Stručnjaci upozoravaju da je krajnje vrijeme da se preduzmu efikasnije preventivne i interventne mjere.
U okviru svojih aktivnosti u cilju sprječavanja seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja žena i djevojčica, Fondacija Udružene žene Banja Luka nedavno je sprovela online anketu, koju je popunilo 448 žena iz Banjaluke.
„Većinom su neke oblike seksualnog nasilja i uznemiravanja preživjele kad su bile djevojčice, a prvi put su o tome progovorile kad su postale punoljetne žene“, kaže za Glas Amerike Gorica Ivić, projekt koordinatorica Fondacije Udružene žene iz Banja Luke.
Prema njenim riječima, ova anketa je važan pokazatelj koliko se o ovom problemu ne razgovara i koliko se žrtve ne osjećaju dovoljno slobodno da prijave nasilje. Pored toga, kako kaže, prisutna je i bojazan da u toj dječijoj dobi žrtve najčešće ne mogu da razluče šta im se desilo.
„Posebno zastrašuje činjenica da one nisu našle nijednu osobu u ustanovama, odnosno na mjestima gdje im se to dešavalo, kojoj su mogle da se povjere. Ukoliko bi o tome progovorile u zrelijoj dobi, povjerile bi se prijateljici ili nekoj bliskoj osobi iz svog okruženja“, objašnjava Ivić.
Ova ženska nevladina organizacija godina upozorava na potrebu efikasnije zaštite od seksualnog nasilja, međutim, kako kažu, većina ljudi spozna težinu problema tek kada se desi neka posebno ranjiva ili njima bliska situacija.
To se desilo kada je javnost saznala za nekoliko slučajeva seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja štićenica banjalučkog Doma za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješević“ i to od strane uposlenika ove ustanove.
Sve je rezultiralo ostavkom direktora i smjenom Upravnog odbora Doma, ali je ostalo otvoreno pitanje da li se u ustanovama, poput ove, adekvatno sprovode preventivne mjere zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.
Kontrola
Sistem postoji i trebao bi da funkcioniše i preduprijedi ovakve situacije, kaže Gorica Ivić, dodajući da smatra da je sistem davno zakazao, jer se ne sprovode nikakve preventivne mjere.
Multidisciplinarni sistemski pristup uključuje resore porodično pravne, socijalne i zdravstvene zaštite, kao i obrazovanja djece. Svako u okviru svojih nadležnosti i ovlaštenja, adekvatnim mjerama, trebao bi da odgovori na potrebe djece i njihovo pravo na odgovarajuću zaštitu.
Jedna od ključnih prevencija je kontrola, nadzor i obuka osoba čiji posao podrazumijeva kontakt sa djecom.
„Takvi ljudi zapravo i biraju profesije u kojima vrlo lako mogu ostvariti kontakt s djecom. Pogotovo ako je riječ o ranjivoj djeci, koja su u domovima i koja nemaju razvijenu socijalnu mrežu podrške. Ona se najčešće nemaju kome obratiti i vrlo su podobna za manipulaciju te vrste“, objašnjava Ivić.
Zbog situacije u Domu „Rada Vranješević“ reagovala je i institucija Ombudsmana za djecu entiteta Republika Srpska, koja je uputila izvještaj resornom entiteskom ministarstvu u kojem je upozoreno da „prinicip najboljeg interesa djeteta nije adekvatno primijenjen“.
Između ostalog, ombudsman Nada Grahovac za RSE je rekla da „mora postojati kvalifikovan kadar koji je posvećen djeci i ostvarivanju njihovih prava“.
Problem predstavlja masovan odlazak kvalifikovane radne snage u evropske zemlje, ali i dugogodišnja praksa zapošljavanja politički podobnog kadra u javnim institucijama.
Edukaciju o važnosti prihvatljivog političkog angažmana građani dobijaju gotovo svakodnevno od najviših političkih zvaničnika, dok je ona preventivna, edukacija djece i mladih o seksualnosti i seksualnom zdravlju, gotovo zabranjena tema.
Tabu tema
Djeca u većini slučajeva nisu u stanju da prepoznaju neprimjerno ponašanje odraslih, što je dodatno izraženo ukoliko dolaze iz narušenih porodičnih, društvenih i socijalnih odnosa.
Edukacija je zato, prema Konvenciji Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja, jedna od osnovnih preventivnih mjera.
„Psihološko stanje djeteta se razlikuje od psihološkog stanja odrasle osobe i ono drugačije doživljava ono što mu se dešava. Mehanizmi djece za odbranu i način na koji će reagovati zavise od njihovog uzrasta i koliko poznaju osobu koja se neprimjereno ponaša“, objašnjava Gorica Ivić.
Ona dodaje da je najčešće riječ o bliskim osobama ili osobama koje su se djeci nametnule kao bliske.
„Na taj način osiguravaju odnos tajnosti i povjerenja kako žrtva ne bi progovorila. To su manipulacije koje djeca ne mogu prepoznati i koje postaju vidljive tek kad treća osoba primjeti ili dijete doživi neki emotivni ili psihološki krah“, objašnjava ona.
Pravna savjetnica Fondacije Udružene žene Banja Luka Lana Jajčević zato smatra da edukaciju treba prilagoditi uzrastu djece i sprovoditi od najranijeg doba.
„Uvijek imamo sprečavanje toga od naših zajednica ili patrijarhalnih sredina, koje smatraju da ne treba sa tako malom djecom govoriti o seksualnosti. Protiv toga su i crkva i škola i roditelji. I sve to rezultira ovakvim situacijama gdje djeca ne znaju da razaznaju šta im se dešava“, kaže za Glas Amerike pravnica Jajčević.
Kaznena politika
Slučajevi u Domu „Rada Vranješević“ alarm su za sve institucije, a posebno za pravosudne i istražne organe. Stručnjaci smatraju i da je blaga kaznena politika jedan od ključnih problema.
U susjednoj Srbiji zakon predviđa doživotni zatvor za teško ubistvo, silovanje, obljubu nad maloljetnom osobom, trudnicom i nemoćnom osobom. Uslovno puštanje na slobodu i dalje je moguće, ali tek nakon 27 godina i ukoliko se ne radi o ubistvu djeteta.
U Republici Srpskoj se za kaznena djela seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece izriče kazna zatvora od dvije do deset godina.
Međutim, iz slučaja u slučaj, prema riječima pravnice Jajčević, počinioci ovih djela dobijaju najminimalnije kazne.
„Najčešće se pronalaze brojne olakšavajuće okolnosti za počinitelja. Izriču se najniže moguće kazne, a time ne ohrabrujemo žrtve da progovore o nasilju. Kaznenu politiku treba definitivno pooštriti“, smatra ona.
U procesima se, takođe, dešava da se preispituje doprinos žrtve samom djelu, što često dovodi do toga da se procesuiranje ne odvija u najboljem interesu žrtve i pravde.
Gorica Ivić naglašava da je, u momentu kada se nasilje prijavi, veoma važno voditi računa o poziciji žrtve.
„U tom momentu žrtva je najizloženija ponavljanju nasilja, odmazdi počinioca i sekundarnoj viktimizaciji. Kroz ispitivanje ili medijske objave ona ponovo sve proživljava, a to utiče na njeno učešće u postupku, svjedočenje i na procesuiranje djela“, kaže ona.
Zaštita žrtve i adekvatni koraci u procesuiranju počinioca propisani su i Istanbulskom konvencijom koju je BiH ratifikovala. Države potpisnice imaju obavezu da uspostave adekvatan odgovor u okviru svojih sistema.
„To u praksi znači da trebamo imati referalne centre mehanizma za žrtve seksualnog nasilja, gdje bi one mogle da dobiju usluge podrške, zaštite i da se odrade određeni koraci u procesuiranju, baš da bi se izbjegla ta sekundarna viktimizacija i lutanje od institucije do institucije“, objašnjava Ivić.
Međutim, to se nije desilo ni skoro 10 godina od ratifikovanja Istanbulske konvencije. Seksualni predatori, obično povratnici u kaznenom djelu, za to vrijeme dobijaju minimalne kazne, ostavljajući iza sebe žrtve sa doživotnim strahovima i traumama.
