Nakon što je analiza UNICEF-a i Ministarstva prosvjete pokazala brojne nedostatke u crnogorskom obrazovanju, a iz Udruženja roditelji najavili da će nezadovoljnim roditeljima sugerisati tužbe, crnogorski psiholog Radoje Cerović ocijenio je da je za takvo stanje, pored društvenih fenomena, u značajnoj mjeri odgovoran školski program.
On smatra da su problemi koji uzrokuju katastrofalan učinak crnogorske djece na svim testiranjima “veoma brojni”, te da “neki od njih nisu vezani za sam školski sistem, već za sveukupne društvene fenomene poput socijalnog raslojavanje i neravnomjerne raspodjele bogatstva, kao i nekih kulturnih, odavno prisutnih, elemenata na koja ukazuju međunarodna istraživanja”.
Osvrćući se na “katastrofalan učinak” crnogorske djece na međunarodnim testiranjima, Cerović je rekao da su načini izlaganja crnogorskih školskih sadržaja didaktički “besmisleno zastarjeli”, te da retrogradni metodi ocjenjivanja “stavljaju u centar pojam greške”, nesporazuma i propusta, što djeci školu čini “zastrašujućom, surovom i hladnom”.
“Cjelokupna metodologija evaluacije znanja i način ocjenjivanje dovode pojam greške u centar pažnje, hipertrofirajući značaj propusta, previda i nesporazuma. Kao da je zadatak nastavnog kadra da nađe ono što ne znate i da lošijom ocjenom zapečati vašu budućnost. Greške ne mogu biti popravljene. Od osnovne škole do fakulteta, taj retrogradni princip je lajtmotiv didaktičkog pristupa. Imao si 3, više nikada nećeš imati 5. Sve to predstavlja samo još jedan doprinos činjenici da je takva škola i učenje zastrašujuća, surova i hladna. I da samo mazohisti mogu uživati u učenju”, rekao je Cerović u intervjuu za Glas Amerike.
Cerović je ocijenio da se može govoriti o “višedecenijskoj stagnaciji u metodama i sadržajima”, i dodao da su načini izlaganja školskih sadržaja “besmisleno zastarjeli i u skladu sa načinima didaktičke komunikacije iz sedamdesetih godina XX vijeka”.
“Zar stvarno mislimo da možemo da vodimo bitku protiv novih tehnologija, da ih ignorišemo i zaobilazimo. Zar je moguće da smo od Interneta napravili smrtnog neprijatelja, a od pametnog telefona najveći problem novih generacija?”, upitao je i dodao da, umjesto da iskoristimo beskrajne mogućnosti koje nove tehnologije nude, “mi smo prilagodili program nekom hipotetičkom informatički nepismenom nastavniku i istrajemo na putu krede i table”.
“Možemo li stvarno dozvoliti sebi da generacije djece izlaze iz škole sa osjećajem da je učenje nesnosno frustrirajući i naporan zadatak? Možemo li dozvoliti da školski sistem u 21. vijeku ima za centralno temu nalaženje greške?”, pita Cerović.
Nekoherentnost i nelogičnost u izlaganju materije je, po njemu, takođe spektakularna odlika crnogorskih školskih programa.
“Istoriju učite tako što u knjizi nećete nikako naći ni hronološki ni geografski kontinuitet, skakat ćete s kraja na kraj svijeta, s kraja na kraj vijeka, da slučajno ne povežete neke uzročno-posljedično elemente. A neke teme ćete i preskočiti, o njima se ne priča. Iz geografije ćete učiti beskrajne nizove brojki, površine, klime, dužine rijeka, broj kišnih dana… zašto pobogu? Zar je suština te nauke u memorisanju podataka?”, nabraja Cerović i pita “zar se geografija u vrijeme Interneta svodi na memorisanje podataka”.
“Petar Pan” bez kapetana Kuke, Doktor Jojboli ruski prevod “Doktora Dulitla”
Cerović smatra da danas “djeca ne čitaju i ne vole da čitaju”, i poručuje da treba “samo pomisliti na stepen nemara koji je potreban da već decenijama u spisku školske lektire figuriraju naslovi koji su tamo čistom greškom”.
On navodi da cijeli svijet za lektiru djeci nudi „Doktora Dulitla“ i pita se da li je moguće da nitko u našem sistemu školstva nije shvatio da je Doktor Jojboli ustvari težnja sovjetskih političkih moćnika da djeca u Sovjetskom Savezu ne čitaju zapadne autore, a njegov autor Kornej Čukovski samo prepisivač slavnog romana za djecu.
Cerović se takođe pita “je li moguće da nitko od tih ljudi nije shvatio da samo Crna Gora ima za lektiru knjigu „Petar Pan u Kensingtonskom parku“ - pretužnu metaforu o mrtvom dječaku koji kruži Kensingtonskim parkom i gleda osvijetljene prozore kuće u kojoj nekad živio, i u kojoj neka druga djeca grle roditelje”, smještenu u 3. razred kao obavezna lektira.
“Onaj veseli Petar Pan, koji je ponuđen djeci širom Evrope, uopšte nije taj kojeg bi naša djeca trebalo da čitaju. Onaj Petar Pan koji se druži sa izgubljenim dječacima u zemlji Nedođiji i koji se bori protiv kapetana Kuke, nije onaj koga su naši eksperti uvrstili u lektiru. Zato što možda više vole ovaj tužni i klaustrofobični? Ili ga smatraju primjerenijim III razredu osnovne škole? Ne, odgovorno tvrdim da oni uopšte nemaju pojma da to nije taj roman”, rekao je i dodao da “sada možete da zamislite - ako je ovoliki stepen nemara prema takvim makroskopskih greškama i propustima - šta možemo da očekujemo ako se zadubimo malo više i uđemo u sadržaje, ali i u metode kojima su ti sadržaji ponuđeni našoj djeci”.
Cerović, koji je visoko obrazovanje stekao na rimskoj “La Sapienci”, smatra da “floskula po kojoj našoj djeci nije potrebna informatika jer oni, pobogu, već sve znaju i “vidi ovog mog malog kako se snalazi”, nijesu argument za ozbiljnu diskusiju”.
“Vjerovatno se snalaze bolje od njihovih nastavnika, ali to ne smije da bude parametar. Okruženi smo zemljama u kojima se informatička grupe predmeta, a ne samo medijska pismenost, sistematično izučava i veoma rano uvodi. Zar ne shvatamo da je to nova pismenost?"?
Cerović je upitao zašto bi djeca voljela da uče i zašto ne bi bili razočarani i frustrirani učenjem, ili se osjećali bespomoćno pred gomilom apstraktnih pojmova prezentiranih na dogmatski način, kroz prazne formule i apstraktne definicije.
“Zašto bi iko vrednovao i bio ponosan na svoje znanje iz, naprimjer, Darvinove evolucije, ako je okružen moćnim narativom vaskrsnule Crkve, koji je nekako emocionalniji i topliji. Darvin djeluje kao neprijatelj, čovjeka, čovječnosti, Boga”, smatra Cerović i dodaje da “lični stavovi, intelektualna elaboracija, kritičko mišljenje, kao i saradnja prilikom učenja nijesu predviđeni našim programima i pristupima, ili, ako jesu, ostaju na formularima koje nastavnici popunjavaju”.
Cerović je upitao i da li je problem u količini ili u katastrofalnoj neprilagođenosti, “rekao bih odvratnosti i dosadnosti načina na koji su teme obrađene”, ili u “negativnoj selekciji nastavnog kadra, sa ponekim izuzetkom u vidu motivisanih i savjesnih entuzijasta”.
“Mi ovdje nemamo potrebu za još jednom „reformom“. Imamo potrebu za radikalnim, kopernikanskiim obrtom u pristupu obrazovanju. Imamo potrebu za hrabrim i veoma informisanim liderima u toj oblasti. Za ljudima koji su potkovani modernim naučnim podacima i međunarodnim iskustvima i koji bi bili u stanju da naprave revoluciju, za velikim poznavaocima novih tehnologija koji bi bili u stanju da ih uključe i to učine svakodnevicom za našu djecu”, rekao je Cerović i zaključio da Crnoj Gori, pored svega toga, “trebaju i političari koji ne kupuju pobjede na izborima našim novcem, već ih alociraju u obrazovanje i zdravstvo kao jedine zaloge budućnosti ove države”.
