Iako usvojen 2003. godine, Zakon o ravnopravnosti polova žrtvama u BiH nije obezbijedio zaštitu. Počinioci najčešće prođu nekažnjeno ili sa minimalnim kaznama, a mnogi od njih su i društveno prihvaćeni, poštovani i sistemski zaštićeni.
O tome najbolje svjedoče podaci istraživanja Sarajevskog otvorenog centra iz 2017., koji pokazuju da čak 91,6 posto slučajeva silovanja ostane bez pravnog epiloga.
Zakon zakazao u praksi
Žrtve najčešće ne prijavljuju počinioce iz straha da će biti izložene stigmi javnosti, ali i zbog nepovjerenja u pravosudni sistem.
Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije „Udružene žene“ Banja Luka u razgovoru za Glas Amerike ističe da ova organizacija već dugi niz godina sprovodi nezavisni monitoring sudstva u Republici Srpskoj sa posebnim osvrtom na krivična djela rodno zasnovanog nasilja.
Analizom sudskih presuda utvrđeno je da, bez obzira na zakonodavni okvir, sudije često za ova djela izriču kazne ispod zakonskog minimuma.
„Uvijek kad treba izreći višu kaznu ili kad treba kvalifikovati djelo kao teško ubistvo oni to kvalifikuju kao nasilje u porodici, jer je blaža kazna. To je pravilo“, objašnjava pravnica Jajčević i dodaje da se ovo dešava uprkos činjenici da su sudije i tužioci edukovani za vođenje ovakvih slučajeva.
Kao primjer navodi i slučajeve u kojima otac seksualno zlostavlja maloljetnu kćerku, gdje se najčešće kao olakšavajuća okolnost navodi to što je žrtva poznavala počinioca i što je počinilac “otac porodice i dobar domaćin”.
Slično se, kako kaže, dešava i kada je riječ o prodaji vlastitog djeteta, što bi trebalo da se tretira kao trgovina ljudima, ali često imamo slučajeve u kojima se koristi “romsko običajno pravo”, koje u našem pravosudnom sistemu nije izvor prava.
Ona se osvrnula i na slučajeve koji su pokazali da se u vezu sa djelima seksualnog uznemiravanja dovode i oni koji bi trebali biti u službi zaštite žrtava.
“Možda je najupečatljiviji slučaj iz 2007. godine kada je Vlado Adamović, sudija Suda BiH, osuđen na uslovnu kaznu od osam mjeseci sa rokom kušnje od godinu dana za seksualno uznemiravanje djevojke zaposlene u cvjećari u kojoj je kupovao cvijeće. Kasnije je tu prvostepenu presudu ukinuo viši sud, jer, navodno, sudija Adamović nije bio u nadređenom položaju nad djevojkom”, priča pravnica Jajčević.
Ona navodi i slučaj koji se desio u novembru 2020. godine kada je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv Vladimira Špoljarića, koji se tereti da je, kao predsjednik Kantonalnog suda u Sarajevu, seksualno uznemiravao zaposlenicu ove pravosudne institucije. Suđenje je počelo početkom februara ove godine.
“Ovo su dva sporadična slučaja gdje su se žene odvažile da prijave seksualno uznemiravanje. Žrtve obično ćute, jer su svjesne da seksualni predatori često imaju društvenu moć i ugled“, kaže pravnica Jajčević, koja se osvrnula i na komentare na društvenim mrežama, nakon što su glumice iz Srbije optužile profesora za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje.
„Vidjeli smo da javnost tim mladim djevojkama često na teret stavlja da su 'iskorištavale situaciju da bi napredovale na poslu ili, u slučaju glumica, dobile ulogu’“, zaključuje ona.
Tabu tema
Glumica Sanja Grujić, koja trenutno živi u New Yorku gdje statira u TV serijama i volontira u projektima za pomoć siromašnima, beskućnicima i bolesnima, jedna je od rijetkih Banjalučanki koja je odlučila da javno podijeli svoja iskustva i pruži podršku ženama širom regiona. Za Glas Amerike ispričala je kakve je oblike seksualnog uznemiravanja proživljavala tokom života.
„Dok sam bila djevojčica doživjela sam uznemiravanje od strane jednog pedofila iz komšiluka, a zatim i vršnjačko seksualno uznemiravanje. Doživljavala sam i razne načine 'udvaranja', između ostalog, i 'udvaranje' komšije starijeg od mog oca, inače prosvjetnog radnika. Zatim su uslijedila seksualna uznemiravanja na Akademiji, na poslu, na ulici... Udvaranje stavljam pod navodnike, jer su reakcije muškaraca na priče o seksualnom uznemiravanju uglavnom: 'Pa dobro, udvara ti se, osvaja te'“, priča Sanja Grujić, koja ističe da nije imala dilemu da progovori o ovoj temi.
„Govoriti o ovome je moj izbor, pitanje moje svijesti i savjesti, mog morala i pitanje ženskih i ljudskih prava. A pričati o ovome je prvi korak. I krajnje je vrijeme, dođavola. Zašto ja? A zašto ne baš ja? Zašto ne i vi? I svi? Ja ću pitati zašto svi ćute i produbljuju ovaj tabu u 21. vijeku? Razumijem zašto žrtve ćute. Šta je sa ostalima?!“, pita se ova glumica.
Rješenje vidi u podizanju svijesti i edukaciji: „Psiholozi, sociolozi i stručnjaci iz ove oblasti treba da nas osvijeste i da nam objasne šta nam se dešava i zašto, te kako možemo promijeniti trenutno stanje. Neophodno je i da muškarci pričaju o ovome, da nam se pridruže i budu primjer ostalima.“
Iako je seksualno nasilje i uznemiravanje globalni problem, ona kaže da u tom smislu postoje značajne razlike između američkog i našeg društva. Kao primjer navodi da u Americi svake godine mora proći obuku o seksualnom uznemiravanju na poslu da bi uopšte mogla da radi kao statista.
„Ljudi su osvješteni i naučeni šta ne smiju i koja su im prava. Daleko su od idealnog, ali su napredniji od nas. Naše društvo je staromodno, nije sklono promjenama i napredovanju. Mi ne riješavamo probleme, zaobilazimo ih, navikavamo se da živimo s njima i ne bunimo se“, objašnjava ova glumica, koja dodaje da su mizoginija i muški šovinizam duboko u korijenima našeg društva.
Kako kaže, veliki korak za ovako zatvorenu sredini napravili su ljudi iz inicijative „Nisam tražila“, jer su omogućili žrtvama da izgovore svoje traume.
„Mnogi su saznali da se to dešava svima i svuda, da nisu sami i da nisu krivi. Pružena je prilika i mlađim generacijama da prepoznaju šta ne smiju da trpe i šta mogu preduzeti u slučaju zlostavljanja, te da je normalno potražiti pomoć psihologa“, kaže Sanja Grujić.
Izlaz iz pakla
Žrtve najčešće ćute iz straha i sramote, ali saznanje da nisu same i da drugi dijele slična iskustva, pomaže im da izbace bol na površinu, kaže za Glas Amerike Irena Đumić Jurić-Marijanović, psihoterapeutkinja i terapeutkinja traume.
Ona navodi da se kod žrtava javljaju razni simptomi, od gubitka samopouzdanja i samopoštovanja, psihosomatskih tegoba, rasta anksioznosti i paničnih napada, depresije, pa do različitih zdravstvenih problema čiji se uzrok ne može utvrditi somatskim pretragama. Takođe, može doći i do pada postignuća u različitim oblicima života.
„Može da se stvori i strah od muškaraca generalno, te da osoba ostane u nemogućnosti da razvije bliske emocionalne veze. To pojačava izolaciju, što pojačava depresiju i stvara se začarani krug“, ističe ona.
Naglašava da nam je potrebna edukacija od najranijeg doba o tome koje su naše lične granice - šta smijemo, a šta ne smijemo da dozvolimo u kontaktu sa drugima, te kako da prepoznamo i reagujemo na seksualno uznemiravanje i zlostavljanje.
Ona ističe da je problem i što se žena u našem društvu doživljava kao seksualni objekat, te se na osnovu tog stava mnogi obrasci ponašanja opravdavaju.
„Često ni muškarci tog nisu svjesni, jer kad ste u poziciji moći, ne razmišljate o tome kao o privilegiji, već kao o normalnom stanju“, objašnjava ona, navodeći da u takvim okolnostima postaje „normalno“ da muškarci dobacuju ženama, šefovi ucjenjuju zaposlenice za posao, profesori studentice za ocjene ili da muž natjera ženu na seksualni odnos u braku.
„Vjerujem da im je teško i zamisliti svijet u kome bi oni bili nemoćni u ovim situacijama. Treba svakako reći da su i dječaci i muškarci žrtve seksualnog nasilja, od strane žena i drugih muškaraca, što je još veći tabu, ali da su, ipak, žene mnogo češće u ulozi žrtve”, kaže ona.
Uprkos tome što su počinioci često zaštićeni - zbog položaja, moći, patrijarhalne solidarnosti ili nerazmijevanja traume žrtve - ona naglašava da je svjedočila slučajevima u kojima su počinioci kažnjeni, ili su žrtve, obrativši se za pomoć, našle neki svoj izlaz iz ovog pakla.
Savjetuje da se u ovakvim situacijama najbolje povjeriti bliskim osobama, javiti prvom udruženju, nazvati besplatne SOS linije (1265 za FBiH ili 1264 za RS) ili obratiti psihologu za razgovor.
„Na taj način će se polako doći do rješenja. Uvijek postoji neki izlaz. Trpljenje je najgore“, zaključuje psihoterapeutkinja Đumić Jurić-Marijanović.
