Bez obzira na ishod ruskog rata u Ukrajini, privođenje pravdi odgovornih za kršenja ljudskih prava tokom konflikta neminovno će biti dug i bolan proces za preživjele koji budu svjedočili o počinjenim zvjerstvima.
To je poruka preživjelih rata u Bosni (1992-1995), koji prethodnih decenija govore o svojim patnjama i tako ih ponovo preživljavaju u nadi da će odgovorni biti privedeni pravdi, te da će svi biti upoznati sa istorijskim činjenicama, prenosi agencija Asošijeted pres.
"Ja to lično shvatam. I dalje tragam za posmrtnim ostacima svog brata. Ne mogu preko toga da pređem. Ne mogu da se usredsredim na nešto drugo i to ostavim za sobom", kaže Edin Ramulić, iz Prijedora.
Ramulić je bio 22-godišnji student kada su, u aprilu 1992. godine, snage bosanskih Srba odvojile njega i muškarce iz njegove porodice, među kojima i stariji brat i otac, uz hiljade drugih iz Prijedora i okolnih sela koji nisu bili srpske nacionalnosti, i zatim deportovale, zatvarale, mučile ili ubijale.
Više od 3.000 osoba - među kojima 102 deteta - ubijeno je u Prijedoru. Neki su streljani u svojim domovima ili na ulicama, drugi u tri logora gdje su zatvorenici tučeni, silovani, seksualnu napadani i mučeni. Ramulićev brat, stric i četiri rođaka nisu preživjeli logore.
Kao i što je bio slučaj sa dokazima ubistava i mučenja u Buči, u predgrađu Kiijeva, koji su otkriveni ovog mjeseca posle povlačenja ruskih snaga, tako su i logori u Prijedoru u avgustu 1992. godine, koje su otkrili strani novinari, izazvali globalnu osudu i pozive svjetskih lidera da se odgovorni privedu pravdi.
Savet bezbjednosti Ujedinjenih nacija pokrenuo je proces za uspostavljanje specijalnog suda UN za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju. Kada je uspostavljen u Hagu 1993. godine, to je bio prvi međunarodni sud za istragu i procesuiranje optužbi o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu posle tribunala u Nirmbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata.
Prvobitno, niko nije vjerovao da će funkcionisati. Pristup istražitelja mjestu zločina u Prijedoru i u druguim mjestima u Bosni bio je blokiran godinama, a politički lideri bosanskih Srba i susjedne Srbije odbacivali su optužbe za kršenje ljudskih prava i sakrivali dokumenta i optužene.
Pravda je bila spora. Ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov vojni komandant Ratko Mladić bili su u bjekstvu od međunarodne pravde do kasnih 2000-tih, kada su pronađeni u Srbiji.
Do zatvaranja 2017. godine, pred tribulanom su osuđena 83 visoka politička i vojna zvaničnika iz ratnog perioda, većina iz Bosne. Takođe je veliki broj dokaza i slučajeva protiv osumnjičenih, koji su zauzumali niže pozicije, prosleđen njihovim zemljam.
U očajničkom pokušaju da pronađu informacije o sudbini članova porodica i primoraju svijet da prizna njihove patnje, preživjeli poput Ramulića promijenili su živote, formiranjem grupa za potencijalne svjedoke, prikupljanjem informacija o nestalima i odavanjem pošte žrtvama.
"Bezbrojne mjesece sam proveo u različitim sudnicama (kao svedok), slušajući kako advokati odbrane pokušavaju da negiraju dokaze. Ponekad se dešava da ljudi za koje znate da su krivi, budu oslobođeni zbog nedostatka dokaza, ali vredjelo je ", priča Ramulić.
Ramulić i dalje ne zna gdje su posmrtni ostaci njegovog brata ili ko ga je ubio i kako, ali su presude - a pomogao je da neke od njih budu donesene - "najvrednija stvar koju imamo, zato što se istina zasnovana na dokazima ne može zauvjek ignorisati i negirati".
Munira Subašić je prije rata bila vlasnica radnje, supruga i majka dva sina. Ništa nije moglo da je priremi za ono što će postati posle smrti supruga i sina u masakru u Srebrenici 1995. gdine, tokom kojeg je stradalo 8.000 muškaraca i dječaka. Riječ je o jedinom zločinu u ratu u Bosni koji je pravno definisan kao genocid.
Dok su tragale za nestalim članovima porodice, Subašić i nekoliko žena formirale su organizaciju "Majke Srebrenice", učestvovale u uličnim protestima i drugim akcijama da bi ostale u fokusu javnosti i zahtjevale da se pronađu masovne grobnice, identifikuju posmrtni ostaci, a odgovorni za masakr privedu pravdi. Do danas, gotovo 90 odsto nestalih iz Srebrenice je pronađeno.
"Znali smo imena ubica, prikupili smo ih i podijelili informacije sa tužiocima, posjetili smo svaku masovnu grobnicu, tragali za informacijama o tome gdje bi drugi mogli da budu. Dišemo svima za vrat, zahtijevamo pravdu. Majke Ukrajine će uraditi isto", poručila je Subašić.
Subašić je uz desetine drugih svjedočila pred tribunalom UN za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, i pomogla da se zatvori blizu 50 ratnih zvaničnika bosanskih Srba, koji su zajedno osuđeni na više od 700 godina zatvora.
Međutim, da bi to postigle, Subašić i druge žene iz Srebrenice morale su da prevaziđu bol izazvanu stalnim suočavanjem sa ljudima " koji su pokušavali da kriju da su naša djeca ikada postojala, koji su u suštini tvrdili da nikada nismo bile majke, da nikada nismo nikoga rodile".
“To što Rusija negira masakr koji su njeni vojnici očigledno počinili u Ukrajini meni zvuči kao negiranje genocida u Srebrenici. Međutim, ako su preživjeli uporni, istina će pobijediti", naglasila je Subašić.
Kada je riječ o apsolutnoj pravdi, ona je u Bosni i dalje nedostupna. Tokom rata u toj zemlji stradalo je 100.000 ljudi, većina civili, a do 2 miliona, ili polovina populacije, bila je primorana da napusti svoje domove. Tri decenije od početka rata, oko 7.000 ljudi se i dalje vodi kao nestalo, a pred sudovima je više od 500 neriješenih slučajeva za ratne zločine, koji obuhvataju oko 4.500 osumnjičenih. Kako godine prolaze, a svjedoci i osumnjičeni stare, razboljevaju se ili umiru, mnogi otvoreni slučajevi vjerovatno nikada neće biti završiti pred sudom.
Savjet Ujedinjenih nacija za ljudska prava je prošlog mjeseca postavio Jasminku Džumhur, ombudsmanku za ljudska prava Bosne i Hercegovine, za članicu tročlane komisije za istragu mogućih kršenja ljudskih prava tokom ruske invazije na Ukrajinu.
"Veoma je važno što iz iskustva znamo koje su informacije važne da bi se utvrdili dokazi za kršenja ljudskih prava i humanitarnog prava i koje činjenice mogu kasnije da pomognu relevantnim sudskim tijelima da dokažu pojedinačnu krivičnu odgovornost za takve prekršaje. Komisija nije tijelo koje će utvrditi krivičnu odgovornost za moguća kršenja ljudskih prava i ratne zločine (u Ukrajini), ali jeste mehanizam za prikupljanje činjenica koje mogu da pomognu da se ta odgovornost utvrdi", objasnila je Džumhur.
Međutim, Džumhur upozovara da je važno da preživjeli kršenja ljudskih prava i mogućih ratnih zločina u Ukrajini razumiju da "će njihov put do pravde biti dug i neizvjestan, da će od njih zahtijevati velike žrtve, i da na na tom putu vjerovatno neće imati mnogo saveznika" koji će biti isto toliko posvećeni u potrazi za istinom.
