Kafe Bubamara, restoran u gradiću Klifton u Nju Džersiju, gotovo deceniju svojim gostima služi balkanske specijalitete, među kojima su i poznata crnogorska jela. Popularan je i među imigrantima sa prostora bivše Jugoslavije i Amerikancima. Vlasnici, Snežana i Saša Milić - rodom iz Podgorice - za Glas Amerike kažu da je ideja bila da se "napravi nešto naše".
"Da pokažemo ljudima da kod nas u Crnoj Gori, bivšoj Jugoslaviji, imamo dobru hranu, imamo i mi nešto da predstavimo, da pokažemo. 70 odsto gostiju su stranci, 30 odsto naši. Možda je to na početku bilo 70 odsto naših, ali vremenom, ljudi su počeli da se vraćaju na našu hranu, naše popeke, naše bureke", priča Saša Milić, koji je sa suprugom Snežanom i ćerkom Anđelom iz Podgorice u Ameriku došao krajem devedesetih.
Počeci, kako se Snežana prisjeća, nisu bili laki.
„Bilo je mnogo teško prvu godinu, dok Anđela nije došla, jer smo ostavili dijete u Podgorici. Taj period bez nje ovdje, prvo je to bilo mnogo teško. Drugo, dok smo se ovdje uklopili, dok su nas prihvatili...Bilo je poprilično teško. Ali smo se izborili".
„Svaki početak je težak. Bilo šta da radite u životu. Ali mislim da ova zemlja daje puno šansi za sve koji žele i hoće da rade. I ko daje maksimum da radi nešto i da ima neki cilj. Ovdje čovjek kada dođe ima veliku mogućnost da sebe izgradi u nešto što možda nije na drugom mjestu uspio", smatra Saša.
Milići su "Kafe Bubamaru" otvorili krajem 2014. godine u Kliftonu, u kojem živi veliki broj imigranata sa prostora bivše Jugoslavije. Ime restorana inspirisala je važna osoba u njihovom životu, a posebno ćerke Anđele.
„Došli smo tu i taj grandpa, očuh je mnogo pomogao oko njenog vaspitanja i ulaska u cijeli američki sistem. Mnogo je vremena provodio sa njom, dok smo ja i ona radili. Negdje je on naišao na bubamaru i pitao Anđelu: Kako se zove ovo na vašem jeziku. Ona je rekla bubamara...I tako je ostalo njeno ime bubamara, i on ju je cijelo vrijeme tako zvao. Umro je. Pričali smo da otvorimo nešto zajedno, i onda smo razmišljali da li restoran da se zove granpa place ili bubamara. To je bilo takmičenje, ali smo na kraju svi odlučuli da bude bubamara i da bude sjećanje na njega", ispričao je Saša za Glas Amerike.
Restoran je bilo lako otvoriti, ali teško držati otvorenim, uz puno odricanja, kažu Milići. Sašina porodica u Podgorici – osim što je bila fudbalerska, 80-tih godina bila i vlasnik popularnog kafića u glavnom gradu Crne Gore.
„Veliki je trud, veliki je posao, a raditi 365 dana u godini, po 16 sati, uz odricanje nije baš jednostavno. Ali svi ti gosti ti daju volju...Izlaze zadovoljni hrana im je super, ambijent, muzika. Dešavalo se da Amerikanci slušaju našu muziku koju ne razumiju kažu, ne znam kakva je ovo muzika ali je divna.“
Posle gotovo 10 godina od otvaranja, restoran je veoma popularan, a najbolja reklama su mu zadovoljne mušterije, kada je riječ o jelovniku, imaju svoje favorite, ističe Snežana.
„Najviše se naručuju naša tradicionalna jela – ćevapi, bureci, uštipci. Nema stola koji ne naručuje uštipke".
Gosti naručuju i crnogorske specijalitete, popeke, kačamak i poparu. Saša kaže da Amerikancima posebno savjetuje da ga ne jedu uveče "zato što može da bude težak".
Kačamak mnogim gostima budi uspomene na Crnu Goru. Anđelka Kalabreze, porijeklom iz Crne Gore, u Americi živi 48 godina, a u kafe Bubamaru dolazi često.
„Meni se čini kao da sam kod kuće kad dođem ovđe. Isto kao u Podgorici, kao ovđe...Podsjeća me na moju babu, na moju majku, uživam da vam pravo kažem“, kaže Anđelka za Glas Amerike.
Njena prijateljica kaže da, kada je u Njujorku, uvijek dolazi u Kafe Bubamaru, te da joj je najomiljenije jelo burek sa sirom.
Pojedini gosti dolaze i da bi probali tursku kafu.
"Turska kafa je veoma jaka, u početku, ali je dobra kombinacija sa dezertom. Definitivno ćemo da se vratimo i probamo druge stvari sa jelovnika", kaže jedna od gošći.
Dok su na jelovniku poznata jela, ispred restorana je poznati automobil iz vremena bivše Jugoslavije - fića. Za Sašu Milića, to je još jedan podsjetnik na „stara dobra vremena“, koji je brodskim kontejnerom, 2020. godine, stigao iz Podgorice.
„Želja mi je da pođem s njom na Tajms skver. Čisto da vidim kako će da reaguju. Tablice titogradske moraju da ostanu naprijed, a pozadi tablice Nju Džerzija. Na fići su fotografije. Imam Jugoslaviju u malom".
Dok ne stigne do Tajms skvera, fića se trenutno može vidjeti na ulicama Kliftona, gdje žive i Milići koji, kako godine prolaze, planiraju nove projekte, ali polako razmišljaju i o penziji. Snežana se nada da će to biti u Crnoj Gori, dok Saša želi da podijeli vrijeme između Crne Gore i Amerike.
