Podrška odlascima na strana ratišta nije visoka među pripadnicima tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini (BiH), pokazalo je istraživanje Ureda za operacije stabiliziranja sukoba (CSO), koji djeluje pri američkom State Departmentu. Pritom, ne postoji značajna povezanost između vjerskog/etničkog identiteta i podrške – uz nekoliko izuzetaka, uglavnom povezanih sa ratnim dešavanjima u BiH.
Nivo podrške građanima BiH koji su kao borci putovali u Siriju i Irak iznosi tek 2,3%, dok u Mostaru ta cifra raste na 5,6% (podrška Bošnjaka). Od ukupnog broja ispitanika, njih 5% podržava Bosance i Hercegovce koji su otišli da se bore u Ukrajinu. Taj procenat je najveći među Srbima – 12,4%, najviše u Prijedoru - čak 17%.
Autori izvještaja navode da je pokretač simpatija za nasilni ekstremizam kod Bošnjaka percepcija marginalizacije, dok je kod Srba riječ o osjećajima stabilnosti, aktivnosti i sigurnosti:
„Glavne bošnjačke političke stranke i službena Islamska zajednica u BiH u više navrata su osudile odlaske u Siriju i Irak i priključivanje ISIL-u ili Al Qaidi, te jasno preporučile građanima da se u to ne upuštaju. Političke elite u Republici Srpskoj i Srpska pravoslavna crkva nisu postupile istovjetno u odnosu na strane borce koji odlaze u Ukrajinu, niti su se distancirale od radikalnih etnonacionalističkih grupa koje djeluju u BiH ili regiji.“
Ovi podaci dobijeni su na osnovu istraživanja agencije GfK, kojim je obuhvaćeno 2.110 osoba u pet kantona Federacije BiH i četiri općine na području Prijedora (Republika Srpska), te u Brčko Distriktu. Takođe, Atlantska inicijativa je od novembra 2017. do jula 2018. godine obavila više intervjua i organizovala pet fokus grupa na ovu temu.
Autori istraživanja navode da rezultati pružaju uvid u visokorizične zajednice u BiH, iako nisu reprezentativni za cijelu državu, jer kantoni i općine nisu birani nasumično, već tako da obuhvate unaprijed definirane zone ranjivosti na nasilni ekstremizam i etnonacionalističke stavove.
Ukupno gledajući, nivo podrške ISIL-u i Al Qaedi je veoma nizak (4% ispitanika), uz izuzetak u Mostaru, gdje je 16,9% Bošnjaka navelo da podržava ISIL. Autori navode kako je teško objasniti ovako visok nivo podrške, ali da bi razlog moglo da bude nezadovoljstvo prema Zapadu „jer nije pravovremeno intervenirao tokom rata i zato što je dozvolio lokalnim etnopolitičkim elitama da stvore politički kaos“.
Istovremeno, u izvještaju piše i da je Mostar podložan uticajima „recipročne radikalizacije“. Nogometni navijači Hrvati, koji su učestvovali u fokus grupi, izrazili su krajnju netrpeljivost prema Bošnjacima s druge strane Neretve, uz stav da je etnička segregacija politički nametnuta, ali društveno prihvatljiva.
Siromaštvo i obrazovanje nisu ključni faktori
Istraživanje je pokazalo kako varijable koje su smatrane za pokretače nasilnog ekstremizma, poput siromaštva ili slabog obrazovanja, nisu s njim uzročno povezane – ispitanici sa simpatijama prema nasilnom ekstremizmu uglavnom su bili ekonomski bolje zbrinuti od ispitanika koji su pokazali otpornost. Suprotno tome, osjećaj nesigurnosti u vlastitoj zajednici se jeste pokazao kao faktor koji navodi pojedince na nasilje, kroz proces radikalizacije.
Ispitanici su općenito navodili da kriminalne grupe smatraju za mnogo veću prijetnju po svoju dobrobit od ekstremnih vjerskih i etnonacionalističkih grupa, osim u Prijedoru, posebno među Bošnjacima. Srbi u Prijedoru su pokazali najveći strah od incidenata nasilnog ekstremizma, ali su učesnici fokus grupe naveli da komšije Bošnjake ne smatraju za prijetnju.
“S obzirom na izostanak incidenata nasilnog ekstremizma u Prijedoru i činjenicu da manjinska bošnjačka zajednica ne predstavlja opću prijetnju većinskom srpskom stanovništvu, ovaj strah Srba od nasilnog ekstremizma mogao bi se pripisati neobjektivnom medijskom izvještavanju o prijetnji od islamističkog terorizma”, navodi se u izvještaju.
Ispitanici u Zeničko-dobojskom kantonu su pokazali najmanje zabrinutosti zbog prijetnje od vjerskih grupa, iako je to jedan od kantona s najvećim brojem odlazaka na strana ratišta. Autori istraživanja to objašnjavaju činjenicom da su odlasci u Siriju i Irak prestali još 2016. godine i da se većina selefijskih grupa sa područja tog kantona integrisala u Islamsku zajednicu BiH.
Fokus grupa sa selefijama u Zenici ukazala je da selefije smatraju da doživljavaju diskriminaciju od Srba, Hrvata, ali i od drugih Bošnjaka, pri čemu naročito mlađi učesnici nisu izražavali patriotske osjećaje prema BiH, navodeći da bi u slučaju rata pobjegli iz zemlje. Nisu bili spremni otvoreno govoriti o uticajima ISIL-a na njihovu lokalnu zajednicu „ali većina je izrazila uvjerenje da je radikalizacija stranih boraca uzrokovana paralelnom radikalizacijom Srba i Hrvata.“
U zaključku izvještaja navodi se kako je važno da stranački lideri i vjerski autoriteti osude i prekinu da i sami koriste ekstremističku retoriku, te da se distanciraju od grupa koje zagovaraju nasilje:
„Nalazi koji pokazuju da ljudi koji imaju veliko povjerenje u visokorangirane političke lidere često imaju i više simpatija prema nasilnom ekstremizmu, sugeriraju da možda upravo takvi lideri ohrabruju ili potiču ekstremističke poruke, odnosno da njihove pristalice vjerovatno na takav način tumače njihove javne istupe. U BiH, gdje političke stranke u velikoj mjeri odražavaju etnokonfesionalne identite, snaga istomišljeništva može igrati značajnu ulogu u jačanju ekstremističkih uvjerenja čak i kada politički lideri eksplicitno ne iznose takve stavove.“
