Piše: Denis Džidić, BIRN BiH
Punih deset i po godina od njegovog hapšenja u Beogradu, Radovanu Karadžiću bit će izrečena konačna presuda za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja u periodu između 1992. i 1995. godine.
Karadžić je u martu 2016. prvostepenom presudom osuđen na 40 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Presudom je oslobođen krivice za genocid u sedam bh. općina počinjen 1992. godine.
Vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) u Haagu će se pri donošenju konačne presude kretati isključivo u okvirima žalbi tima tužilaca i Karadžićeve Odbrane.
Žalba tužilaca bazira se na četiri stavke. Prvi dio tužilačke žalbe odnosi se na dužinu kazne, gdje je navedeno da bi Karadžić trebao dobiti doživotnu kaznu za svaki od tri udružena zločinačka poduhvata (UZP) u kojima je učestvovao – za genocid u Srebrenici, terorisanje civila Sarajeva i progone u 20 bh. općina.
“Kada se sva tri ova udružena poduhvata uzmu kao cjelina, oni čine najveći i najstrašniji set zločina za koje je jedna osoba ikada optužena u Haagu. Ovakva težina zločina prevazilazi okvir potreban da se izrekne doživotna kazna”, navode tužioci.
Uslovi u logorima ukazuju na genocidnu namjeru
Tužioci zatim navode da je Prvostepeno vijeće pogriješilo zaključivši da su su snage bosanskih Srba 1992. godine u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku počinile prisilno iseljavanje, dok su drugi zločini, poput ubistava, razaranja i seksualnog nasilja, bili samo predvidive posljedice, a ne zasebni planirani zločini u okviru genocidnog plana.
Prema mišljenju tužilaca, ovakav zaključak je manjkav i stav Vijeća – da je moguće da Karadžić nije želio da se drugi zločini dogode ali nije mario dovoljno da ih zaustavi – ne može opstati.
Upravo plan da se svi ti zločini počine, kako navode tužioci, ukazuje na genocidnu namjeru Karadžića i drugih članova UZP-a 1992. godine.
“Evidentno je da zajednički kriminalni cilj – koji je uključivao ubistva, istrebljenje i nehumani tretman – sve u sklopu genocidnih djela, više odgovara genocidnoj namjeri koju su imali članovi udruženog zločinačkog poduhvata nego neki zajednički plan u sklopu kojeg su ova genocidna djela bila sprovedena ne kao integralni dio plana, nego samo kao predvidiva ili usputna posljedica”, stoji u žalbi tužilaca.
Drugi dio žalbe haških tužilaca odnosi se na mjesta zatočenja. Iako je Karadžić proglašen krivim za brojne zločine počinjene u logorima, Vijeće je navelo da dokazi nisu dovoljni da pokažu da su uslovi zatočenja “stvarani s ciljem fizičkog uništenja Hrvata i Bošnjaka”.
Prema stavu tužilaca, Vijeće je ignorisalo niz dokaza koji su ukazivali na to da su u logorima širom Republike Srpske činjena masovna ubistva, kao i da su teška zlostavljanja bila svakodnevnica.
Kao primjeri logora u kojima su, prema mišljenju tužilaca, činjeni zločini čiji je razmjer ukazivao na namjeru da se Bošnjaci i Hrvati “unište kao grupa”, navedeni su zatvor u Foči, logori “Keraterm” i “Omarska” kod Prijedora, “Sušica” u Vlasenici te škole u Karakaju i Bratuncu.
“Zaključci o uslovima u logorima značajno utiču na pogrešne zaključke u vezi sa stavom Prvostepenog vijeća u odnosu na nedostatak genocidne namjere. Hiljade Bošnjaka i Hrvata koji su u prvostepenoj presudi navedeni samo kao ‘iseljeni’ ustvari su trpjeli uslove života koji su bili smišljeni ka njihovom fizičkom uništenju”, navode tužioci.
U trećoj stavci žalbe tužioci su naglasili da se Prvostepeno vijeće “vodilo preuskom definicijom genocida” razmatrajući samo matematički koliko je Bošnjaka i Hrvata uništeno, a nije razmatralo kakve su dugoročne posljedice svih počinjenih zločina i da li je njihov cilj bilo onemogućavanje da se ove grupe ponovo izgrade.
Tužioci su se posebno žalili što Prvostepeno vijeće nije razmatralo pitanje da li je 1992. godine počinjen genocid u Prijedoru, gdje, kako se navodi u žalbi, “obim zločina ukazuje na jasnu namjeru uništenja grupe”.
Karadžićeve primjedbe na “apsolutno nefer suđenje”
Bivši predsjednik Republike Srpske i njegov pravni savjetnik Peter Robinson podnijeli su žalbu po šest osnova, a sam Karadžić, iznoseći ovu žalbu, izrazio je uvjerenje da će presuda kojom je osuđen na 40 godina zatvora za genocid i ratne zločine u BiH “apsolutno i odmah pasti”.
Prvi žalbeni osnov Karadžića i njegovog advokata, iznesen na preko 100 stranica, odnosio se na navode kako je postupak bio “nepošten”.
Kao razloge zbog kojih, prema njegovom mišljenju, postupak nije bio fer, Karadžić je naveo da mu nije dozvoljeno da svjedoči u narativnoj formi – već je sudija naložio pravnom savjetniku da mu postavlja pitanja – zatim da je optužnica bila neprecizna i da je posjeta mjestima masakara u Sarajevu urađena bez njegovog prisustva.
Žalio se i što je prihvaćen veliki broj činjenica prethodno utvrđenih u drugim postupcima, da tužioci nisu kažnjeni što mu nisu na vrijeme dostavili sve dokaze, što su korišteni nezakonito presretnuti razgovori, kao i što nije dobio imunitet za političke govore u vrijeme dok je bio u Skupštini Republike BiH.
Kao posebnu primjedbu, Karadžić je naveo da Prvostepeno vijeće nije bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića – kojem se također u Haagu sudi za iste zločine kao i bivšem predsjedniku RS-a – natjeralo da svjedoči.
“Šturo objašnjenje Prvostepenog vijeća ukazuje na to da je smatralo značajnijim prava generala Mladića – koji je čekao početak suđenja – nego prava predsjednika Karadžića da dobije značajan iskaz. Međutim, da je primoralo generala Mladića da svjedoči, Vijeće je moglo ispoštovati prava obojice. Predsjednik Karadžić je mogao obezbijediti ovaj dokaz, bez štete za generala Mladića jer se odgovori ne bi mogli koristiti protiv njega”, stoji u Karadžićevoj žalbi.
Druga stavka žalbe odnosi se na tačku kojom je Karadžić proglašen krivim za kampanju progona Bošnjaka i Hrvata s prostora 20 općina u BiH. Kako stoji u žalbi, Vijeće je pogriješilo zaključivši da je Karadžić želio “prisilno uklanjanje” Bošnjaka i Hrvata, kada je podjednako moguće da je samo želio “političku autonomiju”.
“Vijeće je prihvatilo postojanje 65 različitih govora, razgovora ili izjava predsjednika Karadžića koji osporavaju zaključak da je namjeravao ostvariti fizičko razdvajanje od nesrpskog stanovništva kroz progone. Ovo čini značajnu količinu dokaza da je Karadžić namjeravao i zagovarao postojanje manjina u svakom entitetu u kojima bi njihova prava bila poštovana”, naveo je Karadžić u žalbi.
Srebreničani trebali u logore
Treći i četvrti žalbeni navod odnose se na zaključke o Karadžićevoj krivici za genocid u Srebrenici i terorisanje građana Sarajeva.
U odnosu na Srebrenicu, Karadžić je naveo da “nije čitao detalje ‘Direktive broj 7’”, koju je potpisao u martu 1995. i kojom je naložio da VRS u Srebrenici “stvori nepodnošljive uslove totalne nesigurnosti, bez nade u život i opstanak u enklavi”, što je vojska i učinila.
Karadžić je nastojao osporiti i ključni dokaz, prema ocjeni Vijeća, u vezi s njegovim učešćem u zločinu, odnosno telefonski razgovor između njega i Miroslava Deronjića, tadašnjeg povjerenika za Srebrenicu, vođen 13. jula 1995. uveče. Karadžić je pitao “koliko hiljada” zarobljenika je u tom trenutku u obližnjem Bratuncu, a Deronjić je odgovorio: “Dvije hiljade, bit će ih i više.”
“Sva roba mora biti u skladištima do podne sutra, ne tu, nego drugdje”, uzvratio je Karadžić.
Sudije su, na osnovu cjelokupnih dokaza, protumačile da su se Karadžićeve riječi odnosile na zarobljenike koji su sutradan prebačeni na više lokacija u okolini Zvornika i strijeljani u periodu od 14. do 17. jula 1995. godine.
Karadžić je naveo u žalbi da se riječi “ne tu, nego drugdje” odnose na premještanje u zatočeničke objekte, a ne na mjesta egzekucija.
U odnosu na dio presude kojim je osuđen za kampanju terora nad Sarajlijama, Karadžić je naveo da je Vijeće pogrešno primijenilo zakonske odredbe, kao i da je za određene incidente granatiranja – poput masakra na pijaci Markale 1994. godine – pogrešno utvrdilo da je krivac VRS.
Karadžić je naveo da je redovno VRS-u branio da gađa civile, kao i da je redovno dobijao izvještaje od vojske da se samo puca na “legitimne vojne mete”.
“Vijeće je zaključilo da svih 26 pripadnika VRS-a – koji su dali iskaz da su samo odgovarali na vatru i to po legitimnim metama – laže. Čak i da je ovo slučaj, to su bile jedine informacije koje je predsjednik Karadžić dobijao tokom rata kada je pitao za pojašnjenja u vezi s primjedbama međunarodne zajednice”, stoji u žalbi Odbrane.
U odnosu na stradanje civila, Karadžić je povukao paralelu između dešavanja u Sarajevu i napada američke vojske dronom.
“Dronovi koje lansiraju Sjedinjene Američke Države (SAD) redovno ubijaju civile. Predsjednika Baracka Obamu, kao vrhovnog komandanta oružanih snaga SAD-a, sigurno uvjeravaju da se radi o legitimnim vojnim metama. Ukoliko se kasnije ispostavi da to nije istina, to ne znači da je Barack Obama imao namjeru da teroriše ili ubije civile”, dodao je Karadžić.
Izmjena Vijeća u toku postupka
Peti žalbeni navod se odnosi na zaključke o Karadžićevoj krivici za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija (UN) za taoce 1995. godine, gdje je, prema stavu Odbrane, Vijeće pogriješilo zaključivši da je optuženi imao namjeru da počini krivično djelo.
“Radilo se, prema stavu predsjednika Karadžića, o zakonito pritvorenim ratnim zarobljenicima”, stoji u žalbi Odbrane.
Posljednja stavka u žalbi odnosi se na dužinu kazne, gdje je Odbrana navela da, čak i ako bivši predsjednik Republike Srpske bude osuđen, kazna bi mu trebala biti znatno niža jer je “postupak bio nepošten a on se korektno ponašao tokom suđenja”.
Konačnu presudu Karadžiću 20. marta će izreći Vijeće u čijem su sastavu sudije Vagn Prüsse Joensen, William Hussein Sekule, José Ricardo de Prada Solaesa, Graciela Susana Gatti Santana i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa.
Sudija Rosa je u Vijeće imenovan tek prošle godine, umjesto dotadašnjeg predsjedavajućeg Theodora Merona, zbog čega je i izricanje presude odgođeno za nekoliko mjeseci. Do izmjene člana Vijeća došlo je na zahtjev Odbrane jer je Meron na prethodnim suđenjima donosio određene zaključke koji se tiču Karadžića.
S obzirom da se podnesak odnosio na njega, Meron se izuzeo iz odlučivanja i imenovao sudiju Jean-Claudea Antonettija da donese odluku. Antonetti je prihvatio zahtjev Odbrane.
Karadžić je uhapšen 2008., nakon dugogodišnjeg bjekstva. Tokom maratonskog postupka – koji je trajao 499 radnih dana – saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz.
