Za početak, potebno je razjasniti šta znači akronim COP, jer on očito ne dolazi od prvih slova izraza Konferencija o klimatskim promjenama (United Nations Climate Change Conference). Ova konferencija je 26. Konferencija stranaka (Conference of Parties - COP) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama i treći sastanak stranaka Pariškog sporazuma. Kako je to 26. po redu konferencija, tako je ovo COP26. Samitom predsjedava Ujedinjeno Kraljevstvo te je ova zemlja i domaćin COP26.
Nauka i politika moraju biti za jednim stolom kada su klimatske promjene u pitanju
Ovdje treba stati i zapitati se koji su to najveći problemi čovječanstva koje prati nauka i na koje nauka može dati određene odgovore, bar djelomična rješenje. To su svakako javno zdravlje, s fokusom na trenutnu vanrednu situaciju izazvanu pandemijom COVID-19, klimatske promjene, proizvodnja hrane i dobijanje energije, koje je, opet usko pozvezano sa problemom klimatskih promjena.
Kada se radi o ovako velikim problemima koji imaju utjecaj globalno, nauka prosto ne može raditi sama – za djelovanje su potrebne odluke institucija, vlada ali i kooperacija s poslovnom zajednicom. A vlade, pogotovo u građanskim demokratijama, moraju pitati naučnu zajednicu kao neku vrstu konsultanta o tim pitanjima.
Naivno je i pomisliti da je nauka apolitična i da djeluje van okvira društva, čak i ako se radi o mnogo manjim stvarima, opskurnim opštoj populacija, poput istraživanja odbrambenog sistema bakterija na viruse. Zašto baš ovaj primjer? Premda se može učiniti kao da nije vezan direktno za društvo i nije bitan, istraživanje odbrambenog sistema bakterija nam je donijelo revolucionarnu CRISPR metodu editovanja genoma. A ta metoda bi se mogla koristiti za liječenje bolesti, za detekciju patogena, za poboljšavanja usjeva. Ništa u nauci nije izvan društva i nauka nije apolitična.
COP26, kao i prethodne konferencije, okupljaju i političare, poslovne ljude i naučnike u procesu donošenja odluka vezano za energetske politike, pogotovo na polju smanjivanja emisija stakleničkih pnova, s akcentom na ugljendioksidu. Pregovara se i o novčanoj pomoći zemljama u razvoju i sa malim bruto nacionalnim dohotkom u mitigaciji klimatske krize. Ovi zemljama će trebati pomoć u procesu energetske tranzicije, da se manje oslanjanju na fosilna goriva, glavni izvor ugljendioksida koji stvara klimatske promjene.
Ekonomska pomoć siromašnim zemljama
Još uvijek traju rasprave oko toga kako definisati i pratiti finansiranje borbe protiv klimatskih promjena, ali čak i bogate zemlje priznaju da tek trebaju ispuniti obvezu, preuzetu prije 12 godina, da do 2020. godine daju 100 milijardi američkih dolara godišnje manje bogatim zemljama kao pomoć u procesu prilagođavanja, energetske tranzicije i mitigacije klimatskih promjena.
Naime, ove zemlje su često najviše pogođene klimatskom krizom, u koju, ne zaboravimo, ne spada samo povećanje temperature atmosfere, nego i time izazvani procesi poput češće pojave ekstremnih vremenskih uslova, kakvi su uragani, suša i glad. Povećanje temperatura utječe i na utapanje glečera, što povećava razinu mora i oceana. Neke male otočne zemlje, poput Maldiva, mogle bi nestati u ovakvim procesima. Također, povećanje nivoa mora utječe i na neke važne ekosistema, od kojih ovise čitava zajednice ljudi. Takvi su koraljni grebeni koji us posebno osjetljivi na klimatske promjene, a koji štite kilometre naseljenih područja od udara talasa, i dom su nizu vrsta, od kojih mnoge služe kao hrana ljudima koji žive uz obale oceana.
Naučnici predviđaju kako će djeca rođena 2020. godine doživjeti dvostruko do sedmostruko povećanje ekstremnih vremenskih događaja u poređenju s ljudima rođenima 1960. godine, prema sadašnjim obećanjima klimatske politike.
Pri tome ove zemlje sa veoma malim udjelom učestvuju u globalnim emisijama ugljendioksida. Prema podacima iz 2015. godine, najveći producenti emisija ugljendioksida su Kina (29.5%), SAD (14.3%), EU (9.6%), Indija (6.8), Rusija (4.9%) i Japan (3.1).
Iznenađenja konferencije: Kina, Indija i Brazil
Interesantno je da ove godine Kina na COP26 vjerovatno predstavlja promjenu svoji planova gradnje infrastrukture koji su višu u smjeru zelene energije. Ovo bi moglo prestavljati prilično velik korak za Kinu, ali i cijeli svijet, pogotovo kada imamo na umu da su najveći emiter ugljendioksida.
Međutim, ono što jeste strašno u cijeloj ovoj situaciji, jeste da naučne procjene potvrđuju kako obećanja vlada na COP 2015. u Parizu nisu ispunjena, a obećanja dana od tada još uvijek ne ispunjavaju službeni cilj da se globalno zatopljenje ograniči na 1.5–2 °C iznad predindustrijskih nivoa. Čitav problem je to što postoje potpisani dogovori, obećanja i deklarativna spremnost da borbu s problemom, ali se ništa ne dešava.
Jedno prijatno iznenađenje COP26, mada i dalje daleko obećanje, bila je Indija. Indija je preuzela obavezu postizanje nula emisija (zero net-emissions) i da će to dostići do 2070. godine, dakle 20 godina iza obveze koju su preuzele Sjedinjene Države i Evropa (2050.) i 10 godina iza Kine. To uključuje značajne ciljeve recimo da 50% indijske energije bude proizvedeno iz obnovljivih izvora energije do 2030. godine.
Zemlje učesnice COP su se ponovno obvezale na veliki cilj zaustavljanja deforestacije do 2030. godine. Više od 100 predstavnika država, na čijim se teritorijama nalazi oko 86% svjetskih šuma, obećali su zajednički rad na sprječavanju gubitka šuma i degradacije zemljišta u Glasgowskoj deklaraciji o šumama i korištenju zemljišta. Nažalost, već smo svjedočili ovakvim obećanjima, koja su se izjalovila. Takav je bio Samit UN-a o klimatskim promjenama 2014. u New Yorku. No ovo godine je iznenađujuće što je potpisnik bio i Brazil, gdje se krčenje šuma povećava pod vladom predsjednika Jaira Bolsonara.
Kriticizam: da li se išta postiže s COP?
Problem svih ovih obećanje je što se lako potpisuju, svi ih potpisuju da ispadne kao da se nešto radi i da pokažu svoju predanost borbi protiv klimatskih promjena i za njihovo ublažavanje, ali, na koncu, potpisane stvari ne postanu djelo. Ovo je scenario koji smo vidjeli iz Ria, Kyota, Kopenhagena, Pariza, New Yorka. Zapravo tek se na 21. konferenciji - onoj u Parizu desilo da se zemlje formalno slože da preuzmu akciju u cilju smanjenja emisija i održavanje povećanja temperature na 1.5-2oC.
Zato je prema ovim konferencijama ima upućeno i dosta kritika – da se jednostavno previše priča, premalo realno radi na smanjenju emisija i prelasku na zelenu energiju. Jedna od kritičarki je i Greta Thunberg, ekoaktivistica koja skreće pažnju na to da su obećanja praktično više kozmetičke, simboličke prirode, a da nemaju velikog utjecaja. Sažela je svoja razmišljanja o ovim samitima rekavši „Trideset godina blablabla“.
Ono što ne pomaže tranziciji na zelenu energiju je i jedna vrsta odioznosti prema nuklearnoj energiji, koja bi u mnogome mogla smanjiti emisije, ali u nekim zemljama strah od radioaktivnost i nuklearnog otpada nadvladava strah od klimatskih promjena.
Neki od utjecajnih klimatskih naučnika skeptični su da će nacije obuzdati globalno zatopljenje. Anketa časopisa Nature otkriva da su mnogi autori najnovijeg izvješća IPCC-a o klimatskim promjenama zabrinuti za budućnost i očekuju da će vidjeti katastrofalne promjene u svom životu. Oko 60% ispitanika očekuje da će se svijet zagrijati za najmanje 3 °C do kraja vijeka, u poređenju s uslovima prije industrijske revolucije. Ovo je daleko iznad onoga što pokupava obećati Pariski sporazum.
Moramo razumjeti da su klimatske promjena kriza ogromnih razmjera koja u konačnici može rezultovati promjenom civilizacije kakvu znamo. Ove promjene mijenjaju ekonomsku klimu i potiču migracije jer ljudi prosto moraju bježati iz područja u kojima usjevi ne uspijevaju i nema vode. Procjene su da će klimatska kriza nestabilna područja učiniti još nestabilnijim i da će doći do još više oružanih sukoba.
Postavlja se pitanja koliko ovakve konferencije i obećanja troše vrijeme i resurse i da li su potrebne? Odgovor je, pored svih kritika, da su potrebne jer je to jedini način staviti za sto sve ključne resurse, objediniti političku, poslovnu i akademsku zajednicu za jedan veliki sto. Uprkos nedovoljnoj efikasnosti i brzini provođenja mjera, ovisnosti o fosilnim gorivima i nedovoljnosti energetskih alternativa, ovakvi skupovi bar nude mogućnost djelovanja i napredovanja.
