Ovo znači da je mala sonda, napravljena 1977. godine, u eri početaka svemirskih programa, sada izvan heliosfere, prostora kojeg naučnici upisuju kao „balon“ čestica vruće magnetske plazme, sa magnetnim poljem koji nastaje djelovanjem Sunčevog vjetra. Ovaj „balon“ nas dobrim dijelom štiti od štetnih kosmičkih zraka.
Voyager 1 je prešao ovu granicu 2012. godine. Obje sonde su bile dizajnirane da traju pet godina i da istražuju Jupiter i Saturn. Međutim, one su se pokazale kao živahni i žilavi „starčići“, istrajavajući u istraživanju svemira sve do danas. Program Voyager je poslužio i kao inspiracija za jedan od filmova iz franšize „Zvjezdane staze“ u kojem je posada kapetana Kirka pronašla neobičan leteći objekat, nazvan „V'ger“, kojeg je stvorila umjetna inteligencija i vanzemaljci upravo oko jedne od Voyager sondi.
Reprogramiranje daljinskog upravljanja je produžilo život ovim misijama, dopuštajući dodatne prolaske pored dvije najudaljenije gigantske planete Solarnog sistema, Urana i Neptuna, te put u područje izvan utjecaja Sunca.
Originalno, obje sonde su bile namijenjenje proučavaju plinovitih vanjskih planete, ali su imale drugačije putanje. Voyager 2 je izbjegla susret sa Jupiterovim mjesecom Titanom i naučnici su iskoristili fenomen „gravitacijske odskočne daske“ da sondu upute prema Uranu i Neptunu. Ovo je prva sonda koja je napravila tzv. „veliki obilazak“ Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna te joj je ova putanja omogućila da pošalje veliki broj podataka na Zemlju.
I ne samo to: od Voyagera 2 smo saznali mnogo više o prostoru između zvijezda i djelovanju solarnih vjetrova na toj udaljenosti. Naime, plazma senzori Voyager 1 su otkazali 1980. pa nam ova sonda nije mogla slati podatke o ovim fenomenima. Od Voyagera 2 smo dobili podatke o temperaturi, gustoći, pritisku i drugim svojstvima solarnih vjetrova. Također, u vrijeme kada je lansirana misija Voyager, nismo znali ništa o veličini helisfere, „balona“ našeg zvjezdanog sistema i koliko bi dugo trebalo putovati do tih kutova sistema. Danas imamo prilično dobru sliku našeg dijela galaksije i njegove veličine.
Voyager 1 i Voyager 2 kao gorivo koriste toplotu koja nastaje u radioaktivnim raspadima plutonijum oksida. Sam Voyager 2 godišnje gubi oko 4 vata snage te su stručnjaci morali isključiti mnoge sisteme unutar sonde, uključujući i kamere, kako bi ona imala dovoljno energije da nastavi rad. Smatra se kako ova sonda ima goriva sve do 2020.
Treba se zapitati i kako su u NASA shvatili da je sonda došla u ovo područje. Naime, 5. novembra ove godine je došlo do usporavanja sonde i do smanjenja broja čestica solarnih vjetrova koje udaraju u sondu, dok je istovremeno detektor identificirao porast udara čestica kosmičkog zračenja porijeklom iz drugih dijelova galaksije. To je bio indirektan pokazatelj da se sonda našla na nekoj vrsti neopipljive, ali stvarne granice i da ulazi u međuzvjezdani prostor.
Iako su sonde napustile heliosferu, iz NASA-e kažu kako nije pravilno reći da su sonde napustile i Solarni sistem. Stručnjaci kažu kako bi Voyageru 2 trebalo oko 30 000 godina da se udalji od utjecaja Sunca, ali će prije toga sonda izgubiti gorivo. Ipak, ove dvije sonde su objekti koji su otišli hrabro „tamo gdje niko nije prije kročio“.
