Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron prije godinu dana prvi put spomenuo ideju evropskih snaga za osiguravanje postratne sigurnosti Ukrajine, ona nije izazvala veći odjek niti su je stručnjaci ozbiljno shvatili.
To se sada promijenilo.
Sugestije specijalnog izaslanika SAD-a za Ukrajinu i Rusiju, Keitha Kellogga, da Evropa neće biti "za stolom" tokom pregovora o budućnosti Ukrajine, dale su dodatni podsticaj evropskim liderima da se pozicioniraju kao relevantni akteri. Američko-ruski pregovori o Ukrajini održani 18. februara u Saudijskoj Arabiji dodatno su pojačali pritisak.
Holandski premijer Dick Schoof to je jasno rekao: Evropljani moraju dogovoriti šta mogu ponuditi, "a na taj način ćemo na kraju dobiti mjesto za stolom".
Ali to nije jedini razlog za oživljavanje ove ideje.
"Za Evropu će ovo biti težak zadatak, ali ga se ne može izbjeći ako prijetnju Rusije NATO-u treba zaustaviti u Ukrajini", izjavio je Jamie Shea, bivši visoki zvaničnik NATO-a.
Shea procjenjuje da bi bilo potrebno oko 50.000 evropskih vojnika, što bi značilo ukupnu vojnu strukturu od 150.000 vojnika s "besprijekornim rotacijama".
Pariški sastanak 17. februara nije donio jasan proboj, ali je diskusija sada ozbiljno pokrenuta. Britanski premijer Keir Starmer uložio je politički kapital u ovaj projekat uoči sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom sljedeće sedmice.
Međutim, Starmer je također nagovijestio da bi misija zahtijevala učešće SAD-a, spominjući američku "sigurnosnu podršku", poput zračnih snaga. Shea, koji je bio glasnogovornik NATO-a tokom ratova na Balkanu 1990-ih, upozorava da to može predstavljati problem.
"Evropljani će biti svjesni fijaska u Bosni početkom 1990-ih, kada su evropske snage bile na terenu, dok su ih Amerikanci, koji su bili sigurno u zraku, neprestano kritikovali", rekao je Shea.
Starmerove izjave o spremnosti da pošalje trupe privukle su pažnju, ali takođe i ozbiljna upozorenja na ograničene vojne kapacitete Velike Britanije. Među kritičarima je i Richard Dannatt, bivši načelnik britanske vojske, koji tvrdi da je vojska "toliko oslabljena" da ne može voditi misiju.
Britanska vojska je od 2001. uglavnom bila fokusirana na antiterorističke i kontra-pobunjeničke operacije. Posljednjih deset godina pretrpjela je rezove, a parlamentarni izvještaj iz septembra naveo je da je Velika Britanija "nedovoljno pripremljena" za suočavanje s ruskom prijetnjom.
U julu je sam Starmer izjavio da su britanske oružane snage "iznutra oslabljene".
Druga velika vojna sila u Evropi je Francuska.
Francuska vojska broji više pripadnika od britanske, ali je godinama bila angažirana u vojnim operacijama širom Afrike, što je iscrpilo njene kapacitete. Francuski analitičari izražavaju sumnju u sposobnost vojske za visokointenzivne sukobe poput onoga u Ukrajini.
"Imamo samo šest lansera dalekometnih raketa, nemamo stvarne sposobnosti za borbu protiv dronova", upozorio je u novembru Léo Péria Peigné iz Francuskog instituta za međunarodne odnose.
Švedska i Holandija su signalizirale da bi pod određenim uslovima bile spremne poslati trupe. Poljska, iako posjeduje veliku vojsku, izričito je odbacila tu mogućnost.
Njemački kancelar Olaf Scholz, koji je ranije napustio pariške razgovore, izjavio je da je "iritiran" ovom "preuranjenom" diskusijom.
Ankete u Njemačkoj sugeriraju da će Scholz izgubiti savezne izbore 23. februara, ali će ostati na vlasti još nekoliko mjeseci tokom pregovora o formiranju nove vlade. Nakon izbora bi, međutim, mogao biti skloniji ideji slanja njemačkih trupa u Ukrajinu.
Jürgen Hardt, zastupnik iz vodeće opozicione stranke Kršćanskih demokrata (CDU), rekao je za Radio Slobodna Evropa da bi mogao zamisliti njemačke trupe pod zastavom Ujedinjenih naroda. Očekuje se da će CDU biti vodeća stranka u budućoj njemačkoj vladi.
"Ne isključujem vojnu ulogu Njemačke ako bi postojalo mirovno rješenje zasnovano na rezoluciji Ujedinjenih naroda, gdje bi međunarodne snage bile pozvane da nadgledaju ili doprinesu tom miru", rekao je Hardt.
Ovo postavlja ključno pitanje o tome koliko je takva misija realna.
Nicu Popescu iz Evropskog vijeća za vanjske odnose vidi dodatnu prepreku.
"Problem s tradicionalnim mirovnim misijama je što one zavise od odluka UN-a, što znači da bi Rusija mogla staviti veto na njih ili ih u bilo kojem trenutku prekinuti", rekao je u izjavi za RSE prošlog mjeseca Popescu, koji je bio ministar vanjskih poslova Moldavije od 2021. do 2024.
Rusija je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i ima pravo veta.
Popescu je tada rekao da se većina diskusija ne vodi o mirovnim snagama, već o odvraćajućoj sili. S tim se slaže i Jamie Shea, koji ističe još dva ključna pitanja.
"Da li koristimo NATO snage koje trenutno brane granice NATO-a u centralnoj i istočnoj Evropi? Poljska se tome protivi. I treba li se više fokusirati na jačanje ukrajinske vojske kao glavne sile odvraćanja i na to trošiti novac, umjesto na evropske snage za osiguranje, kako zagovara Danska?"
Politički faktori također igraju važnu ulogu. Anketa u zapadnoj Evropi dosljedno pokazuje nizak nivo podrške za slanje trupa u Ukrajinu.
Rizici slanja takvog kontingenta, čak i u neborbenoj ulozi, bili bi ogromni. Pravila angažmana morala bi jasno definisati kako reagovati ako ruske snage otvore vatru, a političke posljedice gubitaka mogle bi biti goleme.
"To će biti teško provesti", rekao je Niklas Granholm iz Švedske agencije za istraživanje odbrane.
"Ako idete sa zapada prema istoku, imate nešto što sam ranije nazivao osovinom straha. Istočnoevropske zemlje ovo osjećaju vrlo jasno. Što idete dalje na zapad, to je manje očito."
