag koji je i danas uočljiv. U Manasasu, u saveznoj državi Virdžinija, primjer tih veza su nazivi ulica.
Bosna, Sarajevo, Broz, Tito, Tomislav… Samo su neke od ulica u Manasasu, gradu koji je od Vašingtona udaljen oko 50 kilometara i koji je bio poprište velikih bitaka američkog građanskog rata. Glas Amerike istražio je kako su te ulice dobile naziv.
Povod za rad na ovoj priči bila je jedna prepiska na društvenim mrežama, čiji su se učesnici pitali ko je ulicama dao takva imena. Pretraga na Google mapama pokazala je da najmanje 10 ulica u Manasasu nosi nazive koji imaju veze sa Balkanom i uglavnom se nalaze jedne pored drugih.
Višemjesečno pretraživanje interneta i javno dostupnih arhiva nije mnogo pomoglo pri utvrđivanju porijekla naziva ulica. Glas Amerike se obratio nadležnim gradskim institucijama, kao i Okrugu Prince Villijam u kojem se Manasas nalazi, ali ni oni nisu imali mnogo novih informacija - osim da su ulice imenovane 80-ih godina prošlog stoljeća.
Prve konkretne informacije Glas Amerike je dobio od bibliotekara iz Informacionog centra za rodoslov i lokalnu istoriju, pri Javnim bibliotekama Okruga Princ Vilijam.
Bibliotekar Don Vilson pronašao je u arhivama dokumente koji pokazuju originalne planove graditelja za parcele sa balkanskim ulicama. Zemljišna dokumentacija iz 1985. godine pokazuje da je na jednoj od lokacija gradila kompanija čiji je predsjednik Karlo Milić. Po tom imenu i prezimenu dvije ulice i danas nose naziv.
Vilson objašnjava da je česta praksa da ulicama nazive daju njihovi graditelji: “Svaki put kada graditelj podnese plan za novu parcelu, dio plana je lista sa imenima ulica. Grad prijedloge prepušta graditelju. Ako se ne ponavljaju postojeći nazivi ili ne postoji neki drugi razlog zašto nazivi ne bi trebali biti korišteni, prijedlozi se obično prihvataju.“
Arhiva je takođe pokazala da se Karlo Milić pojavljuje u nizu zemljišnih transakcija na području Manasasa. Podaci koje su bibliotekari pronašli u dostupnim rodoslovima ukazali su na potencijalne rodbinske veze u porodici Milić.
Od BiH, preko Hrvatske, do Amerike
Brojni pozivi Glasa Amerike na dostupne brojeve telefona i pokušaji kontakata preko društvenih mreža osoba za koje smo sumnjali da su članovi porodice, konačno su urodili plodom kada je na poruku odgovorila kćerka Karla Milića, Janja Milić-Zobunđija, te potvrdila da smo na pravom tragu.
„Rado bih vam pomogla u vašem istraživanju jer je moj dragi otac živio u Virdžiniji, Manasasu, od 1977. do 2011. godine. Porijeklom smo iz naše lijepe BiH/Gornji Vakuf-Uskoplje“, napisala je Milić-Zobunđija. „Došli ste do osobe s kojom možete podosta čuti o zanimljivostima i nazivu ulica u Manasasu, koje je iz ljubavi prema obitelji i BiH dao moj otac, graditelj.“
Gospođa Janja, po kojoj je jedna od ulica dobila naziv, takođe je navela da je Karlo Milić sahranjen 2011. godine u Zagrebu, gdje ona i danas stanuje. Za dodatne informacije uputila je Glas Amerike na njenu knjigu „Rodoslovlje obitelji Milić“ i monografiju „Uskoplje“, čiji je bila koautor.
Uvid u knjige Glas Amerike je dobio zahvaljujući Centru za obrazovanje, sport i kulturu iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Iz njih se vidi da se Karlo Milić 1957. godine sa porodicom iz BiH preselio u Zagreb, a dvadesetak godina kasnije je otišao u Ameriku.
Milić-Zobunđija je povezala Glas Amerike sa svojim bratom Tomislavom, koji i danas živi u Sjedinjenim Državama i koji je pristao da prepriča svoj i očev životni put.
„Od svoje familije on je bio najuspješniji. Bio je nešto posebno“, kaže Tomislav Milić.
Prema njegovim rečima, Karlo Milić je bio direktor firme u Zagrebu, ali je zbog neslaganja sa tadašnjim komunističkim vlastima 1975. godine odlučio da pobjegne iz Jugoslavije, te se počeo kriti po Evropi.
Pomoć američkog potpredsjednika
U to vrijeme Tomislav je bio omladinski reprezentativac Jugoslavije u hokeju. Imao je djevojku, ćerku poznatih plesača na Brodveju, koja je zbog njega napustila karijeru balerine, te se iz Amerike preselila u Jugoslaviju. On počinje razmišljati da se pridruži ocu i pomogne mu. Ipak, sa djevojkom donosi odluku da, umjesto za neku od evropskih zemalja, otputuju za Sjedinjene Države.
„To mi je sve novo bilo. Par tjedana prije uopće nisam znao da ću biti u Americi. I sad odjedanput planiraš si život, a klinac si još, 18-19 godina“, prisjeća se Tomislav.
Ubrzo po dolasku se vjenčao sa tadašnjom djevojkom, a u glavnom američkom gradu, Vašingtonu, počinje usavršavati engleski jezik, sa planom da upiše fakultet.
„Neko mi je spomenuo da ima stan kod nekakvog senatora. Ja nisam ni znao šta je senator u to vrijeme“, objašnjava Tomislav i dodaje da je odlučio da iznajmi stan iako mu se nije previše svidio. To će se pokazati kao važna odluka.
„Moja supruga je došla iz Konetikata i odlučili smo da budemo u Vašingtonu. I u to mjesec dana, moj senator postane vice-predsjednik Amerike“, prisjeća se Tomislav.
Valter Mandejl je 1977. godine postao potpredsjednik Sjedinjenih Država, na izborima na kojima je Džimi Karter izabran za predsjednika. Mandejl Tomislava povezuje sa ljudima koji njegovom ocu pomažu da dobije politički azil. Nakon što je oko godinu dana proveo u Evropi, Karlo Milić dolazi u Ameriku. Otac i sin odlučuju da pokrenu graditeljski biznis.
„U početku je bilo malo teško jer nismo razumjeli kako se ovdje radi. Kod nas se radi puno drugačije, sa drugim materijalima i šta ti ja znam. Ja se sjećam, u početku, ja i on smo rezali cijelu šumu da bi mogli očistiti teren, da bi mogli raditi kuću. I onda smo kopirali susjeda kako on radi te drvene kuće. Nismo u biti imali pojma šta radimo“, priča Tomislav uz smijeh.
Tomislav objašnjava da su procijenili da je Manasas, koji se tek počeo širiti, a blizu je Vašingtona, bio dobra lokacija za razvoj biznisa. Navodi da su počeli sa tri kuće, te su postepeno razvijali biznis za koji vjeruje da je u jednom trenutku vrijedio i 50 miliona dolara.
„Malo pomalo smo se širili“, kaže Tomislav.
On se nakon neoliko godina razvodi, te odlazi u Kaliforniju, gdje na Univerzitetu Berkli upisuje arhitekturu. Karlo Milić nastavlja da vodi posao, iako nije dobro znao engleski jezik, u čemu mu je do tada uglavnom pomagao sin. Takođe, Tomislav objašnjava da njegov otac nije pohađao čak ni osnovnu školu.
„Dugo vremena sam pokušavao shvatiti kako on to sve uspije. Nikad nije išao u školu. Imaš toliko školovanih ljudi ovdje. Ali on je uvijek bolje napravio nego većina ljudi koji imaju formalno [obrazovanje], fakultete. Ali se kod njega jednostavno sve svodilo. Kupiš jeftino i prodaš za više novaca. To je bila formula, njegova tajna.“
Zbog čega su ulicama dali takve nazive?
Nakon završenog fakulteta, Tomislav se 1984. godine vraća na istočnu američku obalu i dio vremena radi samostalno, a dio sa ocem. U tom periodu kupili su zemljište koje su isparcelisali i ulicama dali balkanske nazive.
„To je bila farma od stotinu ejkara. I to je tvoje. I kad ti daš plan na općinu, onda inženjeri sve nacrtaju. I ulice i ovo i ono. To ovisi o tebi, šta ćeš ti, kako ćeš te ulice napraviti ili šta ćeš izgraditi ili ko će dati imena tim ulicama.“
Takođe su počeli da prave i kancelarijske prostore. U drugom dijelu Manasasa, jedna ulica nosi naziv „Croatia Way“, odnosno „Put Hrvatske“. Tomislav kaže da su ta imena više značila ocu, nego njemu.
„Da svi znaju o njemu i šta je on napravio“, kaže Tomislav. „Tata je imao malo veći ego nego što sam ja imao. To je njemu bilo malo više važnije nego što je meni bilo. On bi kupio auto i imao Milić tablicu“.
Stanovnici ulica koji su pristali govoriti za Glas Amerike znali su samo osnovne informacije o porijeklu naziva.
„Na osnovu mog limitiranog znanja jezika, pretpostavio sam da je nekako istočnoevropsko. Ne bih mogao reći je li Balkan ili ne. Ali ako je to – ne bi me iznenadilo“, kaže Dejvid Meklor iz ulice „Tomislav“.
„Ulica Sarajevo. To je relativno skoro, u devedesetim, raspad Jugoslavije na Srbiju, Crnu Goru i druge. Sarajevo je bilo pod opsadom, pa je često bilo u vijestima. Kosovo je bilo veliki problem. Nisam upoznat sa Karlom. Postoji Milić, koji očito zvuči srpski ili jugoslavenski. I ulica Tito. Tito je bio jedan od lidera Jugoslavije“, kaže Lens Donovan, koji stanuje u ulici „Karlo“. „Sjedinjene Države su multietničke. Srbi, Hrvati, Crnogorci su svi došli ovdje da doprinesu i svakako su to učinili. Ko god da je došao ovdje, učinio je divan posao gradeći ove domove.“
„Mislim da je to veoma zanimljivo. Ovdje postoji dugačka istorija koja seže do graditelja i njegove porodice, različiti odnosi. I veoma je zanimljivo imati takvu vrstu naslijeđa u ovom komšiluku“, kaže Robert Kegli, stanovnik ulice „Tomislav“. „Ovo je veoma raznoliko naselje. Imamo mnogo različitih ljudi i to je veoma tipično za Ameriku.“
Zbog političkih problema, Karlo Milić dugo nije mogao putovati u Hrvatsku, ali je nakon raspada Jugoslavije često odlazio u Zagreb, gdje je takođe imao graditeljske poduhvate. Krajem devedestih godina prošlog stoljeća, pretrpio je srčani udar, poslije čega mu se zdravstveno stanje postepeno pogoršavalo. Nedugo pred smrt, preselio se u Zagreb.
Tomislav je ostao u Americi da završi poslove: „Ja sam se uvijek osjećao - ja pomažem svom ocu ili pomažem svojoj familiji. Za mene je to uvijek bila kao nekakva dužnost. Nikad u biti nisam toliko razmišljao o tome. Jednostavno, napraviš. Otac, majka, sestra…“.
„Meni je drago da smo ostvarili i napravili sve to. Ono, kad gledaš nazad u život, naravno da si ponosan da si nešto napravio u životu“, kaže na kraju razgovora Tomislav Milić.
U radu na ovoj priči pomogli su Milan Nešić i Amina Bijelonja Muminović.
