Kad god je 51-godišnja Ana uznemirena, ima osjećaj kao da joj je neko uperio pištolj u glavu - što je užasni podsjetnik na susret sa grupom ruskih vojnika prije godinu dana.
Tog dana, plakala je i vrištala dok su vojnici prijetili da će ubiti nju i supruga, ispaljivali metke između njihovih nogu a zatim joj odveli đevera na nepoznatu lokaciju, bijesni zato što nije mogao da ih odvede na mjesto gdje mogu da kupe alkohol.
Dvije nedelje kasnije, Anin suprug - koji je prethodno bio u bolnici zbog srčanih problema - pronašao je tijelo svog brata u šumi, nedaleko od sela u kojem su živjeli, u ukrajinskom jugoistočnom regionu Zaporožje koji je pod ruskom okupacijom. Dvije nedelje posle toga je umro.
"Njegovo srce nije moglo to da izdrži", kaže Ana.
Usamljena i uplašena, Ana je postala depresivna.
"Nisam znala kako da se nosim sa tim", ponavljala je, plačući, za agenciju Asošijeted pres. Krajem novembra, konačno je pobjegla iz kuće i pridružila se izbjeglicama na takozvanom "koridoru", putu od dva kilometra duž linije fronta koju Ukrajinci takođe zovu sivom zonom, između ruskog regiona Belgorod i ukrajinskog Sumi.
Poslednji koridor za bjekstvo
Od kada je počeo rat u Ukrajini, hiljade ljudi pobjegle su sa okupiranih teritorija duž niza ruta. Sada, gotovo dvije godine kasnije, "koridor" im je jedina opcija da pređu direktno u Ukrajinu.
Dozvoljeno im je da se slobodno kreću kroz zone koje kontroliše Rusija i većina ide autobusom do koridora - iz domova širom zemlje: Zaporožja i Hersona na jugoistoku, Donjecka i Luganska na sjeveroistoku i Krima, južnog poluostrva koje je Rusija aneksirala 2014. godine.
Kada dođu do koridora, moraju da nastave pješke, kroz otvoreni prostor koji nikom ne pripada, dok odjekuju artiljerijska vatra i dronovi. Prije nego što krenu na put, upozoreni su da niko ne može da im garantuje bezbjednost. Neki putuju sa djecom ili starijim roditeljima.
Kada stignu u Sumi, iscrpljeni su i imaju vrlo malo snage da nose i skromni prtljag koji su uzeli kad su pobjegli. Međutim, za mnoge, ostanak u okupiranim zonama nije opcija.
"To je za njih jednako smrti. Suočeni su sa mučenjem, otmicama, ubistvima. Jednostavno ne mogu da ostanu tamo", kaže Katerina Arisoi, direktorka nevladine organizacije Pluriton koja vodi skloništa u Sumiju.
Sumoran i opasan život u okupiranoj Ukrajini
Civili na okupiranim teritorijama pritvaraju se zbog manjih razloga - ako na primjer govore ukrajinski ili su jednostavno mladi muškarci, pokazuje istraživanje AP urađeno ranije ove godine.
Hiljade su u zatvorima u Rusiji i na okupiranim teritorijama, bez ikakvih optužbi. Ukrajinska vlada procjenjuje da je pritvoreno najmanje 10.000 civila.
Na obje strane koridora, izbjeglice su podvrgnute strogom pretresu i ispitivanju. Na ruskoj strani, nekima - naročito muškarcima - nije dozvoljeno da pređu.
Mnogi su uplašeni i za medije govore samo pod uslovom da ostanu anonimni. Ana nije htjela da saopšti svoje prezime, iz straha da će njeni rođaci - koji i dalje žive na okupiranoj teritoriji - trpjeti posljedice.
"Ne vide nas kao ljude", kaže Ana za ruske vojnike.
Mnogi su pobjegli i zbog novih zakona koji stanovnike okupiranih područja primoravaju da uzmu rusko državljanstvo. Prema izvještaju Univerziteta Jejl, moraju to da urade do jula 2024. godine ili bi mogli da budu deportovani, između ostalog i zabačena područja u Rusiji.
U skloništu, oni koji su uspjeli da izbjegnu da dobiju ruski pasoš, o tome govore s ponosom. Niko naglas ne govori o tome da je dobio rusko državljanstvo.
Stalan priliv izbjeglica
Tempo dolaska izbjeglica preko koridora zavisi od vremenskih uslova i situacije na frontu. Nedavno, sa padom temperatura uoči dolaska zime, u Ukrajinu se u prosjeku dnevno vraća od 80 do 120 ljudi, kaže Arisoi. Najveći broj, kako navodi, zabilježen je nakon kolapsa brane u južnoj Ukrajini ranije ove godine, kada je bježalo oko 200 ljudi dnevno.
Od otvaranja u martu, više od 15.500 ljudi prošlo je kroz sklonište organizacije Pluriton, navodi Arisoi, koja je i sama pobjegla iz rodnog Bahmuta nakon što je sravnjen sa zemljom i pao pod kontrolu ruskih snaga u maju.
"I ja sam izgubila sve. Znam taj osjećaj kada izgubite dom, život, status, kada postanete kao nula".
Dug put do obližnjeg mjesta
Prije rata, 73-godišnja Halina Sidorova napustila je grad Zaporožje, gdje žive njena djeca i unuci, da bi se starala o svojoj majci u jednom selu u Zaporoškoj oblasti, udaljenom oko dva sata automobilom.
Tokom rata, ta dva područja dijelila je linija fronta koju Sidorova nije mogla da pređe. Odjednom se našla na okupiranoj teritoriji, izolovana od članova porodice.
Prije nego što joj je 93-godišnja majka umrla, Sidorova joj je kazala: Mama, kada umreš, ostaću ovdje do devet dana, zatim ću doći do tvog groblja da se oprostim i onda idem kući".
Kada je došlo vrijeme za odlazak, u tišini je spakovala svoje stvari, zgrabila štap i krenula na opasan put: cjelodnevno putovanje autobusom kroz okupiranje teritorije do Rusije, a zatim pješke duž koridora.
Nikome nije rekla da odlazi. Tokom teškog putovanja, utjehu je pronalazila u molitvi.
"Čitala sam molitve cijelim putem. Čak i kada sam bila pospana, čitala sam", kaže Sidorova dok sjedi u skloništu u Sumiju.
Kada konačne stigne kući, u grad Zaporožje, napraviće puni krug.
Teška odluka
Ana i njen suprug u početku nisu htjeli da idu. Međutim, kako su dani prolazili, sve više ruskih vojnika počelo je da naseljava prazne kuće i šume", što je za Anu bilo "užasavajuće".
U januaru, vojnici su presreli njenog đevera dok se vraćao kući i pitali ga gdje mogu da nabave alkohol. Rekao im je istinu, da ne zna. Kada je došao kući, došla su i dva naoružana Rusa, izvela ga u dvorište i počela da ga biju, priča Ana.
Kada su ona i njen suprug istrčali iz kuće prekoputa, da vide šta se desilo, Rusi su počeli da im pucaju u noge.
Kaže da joj je jedan uperio pušku u čelo i zaprijetio: Ubiću te.
Ruski vojnik je zatim uperio oružje u njene grudi, i pucao u noge njenog supruga, prije nego što ih je na kraju pustio. Đeveru život nije pošteđen. Dvije nedelje kasnije, umro je Anin suprug.
Međutim, odlučila je da ode tek 10 mjeseci kasnije, na rođendan 10-godišnjeg unuka koji je prvih dana rata pobjegao sa Aninom ćerkom u Poljsku. Kada ga je Ana nazvala da mu poželi srećan rođendan, rekao joj je: "Zašto si tamo. Trebaš nam ovdje".
Otišla je manje od nedelju nakon tog razgovora. Nedostajao joj je dom čim je otišla, cvijeće koje je zasadila, mala ograda i put koji je izgradila sa mužem.
"Sve smo radili zajedno", kaže Ana.
Kada je prešla na rusku stranu koridora, vojnici su joj vikali da se skloni, zbog čega je počela da plače. Put nije bio lak. Bilo je hladno, i pala je i povrijedila koljena dok je vukla nekoliko torbi.
U skloništu u Sumiju, sjedjela je na krevetu, naslonjena na ivicu kreveta iznad nje. I dalje joj predstoji put u Poljsku. Na smrznutim prstima su dvije burme: Njena na lijevoj, a suprugova na desnoj.
"Želim da idem kući", poručila je, drhtavog glasa.
