Neke Ukrajinke iz Kijevske oblasti volontiraju u jednoj vojnoj jedinici da bi naučile kako da štite svoje porodice. Za to izdvajaju vrijeme uprkos tome što imaju dnevne poslove, brinu se o djeci a suočene su i sa traumom zbog okupacije.
Tokom dana, Ina radi sa brojevima i kodovima, s obzirom na to da predaje matematiku i kompjuterske nauke u jednoj školi u Kijevskoj oblasti.
Međutim, to joj nije jedini posao. Svaka tri dana volontira u lokalnoj vojnoj jedinici, a uniformu oblači u automobilu. Od Glasa Amerike je tražila da joj ne objavljuje prezime.
“Nemam vremena da idem kući. Opremu daje vojna jedinica”, kaže Ina.
Ina se pridružila dobrovoljačkoj jedinici kada je počeo ljetnji raspust. Volontirala je kao civil kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, ali je uvijek smatrala da
“Vidjela sam u oglasu da su potrebne žene dobrovoljci. Oklijevala sam zbog svojih godina – imam 51, ali sam odlučila da pokušam. Imam troje djece i želim da ih zaštitim”.
Pukovnik Andrij Verlati došao je na ideju da formira žensku dobrovoljačku jedinicu.
“U mojoj jedinici su do 1. aprila uglavnom bili muškarci, Međutim, tada je izdato naređenje da se poveća mobilizacija. I moji vojnici su se dobrovoljno pridružili različitim divizijama oružanih snaga”.
Verlati objažnjava da u dobrovoljačkoj jedinici mogu da budu samo oni koji nisu u redovnoj službi – penzionisani vojnici, oni koji ne mogu da budu regrutovani zbog godina, i žene.
“Prvog septembra, od ukupno 120 dobrovoljaca 94 su bile žene. Žene rade sve da budu najbolje, odgovornije su i veoma motivisane”.
Žene patroliraju gradom sa policijom i služe u počasnoj gardi. Takođe se sve obučavaju u mobilnoj protivvazdušnoj jedinici.
“Vježbamo sada. Komandant prati ruski dron na tabletu. Označavamo kordinate drona, postavljamo mitraljeze i pucamo u metu”, kaže Alina, dobrovoljac u vojnoj jedinici.
Sve žene su iz dijela Kijevske oblasti koji je bio okupiran na početku rata. Alina je u civilnom životu preduzetnica, a njena koleginica Lilo barista.
“Bila sam u Buči od početka okupacije do 11. marta. Moji prijatelji su umrli pod okupacijom”, ispričala je Alina za Glas Amerike.
Ina se prisjeća kako je napustila grad sa djecom i kaže da više nikada ne želi da se osjeća tako bespomoćno.
“Već mogu da držim oružje, čak i sa jednom rukom. U boljoj sam fizičkoj formi. Ne smijemo da dozvolimo da Rusi ponovo uđu u Kijevsku oblast. Ne želim da koristim oružje, ali moram da budem spremna”.
Vojnu službu, Ina i dalje kombinuje sa radom u školi u kojoj nema dovoljno nastavnika. Njena porodica je u početku bila šokirana zbog odluke da volontira u vojscii. Međutim sada su ponosni i raduju se kada se vrati kući posle službe.