Podsjećamo na presudu iz 2016. koja sadrži 2.607 strana i kojoj su opisani razmjeri zločina i Karadžićeva odgovornost.
Karadžić je, kao ratni predsjednik Republike Srpske i vrhovni komadant vojske Republike Srpske, osuđen na 40 godina zatvora.
I označen kao ključni čovjek koji je širio propagandu da su Muslimani i Hrvati historijski neprijatelj Srba sa kojima nije moguće živjeti. Također, osoba od ključne važnosti u formiranju Vojske Republike Srpske.
Presudu je objavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, koji je svoja vrata zatvorio na kraju prošle godine. Postupak prelazi u nadležnost pravnog nasljednika, Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, koji će Karadžiću izreći konačnu presudu.
Karadžićeva odgovornost je opisana kroz 11 tačaka optužnice kojom su obuhvaćena četiri zločinačka poduhvata.
Kampanja progona
Karadžić je, prema presudi, odgovoran za postojanje plana da se nesrpsko stanovništvo putem zločina ukloni sa teritorije za koju su bosanski Srbi utvrdili da polažu pravo.
Do kraja 1992. godine srpske snage preuzimaju kontrolu nad tom teritorijom. A hapšenja, odvođenja u logore i zatočeničke objekte, mučenja, silovanja, ubistva dijelovi su utvrđenog obrasca zločina nad Muslimanima i Hrvatima, navod je presude.
Rogatičanin, kojem dodijeljen status zaštićenog svjedoka, svjedočio je o silovanju kompletne porodice.
“Moja kćerka sa sedam i po godina je nekoliko puta silovana. Moj sin od 13 i po godina silovan je mjesecima. Silovali su i mene, ali to sam progutao, za djecu najviše boli”, svjedočio je on u postupku protiv Karadžića. „Još nisam pitao suprugu da li je ona silovana jer nemam snage, a ni prava vjerovatno. I nju su odvodili ali nikada nismo pričali o tome.”
Rogatica je jedna od općina koje su obuhvaćene sveobuhvatnim udruženim zločinačkim poduhvatom.
„Zločini koje su srpske snage počinile u opštinama se zato pripisuju pripadnicima UZP-a (udruženog zločinačkog poduhvata), odnosno optuženom (Karadžiću)”, zaključuju sudije.
Ali, Karadžić je oslobođen krivice da je kampanja progona toliko eskalirala u Bratuncu, Foči, Ključu Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku da je dosegnula razmjere genocida.
„Vijeće konstatuje da bosanski Muslimani i bosanski Hrvati jesu držani u strašnim uslovima, nije se uvjerilo da dokazi pokazuju da su ti uslovi bili sračunati da dovedu do fizičkog uništenja bosanskih Muslimana ili bosanskih Hrvata u tim opštinama”, navod je presude.
Bijele trake: Sjećanje na ubistvo 3.176 civila u Prijedoru, među njima 102 djece
Sarajevo
Drugi udruženi zločinački poduhvat zbog kojeg je Karadžić presuđen se odnosi na kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja u Sarajevu.
Jedan od nekadašnjih posmatrača, koji je svjedočio u postupku protiv Karadžića, rekao je da je na Sarajevo dnevno znalo pasti i do tri hiljade granata.
Fatima Zaimović u ratu je bila glavna medicinska sestra na Odjelu dječije hirurgije u sarajevskoj bolnici Koševo i vodila je dnevnik o liječenju djece koja su ranjena dovožena u bolnicu. Za vrijeme opsade u koševskoj bolnici liječeno je više stotina djece koja su pogođena granatom ili snajperskim hicom.
„Godine 1992. na našu kliniku je došlo 163. djece. Od to 163. djece, devetero djece je umrlo na samoj klinici“, dio je svjedočenja medicinske sestre Zaimović na suđenju Karadžiću.
U Sarajevu, koje pod opsadom bilo 1.425 dana što je najduža opsada jednog glavnog grada ikada, ubijeno je više od 11.000 građana, među njima 1.601 dijete.
„Grad je bio značajan ne samo zbog svoje simbolike i činjenice da bez njega strana bosanskih Muslimana ne bi mogla imati funkcionalnu nezavisnu državu, veći zato što je imao poseban značaj za optuženog koji ga je smatrao svojim rodnim gradom”, kaže se u presudi.
Srebrenica
Treći udruženi zločinački poduhvat je genocid u Srebrenici. Prije nego će na terenu biti sproveden takav plan, Karadžić u martu 1993. izdaje Direktivu 7 i naređujući vojsci da Srebrenicu učine mjestom „totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici”.
Nakon zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995. srpske snage ubile su više od 8.000 ljudi iz Srebrenice na različitim lokacijama.
O masovnom pogubljenju muškaraca iz Srebrenice pročitan je jednog od preživjelih na suđenju Karadžiću, a koji je dobio status zaštićenog svjedoka. Nakon zarobljavanja, sa drugim muškarcima odveden je u selo Petkovce na područje Zvornika, a zatim na stratište.
„Odveli su nas u kamion i poslije desetak minuta vožnje smo stali na polju na kojem sam vidio gomile leševa. Jedan vojnik je rekao da izađemo iz kamiona i legnemo, a onda je na nas pucano iz blizine”, navodi se u njegovom iskazu.
On je bio ranjen, ali je preživio tako što je pao među ubijene i pravio se da je mrtav.
Analizirajući ulogu Karadžića sa aspketa njegove pozicije, Sudsko vijeće zaključuje da je on bio jedina osoba u Republici Srpskoj koja je mogla spriječiti egzekucije. Ne da to nije uradio, već je tome značajno doprinio, zaključuju sudije.
Taoci
Četvrti udruženi zločinački poduhvat uključio je uzimanje talaca pripadnika UNPROFOR-a nakon NATO udara na vojne ciljeve Vojske Republike Srpske na Palama.
„Neki pripadnici osoblja bili su lisicama vezani ispred mjesta od vojnog značaja”, navodi se u presudi
Oni su pušteni tek kada je bilo jasno da NATO više neće izvoditi udare, a za što je Karadžić također prolašen krivim
„Optuženi (Karadžić) je bio glavni pokretač uzimanja talaca i aktivni učesnik događaja u svakom pogledu”, kaže se u presudi.
Iako zločini spadaju u najteža krivična djela u međunarodnom krivičnom pravu, sudije su se odlučile da Karadžića kazne sa 40 godina zatvora. Kao olaškavajuća okolnost uzeta je činjenica da se Karadžić povlači sa javnih funkcija 1996.
Nakon dugogodišnjeg skrivanja, u Hag je isporučen 2008. godine, a proces počinje godinu kasnije. Tokom više godišnjeg suđenja saslušano je više od 500 svjedoka.
Dok tužioci zahtijevaju da Karadžić pravosnažnom presudom bude osuđen na doživotni zatvor, njegova želja je bude oslobođen bilo kakve krivice.
