Raspravno vijeće Haškog suda (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, ICTY) osudilo je generala Vojske Republike Srpske (VRS) Zdravka Tolimira, na doživotan zatvor zbog učešća u genocidu u Srebrenici.
On je kao bivši pomoćnik Ratka Mladića za obavještajno–sigurnosne poslove u Glavnom štabu VRS-a osuđen kao pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem trajnog uklanjanja bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice i Žepe. To je prema presudi postignuto u srpnju 1995. godine ubojstvom preko 7.000 muškaraca i prinudnim preseljenjem desetina tisuća žena i djece iz spomenutih Zaštićenih zona.
Kristof Flige (Christoph Flügge) iz Njemačke je naveo kako je sudačka većina, tročlanog Vijeća, utvrdila da je Tolimir kriv za „planiranje, poticanje i naređivanje djela za koje se tereti“, odnosno genocid nad bošnjačkim dječacima i muškarcima te prisilnu deportaciju preostalih žena i djece.
Čitajući sažetak obrazloženja presude prvostupanjskog sudskog vijeća, Flige je naveo da zadatak vijeća nije bio „da donese odluku o legitimnosti rata bosanskih Srba i muslimana na tom području, nego da utvrdi osobnu odgovornost Tolimira za genocid do kojeg je došlo u kontekstu tog rata“.
Prema odluci tročlanog sudskog vijeća, uz izdvojeno mišljenje sutkinje Priska Nijambe (Prisca Nyambe) iz Zambije, zaključeno je da je u Bosni i Hercegovini postojala politika bosanskih Srba za protjerivanje i nasilno uklanjanje stanovništva nesrpske nacionalnosti te da je Tolimir bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata.
On se u Žepi i Srebrenici dogodio prema Direktivi 7, potpisanoj od bivšeg predsjednika Radovana Karadžića također optuženog za isti zločin, a koju su provodili zapovjednici VRS-a, među ostalim i Tolimir u svom obavještajno-sigurnosnom sektoru u Glavnom štabu, stoji u rezimeu presude.
Direktiva 7 je prema zaključcima Raspravnog vijeća imala za cilj stvaranje nemogućih uvjeta u enklavama, među ostalim i zaustavljanjem humanitarne pomoći.
Potvrđen genocid u Srebrenici i Žepi
U objašnjenju nalaza o udruženom zločinačkom poduhvatu za počinjenje genocida predsjedavajući Flige je podsjetio na učešće Tolimira u ubojstvu vodećih bošnjačkih predstavnika u Žepi, oportuna ubojstva manjih i većih grupa zarobljenika u Srebrenici, noć užasa u UN-ovoj bazi u Potočarima gdje su civili tako maltretirani da im nije preostalo ništa drugo nego da odu u progonstvo te na kraju skrivanje i zakopavanje ubijenih u čemu su sudjelovali podređeni optuženog.
„Sudačka većina je zaključila da je kombinirano prisilno preseljenje kao i ubijanje imalo za cilj uništenje jedne grupe,“ naveo je sudac zaključke presude za genocid, dodajući na kraju da je Tolimir oslobođen jedino za čin nasilne deportacije, koji „nije dokazan van razumne sumnje“.
Od osam točaka optužnice oslobođen je jedino za posljednju.
Suci su uzeli u obrzir svjedočenje insajdera Manojla Milovanovića, generala VRS-a koji je Tolimira opisao kao najboljeg obavještenog oficira u Glavnom štabu VRS-a.
Odnosno, nisu povjerovali u njegovu priču kako o tako rasprostranjenim i masovnim ubojstvima nije ništa znao jer se nije nalazio na mjestima egzekucija.
„Optuženi je dobivao svakodnevne pismene izvještaje od sigurnosno-obavještajnih organa,“ stoji u presudi u kojoj su spomenuti Tolimirovi podređeni oficiri iz Glavnog štaba VRS-a koji su bili prisutni na gubilištima na području enklave u koju su srpske snage „ušle bez otpora“.
Flige je čitao presudu preko jednog sata, upućujući na original presude u kojem je sve dodatno objašnjeno kako je „optuženi dijelio, najkasnije od ožujka 1995.godine, namjeru za prisilno premještanje i za nasilno uništenje grupe stanovništva“.
Taj ratni zločin je prema nalazu sudačke većine imala posljedice za 35 tisuća ljudi, dok se sa sigurnošću uvjerila u Tolimirovu odgovornost za najmanje 4970 ubijenih muškaraca i dječaka.
I ovog puta Tolimir se prekrižio na početku sudske sjednice i izjavio neka se sve završi „Božjom voljom“, a tijekom čitanja presude je ubrzano zapisivao spuštenog pogleda, vjerovatno radeći skice za žalbu budući da se na suđenju branio sam.
On je kao bivši pomoćnik Ratka Mladića za obavještajno–sigurnosne poslove u Glavnom štabu VRS-a osuđen kao pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem trajnog uklanjanja bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice i Žepe. To je prema presudi postignuto u srpnju 1995. godine ubojstvom preko 7.000 muškaraca i prinudnim preseljenjem desetina tisuća žena i djece iz spomenutih Zaštićenih zona.
Kristof Flige (Christoph Flügge) iz Njemačke je naveo kako je sudačka većina, tročlanog Vijeća, utvrdila da je Tolimir kriv za „planiranje, poticanje i naređivanje djela za koje se tereti“, odnosno genocid nad bošnjačkim dječacima i muškarcima te prisilnu deportaciju preostalih žena i djece.
Čitajući sažetak obrazloženja presude prvostupanjskog sudskog vijeća, Flige je naveo da zadatak vijeća nije bio „da donese odluku o legitimnosti rata bosanskih Srba i muslimana na tom području, nego da utvrdi osobnu odgovornost Tolimira za genocid do kojeg je došlo u kontekstu tog rata“.
Prema odluci tročlanog sudskog vijeća, uz izdvojeno mišljenje sutkinje Priska Nijambe (Prisca Nyambe) iz Zambije, zaključeno je da je u Bosni i Hercegovini postojala politika bosanskih Srba za protjerivanje i nasilno uklanjanje stanovništva nesrpske nacionalnosti te da je Tolimir bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata.
On se u Žepi i Srebrenici dogodio prema Direktivi 7, potpisanoj od bivšeg predsjednika Radovana Karadžića također optuženog za isti zločin, a koju su provodili zapovjednici VRS-a, među ostalim i Tolimir u svom obavještajno-sigurnosnom sektoru u Glavnom štabu, stoji u rezimeu presude.
Direktiva 7 je prema zaključcima Raspravnog vijeća imala za cilj stvaranje nemogućih uvjeta u enklavama, među ostalim i zaustavljanjem humanitarne pomoći.
Potvrđen genocid u Srebrenici i Žepi
U objašnjenju nalaza o udruženom zločinačkom poduhvatu za počinjenje genocida predsjedavajući Flige je podsjetio na učešće Tolimira u ubojstvu vodećih bošnjačkih predstavnika u Žepi, oportuna ubojstva manjih i većih grupa zarobljenika u Srebrenici, noć užasa u UN-ovoj bazi u Potočarima gdje su civili tako maltretirani da im nije preostalo ništa drugo nego da odu u progonstvo te na kraju skrivanje i zakopavanje ubijenih u čemu su sudjelovali podređeni optuženog.
„Sudačka većina je zaključila da je kombinirano prisilno preseljenje kao i ubijanje imalo za cilj uništenje jedne grupe,“ naveo je sudac zaključke presude za genocid, dodajući na kraju da je Tolimir oslobođen jedino za čin nasilne deportacije, koji „nije dokazan van razumne sumnje“.
Od osam točaka optužnice oslobođen je jedino za posljednju.
Suci su uzeli u obrzir svjedočenje insajdera Manojla Milovanovića, generala VRS-a koji je Tolimira opisao kao najboljeg obavještenog oficira u Glavnom štabu VRS-a.
Odnosno, nisu povjerovali u njegovu priču kako o tako rasprostranjenim i masovnim ubojstvima nije ništa znao jer se nije nalazio na mjestima egzekucija.
„Optuženi je dobivao svakodnevne pismene izvještaje od sigurnosno-obavještajnih organa,“ stoji u presudi u kojoj su spomenuti Tolimirovi podređeni oficiri iz Glavnog štaba VRS-a koji su bili prisutni na gubilištima na području enklave u koju su srpske snage „ušle bez otpora“.
Flige je čitao presudu preko jednog sata, upućujući na original presude u kojem je sve dodatno objašnjeno kako je „optuženi dijelio, najkasnije od ožujka 1995.godine, namjeru za prisilno premještanje i za nasilno uništenje grupe stanovništva“.
Taj ratni zločin je prema nalazu sudačke većine imala posljedice za 35 tisuća ljudi, dok se sa sigurnošću uvjerila u Tolimirovu odgovornost za najmanje 4970 ubijenih muškaraca i dječaka.
I ovog puta Tolimir se prekrižio na početku sudske sjednice i izjavio neka se sve završi „Božjom voljom“, a tijekom čitanja presude je ubrzano zapisivao spuštenog pogleda, vjerovatno radeći skice za žalbu budući da se na suđenju branio sam.
| Preuzeto od "RSE" |