Tonino Picula, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, izjavio je da sankcije Naftnoj industriji Srbije (NIS) koja je u većinskom vlasništvu ruskog Gaspromnjefta, vidi kao političku poruku rukovodstvu Srbije.

“U situaciji u kojoj Srbija ne uvodi sankcije ruskom agresoru na Ukrajinu – ovo je, u neku ruku, način da se pokaže predsedniku Aleksandru Vučiću da nije nevažno kako se kako se Srbija orijentira u ovom ratu. Tako da to predstavlja jednu vrstu političke poruke”, ukazao je u intervjuu Glasu Amerike Picula – član Evropskog parlamenta u svom četvrtom mandatu.

Smatra da će biti veoma važan način na koji će rukovodstvo Srbije tumačiti i reagovati na sankcionisanje NIS-a.

Ta kompanija se u ruskom vlasništvu nalazi od 2008, što je doprinelo energetskoj zavisnosti Srbije od Rusije, koja je delimično umanjena usled nastojanja zapadnih partnera da se u Srbiji sprovede energetska diverzifikacija.

“Treba vidjeti kako će tu vrstu poruke konzumirati srpsko vodstvo. Da li će shvatiti da Zapad misli ozbiljno i da se svaka politika koja ujedno ne znači i solidarnost ili usuglašenost sa politikom Evropske unije prema Ukrajini, odnosno Ruskoj Federaciji dugoročno ne isplati. To je moment u kom ćemo vidjeti da li je ovaj američki potez inicirao promjenu u dosta ambivalentnoj političkoj orijentaciji Srbije”, ukazuje Picula, koji je u Evropski parlament biran kao predstavnik hrvatske Socijaldemokratske partije.

On podvlači da je neusaglašenost Srbije sa politikom Evropske unije veoma ozbiljna tema, koja od ruske agresije na Ukrajinu dobija na značaju.

“To pitanje je toliko važno da je jedan broj država Evropske unije zaustavio otvaranje klastera broj 3 Srbiji. Ne isključivo zbog toga što ne ispunjava privremena mjerila, već i što su željele da pošalju političku poruku“, obrazlaže Picula okolnosti pod kojima Srbija poslednje tri godine nije otvarala poglavlja u pregovaračkom procesu sa Evropskom unijom otpočelom 2014. godine.

Osim spoljnopolitičkog usaglašavanja, navodi da je potrebno da Srbija, zarad ozbiljnijeg ubrzanja procesa integracija, reformiše oblasti koja su merila napretka – pospeši borbu protiv korupcije, vladavinu prava, zaštiti ljudska prava i slobode i medijsku sferu.

Stagnacija inicira napetosti

Glas Amerike: Kosovske vlasti zatvorile su na jugu Kosova više institucija koje označavaju paralelnim, pa čak i kriminalnim. To se dešava u trenutku kada je dijalog o normalizaciji dve strane prilično usporen. Medijator u dijalogu, Evropska unija i njihov saveznik SAD u bliskoj prošlosti kritikovali su takve i slične poteze, ocenjujući ih jednostranim, uz napomenu da otežavaju život srpske i drugih zajednica i podstiču eskalaciju. Kakav je vaš stav povodom tih pitanja?

Picula: Budući da je dijalog u mnogim svojim elementima u stagnaciji, to onda uvijek otvara prostor za akcije koje mogu dovesti do povećanja napetosti ili eskalacije nasilja. Mnogo smo očekivali od Borelovog plana koji je predstavio – sada ima već gotovo dvije godine i njegove iteracije koja je dogovorena u Ohridu nedugo nakon toga. Međutim, očito da se gotovo ništa nije dogodilo. I, nažalost umesto napretka dobili smo Banjsku – upad srpskih paravojnih trupa na sjever Kosova, kada je poginuo jedan kosovski policajac. Bilo je i ranjenih. Od Beograda je zatraženo da otkloni svaku sumnju u upletenost u taj incident, kao i da se procesuiraju odgovorni koji su vrlo brzo identificirani – ništa se nije dogodilo. Što, naravno, onda ostavlja prostor i kosovskoj strani da svojim potezima pokuša da utiče na stanje na terenu. Prema tome, poslednje dvije-tri godine sigurno nisu bile dobre za dijalog – premda se tu i tamo dogodi neki iskorak. Na marginama se dogovori nekakav pomak. Dok se ne dogodi interesno motivirani pomak obe strane, konzumiraćemo loše vijesti umesti dobrih.

Glas Amerike: Koliko su za trenutne odnose dve strane, ali i stanje dijaloga, po vašem mišljenju odgovorne njihove političke elite, a koliko - sa druge strane posrednik - Evropska unija?

Picula: Evropska unija je doista trebala povući pre dvanaest-trinaest godina i pokušati napraviti više za normalizaciju odnosa Beograda i Prištine. Mnogo se političkog i drugog kapitala investiralo u to pregovaranje. Međutim, kao što vidimo, nakon toliko vremena još nemamo dogovor, ali ponekad imamo vrlo ozbiljne krize pa i eskalacije nasilja. Evropska unija je naprosto u svemu tome možda bila preoprezna. Kao da je očekivala da će pregovaračke strane biti motivirane brzinom napretka prema Evropskoj uniji i napraviti više. Međutim, očito su se više isplatile permanentne tenzije i sticanje neke vrstu legitimiteta pred svojim biračkim tijelom – nego riješavati problem. Naravno, to na dugu stazu neće donijeti koristi nikome. Rukovodim se time da Evropska unija želi Kosovo i Srbiju za svoje članice i da će biti daleko energičnija. Nemojmo zaboraviti još jedan faktor – a to su Sjedinjene Američke Države. Koje bi također mogle napraviti atmosferu u kojoj bi se neki elementi dogovora mogli dogoditi znatno prije. Hoće li se to dogoditi sada sa administracijom Donalda Trampa i nakon što je čelnu poziciju u evropskoj diplomaciji preuzela gospođa Kaja Kalas – ostaje da se vidi.

Glas Amerike: A odgovornost političkih elita koje predvode Kosovo i Srbiju i njihovog kapaciteta da postignu bilo kakav dogovor – ikada?

Picula: Prije svega treba reći da se radi o ljudima koji su predugo u tom problemu. Sigurno da su politički stasali u razdobljima kada se teško bilo što moglo dogovoriti. Njihov međusobni odnos je daleko od povjerenja. Prema tome, mislim da tu jedna i druga strana trebaju iskočiti iz vlastite sjene. Ukoliko žele dobro svojim državama – pristupiti dijalogu u dobroj vjeri. To sigurno nije jednostavno, ni lako. Ali, ako su se mogli dogoditi različiti sporazumi na evropskom kontinentu i to nedavno, od sporazuma o Velikom petku – ili nekim drugim - uvijek postoji način koji će potomci zvati historijskim dogovorom. Da li su današnje elite sposobne to napraviti, teško mi je procijeniti. Možda promjenjene geopolitičke okolnosti budu išle na ruku. Ali, više se plašim da će ovo opće zaoštravanje odnosa staviti dodatni pritisak koji će otežati da se dođe do pravog sporazuma.

Potrebna sinhronizacija EU i SAD

Glas Amerike: Kako biste ocenili učinak i angažman medijatora kojima se mandat završava Miroslava Lajčaka i američke strane?

Picula: Mislim da su u nekakvim okvirima napravili maksimalno što su mogli. Ne može im se odreći predanost tom poslu. Ali, s obzirom na kvalitetu pregovarača i okolnosti mislim da je ta politika sitnih koraka, koja je bila racionalna, nije dovela do nekog velikog sporazumjevanja. Vjerojatno to treba kombinirati sa strategijom da se vrlo jasno naznači do kog roka je potrebno sklopiti sporazum i što on zapravo jeste. I onda nakon toga ono što je plan puta, koji već postoji, naprosto realizirati. Ne treba kretati od nule, jer postoji golemo pregovaračko iskustvo, proces je dug. Za početak bi trebalo izjegavati greške iz ranijih mandata.

Glas Amerike: Šta bi nova evropska i američka administracija mogle doprineti tom procesu?

Picula: Prije svega, boljim razumjevanjem. Potrebno je međusobno se konsultirati. Imali smo različite faze kada je riječ o odnosu Brisela i Vašingtona prema istoku Evrope – Zapadnom Bakanu. Nisam siguran koliko je dobro da te dve strane ne budu sinhronizirane. Pamtim pokušaj predsjednika Trampa u prvom mandatu kada je u Bijelu kuću pozvao tadašnjeg premijera Kosova Avdulaha Hotija i predsjednika Vučića i ponudio im na potpis cijeli set dokumenata kojim bi trebalo normalizirati odnose. Ali, zapravo i zadovoljiti i određene američke intrerese. Ono što je bilo indikativno je da ni u jednom od tih dokumenata se nije spominjala Evropska unija – iako Srbija pregovara sa EU, a Kosovo je podnijelo zahtijev da postane članica. Prema tome, nadam se da će nova administracija Donalda Trampa promijeniti taj odnos – i da će pokušati u partnerstvu sa Evropskom unijom zajednički djelovati na jugoistoku Evrope. Tada su se neki rezultati i postizali. Ukoliko se to ne dogodi, bojim se da ćemo idući razgovor ovakvog tipa voditi u daleko mračnijem raspoloženju.

Glas Amerike: Pominjali ste rokove – kada bi se mogao nazreti kraj spora dve strane i uspostava iskrene i svrsishodne normalizacije na osnovu postignutih sporazuma?

Picula: U ovakvim okolnostima razgovarati o datumima, što bi narod rekao, je ćorav posao. Sada je u političkom prometu nekoliko godina i datuma za koje se političari vezuju: 2026, 2027. godina – kada bi trebalo zaključiti pregovore sa Crnom Gorom, Albanijom ili Srbijom. Tako da se do konca mandata ovog Evropskog parlamenta i Evropske komisije konačno dogodi neki krupan iskorak nakon 2013. kada je Hrvatska ušla u Evropsku uniju. Nisam pretjerani optimist, mislim da međunarodne okolnosti, situacija u Evropskoj uniji i pritisci koji će dolaziti sa različitih strana – će možda u idućem periodu pitanje proširenja održati na površini, ali nisam siguran koliko ćemo razviti jedra. Prije tri godine predložio sam preporuke, koje su usvojene, o novom proširenju EU. Sa svojim kolegama sam bio oprezan i ukazao da bi bilo dobro do konca Evropske komisije i Parlamenta, ako ništa drugo, budu zaključeni pregovori sa jednim brojem država u procesu. Tog mišljenja sam i danas kada vidimo da će prioriteti Evropske unije biti usmjereni ka ekonomiji, energetici, borbi protiv inflacije. Naravno, rat bukti i dalje na istoku kontinenta. Čini mi se da će sve to, na neki način, potiskivati politiku proširenja – pogotovo ako sa Zapadnog Balkana ne budu dopirale dobre vijesti.

Srbija i region

Glas Amerike: Vidite li Srbiju kao regionalnog partnera država na području Zapadnog Balkana ili generatora i uzročnika nestabilnosti?

Picula: Srbija nerešena pitanja demokratske tranzicije često izvozi kao probleme u one djelove Zapadnog Balkana gdje je izuzetno jak utjecaj određenih srpskih političara ili Srpske pravoslavne crkve (SPC). To nije nikakva tajna. Nedavno smo imali priliku vidjeti dolazak visoke delegacije iz Beograda na proslavu neustavnog Dana Republike Srpske u Banjaluci. Pre neki dan je predsjednica Narodne Skupštine Ana Brnabić našla se u ulozi čestitara Nikolasu Maduru – prilikom njegove inauguracije za predsjednika Venecuele. Iako naravno, tamo nitko od zapadnih političara, Evropske unije i SAD-a nije bio zbog režima koji tamo vlada. Prema tome, to su sve elementi koji stvaraju podozrenje prema utjecaj Srbije u regiji. Dok je to tako i dok se neki političari iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine pozivaju na Srbiju, a vuku poteze koji nisu u duhu evropskih integracija – tada će se, prije svega, gledati u Beograd.

Glas Amerike: Kako vidite trenutne odnose Srbije i Crne Gore, jesu li njihove političko/društvene relacije zasnovane na principu ravnopravnosti uzajamnog poštovanja i razumevanja - ili pak ima indicija da Srbija nastoji da utiče na unutrašnja crnogorska pitanja?

Picula: Ako pitate vodstvo Srbije ono ne želi imati ništa o razmišljanjima o utjecaju na prilike u Crnoj Gori. Međutim, ako pak i ne osobito pažljivo slušate određene crnogorske političare koji se deklariraju kao Srbi i tako se politički organiziraju – tada je naprosto njima Srbija svetionik. Mislim da to nije dobro. Crna Gora je napravila, do negdje početka, ove decenije solidan posao pregovarajući sa Evropskom unijom. Međutim, tokom poslednjih nekoliko godina upala je u ozbiljne političke turbulencije. Mislim da je, jednim djelom, razlog za to i utjecaj sa strane. Skupštinu Crne Gore vodi čovjek koji se deklarira da je četnik, dolazi sa krila radikalnog srpskog pogleda na stvari. To izaziva određene zastoje na crnogorskom putu prema Evropskoj uniji. Crna Gora je učinila ono što nitko nije – usvajanjem Rezolucije o genocidu Jasenovcu, po donošenju Rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim narodima. Time je opteretila odnose sa Zagrebom koji je bio njena podrška na putu ka EU.

Glas Amerike: Kako izgleda perspektiva srpsko-hrvatskih, hrvatsko-srpskih odnosa?

Picula: Odgovarajući na to pitanje pre nekih desetak godina rekao sam da se radi o hladnom miru. Na diplomatskoj razini odnosi su korektni, treba da raduje ekonomska razmjena između Hrvatske i Srbije. Bilježi napredak. Raduje me i što građani Republike Srbije dolaze da rade u Hrvatsku koja, kao i mnoge zemlje, ima kroničan nedostatak radne snage. To su sjajni radnici, koji su dobro prihvaćeni, i zadovoljni su u Hrvatskoj. Međutim, kada je riječ o političkim odnosima – oni stagniraju. Povremeno se sastaju ministri, ali nema velike srdačnosti.

Glas Amerike: Može li se očekivati hrvatska podrška evrointegracijama Srbije - da li će tu biti više pomoći ili zatezanja?

Picula: Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju 2013. za nju je bio mnogo značajan. Međutim, biće moguće konzumirati sva preimućstva članstva onog dana kada svi naši susjedi budu njeni članovi. Tu mislim da Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju. To jeste smisao evropskog projekta – da članice ne surađuju samo formalno što znači da su deficite iz svoje prošlosti ostavile iza sebe. Prema tome, u interesu Hrvatske je da na svim svojim granicama, a ne samo na zapadnim i sjevernim, ima članice Unije. Ali, za to nije dovoljna samo dobra volja. Treba stvoriti okolnosti da te zemlje zaista napreduju.