Stručnjak nevladinog Atlantskog savjeta tako komentariše napetosti i njihove posljedice - pošto su gradonačelnici nesrpske nacionalnosti opština sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, uz asistenciju policije, ušli u kancelarije u opštinskim zgradama Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića - što je izazvalo nezadovoljstvo i višednevne proteste lokalnih Srba.

Kulminacija su bili sukobi između snaga KFOR-a i demonstranata pred zgradom opštine Zvečan u kojima je povređeno više od osamdeset ljudi - među kojima i trideset vojnika KFOR-a.

"Odnosi Srbije i Kosova nisu normalni mnogo godina, i odgovornost za to je u suštini na Srbiji, jer odbija da prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Oni neće povratiti Kosovo - jednim dijelom zbog godina srpskog destruktivnog nacionalizma, i represije na Kosovu, koja je dovela do NATO intervencije, koju nismo željeli", objašnjava Fried, koji je tokom višedecenijske karijere obavljao i funkciju pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju.

Ukazuje da mu djeluje da je trenutna kriza izazvala bijes Sjedinjenih Država.

"Ne koristim olako tu riječ, ali čitao sam transkript američkog ambasadora Hoveneira na Kosovu sa konferencije za medije i ne mogu da se sjetim da je ikada od kosovske nezavisnosti 2008, predstavnik američke vlade bio toliko frustriran kao što je bio on. Mislim da je kosovska vlada donijela odluku pod teškim okolnostina, koje su učinile već komplikovanu situaciju mnogo gorom. I to je rezultiralo oštrim pogoršanjem američko-kosovskih odnosa i ne vidim kako to ikome pomaže. Nažalost, ne mislim ni da je raspoređivanje srpske vojske i demonstracija sile od velike pomoći. Primijetio sam da je ambasador Hovernier imao mogućnost da odgovornost svali na obe strane, ali on je nije prihvatio", ocjenjuje Fried za Glas Amerike.

Prema njegovim riječima, KFOR je u opštini Zvečan bio primoran da interveniše - kada je više desetina vojnika te misije na Kosovu ozbiljno povrijeđeno.

"Teško je vrijeme i na terenu i za odnose Amerike i Kosova, i cijela ova situacija je nesretna. Nadam se da će kosovska vlada naći način da se vrati sa ovih početnih grešaka. Vlade prave greške i nadam se da nekim dijelom, a možda i sveukupno, kosovska vlada to priznaje. Mislim da je jasno šta želim da kažem - ovo nije balansirana situacija. Ovo je situacija u kojoj SAD misle da je kosovska vlada napravila ozbiljnu grešku", ukazuje Frird, uz napomenu da to dodatno otežava situaciju.

Glas Amerike: Američki državni sekretar Antony Blinken je oštro kritikovao, u saopštenju, kosovsku vladu za tu odluku. Da li je opravdano da SAD krive samo Kosovo?

Fried: Mislim da američka vlada ima razloga za frustraciju. Kao što sam rekao, mislim da korijen problema nije u odgovornosti Kosova i kosovske vlade. Veća odgovornost je uglavnom na Srbiji i njenim kontinuiranim naporima da se opire realnosti kosovske nezavisnosti, za koji Srbi znaju, mislim da znaju da je permanentna, da je Kosovo otišlo. Iz različitih razloga, oni to ne prihvataju. Tako da je dublja odgovornost više na srpskoj strani, ali pojedinačna odgovornost za ove incidente sa zgradama opština je odluka Kosova. Zato su Sjedinjene Države tako frustrirane, jer je kosovska vlada donijela odluku na razumljivom, ali apstraktnom osjećaju suvereniteta, ostavljajući da se posljedicama bave KFOR i Sjedinjene Države i mislim da su Amerikanci bili frustrirani tim pristupom.

Glas Amerike: Sekretar Blinken je, u prvom saopštenju za medije upozorio na posljedice po bilateralne odnose Sjedinjenih Država i Kosova. Američki ambasador u Prištini naveo je da je otkazivanje učešća Kosova u vježbama Defender Europe prva posljedica. Premijer Kosova Aljbin Kurti ocijenio je da je ta odluka katastofa i da nije fer. Da li je američka odluka bila opravdana?

Fried: Mislim da su Sjedinjene Države htjele da privuku pažnju kosovske vlade i građana, što znači da su bile ozbiljno iziritirane. Pretpostavljam da su imale razloga za ovo, znam sekretara Blinkena već 30 godina. On je promišljen. Pretpostavljam da je imao razloga da bude frustiran potezima kosovske vlade. Ti potezi su učinili stvari gorim, a odgovornost za suočavanje sa posljedicama pala je na KFOR i SAD. Mislim da je ovo bio način da se poruči Kosovu - da ne možete da pravite problem, nepotrebni problem nama, i onda samo da odšetate bez ikakve odgovornosti. Ponavljam, dublja odgovornost je daleko veća na Srbiji, ali odgovorost za ovaj incident leži na kosovskoj vladi. I poznajem ambasadora Hoverniera, on je ozbiljna osoba, i očigledna je bila njegova frustracija na toj konferenciji za medije

Glas Amerike: Rekao je i da Washington razmatra moguće druge mjere. Na osnovu vaše dugogodišnje diplomatske karijere, koje bi druge mjere Washington mogao da preduzme?

Fried: Ne želim da spekulišem. Radije bih da Vlada Kosova pronađe način da smanji tenzije.

Glas Amerike: Međutim, premijer Kurti i dalje ne odustaje uprkos pozivima SAD….

Fried: Političari često prkose u javnosti, a zatim pronađu način da se povuku. Vidjećemo šta će uraditi. Međutim, trebalo bi da zna da je greška uzimati američku podršku zdravo za gotovo ili djelovati kao da je ona permanentna i da će se nastaviti bez obzira na vaše akcije. Neće. Sjedinjene Države su veoma strpljive i imaju strateško razumijevanje lokalnih političkih imperativa. Međutim, mislim da je Vlada Kosova pretpostavljala da je američka podrška automatska bez obzira na to šta bi ona uradila. Sjedinjene Države su početkom ovog vijeka donijele odluku da podrže nezavisnost Kosova. I ja sam bio dio procesa donošenja te odluke. To je bio naš izbor. Mogli smo da izaberemo nešto drugo, ali smo izabrali mudro. Kosovo mora da iskoristi ovu šansu i da konsoliduje svoju poziciju, a ne da tretira Sjedinjene Države kao da su beskonačan izvor slijepe podrške, pod bilo kojim okolnostima. Ne bi bilo mudro da iskorištavaju SAD i Evropu. Ali, vlade griješe i nadam se da će premijer Kurti shvatiti da je otišao predaleko i da će naći način da se povuče.

Glas Amerike: Da li smatrate da je američko kažnjavanje Kosova neuobičajeno oštro, imajući u vidu da je Kosovo do sada bilo blisko usklađeno sa SAD?

Fried: Ovo je svakako najveća pukotina u dugom period saradnje SAD i Kosova. Ovo je, prema mom sjećanju, najsnažniji iskaz američkog protivljenja potezu Vlade Kosova. I najoštrija izjava koliko se ja sjećam. I ovdje nije riječ o nekoj nesmotrenoj izjavi datoj pred mikrofonom. Ovo je nešto što je američka vlada očigledno razmotrila. I pretpostavljam da su SAD tražile od Vlade Kosova da ne preduzima određene korake. Naš zahtjev je ignorisan i ti koraci su preduzeti, a rezultat je upravo ono od čega smo strahovali. Ne znam cijelu priču, ali pretpostavljam da je nezadovoljstvo bilo opravdano. Nije kraj svijeta, ali Vlada Kosova mora da pronađe način da odustane od ovoga.

Glas Amerike: Pomenuli ste da je osnovni uzrok problema Srbija. Kosovske vlasti su okrivile Beograd i predsjednika Vučića da su izazvali nemire da bi destabilizovali Kosovo. I sekretar Blinken je zatražio od predsjednika Vučića i njegove vlade da deeskaliraju situaciju, da spuste bezbjednosni status oružanih snaga i pozovu Srbe na Kosovu da ne izazivaju KFOR i da se uzdrže od nasilja. Da li su SAD trebalo da budu oštrije prema Beogradu i Vučiću, kako neki analitičari to smatraju?

Fried: Zahtjev SAD predsjedniku Vučiću i Vladi Srbije je svakako razuman. Bilo bi pogrešno za Vladu Srbije da zaključi da zato što su SAD ljute na Vladu Kosova, da je to šansa za Srbiju da pogorša stvari. Nije. Mislim da bi SAD reagovale veoma oštro i energično ako bi Srbija pokušala da zloupotrijebi aktuelnu situaciju. S druge strane, predsjednik Vučić godinama pokušava da igra na dvije karte. Istovremeno govori o tome da je snaga za stabilnost i da želi evropsku budućnost za Srbiju, dok cijelo vrijeme igra na srpsku nacionalističku kartu, misleći možda da će Rusija da zaštiti Srbiju, obezbijedi joj strateške opcije i sposobnost da se bavi kratkoročnim taktičkim igrama.

Kada bih ja savjetovao Vladu Srbije, rekao bih joj da bi trebalo da bolje pogleda svog prijatelja Vladimira Putina i Rusiju. Oni nisu sposobni da vam pomognu osim da budu destruktivni. Jedva su sposobni sebi da pomognu. Gube rat koji nije trebalo ni da započnu. I nisu uspjeli da osvoje Ukrajinu. Ne mogu da pobijede u ratu, a ne mogu ni da se povuku. Ekonomija im je u problemu. Mladi ljudi napuštaju zemlju. Nisu u dobroj situaciji. Klađenje na Rusiju nije mudro, ona nije u poziciji da bude strateški zaštitnik Srbije…

Zbog toga bi predsjednik Vučić trebalo da iskoristi ovu šansu da izgradi odnose sa SAD i Evropom i bude konstruktivna snaga u procesu normalizacije. Postoje savršeno legitimni srpski interesi na Kosovu. Pomenuo sam manastire i srpsko stanovništvo, i njihov fer tretman. To su razumni zahtjevi i trebalo bi da se ispoštuju. Nije razumno da Srbija djeluje kao da je i dalje suverena sila na sjeveru Kosova. To samo dovodi do problema.

Glas Amerike: Koliko je bojkot izbora na sjeveru Kosova doprinio situaciji? I da li su SAD i međunarodna zajednica previše pomirljivi prema Srbiji, kako neki posmatrači misle?

Fried: Vi ste upotrijebili riječ pomirljivi, ne ja. Ja razumijem da SAD pokušavaju da rade ka rješenju, Mislim da predsjednik Vučić i Vlada Srbije treba da prestanu da se pretvaraju da mogu da ponište ili ugroze suverenitet Kosova. Na neki način koriste srpsku zajednicu na Kosovu kao predmet političke igre. To im neće pomoći. Želite da im pomognete? Pomozite im da da imaju održivo mjesto na Kosovu. To je vjerovatno moguće postići. Ima mnogo ideja: lokalna vlada, lokalna samouprava, ZSO, mnoge ideje koje mogu da budu funkcionalne. Međutim, neće biti u Srbiji, niti će Srbija doći na Kosovo. To se neće dogoditi.

Nadam se da će u narednom periodu, narednih nedjelja, kada trenutna kriza deeskalira, a Srbija u tome treba da pomogne, sve strane moći da se vrate izgradnji onoga što se može izgraditi. I Srbija ne bi trebalo da pogoršava stvari. Ako to uradi, to neće biti dobro za Srbiju. Gdje će Srbija ići, ako ne u EU? Da se pridruži nekoj grupi kojom dominira Rusija? Rusija neće pomoći Srbiji, ne može da joj pomogne, osim kroz ogorčenost i retoriku… Svakako put naprijed za Srbiju nije da nastavi da balansira između zapada i Rusije na čijem čelu se nalazi optuženi ratni zločinac.​

Glas Amerike: SAD žele da se dvije strane vrate dijalogu koji, kako se sada čini, ne rešava mnogo uprkos dogovoru iz Ohrida. Da li bi SAD i EU trebalo da preispitaju strategiju kada je riječ o odnosima Srbije i Kosova?

Fried: Ne mogu zasigurno da kažem. Ima mnogo okvira, okvirnih dogovora, koji su obećavajući. Nisam siguran da bi preispitivanje ili utvrđivanje novog okvira dalo rezultate. Ima dovoljno u postojećim okvirima da se postigne napredak ako strane žele da postignu napredak. Neće biti napretka ni u jednom okviru ako strane to ne žele. Tako da problem nije u okviru, već da li će strane to ozbiljno da shvate.

„Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bosanskohercegovačke javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh jer svaka poruka podrške je presudna u trenucima kada vam je teško”, kaže bh. alpinista Tomislav Cvitanušić u intervjuu za Glas Amerike nakon uspješno završene ekspedicije na „krov svijeta” – Mount Everest.

Glas Amerike: U Sarajevu su Vas, nakon ekspedicije na Everest, dočekali prijatelji, porodica i ljudi koji su podržavali Vaš put. Da li je nekoliko dana dovoljno da se sumiraju utisci i „slegnu” emocije nakon velikog uspjeha?

Cvitanušić: Utisci i emocije se još uvijek sumiraju. Trebat će mi vremena da shvatim da je to bio „krov svijeta” i da je sve trajalo od polaska na Himalaje do povratka. Prošlo je 58 dana, dug period, pogotovo ako ste sami, da nije bio niko iz Bosne i Hercegovine s kim sam mogao popiti kafu, porazgovarati... U timu sa mnom su bili pjevači iz Meksika, Indije, Njemačke i Francuske. Divni ljudi s kojima sam razgovorao, ali nije to isto. Imati nekoga bliskog mi je najviše falilo. Bilo je dana kada sam se pitao da li mogu, ali nisam dozvolio da nadvlada pesimizan. Zebnja i čekanje da li će sve dobro proči. Bila je loša sezona za penjače u Nepalu. Stradalo ih je 17 i to je previše. Prosjek je četiri do pet nesreća po sezoni.

Glas Amerike: Koliko su Vam značile podrška i savjeti bh. alpiniste Muhameda Gafića i ostalih iskusnih penjača iz regiona? Kako ste se pripremali fizički i mentalno?

Cvitanušić: Podrška Muhameda Gafića Gafe je bila značajna, jer sam od njega naučio sve o planinama i alpinizimu. Generacija Hame Šišića i Slobodana Žalice je postavila temelje alpinizma u BiH krajem '60-ih, '70-ih i '80-ih godina. Kad idete na Everest uradite sve što je do vas kako biste sebi pojačali šansu da bude uspješno. Ja sam imao „savjetodavno tijelo” koje se sastojalo od Gafe, Dragana Jaćimovića, prvog čovjeka iz Srbije koji je popeo Everest, Stipe Božića iz Hrvatske i Naima Logića, prvog Bosanca i Hercegovca s adresom u Arizoni, koji je popeo svih sedam vrhova na sedam kontinenata. Imao sam satelitski lokator kojim sam mogao komuncirati na mjestima gdje nema signala. To mi je mnogo značilo, al sam ponosan da sam imao pomoć od navedenih ljudi.

Glas Amerike: Šta je bilo u mislima tokom ekspedicije s obzirom na teške vremenske prilike i okolnosti? Je li bilo momenata kada ste htjeli odustati?

Cvitanušić: Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bh. javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh. Svaka poruka podrške, pogotovo ljudi koje ne poznajete, presudna je u trenucima kada vam je teško. Svakom penjaču je teško. Svi nekada razmišljaju da odustanu. Neki to i urade, ali ja nisam. S druge strane, mi iz BiH nemamo tako često priliku izaći na „krov svijeta” Mala smo zemlja, iako imamo veliki potencijal, talenat i ljudske resurse. Mora se pronaći unutrašnja motivacija, a mislio sam da je najviše potrebna fizička snaga. Potrebno vam je zdravlje i da tijelo sluša. Međutim, tamo sam naučio da se Everest penje iz srca. Mlađi i snažniji momci, alpinisti, pripadnici specijalnih jedinica iz raznih dijelova svijeta su odustajali. Sa mnom u timu je bila Francuskinja Fabiene, majka troje djece, koja je zbog autoimune bolesti, dvije godine provela u kolicima. Nakon što se izliječila, odlučila je popeti Everest i skrenuti pažnju na tu bolest. S jedne strane je žena koja je bila bolesna, a s druge pripadnici specijalnih jedinica. Ona se popela, a neki od njih su odustajali. Penjanje na Everest je mentalna igra. Potrebno je pronaći motivaciju i snagu da se ide dalje, metar po metar do kraja.

Glas Amerike: Iako je postojala velika želja i upornost, šta je bilo najizazovnije na putu do vrha, postoji li ključni trenutak?

Cvitanušić: Najuzbudljiviji momenat je bio i najteži na ekspediciji. Petnaestog maja, u 15 sati smo došli na južno sedlo, jurišni kamp odakle se ide na vrh. Trebali smo tu provesti tri do četiri sata, istopiti led kako bismo napravili vodu ili čaj za uspon, odmoriti se i krenuti. Jedva smo uspjeli razapeti šator od jačine vjetra, a vrlo je teško predvidjeti vjetar na tom sedlu. Tu smo proveli 26 sati, strahujući za život. Tu se ne može disati dbez kisika u bocama. U tom trenutku nisam razmišljao o vrhu, već o opstanku. Sutradan su nam javili da će vjetar oslabiti na grebenu Everesta i da će biti prihvatljivo za penjanje. Rekli su nam: „Ako mislite krenuti na vrh, trebate poći noćas ili se vratiti u bazu”. Partner me pogledao i pitao: „Šta misliš?”, a ja sam rekao da sam fokusiran i spreman pokušati. Krenuli smo ka vrhu i nakon 14 sati smo stigli na Mount Everest. Bili smo naoružani optimiznom i željom da izađemo skupa na vrh. Njemu znači taj vrh, a znao je koliko bi i meni značio i koliko bi bio ponosan i sretan da zastavu BiH izvadim iz ruksaka i napravim fotografiju.

Glas Amerike: Koliko su česte povrede i smrtni ishodi na usponima?

Cvitanušić: Nesreće se dešavaju. Teško je ako se nesreća desi gdje ne može doći helikopter i spasioci. Prepušteni ste sami sebi. Partner i ja smo imali paket prve pomoći, a 80 posto penjača je za dva dana dobilo promrzline zbog vjetra. I ja sam ih dobio i javio sam se doktoru u baznom kampu nakon povratka. Helikopter me prebacio u bolnicu, pobrinuli su se za mene i neću imati posljedice. Trebam biti pod ljekarskim nadzorom te se nadam da ću ubrzo voziti bicikl, trčati i plivati.

Glas Amerike: Kako je izgledao boravak na vrhu, šta Vam je u tom trenutku bilo u mislima?

Cvitanušić: Boravak na vrhu je kratak. To je mali prostor, snježna kapa na kojoj se nalazi famozna kineska piramida. Na vrhu se ne ostavlja ništa. Ljudi često pitaju jesmo li ostavili zastavu? Zamislite kada bi svaki penjač ostavio zastavu na vrh, a u sezoni ih je oko 200. Boravak na vrhu je trajao desetak minutaa, jer imamo kisik koji se troši, a potreban nam je i za povratak. Silazak je puno teži nego uspon. Uspon je noću pomoću čeonih lampi i vidite nekoliko kvadrata oko sebe, ne vidite prostranstvo. Kada se spuštate po danu i vidite kuda ste prošli, pomislite da je sreća što je bila noć. Da sam preko dana vidio put kojim sam krenuo, vjerovatno bi bilo teže i bilo bi iskušenje odustati. Nemoguće je opisati kakve su to padine i predjeli. Kada ste na vrhu i oči se ovlaže, taj trenutak spakujete u srce. Ono što ostaje u srcu i duši je sve što penjač ponese sa sobom. Ja sam imao osjećaj zahvalnosti i prolaznosti. Planina je stara 60 miliona godina, a mi smo na planeti određeno vrijeme.

Glas Amerike: Koja bi bila Vaša poruka sve hrabre ljude iz Bosne i Hercegovine koji se odluče na ekspediciju penjanja na Everest?

Cvitanušić: Najvažnije je imati dobre učitelje i savjete i naučiti vještine. Ja sam imao dobar tim i „savjetodavno tijelo” alpinista iz regiona koji su se ujedinili da mi pomognu. Imao sam logističku podršku od sponzora - dozvole su preskupe, oprema, bazni kamp... Sada imam obavezu prenijeti mladima kako su meni prenosili moji učitelji alpinizma - ništa nije nemoguće. Ne trebamo se plašiti, moramo biti hrabri. Mi smo mala zemlja, ali smo sposobni za velike stvari, a to se pokazuje u sportu u cijelom regionu. Nekada se plašimo i pokušati. Svako ima svoj Everest. Ne mora to biti penjanje, može biti u nauci, kulturi, muzici.. Moramo ohrabriti generacije koje dolaze da nastave tamo gdje smo mi stali. Nadam se da će moj put nekoga ponukati. BiH još uvijek nema ženu na vrhu svijeta. Nadam se da će moja priča ponukati neku ženu iz alpinizma da postane prva žena iz BiH na „krovu svijeta”. Svi ćemo se staviti u službu tog cilja, cijela ekipa iz BiH i regiona.

Tako je prevaziđeno protivljenje konzervativnog, desnog krila Republikanske stranke i izbjegnut kastastrofalni scenario da Amerika dođe u situaciju da ne može da plati svoje dugove.

Predstavnički dom, u kome tijesnu većinu imaju republikanci, glasao je sa 314 prema 117 glasova da se zakon usvoji i proslijedi Senatu, koji će morati da usvoji mjeru i dostavi je predsjedniku Joeu Bidenu na potpis prije roka u ponedjeljak, kada se očekuje da federalna vlada ostane bez novca da plaća svoje račune.

"Ovaj sporazum je dobra vijest za građane Amerike i američku ekonomiju", izjavio je Biden poslije glasanja. "Pozivam Senat da ga usvoji što brže da bih ga potpisao."

Predložena mera - kompromis između Bidena i predsjedavajućeg Predstavničkog doma Kevina McCarthyja, izazvala je protivljenje 71 republikanaca iz tvrde, konzervativne struje. To bi obično bilo dovoljno da se blokira neki stranački prijedlog, ali je 165 demokrata - više od 149 republikanaca koji su glasali za njega - podržalo mjeru i omogućilo da bude usvojena.

Zakonom se suspenduje, odnosno privremeno ukida granica zaduživanja federalne vlade do 1. januara 2025. To omogućava Bidenu i Kongresu da stave u stranu to politički rizično pitanje do predsjedničkih izbora u novembru 2024.

Njime se također predviđa zamrzavanje federalne potrošnje na istom nivou tokom 2024, i povećanje od 1 posto 2025. Ubrzava se proces davanja dozvola za određene energetske projekte, federalnoj vladi se vraća 30 milijardi dolara neutrošene pomoći državama za vrijeme pandemije, i povećavaju zahtjevi za kvalifikovanje za programe pomoći u hrani, odnosno "markica za hranu".

Republikanci tvrde struje željeli su veće rezanje potrošnje. "U najboljem slučaju, imamo dvogodišnje zamrzavanje potrošnje, koje je puno rupa i trikova", izjavio je kongresmen Chip Roy, istaknuti član konzervativnog Kokusa slobode u Predstavničkom domu.

Liberalne demokrate - koje su se zajedno sa Bidenom protivile vođenju pregovora u vezi sa granicom zaduživanja - protivile su se zakonu iz nekoliko razloga, uključujući nove uslove za korisnike vladinih programa pomoći siromašnima.

"Republikanci su nas primorali da odlučimo koji ranjivi Amerikanci će dobiti priliku da jedu, ili će nas dovesti u stanje da ne možemo da plaćamo dugove. To prosto nije ispravno", rekao je demokratski kongresmen Jim McGovern u srijedu.

U utorak uveče, kongresna kancelarija za budžet, koja je nestranačko tijelo, izračunala je da bi prijedlog rezultirao uštedama od 1,5 biliona dolara u narednih deset godina.

U Senatu, lideri obje stranke kažu da se nadaju da će usvojiti zakon prije vikenda, ali bi potencijalno kašnjenje zbog glasanja o amandmanima moglo da iskomplikuje stvari.

Bitka oko zakonskog prijedloga takođe se pretvorila u test autoriteta McCarthyja, kao predsjedavajućeg Predstavničkog doma. On je izabran u januaru poslije 15 rundi glasanja, nakon što je ultrakonzervativnim članovima Kongresa obećao da će imati veće učešće u nastojanjima da se smanji vladin budžet.

SAD svake godine hronično boluju od deficita u iznosu od nekoliko hiljada milijardi dolara, čime se samo povećava dugoročni, ukupni dug.

“Demokrate će se postarati da zemlja ne dođe u situaciju da ne plaća dugove. Tačka", rekao je novinarima u sredu lider demokrata u Predstavničkom domu Hakeem Jeffries

Neki konzervativni republikanci su bili sumnjičavi u odnosu na upozorenje sekretarice za finansije da će vlada, do sljedećeg ponedjeljka, ostati bez novca da ispuni svoje finansijske obaveze, što između ostalog znači da ostaje bez gotovine za plaćanje kamate na vladine hartije od vrijednosti, penzija za starije Amerikance i plata vladinim radnicima i pripadnicima vojske.

Zakon ne sadrži podizanje poreza niti se njime sprječava dalji rast nacionalnog duga, koji će se povećati za još dodatnih 3 biliona dolara ili više u narednih godinu i po.

On također predviđa smanjenje zapošljavanja službenika Nacionalne poreske službe.

Pence će saopštiti kandidaturu na skupu u 7. juna, na svoj 64. rođendan, prema izjavama dvije osobe upoznate sa njegovim planovima, koje su željele da ostanu anonimne.

Također se očekuje da Pence objavi video snimak kada bude proglašavao kandidaturu.

Njegov tim smatra da je Iowa, jedna od prvih država u kojoj se glasa na stranačkim izborima, ključna za njegov potencijalni put ka pobjedi, a savjetnici kažu da planira da vodi agresivnu kampanju za konzervativne glasove hrišćanskih evanđelista koji čine znatan deo republikanskog biračkog tijela u toj državi.

Pence je otvoreno konzervativan političar i snažno se protivi pravu na abortus, zalažući se za nacionalnu zabranu.

Očekuje se da će se u svojoj kampannji, Pence nastojati da izađe iz Trumpove senke i u direktnim susretima sa biračima pokaže svoju ličnost. Pence, koji je služio u Kongresu kao guverner Indiane prije nego što ga je Trump izabrao za svog potpredsjednika 2016, bio je izuzetno lojalan potpredsjednik dok se nije distancirao od Trumpa zbog izbora 2020.

Trump, koji je očajnički želio da preokrene svoj poraz i ostane na vlasti, pokušao je da ubijedi Pencea, i svoje pristalice, da Pence nekako može da poništi volju birača, dok bude predsjedavao ceremonijalnim prebrojavanjem elektorskih glasova u Kongresu 6. januara 2021, iako potpredsjednik nema takva ovlaštenja.

Dok je brojanje glasova trajalo, nasilna rulja Trympovih pristalica upala je u zgradu, lomila prozore, i napadala policiju, a Pence i njegovi članovi porodice i osoblje su morali da se sakriju dok su neki ljudi iz rulje skandirali "Objesite Mikea Pencea!"

Pence je izjavio da su Trumpove "nesmotrene riječi" ugrozile njegovu porodicu i sve druge koji su bili u Capitolu tog dana i ocijenio da će historija "pozvati Donalda Trumpa na odgovornost."

"Četiri godine smo imali dobar poslovni odnos. Nije se dobro završilo", napisao je Pence u svojoj knjizi "So Help Me God".

Bivši potpredsjednik je proveo naredne dvije i po godine strateški se odvajajući od Trumpa, dok je postavljao temelje za svoju kampanju. Dok je dosljedno hvalio učinak "Trump-Pence administracije", također je naglašavao različitosti njih dvojica, i u politici i stilu.

Glas Amerike: Da li je Tužilaštvo Haškog suda za ratne zločine zadovoljno današnjom presudom protiv bivših rukovodilaca srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovice Stanišića i Franka Simatovića?

Brammertz: Da, definitivno smo zadovoljni. Mislim, mi smo već dobili osuđujuću prvostepenu presudu, ali jedan od razloga zbog kojih smo se žalili je to što su, uprkos činjenici da su obojica osuđeni na po 12 godina zatvora, nisu smatrani dijelom većeg udruženog zločinačkog poduhvata. I to je svakako značaj današnje odluke u kojoj su sudije potvrdile da je postojao veliki udruženi zločinački poduhvat iz Beograda, koji je za plan imao etničko čišćenje teritorija u Bosni i Hrvatskoj. Sudije su ponovo pominjale Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića kao dio ovog poduhvata. I Stanišić i Simatović se smatraju dijelom ovog velikog udruženog zločinačkog poduhvata.

Glas Amerike: Ovo je prvi put da je neko osuđen za zločine koje su počinile srpske snage, pripadnici jedinice Škorpion 1995. godine u Trnovu. Koliko je presuda, u tom smislu, značajna žrtvama?

Brammertz: Pojedini političari pokušavaju prikazati da je rat u Bosni bio jedna vrsta građanskog rata i unutrašnji oružani sukob. Današnjom odlukom, što je vrlo važno, jasno je razjašnjeno da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu. Jasna je direktna upletenost višeg rukovodstva iz Beograda u zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Glas Amerike: Ujedno je i prva presuda kojom se utvrđuje odgovornost paravojne jedinice za učešće u ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno tzv. Arkanovih Tigrovaca.

Brammertz: Svi znamo da su naoružane grupe, paravojne formacije kao što su Arkanovi Tigrovi i druge, oduvijek igrale vrlo važnu ulogu u ratu u Jugoslaviji i bile su veoma poznate po brutalnosti i ubijanju. A važnost ove odluke je pravosnažna presuda koja jasno utvrđuje da je srpska obavještajna služba formirala svoju tzv. elitnu jedinicu koja je bila direktno uključena u obuku i činjenje zločina zajedno sa paravojnim jedinicama u Bosni. U tom smislu, to je i veoma važan dokaz hijerarhije ili interakcije između paravojnih i redovnih državnih službi. Jedan od od izazova u nekoliko slučajeva je bio da se uspostavi komanda i kontrolu državnih službenika vojske nad oružanim grupama. I ovo je opet jedan od onih veoma važnih slučajeva gdje je jasno utvrđeno da oružane grupe nisu djelovale samostalno, već da su bile direktno podržane od zvaničnika, u ovom konkretnom slučaju, službenika obavještajne službe u Beogradu.

Glas Amerike: Kakva je, prema Vašem mišljenju, saradnja Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Hrvatskom u istrazi ratnih zločina?

Brammertz: Svakih šest mjeseci podnosimo izvještaj Vijeću sigurnosti o napretku ili izostanku u realizaciji našeg mandata. I naravno, danas je bila naša posljednja odluka. Ali izazova će biti dugi niz godina, jer još uvijek manjka saradnja između zemalja bivše Jugoslavije. Danas je realnost da su stotine počinitelja zločina u Bosni i Hercegovini, našle utočište u Srbiji i Hrvatskoj jer imaju dvojno državljanstvo. Ni Srbija ni Hrvatska ne izručuju svoje državljane. Tužna je realnost da još uvijek postoji mnogo nekažnjenih za počinjene zločine. Skoro svaki dan radimo s kolegama u regionu i pokušavamo podržati BiH. Ali, Beograd i Zagreb trebaju pokazati da ozbiljno shvataju te slučajeve. Ako ne budu ozbiljno radili na istragama, bosanskim žrtvama, preživjelima i svjedocima će biti veoma teško otići u Zagreb i Beograd da svjedoče. Dakle, mnogo toga treba uraditi. Prije dva mjeseca sam bio u Beogradu da pružim podršku, ali i da budem kritičan u odnosu na mali broj predmeta koji se tamo vode. Nedavno sam boravio i u Zagrebu te sam skrenuo pažnju da posljednje dvije godine ministarstvo pravde blokira skoro 100 zahtjeva koji dolaze iz BiH.

Glas Amerike: Do danas, pred Haškim tribunalom nijedan državni funkcioner Srbije nije ranije osuđen za učešće u ratu u Bosni i Hercegovini. Hoće li se u narednom periodu utvrditi kakvu je ulogu susjedna država imala u ratu i da li su optuženi odgovorni za djelovanje paravojnih jedinica?

Brammertz: Međunarodni sudovi uvijek procesuiraju pojedince zbog njihove individualne krivične odgovornosti. Ovo nije presuda koja kaže da je odgovoran kompletan srpski narod. Ali, vrlo jasno govori da je tadašnje rukovodstvo, kojem pripada obavještajna služba, imalo vrlo jasan plan da okupira i etnički očisti određene teritorije u Bosni i Hrvatskoj kršenjem Ženevske konvencije i prisilnim premještanjem pojedinaca, seksualnim nasiljem, ubistvima i istrebljenjem. Dakle, zločini su bili masovni. Svi koji gledaju naprijed, trebaju znati historiju sukoba i da su Beograd i Zagreb u različitim periodima imali značajnu ulogu u ratu. Dakle, ta otkrića nisu nova, ali su barem sada u konačnoj presudi. I biće veoma teško, bilo kome u budućnosti da tvrdi da Srbija nije imala nikakvu ulogu u zločinima počinjenim na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Glas Amerike: Ovo je posljednji postupak za rat u Bosni i Hercegovini pred Haškim sudom. Ostavila je Bosni i Hercegovini, ali i svijetu, sudski utvrđene činjenice kao jedan od načina borbe protiv negiranja genocida i drugih zločina. Kakva će biti konačna ocjena umiješanosti Srbije u rat u Bosni i Hercegovini?

Brammertz: Znate da Tribunal nikada nije imao mandat da piše historiju sukoba, zar ne? Ako danas pogledate školske knjige u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, naći ćete potpuno drugačija objašnjenja o ratu. I svako sebe smatra žrtvom i teško priznaje zločine. I to je realnost koja je jasna i u Srbiji. Ako danas vidimo veličanje ratnih zločinaca kao što su Karadžić i Mladić, možemo samo biti krajnje razočarani. A sve to uprkos dokazima predstavljenim u video snimcima pogubljenja vojnika. Ako govorimo o pomirenju i posmatramo kako region napreduje, definitivno ostaje puno posla da se uradi. Kako se možete dogovoriti o zajedničkoj budućnosti u regionu ako imate potpuno drugačiju procjenu nedjela iz prošlosti? Na historičarima će biti da odluče da li država ima krivičnu odgovornost. Mislim da je Tribunal dao mnogo dokaza historičarima koji žele dati poštenu procjenu. Bilo je nekoliko hiljada svjedoka koji su svjedočili. Postoje milioni stranica zapisa o sukobu i svi će moći vidjeti i pročitati čija je odgovornost.

Blinken je ustvrdio da administracija ne povezuju ta dva pitanja, ali je priznao da to jeste slučaj sa nekim članovima Kongresa. Predsjednik Joe Biden je indirektno povezao ta dva pitanja tokom telefonskog razgovora sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u ponedjeljak.

"Razgovarao sam sa Erdoganom i on i dalje želi da se poradi na (borbenim avionima) F-16. Rekao sam mu da mi želimo dogovor sa Švedskom. Pa hajde da to završimo", rekao je Biden.

Međutim, državni sekretar i dalje je isticao da su ta dva pitanja razdvojena. Ipak je naglasio da bi njihovo rješavanje značajno ojačalo evropsku bezbjednost.

"Oba su po našem mišljenju ključna. Vjerujemo da bi oba trebalo riješiti što je brže moguće: odnosno pristupanje Švedske i napredak kada je riječ o avionima F-16", rekao je Blinken na konferenciji za novinare sa švedskim premijerom Ulfom Kristerssonom u švedskom gradu Lulea.

"Vjerujemo da je sada pravi trenutak", poručio je američki diplomata. Odbio je međutim da predvidi kada bi Turska i Mađarska - jedine članice koje to nisu uradile - mogle da ratifikuju članstvo Švedske u NATO-u.

Dodao je da očekuje da će to biti završeno do samita lidera u Viljnusu u julu.

Erdogan, koji je ponovo izabran u nedjelju, optužuje Švedsku da nije dovoljno oštra prema grupama koje Ankara smatra teroristima, dok su njegove pristalice nezadovoljne zbog paljenja Kurana na protestima u Stockholmu.

Kristersson je rekao da su dvije strane u kontaktu od izbora u nedelju, a govorio je i o prednostima švedskog članstva u NATO-u, "kada se zemlja pridruži alijansi".

Blinken u Švedskoj prisustvuje sastanku trgovinskog i tehnološkog savjeta SAD i EU i otputovaće u Oslo gdje se u srijedu sastaju ministri inostranih poslova NATO-a, prije nego što u petak posjeti novu članicu Finsku.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg rekao je u utorak da je cilj da Švedska postane članica prije samita u julu.

"Nema garancija, ali je apsolutno moguće da se dođe do rešenja i omogući odluka o punom članstvu Švedske do samita u Viljnusu", rekao je Stoltenberg.

„Raspoređivanje dodatnih snaga je mjera koja će omogućiti da KFOR bude sposoban da održi bezbjednost u skladu sa našim mandatom koji nam je dodijelio Savet bezbjednosti Ujedinjenih nacija”, poručio je Stuart Munsch, koji komanduje Združenim snaga NATO-a u Napulju, u saopštenju na društvenoj mreži Twitter.

„Nasilje mora da prestane, a sve strane moraju da izbjegavaju poteze koje podrivaju mir na Kosovu”, rekao je on.

KFOR je saopštio da je u ponedjeljak u sukobima sa demonstrantima pred opštinom Zvečan povrijeđeno 30 pripadnika te misije.

Radi se o devetnaest mađarskih i jedanaest italijanskih vojnika, koji su zadobili prelome i opekotine od eksplozivnih naprava. Troje mađarskih vojnika ranjeno je vatrenim oružjem, njihove povrede nisu opasne po život - naveo je KFOR.

U Zvečanu, gdje je u ponedjeljak ispred opštinske zgrade došlo do sukoba između pripadnika KFOR-a i građana, u utorak ujutro bilo je pretežno mirno, dok se u Leposaviću dogodio incident kada su maskirani ljudi napali ekipu albanskih novinara.

Na više lokacija u ovom mjestu prisutni su pripadnici KFOR-a, koji se nalaze i ispred opštinske zgrade sa opremom za razbijanje demonstracija, javlja reporter Glasa Amerike Budimir Ničić.

Ispred zgrade opštine od jutros su i zaposleni u ovoj lokalnoj samoupravi koja funkcioniše u srpskom sistemu, kao i nekololiko desetina drugih građana.

Među okupljenima u Zvečanu i danas su predstavnici Srpske liste Goran Rakić i Igor Simić, kao i predsjednik GI "Srpski opstanak" Aleksandar Arsenijević.

U Leposaviću su ispred opštinske zgrade raspoređeni pripadnici KFOR-a kao i njihova oklopna vozila. Postavljena je metalna ograda i bodljikava žica.

Tu je i stotinjak građana, među kojima su i zaposleneni u opštini Leposavić, koja na Kosovu funkcioniše u sistemu Republike Srbije. Oni zahtijevaju da pripadnici kosovske polcije, kao i novi gradonačelnik Ljuljzim Hetemi napuste opštinsku zgradu, kako bi se vratili na svoja radna mjesta.

Bivsi gradonačelnik Leposavića Zoran Todić zatražio je u razgovoru sa predstavnicima KFORA-a ispred opštinske zgrade da novi gradonačelnik iz Pokreta "Samoopredeljenje" napusti zgradu i da se iz objekta povuku kosovski policajci.

Od predstavnika KFOR-a je dobio odgovor da to "ne mogu da obećaju".

Prema riječima građana, gradonačelnik Leposavića koji je izabran 23. aprila na vanrednim lokalni izborima, Ljuljzim Hetemi noć je proveo u zgradi opštine gdje se još uvijek nalazi, javio je dopisnik Glasa Amerike.

Kako javlja Kosovo Online, predstavnici Srba i ovog jutra razgovarali su sa predstavnicima italijanskog Kfora i ponovili zahtjeve da im se oslobode nelegalno uzurpirana radne prostorije, kako bi neometano radili svoj posao. Zahtjevi su da Hetemi napusti zgradu opštine, ali i da se specijalna policija povuče.

Srpska zastava kraj spomenika Milošu Obiliću na kružnom toku u Gračanici zapaljena je u noći između ponedjeljka i utorka, prenio je danas Kim radio.

Policajci su novinarki Kim radija odbili da daju bilo kakve informacije o paljevini, osim da se dogodila "tokom noći". U stanici Policije Kosova u Gračanici je rečeno da nisu ovlašteni da daju informacije o incidentu i da ih potraži u Prištini.

Radosavljević: Loše, baš loše

Nenad Radosavljević, predsjednik građanske inicijative "Narodna pravda", izjavio je za Glas Amerike da je situacija "loša, zaista loša".

"Problem je nastao nešto ranije, ali sad je eskalirao. Mi smo kao Srbi sa Severa pogrešili u tom smislu da smo ispoštovali naređenje iz Beograda da se ne izlazi na izbore i to nas je uvuklo u problem, onda kad mi nismo izašli na izbore, izašli su oni koji su izašli, ti ljudi bez obzira na to što imaju mali broj glasova, zanemarljivo mali, ali oni su jednostavno legalni gradonačelnici i oni sada hoće da uđu u posed kabineta i svega toga", rekao je on.

Naravno, tu se uključila i kosovska policija, nastavlja Radosavljević ocjenjujući da je "to sve preterano", ali da "nije u redu ni ovo što je naša državna vlast, odnosno Aleksandar Vučić ništa u tom pravcu nije preduzimao".

"Ne samo što je napravio grešku, što je sud i policiju isterao iz institucija nego je sada napravio još kardinalniju grešku da lokalne samouprave jednostavno prepusti odnosno otvorio je prostore na severu Kosova da policija uđe i da jednostavno ostvari suverenitet na celoj teritoriji što već 20. godina nije uspevano", kaže Radosavljević.

On zaključuje da je pozitivne poene "iz svega izvukao Kurti", ali da je sada problem to što "bez neke velike reakcije Brisela koji treba da ubijedi i Srbe, odnosno Beograd i Prištinu da se sve ovo deeskalira, to je jedini način da se stvari vrate u normalu". Drugi način ne postoji, poručuje Radosavljević.

Borrell poziva na hitnu deeskalaciju nasilja

Visoki predstavnik Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednostJosep Borrell osudio je nasilje u Zvečanu i pozvao kosovske vlasti i demonstrante da se situacija hitno deeskalira.

"Nasilni akti počinjeni nad trupama Kfora, medijima, civilima i policijom su apsolutno neprihvatljivi", napisao je on na svom Twitter nalogu. On je izrazio očekivanje da se strane ponašaju odgovorno i kroz dijalog pronađu političko rješenje.

Vučić sa ambasadorima Kvinte: Jednostrani potezi dovode do nasilja

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao danas se sa ambasadorima zemalja Kvinte – Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Italije i Njemačke.

On je ocijenio da jednostrani potezi Prištine dovode do nasilja nad srpskom zajednicom i da to udaljava od trajnog mira i stabilnosti u regionu.

Kurti sa šefovima diplomatije

Kosovski premijer Aljbin Kurti razgovarao je noćas sa ministrom spoljnih poslova Italije, specijalnim predstavnikom Velike Britanije za Zapadni Balkan i ambasadorima Kvinte o situaciji na Kosovu.

Kako je napisao na Twitteru, on je predstavnicima Kvinte izrazio zabrinutost zbog nasilja i osudio napade na kosovsku policiju, pripadnike KFOR-a i novinare.

"Ultranacionalistički srpski grafiti na NATO vozilima su mračno sjećanje za Kosovo. Zalažemo se za mir i bezbjednost", napisao je Kurti.

Petković: Vojska će zaštititi srpski narod, Srbija ne želi sukobe

Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Petar Petković izjavio je u utorak da Vojska Srbije "radi svoj posao" i da će zaštiti srpski narod i državu Srbiju, ali da Beograd ne želi rat i sukobe.

On je dodao da Srbi nikada nisu željeli sukob sa Kforom, a da su incidenti u Zvečanu posljedica namjere kosovskog premijera Aljbina Kurtija da stvori nasilje.

"Kurti je juče želeo da zapali ceo region", rekao je Petković za Radio-televiziju Srbije.

On je naglasio da Srbija insistira da budu oslobođena još dva Srbina koja su privedena zbog protesta.

Ponovio je da su od 52 povređena demonstranta, tri povrijeđena teško, od kojih jedan iz vatrenog oružja.

Petković je rekao da je Beograd imao ozbiljne garancije zapada, prije svega KFOR-a, da neće dozvoliti ulazak "lažnih okupacionih gradonačelnika u srpske zgrade na severu Kosova", a da im je KFOR zapravo asistirao pri ulasku.

"Kandidati Demokratske partije Kosova Hašima Tačija su doneli odluke da ne ulaze u zgrade, ali to nije reč sa Kurtijevim gradonačelnicima. Ovaj iz Leposavića nije izašao iz zgrade celu noć. Kakkav je to gradonačelnik kad ne sme da izađe", rekao je Petković za RTS, prenio je FoNet.

Rama: Priština da sluša svoje saveznike

Premijer Albanije Edi Rama izjavio je u ponedjeljak uveče da sukob na Kosovu, koji smatra nepotrebnim, što duže traje više šteti Kosovu, dodajući da Priština treba da sluša svoje saveznike.

"Za povrede vojnika KFOR-a direktno smatram odgovornim slijepe agresore, a to nažalost šteti Kosovu u očima njegovih nezamenljivih saveznika i prijatelja. Što duže traje ovaj opasan i nepotreban sukob, više šteti Kosovu", napisao je Rama na Twitteru.

Kako je rekao, na raskrsnici na kojoj se sukob svake godine vraća kao proizvod prošlosti, sa Srbijom koja izlaže svoje trupe na granici, "gdje je njena moć jednaka nuli", i Kosovom koje pokazuje nespremnost da finalizuje dijalog, može se izaći samo kroz dijalog i moćne saveznike.

"Moj poziv je da pažljivo slušamo saveznike i da se ne upuštamo dalje ne samo u opasan, već i uzaludan put na kome Kosovo trpi štetu, zajedno sa vojnicima KFOR-a koji su fizički povrijeđeni. To je nije apel, nego potreba", naveo je Rama.

Auto klub AAA je u prognozi putovanja za produženi vikend od 27. do 29. maja mogao ući u „knjige rekorda, posebno na aerodromima”, uz očekivanja da će najmanje 42 miliona Amerikanaca preći 80 kilometara ili više.

Ipak, za Manuela Castanedu (58), dan u Durandu, u državi Illinois će proteći mirno. Njegova otac, američki marinac koji je služio u Vijetnamu, nastradao je u nesreći u Kaliforniji, dok je trenirao druge marince 1966. godine.

„Dan sjećanja je veoma ličan”, rekao je Castaneda, koji je također bio pripadnik marinaca i nacionalne garde, u kojima je poznavao ljude poginule u borbi. „Ne radi se tu samo o specijalnim popustima ili o roštiljanju”.

Istovremeno, Castaneda pokušava da ne osuđuje druge koji te dane odmora provode drugačije: „Kako mogu očekivati da shvate dubinu onoga što osjećam, kada nisu iskusili ništa slično?“

Svrha i porijeklo Dana sjećanja

Prema Istraživačkoj službi američkog Kongresa, svrha praznika je da bude dan prisjećanja na one koji su umrli dok su služili u američkoj vojsci. Važan segment je i Nacionalni trenutak sjećanja, koji poziva sve Amerikance da u ponedjeljak u 15:00 zastanu i održe minutu šutnje.

Praznik porijeklo ima u Američkom građanskom ratu, u kojem je između 1861. i 1865. godine ubijeno više od 600.000 pripadnika vojsk — i Unije i Konfederacije. Postoji mala kontroverza oko toga kada je praznik na nivou nacije obilježen prvi put, a tada se zvao Dan odlikovanja.

Dana 30. maja 1868. godine organizacija veterana Unije je pozvala na ukrašavanje ratnih grobova cvijećem koje je bilo u cvatu. Ali ta praksa je već bila raširena na lokalnom nivou. Grad Waterloo u državi New York počeo je službeno obilježavanje 5. maja 1866. godine, a kasnije je proglašen za rodno mjesto praznika.

Ipak, podaci Kongresne biblioteke pokazuju da je Boalsburg u Pennsylvaniji praznik prvi put obilježio u oktobru 1864. godine. Žene u nekim državama Konfederacije ukrašavale su grobove i prije kraja građanskog rata.

David Blight, profesor historije na Yaleu, ukazuje na 1. maj 1865. godine, kada je čak 10.000 ljudi, od kojih su mnogi crnci, održalo paradu, slušalo govore i označilo grobove vojnika Unije u Charlestonu u Južnoj Karolini. Ukupno 267 vojnika Unije umrlo je u zatvoru Konfederacije i pokopani su u masovnoj grobnici. Nakon rata, pripadnici crnačkih crkava su ih sahranili u pojedinačne grobove.

„Ono što se dogodilo u Charlestonu ima pravo da tvrdi da je prvo obilježavanje, ako je to uopšte važno”, rekao je Blight za AP 2011. godine.

Penzionisani potpukovnik američke vojske citirao je 2021. godine tu priču u govoru na Dan sjećanja u Hudsonu, država Ohio. Organizatori ceremonije su mu isključili mikrofon jer su rekli da to nije relevantno za odavanje počasti veteranima grada. Organizatori su kasnije dali ostavku.

Kako se Dan sjećanja promijenio?

Već duže vremena postoje kritike da se praznik udaljava od prvobitnog značenja. New York Times je još 1869. godine pisao da bi praznik mogao postati „svetogrđe” i da više neće biti „svet” ako fokus nastavi da bude na pompi, večerama i govorima.

Godine 1871. borac za ukidanje ropstva Frederick Douglass izrazio je zabrinutost da Amerikanci zaboravljaju da je upravo ropstvo bilo podsticaj za građanski rat.

„Nikada ne smijemo zaboraviti da su lojalni vojnici koji počivaju ispod ovog busena stali između nacije i razarača nacije”, rekao je Douglas prilikom obilježavanja tadašnjeg Dana odlikovanja na nacionalnom groblju u Arlingtonu, u blizini Washingtona.

Njegova zabrinutost bila je osnovana, kaže Ben Railton, profesor engleskih i američkih studija na Državnom univerzitetu Fitchburg u Massachusettsu. Iako je otprilike 180.000 Crnaca služilo u vojsci Unije, praznik je u mnogim zajednicama postajao „Bijeli dan sjećanja”, posebno na jugu Amerike, naveo je Railton.

U međuvremenu, način na koji ljudi – posebno izabrani zvaničnici nacije - provodili dan u godinama nakon građanskog rata je privlačio kritike. Tokom 1880-ih, tadašnji predsjednik Grover Cleveland je rekao da je otišao na pecanje - i „ljudi su bili zgroženi”, kaže Matthew Dennis, profesor istorije na Univerzitetu Oregon.

Moto utrka Indianapolis 500 imala je svoju premijeru 30. maja 1911. godine, te je privukla 85.000 gledalaca. Izvještaj AP-a sa tog događaja ne spominje praznik - niti bilo kakvu kontroverzu.

Dennis kaže da se snaga Dana sjećanja donekle smanjila dodatkom Dana primirja, koji je označio kraj Prvog svjetskog rata 11. novembra 1918. Dan primirja je postao državni praznik do 1938. i preimenovan je u Dan veterana 1954. godine.

Kongres je u maju 1971. godine napravio promjenu, tako što je obilježavanje Dana sjećanja pomjerio sa 30. maja na posljednji ponedjeljak u tom mjesecu. Veterani su se tome protivili.

„Nisu htjeli da to bude samo neki nasumični ponedjeljak na koji bi ljudi mogli zaboraviti”, kaže Dennis.

Time magazin je 1972. godine napisao da je praznik postao „trodnevni nacionalni vašar, koji je, čini se, izgubio mnogo od svoje prvobitne svrhe”.

Zašto se Dan sjećanja povezuje sa popustima i putovanjima?

Čak i u 19. vijeku, ceremonije na grobljima su bile praćene aktivnostima u slobodno vrijeme kao što su izleti i trke, objašnjava Denis.

Praznik je takođe evoluirao zajedno sa bejzbolom i automobilima, petodnevnom radnom nedjeljom i ljetnim raspustom, navodi se u knjizi „Historija Dana sjećanja: Jedinstvo, nesloga i potraga za srećom” iz 2002. godine.

Sredinom 20. vijeka, mali broj biznisa počeo je da radi na dan kada se praznik obilježava.

Kada se praznik pomjerio na ponedjeljak „tradicionalne barijere protiv poslovanja na praznik počele su da se ruše”, napisali su autori knjige Richard Harmond i Thomas Curran

U današnje vrijeme, prodaje uz popuste i putovanja na Dan sjećanja duboko su utkani u tkivo nacije. Ovog vikenda, očekuje se da će 2,7 miliona ljudi više nego prošle godine putovati povodom nezvaničnog početka ljeta - uprkos inflaciji, procjene su Auto kluba AAA.

Jason Redman (48), penzionisani vojnik mornarice koji se borio u Iraku i Afganistanu, kaže da će misliti na prijatelje koje je izgubio. Trideset imena je istetovirano na njegovoj ruci - „za svakog momka koji je umro, a kojeg sam lično poznavao”.

Redman kaže da želi da se Amerikanci sjećaju palih pripadnika svoje nacije, ali i da uživaju, znajući da su životi žrtvovani da bi se praznik mogao obilježavati.

Sada se mora suočiti s naglo rastućom inflacijom koja je podstakla krizu troškova života i obnovom nakon razornog zemljotresa koji je ubio više od 50.000 ljudi.

Erdogan je osigurao više od 52 posto glasova u nedjeljnom drugom krugu predsjedničkih izbora, dvije sedmice nakon što nije ostvario potpunu pobjedu u prvom krugu. Njegov protivnik, Kemal Kilicdaroglu, nastojao je da preokrene Erdoganove sve autoritarnije sklonosti, obećavajući da će se vratiti demokratskim normama, usvojiti konvencionalniju ekonomsku politiku i poboljšati veze sa Zapadom. Ali na kraju, birači su izabrali čovjeka kojeg vide kao snažnog, dokazanog lidera.

Erdogan je zahvalio naciji što mu je ponovo povjerila funkciju predsjednika u dva govora koja je održao u Istanbulu i Ankari.

"Jedini pobjednik danas je Turska", rekao je Erdogan ispred predsjedničke palate u Ankari.

Kilicdaroglu je rekao da su izbori bili "najnepravedniji ikada", sa svim državnim resursima mobilisanim za Erdogana.

"Nastavićemo da budemo na čelu ove borbe sve dok prava demokratija ne dođe u našu zemlju", rekao je on u Ankari.

Lideri širom svijeta uputili su svoje čestitke, ističući povećanu ulogu Turske i Erdogana u globalnoj politici. Njegov sljedeći mandat će sigurno uključivati delikatnije manevriranje sa kolegama članicama NATO-a oko budućnosti alijanse i rata u Ukrajini.

Zapadni političari rekli su da su spremni da nastave saradnju sa Erdoganom uprkos ponekad napetim odnosima. Što je najvažnije, Turska drži karte za nadu Švedske da će se pridružiti NATO-u. Ponuda ima za cilj jačanje vojnog saveza protiv Rusije. Turska je također ključna za kontinuitet sporazuma kojim se omogućavaju ukrajinske pošiljke žitarica i sprječava globalna prehrambena kriza.

U svojoj pobjedničkoj izjavi, Erdogan je rekao da će obnova gradova pogođenih zemljotresom biti njegov prioritet. On je također rekao da će se milion sirijskih izbjeglica vratiti u "sigurne zone" pod kontrolom Turske u Siriji u sklopu projekta preseljenja koji se vodi s Katarom.

Erdogan je zadržao podršku konzervativnih birača koji su mu ostali odani zbog podizanja profila islama u Turskoj, koji je bio utemeljen na sekularnim principima, i podizanja utjecaja zemlje u međunarodnoj politici.

Erdoganov rival bio je mekani bivši državni službenik koji je vodio prosekularnu Republikansku narodnu partiju ili CHP od 2010. Opoziciji su bili potrebni mjeseci da se ujedini iza Kilicdaroglua. On i njegova stranka nisu pobijedili na izborima na kojima se Erdogan kandidirao.

U nastojanju da se približi nacionalističkim glasačima u drugom krugu, Kilicdaroglu je obećao da će vratiti izbjeglice i isključio je mirovne pregovore s kurdskim militantima ako bude izabran.

Erdogan i provladini mediji prikazali su Kilicdaroglua, koji je dobio podršku prokurdske stranke u zemlji, da je u dosluhu s "teroristima" i podržava ono što su opisali kao "devijantna" LGBTQ prava.

U svom pobjedničkom govoru, Erdogan je ponovio te teme, rekavši da se LGBTQ osobe ne mogu "infiltrirati" u njegovu vladajuću stranku ili njene nacionalističke saveznike.

Erdogan je transformirao predsjedništvo iz uglavnom ceremonijalne uloge u moćnu funkciju putem referenduma 2017. koji je ukinuo turski parlamentarni sistem upravljanja. Bio je prvi direktno izabran predsjednik 2014. i pobijedio je na izborima 2018. koji su doveli do izvršnog predsjednika.

Erdogan sada služi svoj drugi predsjednički mandat pod izvršnim predsjedništvom. Mogao bi se ponovo kandidovati za još jedan mandat ako parlament — u kojem njegova vladajuća stranka i saveznici imaju većinu — raspiše prijevremene izbore. Broj mandata je bio sporna tačka uoči izbora kada su kritičari tvrdili da Erdogan neće imati pravo da se ponovo kandiduje jer je i on bio na toj funkciji prije promjene sistema, ali je kao opravdanje ukazao na ustavne amandmane koji su doveli do izvršnog predsjedništva.

Prva polovina Erdoganovog mandata uključivala je reforme koje su zemlji omogućile da započne pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji, kao i ekonomski rast koji je mnoge izvukao iz siromaštva.

Ali kasnije je prešao na suzbijanje sloboda i medija i koncentrirao više moći u svojim rukama, posebno nakon neuspjelog pokušaja državnog udara za koji Turska kaže da ga je orkestrirao islamski učenjak Fethullah Gulen sa sjedištem u SAD-u. Gulen poriče umiješanost.

Sada kada je tu i traži politički azil, ne osjeća se dobrodošlo. Ovaj 19-godišnjak je postao pijun u eskalirajućem sukobu između New Yorka i prigradskih i sjevernih zajednica, koje koriste tužbe, hitne naredbe i politički pritisak kako bi bili spriječeni ljudi poput njega.

Mohamed je jedan od oko 400 međunarodnih migranata koje je ovog mjeseca grad smjestio u hotele u drugim dijelovima države kako bi ublažio pritisak na svoj preopterećeni sistem skloništa za beskućnike.

Neki od preseljenih tražilaca azila kažu da sada žale što su napustili grad, ukazujući na nedostatak mogućnosti za posao i resursa za nastavak svojih slučajeva azila, kao i na neprijateljski prijem.

„Bolje je u New Yorku”, rekao je Mohamed. „Tamo vam niko nije psovao i rekao 'vrati se u svoju zemlju'.”

Associated Press skriva Mohamedovo puno ime na njegov zahtjev da zaštiti sigurnost svoje porodice u Mauritaniji. U svojoj domovini, Mohamed je rekao da se pridružio grupi mladih ljudi kako bi osudio korupciju i vladino kršenje ljudskih prava. Nekoliko dana kasnije, rekao je da ga je grupa muškaraca ubacila u neobilježeni automobil, odvela u tajnu sobu i žestoko ga tukla dva dana.

Nakon putovanja koje ga je odvelo preko granice SAD-a s Meksikom, stigao je u sistem skloništa u New Yorku koji je smatrao zastrašujućim i pretrpanim. U jednom skloništu u Brooklynu, sobi sa 40 kreveta, neko mu je ukrao nekoliko preostalih stvari dok je spavao.

Kada su mu terenski radnici ranije ovog mjeseca ponudili priliku da se preseli, obećavajući više prostora i mogućnosti za rad, Mohamed je to iskoristio. Pridružio se drugim tražiocima azila u dva hotela nekoliko kilometara izvan malog grada Newburgha u dolini rijeke Hudson, oko dva sata sjeverno od grada.

Tamošnji republički zvaničnici optužili su grad da svoje probleme baca na susjede, istovremeno insinuirajući da pridošlice predstavljaju opasnost.

Više od dvadesetak okruga širom države New York proglasilo je vanredne situacije u pokušaju da blokiraju dolaske migranata, čak i na mjestima gdje nijedan nije planiran.

Čak 644 kilometra sjeverno od grada, zvaničnici okruga Niagara upozorili su na neposrednu prijetnju sigurnosti, obećavajući kazne za hotele za koje se utvrdi da su smjestili tražitelji azila.

Gradonačelnik New Yorka Eric Adams, demokrata, kaže da će nastaviti svoje napore da raseli neke od više od 40.000 tražilaca azila koji su trenutno pod brigom grada.

U međuvremenu, neki koji su se pridružili početnom talasu preseljenja su se vratili u sistem skloništa u New Yorku. Oni koji nemaju novca za prevoz, kao što je Mohamed, kažu da su zaglavili.

„To je kao pustinja”, jadao se Mohamed, koji je studirao pravo i sam učio engleski u Mauritaniji. „Ovdje nema ništa za nas.”

Neki tražitelji azila osjećaju se da su namamljeni na sjever države pod lažnim izgovorom, rekavši da su terenski radnici opisali lokalne ekonomije kojima je potrebna radna snaga migranata. Umjesto toga, pretrpjeli su uznemiravanja.

„Postoje ljudi koji se prilično stalno voze u velikim kamionetima i govore im da se vrate u svoju zemlju”, rekla je Amy Belsher, advokatica New York Civil Liberties Uniona (NYCLU), opisujući fenomen kojemu je svjedočio i novinar AP-a.

NYCLU je pokrenuo tužbu protiv okruga Orange i Rockland zbog navodne diskriminacije migranata.

Advokat okruga Orange, Richard Golden, rekao je da je „krajnje smiješno” optuživati okrug za poticanje ksenofobije. Tužba okruga protiv grada, rekao je, temelji se na državnoj administrativnoj direktivi iz 2006. kojom se od općina zahtijeva da ispune određene uvjete prije premještanja beskućnika.

Dezinformacije među lokalnim stanovnicima nisu pomogle, uključujući lažnu tvrdnju da su migranti raselili veterane beskućnike u hotelima - široko rasprostranjena priča koja se raspala.

Peruanac Jhonny Neira ponudio je mješovitiju procjenu svog boravka u Newburghu. 39-godišnji tražilac azila opisao je nedavnu posjetu crkvi u nedjelju u kojoj se osjećao da ga je zajednica prihvatila, čak i ako nije mogao razumjeti propovijed na engleskom.

„Ja sam osoba s poštovanjem, marljiva osoba”, rekao je na španskom. „Mislim da bi mi vjerovali nakon što su me upoznali.”

Broj prelazaka između SAD-a i Meksika opao je od 11. maja, kada je Bidenova administracija uvela nova pravila s ciljem poticanja migranata da podnose zahtjev za azil putem interneta umjesto da ilegalno uđu u zemlju. Ali New York i drugi odredišni gradovi za migrante i dalje imaju posla s hiljadama ljudi koji su ušli u SAD prije novih pravila.

Crossroads Hotel u Newburghu sada je dom za muškarce iz Južne i Centralne Amerike, Senegala, Egipta, Mauritanije i Rusije. Govore na francuskom i engleskom i španskom, dok šutiraju fudbalsku loptu na parkingu hotela, pored restorana i klupe autoputeva. Nekoliko metara dalje, čovjek koji je nekada radio kao berberin u Venecueli nudi šišanje za 5 dolara, dok drugi čisti.

Da bi dobili azil u Sjedinjenim Državama, morat će dokazati da imaju „osnovan strah od progona” zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi.

Mohamedovo iskustvo nadovezuje se na izvještaj američkog State Departmenta u kojem se navodi da Mauritanija nadzire proširenu akciju slamanja političkih disidenata od 2021. i navodi priče o mučenju u neslužbenim pritvorskim centrima.

Ako njegova priča prođe provjeru vjerodostojnosti, vjerovatno bi predstavljala legitiman zahtjev za azil, kaže Jaya Ramji-Nogales, profesor prava azila na Univerzitetu Temple.

Mohamed je rekao da mu je cilj izgraditi svoj slučaj azila - nešto za što je počeo vjerovati da nije moguće u Newburghu. Prije nekoliko dana propustio je ključni sastanak za imigraciju nakon što se automobil koji je trebao da ga odveze u grad nikada nije pojavio.

„Ne možete ostati ovdje samo spavati, jesti, a nakon toga se vratiti na spavanje”, rekao je. „Ako ne napredujete u svom slučaju, vratit će vas kući. Za mene bi to bilo jako loše.”

Erdogan je razgovarao sa pristalicama nakon što je prema nezvaničnim preliminarnim rezultatima osvojio 52 posto glasova, u poređenju sa 48 posto, koliko je osvojio njegov protivnik Kemal Kilicdaroglu.

"Zahvaljujem svakom članu naše nacije što mi je povjerio odgovornost da još jednom upravljam ovom zemljom u narednih pet godina", rekao je Erdogan. "Želim da se zahvalim svim našim građanima koji su dajući svoj glas na izborima pokazali volju za budućnost, kako za sebe tako i za svoju djecu."

Izazivač Kilicdaroglu je, reagujući na objavljene rezultate, okrivio nepoštene izbore.

"Doživjeli smo najnepoštenije izbore u posljednjih nekoliko godina", rekao je on. "Sva sredstva države su mobilizirana za političku stranku. Sve mogućnosti su položene pod noge jednog čovjeka."

Kilicdaroglu se također zahvalio za više od 25 miliona koji su glasali za njega.

Erdogan je važio za favorita nakon što je za dlaku propustio pobjedu u prvom krugu.

I Erdogan i Kilicdaroglu rekli su na skupovima u posljednjem trenutku u subotu da će izlaznost biti ključna za ishod predsjedničkih izbora.

Kritičari su optužili Erdogana za podrivanje demokratije, zatvaranje kritičara i centralizaciju vlasti. Kilicdaroglu je obećao da će vratiti Tursku parlamentarnoj demokratiji i osloboditi istaknute političke zatvorenike.

Među onima koji su čestitali Erdoganu nakon pobjede na izborima bili su kralj Saudijske Arabije Salman i prijestolonasljednik Mohamed bin Salman, egipatski predsjednik Abdel-Fattah el-Sissi i predsjednik UAE šeik Mohamed bin Zayed Al-Nahyan.

Među zapadnim organizacijama i liderima koji su mu čestitali bili su Evropska unija i NATO, američki predsjednik Joe Biden, francuski predsjednik Emmanuel Macron, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je Erdogana nazvao svojim "dragim prijateljem", tvrdeći da turski narod cijeni Erdoganova nezavisna vanjska politika.

Zbog zabrinutosti tradicionalnih zapadnih saveznika Turske, Erdogan je razvio bliske odnose s Putinom uprkos invaziji Rusije na Ukrajinu.

Neke informacije potiču od AP-a i Reutersa.