Eksperti iz Bosne i Hercegovine (BiH), koji imaju dugogodišnje iskustvo u traganju za nestalima, istraživanju zločina, te funkcionisanju međunarodne pravde, kažu da je pred ukrajinskim vlastima ipak mukotrpan posao koji će trajati godinama.
Sagovornici Glasa Amerike navode da je značajna prednost Ukrajine u odnosu na BiH tokom i nakon rata od 1992. do 1995. godine, to što je dokaze o ratnim zločinima i masovnim grobnicama danas mnogo teže sakriti. Glavni razlog je dostupnost modernih tehnologija, od pametnih telefona do satelitskih snimaka.
„Mislim da u nekakvom koordiniranom djelovanju različitih tijela, od ukrajinskih tužilaca do međunarodnog krivičnog suda, do različitih drugih izvora koji mogu pomoći da se do ovih dokaza dođe, da već sada ima sasvim dovoljno dokaza da se povuče vrlo jasna linija između zločina, žrtava i počinilaca i nalogodavaca”, kaže Refik Hodžić, konsultant Evropskog instituta za mir koji živi na relaciji Prijedor – Hag.
Prijedor je jedan od gradova koji su pretrpjeli najteža stradanja tokom rata u BiH. Nakon što su Bosanski Srbi preuzeli vlast krajem aprila 1992, mještanima nesrpske nacionalnosti je naređeno da označe svoje kuće i da oko ruku nose bijele trake ukoliko se kreću po gradu. Mnogi stanovnici su uhapšeni i mučeni, te zatvarani u logore, a više od 3.000 civila je ubijeno ili se i danas vode nestali, od čega 102 djece.
„Jedan tako mali grad se ne može oporaviti od takvih zločina”, kaže Hodžić, koji u oblasti tranzicione pravde radi duže od 25 godina. Dodaje da ga dešavanja u Ukrajini podsjećaju na ratove u bivšoj Jugoslaviji i u Siriji:
„Postoji vrlo jasna linija između Vukovara, Sarajeva, Alepa, Homsa i Mariupolja ili Harkiva. Od pripreme, u kojoj dominira dehumanizacija ciljanih grupa kako bi se što je moguće više smanjila bilo kakva empatija među onima koji su u stvari na neki način upregnuti u samo činjenje zločina, tako i kod javnosti koja bi možda mogla i da reaguje i da tako kažem pozove na političku odgovornost one koji te zločine naređuju.”
Slično mišljenje ima i Amor Mašović, član Parlamenta Federacije BiH, koji je godinama bio na čelu Instituta za nestale osobe BiH: „Izgovori za okupaciju i agresiju su potpuno istovjetni: navodna ugroženost pripadnika određenih nacija na teritorijama suverenih država i vojna intervencija u cilju navodne zaštite tih etničkih zajednica.”
Mašović kaže da su iz Instituta za nestale još nakon ruske aneksije Krima 2014. godine imali priliku da se sastanu za ukrajinskim vlastima i da su im tada prenijeli svoja iskustva.
U nedavnim razgovorima za Glas Amerike, ukrajinski istražitelji su potvrdili da im u radu, uz korištenje savremenih metoda i alata, pomažu i znanja stečena iz ranijih ratova, uključujući i onaj u BiH.
Vrijeme je ključno za istrage
Prema podacima Ujedinjenih nacija (UN) u Ukrajini je od početka nove ruske invazije ubijeno više od 4.000 civila, ali strahuje se da je taj broj mnogo veći jer razmjere zločina i broj stradalih iz mjesta poput Mariupolja još nisu poznati. Iz zemlje je pobjeglo više od šest miliona ljudi, dok je u Ukrajini raseljeno više od osam miliona stanovnika.
Tokom nepune četiri godine rata u BiH, koji je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom u decembru 1995, ubijeno je više od 100.000 ljudi. Stotine hiljada stanovnika su trajno raseljene, unutar zemlje i u inostranstvu. BiH je podijeljena na dva entiteta: Republiku Srpsku u kojoj dominiraju Srbi, te Federaciju BiH, gdje većinski žive Hrvati i Bošnjaci.
Prema Mašovićevim riječima, u BiH je pronađeno, identificirano i sahranjeno više od 25.000 osoba koje su se vodile kao nestali. Iako je od kraja rata prošlo 26 godina, broj onih koje se i dalje nalaze u toj kategoriji prelazi 7.000. Veći dio ove cifre se odnosi na tijela koja nikada nisu pronađena, ali i na evidentirane posmrtne ostatke kojima iz različitih razloga nije bilo moguće utvrditi identitete.
Sagovornici Glasa Amerike navode da je protok vremena jedan od ključnih faktora koji utiču na traganje za nestalim i prikupljanje dokaza o ubijenim. Što više vremena prođe od samih zločina, teže je naći pouzdane svjedoke, ali i članove porodica koji bi mogli identificirati žrtve i koji se potencijalno kao izbjeglice mogu nalaziti bilo gdje u svijetu.
Mašović navodi da su vlasti BiH po završetku rata raspolagale podacima za više od 95% onih koji će kasnije biti prijavljeni kao nestali, jer je taj posao rađen od početka sukoba, što savjetuje i Ukrajini.
„Vrlo je važno što prije ustanoviti da li su (ljudi) živi ili nisu, da li se nalaze u zarobljeništvu, da li su ubijeni, da li su sahranjeni, da li su pojedinačno sahranjeni ili se nalaze u masovnim grobnicama”, objašnjava Mašović. „Veoma je važno za kasniji slijed događaja da se te informacije prikupe, da se sistematiziraju, da se stvori baza podataka koja će u postratnom razdoblju omogućiti ubrzanu potragu za tim nestalim, odnosno lociranje lokacija masovnih grobnica i ekshumaciju žrtava.”
Osim što je dokaze o zločinima teže prikupiti ukoliko lokacije nisu odmah dostupne, postoje i drugi faktori koji mogu otežati posao istražiteljima, kaže Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici, ustanove čija je uloga čuvanje sjećanja na žrtve genocida:
„Druga prepreka mogu biti vjerovatno planski i smišljeni koraci koje Rusi poduzimaju da bi zataškali zločine koje su počinili. Treća svjedoci. Ne znamo ima li svjedoka. Svjedočenja inače sa protokom vremena postaju sve nepouzdanija, lakše je ljude i razuvjeriti, ili ako hoćete diskreditovati.”
Ono što se čini očiglednim mora biti dokazano na sudu
U julu 1995. godine Suljagić je radio kao prevodilac za holandske snage UN-a na području Srebrenice, što ga je spasilo od sudbine velikog dijela svojih sugrađana. Iako je Srebrenica imala status zaštićene zone UN-a, Vojska Republike Srpske ga je zauzela 11. jula, nakon čega su uslijedila masovna streljanja i zločini nad muškim dijelom populacije. Međunarodni sud u Hagu označio je zločine u Srebrenici kao genocid u kojem je ubijeno više od 8.000 ljudi.
Suljagić kaže da je, prema njegovom iskustvu, važno što brže prikupljati dokaze, te osnivati specijalizovana odjeljenja za istrage, pošto nije riječ o svakodnevnom policijskom i tužilačkom poslu.
„Tu se ono što nam se svima čini očiglednim mora biti u stanju dokazati pred sudom”, objašnjava Suljagić. „Činjenica granate koja je pala na livadu i ubila nekoga, mora biti dokazana pred sudom. A to znači da se mora utvrditi odakle je ta granata ispaljena, ko je odgovoran, ko je naredio, koji je lanac rukovođenja i komandovanja tu bio. (…) Sve ovo ostalo dolazi kasnije: memorijalizacija, sjećanje, pamćenje, kultura sjećanja.”
Nakon povlačenja ruskih trupa iz okoline Kijeva, u predgrađima poput Buče i Irpina su otkrivene masovne grobnice, neki od ubijenih su na otvorenom ležali vezanih ruku, a na tijelima su pronađeni i tragovi mučenja. Ukrajinske vlasti navode da su samo u Buči pronašle više od 400 leševa.
Rusija od početka invazije 24. februara 2022. godine negira da targetira civile, a Associated Press je prenio izjavu ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da su scene iz okoline Kijeva „izrežirane provokacije protiv Rusije”.
Mašović kaže da prepoznaje takvu retoriku: „Na kraju će doći, a već smo svjedoci toga, do negiranja bilo kakvih zločina. U BiH smo otišli i korak dalje, odnosno, otišli su pojedinci koji podržavaju zločince, a to čeka vjerovatno i Ukrajinu, da će u jednom momentu Rusija čak i glorificirati svoje zločince i zločine koje je počinila.”
Glavna ukrajinska tužiteljica, Iryna Venediktova, krajem maja je izjavila da je Ukrajina već identifikovala više od 600 Rusa koje sumnjiči za ratne zločine, pri čemu su krivični postupci pokrenuti za 80 osumnjičenih. Između ostalog, istrage se vode zbog granatiranja civilnih objekata, masovnih egzekucija, otmica, seksualnog zlostavljanja itd. U razgovoru za Glas Amerike, Venediktova je kazala da će istraživati i navode o zločinima ukrajinskih vojnika.
Na istragama sa ukrajinskim institucijama sarađuju brojne evropske zemlje poput Poljske i Slovačke, kao i Međunarodni krivični sud, te drugi stručnjaci. Među njima je i Clint Williamson, nekadašnji američki ambasador za ratne zločine, koji je kao pravnik učestvovao u radu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.
„Ono što smo vidjeli na samom početku je bilo više u oblasti ratnih zločina: bombardovanje civilnih objekata, gađanje bolnica, teatar u Mariupolu, takve stvari. Vremenom, a posebno nakon otkrivanja žrtava u Buchi i Irpinu, to je prešlo u oblast zločina protiv čovječnosti. I to je mnogo više slično onome što smo viđali na terenu u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu, u ratovima koji su bili povezani sa raspadom Jugoslavije. Nažalost, mislim da će biti još takvih otkrića”, rekao je Williamson za Glas Amerike.
Žrtve u BiH zbog negiranja zločina ne osjećaju da je pravda zadovoljena
Tribunal za bivšu Jugoslaviju u Hagu je tokom mandata od 1993. do 2017. godine podigao optužnice protiv ukupno 161 osobe, zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja rata, te povreda ženevskih konvencija o tretmanu civila i ratnih zarobljenika. Osuđene su ukupno 93 osobe, 18 ih je oslobođeno, a protiv 37 osumnjičenih optužnice su povučene ili su preminuli prije početka suđenja. Sudski postupci protiv 13 osoba su proslijeđeni zemljama bivše Jugoslavije, koje su i same podizale optužnice i vodile suđenja.
Haški tribunal je na doživotne kazne zatvora osudio Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, uključujući i za zločine u Srebrenici i Prijedoru. Prema podacima BIRN-a BiH, Tribunal je za zločine u Prijedoru osudio 18 osoba na 276 godina zatvora, dok je Sud BiH dodatno osudio 21 osobu na ukupno 368 godina zatvora.
Hodžić, koji je dio karijere proveo radeći u Haškom tribunalu, kaže da Tribunal jeste ispunio svoju misiju u smislu da su sve optužnice doživjele određene ishode i da su svi slučajevi okončani. Ipak, dodaje da je propuštena velika prilika da se zahvaljujući tijelu, čiji rad nije blokirala ni Rusija, dođe do toga da nekažnjivost za zločine postane nemoguća i da se prihvati istina o onome što se dogodilo.
„Ono što smo mi dobili kao šansu, da se kroz rad takve institucije zaista suočimo sa činjenicama, forenzički utvrđenim činjenicama, Sirijci nisu nikada dobili, niti će vjerovatno dobiti zbog drugačijih političkih okolnosti. To što mi tu šansu nismo iskoristili, što su se naši politički lideri okrenuli politikama iz 90-ih, politikama dehumanizacije i izazivanja straha i pokušaja da se ostvare ratni ciljevi nekim drugim sredstvima, to nije odgovornost Tribunala”, kaže Hodžić.
Hodžić kao primjere navodi mržnju koju šire političari iz BiH, uključujući i Prijedor, gdje su vlasti nedavno zabranile šetnju u spomen na žrtve zločina, ali i to što u susjednoj Srbiji osuđenici za zločine dobijaju odlikovanja i kao analitičari gostuju u tv emisijama. Imajući sve to u vidu, dodaje Hodžić, teško je očekivati da su žrtve u BiH na bilo koji način doživjele osjećaj zadovoljenja pravde.
„Ako živite u društvu koje priznaje da je nad vama počinjen zločin, koje ono što ste prošli poštuje i saginje glavu pred vašom žrtvom i patnjom, tada i ta kazna za počinioce ima smisla, tada i vi kao član tog društva možete da vidite ili osjetite da je pravda na neki način dostižna za vašeg života”, kaže Hodžić. „U društvima u kojima to nije slučaj, kao što je naše društvo, ili u situacijama u kojima počinioci otvoreno negiraju ili slave zločin, kao što je to sada slučaj sa Rusijom u Ukrajini, teško je uopšte očekivati da žrtve mogu osjećati da je pravda zadovoljena, bez obzira na sudske procese i druge forme zadovoljenja pravde kao što je reparacija.”
Suljagić kaže da ne misli da će Ukrajina imati mnogo koristi od Međunarodnog krivičnog suda i da ne treba da se uzda u međunarodnu pravdu, već da sama podiže optužnice: „Poprilično sam uvjeren da oni koji budu odgovarali će odgovarati zato što su ih Ukrajinci zarobili ili uhapsili ili podigli optužnicu protiv njih.”
U trenutku pisanja ovog teksta, ukrajinski sudovi su donijeli dvije presude za ratne zločine. Jedan ruski vojnik je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva nenaoružanog civila u regionu Sumy, a dva vojnika su dobili po 11,5 godina zatvora zbog neselektivnog granatiranja civilnih meta u gradu Harkiv. Svu trojicu su uhapsile ukrajinske vlasti.
Sagovornici Glasa Amerike kažu da će na dostupnost optuženih za ratne zločine, ali i na potragu za nestalim osobama u velikoj mjeri uticati ishod rata u Ukrajini.
„Ako se Rusija ne povuče sa okupiranih dijelova ili tim okupiranim dijelovima budu vladale grupe koje podržavaju rusku agresiju, bojim se da su pred Ukrajinom možda i decenije potrage za nestalim”, kaže Mašović.
