WASHINGTON — 

Carpenter je razgovarao o konačnim naporima Bidenove administracije da ojača Ukrajinu i zašto bi od Washingtona trebalo više vremena i resursa da započne uspješne pregovore između Ukrajine i Rusije.

VOA: U septembru smo razgovarali o ukrajinskom „planu pobjede“, a sada se čini da se razgovor kreće ka pregovaračkom procesu. Mislite li da je pobjeda Ukrajine još moguća? I postoji li nešto što Bidenova administracija još uvijek može učiniti kako bi pomogla Ukrajini da postigne taj cilj?

Michael Carpenter, viši direktor za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost: Da. Mislim da je pobjeda moguća. Mislim da Ukrajina mora prevladati. Mislim da za dobro međunarodnog poretka, za dobrobit sigurnosti u Evropi i za dobro svih onih hrabrih Ukrajinaca koji se bore za svoju slobodu, ono mora pobijediti. Pitanje je šta sada možemo učiniti da Ukrajinu postavimo u poziciju snage? Biće potreban posvećen napor da se pruži dodatna bezbjednosna pomoć kako bi se stabilizovale linije. I biće potreban niz drugih napora, uključujući makrofinansijsku pomoć, humanitarnu podršku, podršku energetskom sektoru. Ali ovo je u toku. A ova administracija, iako joj je ostalo još samo mjesec dana na funkciji, nastaviće da povećava podršku i potrošiće svaki peni. Svaki dolar sigurnosne pomoći koji je odobren za Ukrajinu bit će obavezan do kraja ove godine.

VOA: Ali ima li dovoljno vremena? Pentagon je jučer rekao da možda neće moći da iskoriste svaki dolar preostalih sredstava za pružanje sigurnosne pomoći.

Michael Carpenter: Oh, hoće. Sada je dio te sigurnosne pomoći na ugovoru, tako da dio neće stići do 2025. Ali sav novac će biti potrošen do 20. januara.

Glas Amerike: Vazdušna odbrana i dalje je najveći problem za ukrajinske civile. U tom preostalom vremenu, hoće li se dati prioritet protivvazdušnoj odbrani kako bi se ukrajinskim civilima pružila neka vrsta zaštite?

Michael Carpenter: Od svih sposobnosti koje su Ukrajini potrebne, protivvazdušna odbrana je najvažnija jer se radi o zaštiti gradova koje Rusija gađa, nemilosrdno gađajući svojim bespilotnim letjelicama, krstarećim projektilima i balističkim projektilima, uključujući i Orešnik. A onda i za kritičnu infrastrukturu. Zaista je važno imati, možda ne uvijek Patriote, ali manju verziju sistema protivvazdušne odbrane.

Dakle, to je apsolutno prioritet. Problem je u tome što su mnogi naši partneri i saveznici toliko duboko zaronili u svoje dionice da nemaju puno toga za dati. Dakle, razgovaramo sa svim našim saveznicima, da vidimo šta još možemo dobiti prije zime kako bismo Ukrajini dali protivvazdušnu odbranu koja joj je potrebna.

Glas Amerike: Novoizabrani predsjednik Trump i njegov tim razgovaraju o okončanju rata za 24 sata. I kažu da koordiniraju svoj rad sa sadašnjom administracijom. Postoji li konsenzus između dva tima o potrebi za pravednim mirom u Ukrajini, a ne samo za prekidom borbi?

Michael Carpenter: Ne mogu govoriti u ime Trumpove administracije koja uskoro stupa na dužnost. Morat ćete ih pitati za njihovo mišljenje. Ono što mogu reći je da, da bi pregovori bili uspješni, moraju se na odgovarajući način iskoristiti. I zato Ukrajina mora biti u stanju da pristupi tim pregovorima sa pozicije snage, što prije svega znači zaustavljanje erozije prednje linije trupa u Donbasu i barem stabilizaciju tih linija, ako ne i preokretanje zamaha. To će potrajati. Dakle, to će trajati 2025. i trebaće resurse. Biće potrebna dodatna bezbjednosna pomoć, da bi Ukrajina to mogla da uradi. Vidite, ideja da su Rusi sada zaista jaki je, mislim, lažna. Vidjeli smo da se čak 600.000 ruskih žrtava nakupilo tokom ovih 2½ godine rata i da se ruska ekonomija, naravno, inflacija povećava. Kamatne stope su na 21%, potencijalno čak i više. Ali, to je rečeno, moraćemo da obezbijedimo Ukrajinu da bi mogla da prevlada. I bez obzira u kojoj ste administraciji ili u kojoj ste zemlji i kojoj političkoj stranci pripadate, to je objektivna činjenica, da će Ukrajina morati da ima snagu koju obezbjeđuju resursi da bi mogla da pristupi Rusiji i vodi pregovore gde oni mogu zaštititi svoj suverenitet i nezavisnost.

VOA: Koja je vaša poruka sljedećoj administraciji? Kako se nadate da će pristupiti ovom pitanju ruskog rata protiv Ukrajine? I kako mislite da mogu dati Ukrajini onu polugu koja joj je potrebna za sve moguće pregovore?

Michael Carpenter: Pa, mislim da je temeljna poruka da bez obzira da li ste zabrinuti zbog rastućeg utjecaja i sposobnosti NRK-a, kineske nepoštene tržišne prakse, onoga što rade u smislu prava intelektualnog vlasništva i krađe intelektualnog imovine, bilo da govorite o drugim vrstama zlonamjernog uticaja koje NR Kina projektuje, sve je to na neki način povezano sa ratom u Ukrajini, jer Ukrajina je temeljna osnova unutar međunarodnog sistema na kojoj je sve ostalo počiva, taj suverenitet, njegov teritorijalni integritet, to je nepovredivost granica. Ako to ne zaštitite u Ukrajini, ne štitite to nigdje. I tako, bez obzira sa kojim timom razgovaramo, s kojom administracijom, kojom državom, ovo centralno mesto Ukrajine, a ne da je to neki daleki sukob gde, znate, dve zemlje imaju spor oko teritorije. Mnogo je veći od toga. To mora biti osnovna poruka.

Glas Amerike: Predsjednik Zelenski je rekao da će poziv Ukrajini da se pridruži NATO-u pomoći da se zaustavi "vruća faza" rata. I kaže da o tome namjerava razgovarati s predsjednikom Bajdenom. Treba li očekivati bilo kakvu promjenu mišljenja o ovome u Washingtonu?

Michael Carpenter: Mislim da je na novom timu da odluči o pozivu za NATO. Ono što mogu reći je da, na kraju krajeva, da bi Ukrajina imala svoju sigurnost zaštićena, ona mora biti u NATO-u. Ne postoji ništa drugo što bi odgovaralo članu pet NATO-a u smislu garancije sigurnosti, jer je raspoređen na 32 saveznika i zato što nosi težinu svih njihovih kolektivnih odbrambenih sposobnosti. Dakle, ovo je mjesto gdje Ukrajina očigledno treba da stigne. Mora imati članstvo u alijansi. A na samitu NATO-a u Vašingtonu prošlog jula, svi smo rekli da je Ukrajina na nepovratnom putu ka članstvu. To mora biti cilj. Pitanje je koliko će vremena trebati da 32 saveznika i njihovi parlamenti ratifikuju članstvo u NATO-u? Trebaće vremena. A ono što treba da uradimo u međuvremenu, da li treba da razmislimo o tome kakve bezbednosne garancije, kakvu bezbednosnu pomoć, trebamo da pomognemo da se Ukrajina preplavi, sve dok ona ne dobije garanciju iz člana pet?

VOA: Ali zašto je [je] predsjednik Bajden odlučio da nije vrijeme da pozove Ukrajinu? Jer saveznici kažu da su Washington i Berlin dvije prijestolnice koje ne daju zeleno svjetlo na poziv Ukrajini za ulazak u NATO.

Michael Carpenter: Gledajte, ako Sjedinjene Države žele podržati poziv, to mora biti nešto što će biti podržano u svim administracijama. Ne može biti da jedna administracija to podrži, a da druga povuče poziv. Mora biti izdržljiv. I tako, znate, zato mislim da ova administracija neće ništa preduzeti po ovome bez podrške sledeće administracije. Dakle, u suštini, na njima je da se bave ovim. Ali kao što sam ranije rekao, činjenica da Ukrajina mora biti u NATO-u da bi imala svoje sigurnosne garancije – mislim da je to nepobitna činjenica. I tako je pitanje vremenske linije i kako izgraditi jedinstvo. Jer i vi ne želite da vodite borbu unutar NATO-a gde neke zemlje podržavaju, a druge su protiv. Morate uskladiti diplomatiju sa ciljevima. I zato morate imati svih 32 saveznika koji kažu, da, sada je trenutak, a onda bismo to trebali učiniti zajedno. Dakle, biće mnogo razgovora iza zatvorenih vrata o ovome za koje pretpostavljam da će se održati tokom narednih meseci u novoj administraciji. I, znate, naš tim, predsjednik Biden, znate, podržat će te razgovore i usmjeravat će sljedeći tim o tome u mjeri u kojoj oni žele da poslušaju taj savjet. Naravno, ovo će biti njihov poziv.

VOA: Osvrćući se na odgovor Bajdenove administracije na ruski rat protiv Ukrajine, neki kritičari kažu da polumjere, neodlučnost, oklijevanje nisu omogućili Ukrajini da bude u potpunosti uspješna. Postoji li nešto što bi predsjednik Bajden volio da je mogao učiniti drugačije?

Michael Carpenter: Gledajte, mislim da će u budućnosti biti vremena da se sagledaju lekcije naučene iz ovog rata, šta se moglo učiniti drugačije. Činjenica je da su postojale različite faze ovog rata. Došlo je do prvog napada na Kijev kada je protivtenkovsko oružje bilo najvažnije. A to je bila sposobnost koja je zaista bila važna na bojnom polju. U kasnijim fazama rata tenkovi nisu bili toliko istaknuti, pa je protutenkovsko oružje možda bilo manje važno. Onda smo počeli da pričamo o F-16 i počeli smo da pričamo o sistemima protivvazdušne odbrane, Patriot sistemima i drugim vrstama sposobnosti. Tako da je svaka faza ovog rata iznijela na vidjelo nove sposobnosti koje su bile kritične u toj fazi. Realnost je da ni Sjedinjene Države ni bilo koji od naših saveznika nisu imali na raspolaganju ogromne viškove ovih sposobnosti.

Na primjer, rakete ATACMS [vojni taktički raketni sistem], posebno varijante dugog dometa. Niko od nas, ne

Sjedinjene Države, svakako ne naši saveznici, imale su na raspolaganju veliki broj ovih projektila, samo da bi mogle da predaju Ukrajini iz dana u dan. Trebalo je vremena. Jedina stvar koju smo otkrili je da naša odbrambena industrijska baza u Sjedinjenim Državama treba mnogo više ulaganja. Potrebno ga je dramatično povećati da bi se moglo nositi s ovakvim nepredviđenim situacijama. To smo naučili. A tu je i drugi dio ovoga, a to je da je ključna varijabla u trenutnoj borbi ljudstvo. Možemo razgovarati o svim vrstama sposobnosti i oružju i municiji koju želimo. Ali na kraju dana, najvažnija varijabla je koliko vojnika svaka zemlja ima na linijama fronta. I tu jednostavno vidimo da Rusija ima brojčanu nadmoć.

I zato moramo da osmislimo strategiju za napredovanje kako možemo pomoći Ukrajini da regrutuje više ljudi, da dovede više ljudi, da služi na prvim linijama fronta, čak i kada zapadne zemlje obezbeđuju obuku i opremu. Ali samo pričanje o obuci i opremanju bez uzimanja u obzir ovog pitanja ljudstva nije u stvari odavanje pravde situaciji na prvoj liniji fronta.

Glas Amerike: Ali ima li dovoljno opreme?

Michael Carpenter: Ograničavajući faktor trenutno nije oprema. Reći ću vam da trenutno ima dosta municije na ukrajinskim zalihama. Obećali smo, zapadne zemlje, ne samo Sjedinjene Države, takođe i naši saveznici, da ćemo obučiti svakog ukrajinskog vojnika kojeg ukrajinske oružane snage mogu da iznesu.

Glas Amerike: Predsjednik Zelenski je trenutno u Briselu. Mislite li da je sada vrijeme da evropski saveznici pojačaju podršku Ukrajini?

Michael Carpenter: Nedvosmisleno, da. Apsolutno. Vrijeme je da naši evropski partneri i saveznici pojačaju, da pogledaju svoje zalihe, da pogledaju svoju odbrambenu industrijsku bazu. Mi smo svoje znatno povećali. Imamo još puno posla. Nije tamo gde bismo želeli da bude.

Ali kada uzmete nešto poput, na primjer, 155 [mm] municije, mi smo udvostručili, a onda opet udvostručili, našu proizvodnu sposobnost. U Evropi, to daleko zaostaje.

Stoga nam trebaju naši evropski saveznici da se pojačaju i sagledaju ove ključne sposobnosti. Kada govorite o sistemima protivvazdušne odbrane, upravo smo o tome govorili. Potrebni su nam i naši evropski partneri da budu u stanju da proizvedu protivvazdušnu odbranu i da te sisteme daju Ukrajini ili gde god bi drugde mogli da budu potrebni. Dakle, ne radi se samo o Sjedinjenim Državama. Ovdje se radi i o pojačanju naših saveznika. Uradili su mnogo. Uradili su mnogo u pogledu ukupne podrške koja je pružena. Ali kada pogledate zemlju po zemlju, sigurno postoje neke zemlje koje bi mogle učiniti mnogo više.

"Sjedinjene Američke Države danas uvode sankcije za tri pojedinca i četiri entiteta koji čine dio pokroviteljske mreže predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i omogućavaju porodici Dodik da izbjegne sankcije SAD. Ova akcija uključuje i označavanje Staše Kosarca, bosanskohercegovačkog političara koji služi kao ključni pokretač Dodikove korupcije i destabilizirajuće političke agende,"stoji u obrazloženju State Departmenta.

"Vlada SAD-a je Dodika ranije označila za, između ostalog, bavljenje korupcijom u vezi sa zapadnim Balkanom. Dodik je godinama koristio svoj službeni položaj da akumulira lično bogatstvo preko kompanija povezanih sa njim i njegovim sinom Igorom Dodikom. Ova korupcija je narušila povjerenje javnosti u državne institucije Bosne i Hercegovine i vladavinu prava. Dodikova mreža je nastavila sa namjernim pokušajima da zaobiđe američke sankcije, odnosno manipulacijom upravljačkim strukturama i preregistracijom određenih kompanija pod novim nazivima."

"Današnja akcija dodatno razotkriva eklatantne i korumpirane pokušaje porodice Dodik da se obogati i zaobiđe sankcije SAD-a. Sjedinjene Države će nastaviti ciljati i promovirati odgovornost za one koji olakšavaju Dodikovu korupciju i omogućavaju njegove napore da nastavi destabilizirajuće aktivnosti u Bosni i Hercegovini", navodi State Department.

Nova imena su i Mirko i Aleksandar Dobrić te Vlatko Vukotić zbog veza sa Igorom Dodikom, sinom Milorada Dodika, koji je od ranije također pod sankcijama.

Vukotićeva firma Vorto također je sankcionirana.

Na listi sankcioniranih firmi našla se i nova firma Best Services iz Banja Luke, koja je, kako je navedeno, nasljednica bivše firme Dodikove kćerke Gorice. U obrazloženju za firmu Best Service navedeno je da je povezana sa Aleksandrom Dobrićem.

Tu je i firma Nimbus Innovations iz Banja Luke, također povezana sa Igorom Dodikom.

Firma Zelena Jabuka na listi se našla zbog veze sa Mirkom Dobrićem.

Oficiri estonske, britanske i francuske vojske gledaju preko granice s Rusijom iz estonske regije Narva, slika tihog sukoba koja podsjeća na neka druga vremena.

Manje su tihi manevri koje ove tri članice NATO-a ovdje izvode, a čiji je cilj obučavanje odgovora na kopnenu invaziju moskovskih snaga.

Major Chris Pyman, komandant eskadrile za vatrenu podršku u Kraljevskoj Dragoon gardi britanske vojske, jasnan je u vezi misije koju je ovdje da izvrši.

"Za Estonce je ovo njihova zemlja, ovo je njihova teritorija, oni moraju znati da ćemo se boriti za njih na njihovoj zemlji gdje god treba."

Estonci su nepokolebljive pristalice Ukrajine i zabrinuti su u vezi sa namjerama Rusije.

Ta zabrinutost je porasla nakon novinskih izvještaja u kojima se citiraju savjetnici novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa koji su privatno i javno rekli da razmatraju planove koji uključuju trgovinu mirom za teritoriju u Ukrajini.

Tim predsjednika Trumpa ogradio se od ovih tvrdnji.

Ipak, izvještaji su izazvali zabrinutost među estonskim zvaničnicima.

Liis Mure je savjetnik za odbranu u estonskoj ambasadi u Washingtonu. Ona je razgovarala za VOA tokom nedavnog posjeta kući u Tallinnu.

„Iz naše perspektive, svakako, ako Ukrajina ne može da uđe u pregovore sa pozicije snage, a Rusija bude u mogućnosti da osvoji teritoriju, to će postaviti veoma loš presedan u pogledu evropske bezbjednosti i dodatno će ohrabriti Moskvu da preduzme druge korake u Evropi kako bi izazvala NATO.“

Estonija daje najveći doprinos NATO-u, trošeći 3,43 posto svog BDP-a na alijansu, a njeni lideri se slažu s novoizabranim predsjednikom Trumpom u zahtjevu da članice NATO-a povećaju svoje doprinose.

Na ulicama Talina Trumpova obećanja o okončanju rata u Ukrajini izazivaju različite reakcije.

“Čula sam da bi mogli smanjiti dio sredstava koja idu Ukrajini, što je zaista zabrinjavajuće“, kaže Mariana Nogma, studentica

„Nadam se da se s njim rat može završiti i da će se odnosi među našim zemljama poboljšati, a ne pogoršati", mišljenje je Tine Sorokine, radnice u fabrici.

Muzičar Otto Tamkiri ne očekuje mnogo promjena.

“Mislim da on neće napraviti neke velike promjene. Jer on može mnogo pričati o tome, ali mislim da on zapravo ne može spriječiti Putina u invaziji ili nešto slično. “

S obje strane granice između Estonije i Rusije, velika su pitanja o tome šta će 2025. i nova američka administracija značiti za ishod rata u Ukrajini i budućnost ostalih susjeda Rusije.

Zapadni Balkan svakako nije bio u centru pažnje američke administracije u prethodne četiri godine, a odlazak u drugi plan je bio uslovljen brojnim okolnostima poput ruske agresije na Ukrajinu, koja je počela u februaru 2022, i rata Izraela i Hamasa koji traje od oktobra prošle godine.

„Volio bih da je Balkan bio malo vidljiviji, iako političari i diplomate, barem u SAD, vole da kažu da naša agenda nije vođena krizom. Trenutno nema goruće krize na Balkanu, sigurno ništa što bi se moglo porediti sa Bliskim istokom ili Ukrajinom, kaže za Glas Amerike Mike Haltzel, profesor Škole za međunarodne studije Univerziteta Johns Hopkins.

On je do 2005. bio savjetnik za spoljnu politiku tadašnjeg senatora, a danas odlazećeg predsjednika Amerike, koji je, između ostalog, kao potpredsjednik SAD 2009. posjetio Kosovo, a 2016. Srbiju.

“Mislim da je vidljivo da u Washingtonu ima ljudi koji su zaduženi za politiku prema Balkanu koji su veoma upućeni. Ali mislim da je pošteno reći da to više nije tema broj jedan, što je bila nekoliko godina krajem 1990-ih i početkom 2000-tih. To nije nužno loša stvar”, navodi Haltzel.

Iako su se velike krize “preselile” u druge dijelove sveta, važna balkanska pitanja poput dijaloga Srbije i Kosova o normalizaciji odnosa, i napetosti u Bosni i Hercegovine na relaciji Banjaluka - Sarajevo ostaju neriješena.

Maja Piščević, viša savjetnica u Atlantskom savjetu, smatra da je malo napretka ostvareno u prethodne četiri godine, uz konstataciju da, ako je cilj bila stabilnost regiona, onda je on ispunjen. Ona objašnjava da je Amerika u prethodnom periodu vodeću ulogu na Balkanu prepustila Evropskoj uniji, a potom su je SAD slijedile.

”To je jako lepo izgledalo kao foto-op Miroslava Lajčaka i Gabrijela Eskobara. I uvek nam je bilo toplo oko srca kada ih vidimo da su zajedno i da govore u jedan glas. Ali kad pogledamo kakvi su tu bili rezultati i šta je zaista postignuto, samo ako pogledamo Kosovo, čini mi se da nije bilo gore od 90-tih godina”, kaže Piščević.

Koliko je činjenica da su SAD morale da se fokusiraju na druge regione bila dobra za Balkan, u smislu da nema pravog “požara” u regionu, toliko je ovaj nedostatak pažnje uticao na stagnaciju reformskih procesa.

Za Richarda Kremera, saradnika američkog Instituta za spoljnopolitička istraživanja (FPRI), jedan od glavnih problema politike Bidenove administracije je što nije postojao jasan i koordinisan pristup regionu.

"Nedostajalo je jasnoće i konsenzusa u vezi sa pristupom. Nažalost, propustili su da iskoriste prilike koje su im se ukazale, i Amerikanci i Evropljani i svi ostali koji bi željeli da vide stabilniji, demokratski i prosperitetni Zapadni Balkan", kazao je Kremer.

Podsetio je da je Biden u State Department doveo iskusne diplomate poput Antony-ja Blinkena i Samante Power, kao i da je sam predsjednik bio uključen u događaje u vezi sa ratovima u kojima se Jugoslavija raspala.

"Postojao je osjećaj da ćemo imati snažniju i fokusiraniju administraciju, posebno sa nekim politikama koje su se pojavile rano, da neće tolerisati korupciju, niti destabilizirajuće aktere. I pokazali su određenu posvećenost tome. Ali onda nisam siguran šta se tačno dogodilo", dodaje Kremer.

Romana Vlahutin, saradnica vašingtonskog Maršalovog fonda, politiku Bidenove administracije prema Zapadnom Balkanu ocijenila je kao “prosječnu”. Kaže da je Zapadni Balkan sa 20-ak miliona stanovnika mala enklava, u kojoj su tri od šest država članice NATO-a, pa je logično da ne bude prioritet za Bijelu kuću. Ipak…

“I to se odrazilo na nedostatak napretka, pa čak i nazadovanje za neke zemlje. I to možete najbolje izmjeriti kroz proces proširenja EU i tehničke elemente tog procesa. A mi vidimo neke pregovore o otvaranju i zatvaranju poglavlja ovih dana i u Briselu”, navodi ona.

Za razliku od nje, Charles Kupchan iz Savjeta za međunarodne odnose u Washingtonu (CFR) smatra da odlazeća američka administracija zaslužuje “visoku ocjenu za “prilično odlučan i stabilan angažman na Zapadnom Balkanu”.

“Tokom Bidenove administracije američka vlada bila je prilično uključena u brojne posjete ključnih diplomata regionu. I jedna od prednosti angažovanja tokom ovog perioda je bliska saradnja SAD i EU. Tokom prve Trumpove administracije SAD jesu bile angažovane na Zapadnom Balkanu, posebno na Kosovu i u Srbiji, ali nije bilo stvarnog pokušaja da se napori SAD usklade sa evropskim. Mislim da se to promijenilo tokom Bidenove administracije”, ocijenio je Kupchan za Glas Amerike.

Sagledavajući situaciju na Balkanu iz zapadne perspektive, neki stručnjaci se često vraćaju na devedesete godine prošlog vijeka i građanski rat koji je razorio socijalističku Jugoslaviju. Otuda i ne čudi stav nekadašnjeg Bidenovog saradnika Mike Haltzela, da je na Balkanu situacija mnogo bolja u odnosu na kraj 20. vijeka, pa to uzima kao plus svim američkim administracijama, nazivajući generalno politiku prema regionu kao “priču o relativnom uspjehu”.

Odnos Bidenove administracije prema Bosni i Hercegovini trebalo bi posmatrati i kroz lično iskustvo i angažovanje odlazećeg američkog predsjednika u tom dijelu Balkana, navodi Haltzel. Prisjetio se da je kod senatora Bidena počeo da radi 1994, a da je ovaj godinu dana ranije bio u Bosni, tokom nekih „prilično opasnih situacija“.

“Sastao se sa nekim od političkih lidera i u suštini bio je veoma svjestan šta se dešava. Mislim da je važno reći da Joe Biden ima, instinktivno, afinitet prema autsajderu. U slučaju Balkana 1994, uglavnom se tako govorilo o Bošnjacima. Kada se prebacite na 2022, on je tako govorio o Ukrajincima. Predsjednik Biden, ima velike simpatije i afinitet prema potlačenim. I mislim da je to jasno pokazao na Balkanu u drugoj polovini 1990-ih”.

Vesko Garčević, profesor međunarodnih odnosa na Bostonskom univerzitetu, podsjeća da kada je Biden došao na vlast, određeni dijelovi regiona, naročito u BiH, to su dočekali sa velikim oduševljenjem i očekivanjima.

“Četiri godine kasnije, kada pogledamo unazad, možemo da kažemo da ta očekivanja nisu ispunjena. Možda je to bila naša greška, što smo očekivali toliko od Amerike, jer su američki prioriteti na drugoj strani, a Balkan sigurno već dugo vremena nije prioritet”.

Dodaje i da se bar 15 godina unazad, politika SAD zasniva na tri principa - podršci cjelovitoj BiH kao rezultatu Dejtonskog sporazuma u koji je Amerika uložila svoj kredibilitet, podršci nezavisnom Kosovu i razgovorima Prištine i Beograda, kao i podršci procesu demokratizacije i reformama u regionu.

On kaže i da je primijetio interesantnu pojavu u američkom pristupu prema regionu u okviru kojeg je velika sloboda data onima koji su predstavnici američke administracije i diplomatije u regionu, što je ukazuje da se formulacije politike SAD prema Balkanu nije odvijala na višem nivou.

„Imali smo vrlo različite izjave američkih ambasadora u Beogradu, Sarajevu, na Kosovu ili u Crnoj Gori. Kad čitate te izjave, kao da ne predstavljaju istu zemlju, kao da imaju drugačije instrukcije kako da se postave… Ako ste to čitali i analizirali između redova, naročito ako ste bili diplomata, može da vas dovede do zaključka da zapravo nije bilo tako jasne koordinacije kada je u pitanju američka politika na Balkanu“, priča Garčević.

Dijalog Beograda i Prištine

Tokom prethodne četiri godine dijalog Beograda i Prištine obilježile su napetosti, incidenti, među kojima je napad na kosovsku policiju u Banjskoj, srpski bojkot institucija na sjeveru, kao i brojne runde pregovora i dogovori o sporazumima koji nisu sprovodeni, poput Ohridskog, kao i francusko-njemačkog.

“Ključnu uloga u dijalogu ima EU i SAD su bile sasvim jasne u vezi sa tim. Rekle su da će podržati EU u radu i nastojanju da nađe rješenje, u skladu sa mogućnostima. Ali došlo je do zastoja, imali smo i dva teroristička napada kako su ih opisali i SAD i EU. Najnoviji na vodosnabdijevanje na sjeveru Kosova. Poznati su počinioci prvog napada, a nikada nisu izručeni. Bilo je dosta ‘mekog rukovanja’, ‘držanja za ruke’ - mnogo, mrkve, a malo štapova”, ocjenjuje Romana Vlahutin iz Maršalovog fonda.

Činjenica da su jedan od planova za normalizaciju “potpisale” Njemačka i Francuska kao dvije najjače države EU, svjedoči u korist tezi kako Amerike smatra da je Balkan ipak pitanje kojim bi trebalo da se bavi prevashodno Evropa, objašnjava Vesko Garčević sa Bostonskog univerziteta.

Richard Kremer podsjeća da se Biden i ranije dosta bavio Kosovom u vrijeme dok je bio senator, da je bio "politički angažovan u vrijeme kada je NATO 1999. bombardovao Srbiju kako bi oslobodio Kosovo od ultranacionalističkih snaga".

"To je bilo nešto na čemu je ostavio pečat. Imali ste druge pojedince, poput ambasadora Hilla u Beogradu koji su ranije, zaista pokazali izvjestan stepen skepticizma, blago rečeno, prema onima koji su trenutno na vlasti u Beogradu", navodi Kremer.

Kao primjer, kako tvrdi, jednostranog pristupa u procesu dijaloga, Kremer je naveo kraj 2022. i krizu posle odluke kosovskih vlasti da ukinu registarske tablice za automobile koje je izdavala Srbija.

"Na kraju smo vidjeli kao posljedicu da je ova administracija izabrala da svu krivicu svali na Kurtija i vlast u Prištini, kao i kada su u pitanju gradonačelnici, uprkos bojkotima etničkih Srba koji žive na sjeveru Kosova", kazao je on.

Glavni akteri pregovora - predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Aljbin Kurti - često su se međusobno optuživali za neuspjeh pregovora u kojima su pored njih dvojice glavnu ulogu igrali Miroslav Lajčak (EU izaslanik) i Gabriel Escobar (doskorašnji zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara).

Charles Kupchan iz CFR-a smatra da i Beograd i Priština snose odgovornost za neuspjeh.

“Na Kosovu imamo premijera koji je zadovoljavao nacionalistička osjećanja unutar Kosova i preduzimao korake, bilo na sjeveru, sa gradonačelnicima ili oko zatvaranju paralelnih institucija, koji nisu bile od pomoći, bile su više provokativni nego konstruktivni. Podjednako bih okrivio Beograd, koji nije napredovao u vezi sa agendom sa Ohrida odlučno kako je bilo potrebno”.

Poslije napada naoružane grupe Srba u Banjskoj u septembru 2023, kada su ubijeni kosovski policajac i trojica napadača, Washington je donekle zaoštrio retoriku prema Beogradu, ali osim učestalih zahtjeva da se privedu pravdi organizatori, nije išao mnogo dalje od toga.

“Očekivala sam fokusiran pritisak na Srbiju, da se pozabavi time. Ne da bilo koga osudi, ali da pokrene sve procese koje je jedan takav čin zahtevao, ne samo pred narodom Kosova, već pred međunarodnom javnošću. To je izostalo i stvorilo je vakuum poverenja zapadnih saveznika. Na neki čudan način Amerika je verbalno insistirala da se to uradi, ali da je stvar srpske vlade da preduzme što treba. To se nije događalo, a prošlo je više od godinu dana, mi nemamo nijedan pokrenut postupak i to je ono što jako brine“, navodi Maja Piščević iz Atlantskog savjeta.

Stanje demokratije u Srbiji

Za pojedine stručnjake, odlazeća američka administracija se sa razlogom našla na meti kritika zbog, kako smatraju, „mlakog“ odnosa prema stanju demokratskog sistema u Srbiji. U toj zemlji su tokom prethodne četiri godine organizovani brojni protesti - zbog izbornih nepravilnosti, iskopavanja litijuma, ubistava u masovnim pucnjavama. Opozicija je tražila odgovornost vlasti, optuživala je za kršenje ljudskih prava, a sa Zapada su stizale osude i saopštenja u kojima se pozivalo na poštovanje demokratskih institucija.

„Stanje demokratije u Srbiji nije dobro. Ali to nije novost, već je godinama politički standard. Pomoglo bi kad bi SAD digle glas. Ali mislim da je dio cilja ovde da se fokusiraju na ‘nagradu’, a nagrada je pokušaj da se Srbija i Kosovo dovedu do normalizacije. Da se ima dovoljno uticaja na Prištinu i Beograd, da primoraju tamošnje lidere da naprave teške kompromise”, ocjenjuje Charles Kupchan i dodaje da je to “možda ispravan pristup SAD u ovom trenutku”.

Za neke je dijalog važna nagrada, dok za druge američko “zatvaranje očiju” na pojedine poteze vlasti u Srbiji dugoročno može da utiče i na reputaciju SAD i EU u Srbiji, ali i u regionu.

“Kao da su i jedni i drugi malo zaboravili na fundamentalne vrednosti, na demokratiju i to ne samo u ime geopolitike, što smo razumeli da će se dešavati i pratili od početka rata u Ukrajini, nego na još nekom nižem, prizemnijem, interesnom, ekonomskom nivou - tu mislim na litijum”, navodi Maja Piščević iz Atlantskog saveta.

Upravo to je jedan od razloga što su se ljudi u Srbiji osjetili iznevjereno, tvrdi ona.

“Verbalno, vrednosti su ostale u prvom planu, i stalno su se isticale. Ali potezi to nisu pratili”, dodaje Piščević.

Smatra i da su izostale i konkretnije akcije američkih vlasti „na veze određenih članova vlade koji su pritom na listi sankcionisanih osoba kod Sekretarijata za finansije“.

Dio američkog pristupa prema Zapadnom Balkanu zasnovan je i na stavu, pogrešnom prema riječima Richarda Kremera, da SAD kroz Srbiju kao lokalnu silu na Balkanu može da ima uticaj na ostatak regiona.

"To je vjerujem veoma štetno ne samo za demokratske institucije Srbije, već i za one u svim susjednim državama. Oni poput Aleksandra Vulina, koji ima, da kažem, ne baš najinkluzivniju viziju za Zapad Balkan. On je još tu, iako ga je sankcionisala američka vlada", podsjetio je Kremer.

Računica po kojoj su Sjedinjene Države zbog pokušaja normalizacije odnosa Beograda i Prištine spremne da ne primjenjuju značajan pritisak na Srbiju, prema mišljenju nekih analitičara, može da bude štetna i po tu zemlju i po ostale u regionu.

“Da li će Srbija biti spremnija da ‘isporuči’ Kosovo? Nisam sigurna da su uradili analizu kako treba”, smatra Romana Vlahutin iz Maršalovog fonda i procjenjuje da bi stav EU prema Srbiji mogao da se promijeni sa dolaskom nove administracije u Briselu.

“Vrijeme će pokazati, ali tim u Briselu se promijenio i, ovog puta, mislim da bi moglo da bude malo jasnije o tome koji su zahtjevi i šta znači biti u ovom procesu”, govori ona.

Napetosti u BiH

Bidenova administracija u prethodne četiri godine morala je da se nosi sa napetostima u Bosni i Hercegovini, gdje je konstantno dolazilo do sukoba između federalnih vlasti u Sarajevu i lidera entiteta Republike Srpske, Milorada Dodika. Predsjednik Republike Srpske često je govorio o mogućnosti otcjepljenja RS, optuživan je za pokušaje rušenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zbog čega su mu SAD 2017. uvele sankcije.

Pojedini funkcioneri vlasti u Sarajevu godinama unazad tvrde da Dodik za svoje poteze ima podršku Srbije, ali je predsjednik Vučić više puta to negirao, ističući da Beograd poštuje Dejtonski sporazum.

“Kada je u pitanju Bosna, isto tako je važan ne samo kredibilitet, već i to što je to jedna vrsta američke zaostavštine regionu i ona je pokušavala da igra određenu ulogu kao stabilizator, ali ne uvek na način na koji su to određene političke partije i grupe u BiH očekivale. Zarad jedinstva i nečega što bi se zvalo celovita Bosna, bila je spremna da zažmuri na određene poteze hrvatskih ili srpskih delova u BiH, što definitivno nije bilo na zadovoljstvo Bošnjaka“, objašnjava Vesko Garčević.

Dejtonski sporazum je, bez dileme najznačajniji dokument i temelj poslijeratne BiH, ali istovremeno ima onih koji smatraju da ono što se sada dešava u toj zemlji predstavlja „dugoročnu posljedicu“ ovog dokumenta.

„Dejtonski sporazum je uspio da okonča sukob, ali je takođe ostao ‘zamrznut’ u politici zajednica i etničkoj politici. I mislim da u Republici Srpskoj, posebno Milorad Dodik, njegovi pokušaji da odvoji Republiku Srpsku od zajedničkih institucija, i priče o otcjepljenju - nisu pomogli”, ocjenjuje Charles Kupchan.

Dejtonski sporazum ozvaničen je u novembru 1995. u američkoj vojnoj bazi u istoimenom gradu u Ohaju. Ovim dokumentom okončan je sukob koji je trajao više od tri godine u BiH, ali zahvaljujući kompleksnom državnom uređenju, smatraju mnogi, otvorio je i vrata za mogućnost opstrukcije sistema od entiteta, zbog čega je upravo Dodik često bio na meti kritika.

Crna Gora

Crna Gora je, uz Albaniju i Sjevernu Makedoniju, jedna od tri zemlje Zapadnog Balkana koje su članice NATO alijanse, ali poslije odlaska sa vlasti Demokratske partije socijalista 2020, zemlja je promijenila tri vlade. U posljednju, vladu premijera Milojka Spajića ušla je i otvoreno proruska stranka Nova srpska demokratija, što je u prethodnom periodu, u Americi i na Zapadu izazvalo određenu dozu zabrinutosti.

”Dobro je da je Crna Gora u NATO-u i da je u tom pogledu nekako ‘zaključana’ u evroatlantske institucije. Loša vijest je da je u Crnoj Gori bilo mnogo političkih sukoba i nadmetanja, što otvara vrata ruskom miješanju, jer kada imate unutrašnje podjele, imate spoljne prilike. I mislim da se kao posljedica toga, politička situacija u Crnoj Gori pogoršala tokom posljednjih nekoliko godina”, smatra Charles Kupchan iz Savjeta za međunarodne odnose.

Bidenova administracije je morala u prethodnom periodu da se nosi sa ranijim “američkim i britanskim kalkulacijama” po kojima je bilo važno samo da DPS i dugogodišnji lider Milo Đukanović odu sa vlasti, i da će sama ta promjena otvoriti proces demokratizacije društva bez obzira ko dolazi na vlast, analizira Vesko Garčević.

DPS je izgubio izbore, između ostalog, i poslije masovnih protesta krajem 2019. godine, koji su organizovani uz pomoć Srpske pravoslavne crkve (SPC), a sve poslije usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovesti.

Garčević navodi da je pogrešno bilo misliti da će „uz podršku SPC biti omogućena demokratizacija, jer to nije moguće ni kod nas, niti bilo gde drugdje“. Ističe i da se tako od tada do danas otvorio prostor za proces „političke nestabilnosti, i nejasnog stava Crne Gore“.

„Kao što je odnos prema Rusiji ili iskren odnos prema NATO, odnos prema Beogradu i Srbiji, a kroz Beograd i Srbiju - prema regionalnoj politici koju promoviše Beograd, a kroz nju takođe prema politici koju preko Beograda promoviše Moskva“, istakao je Garčević.

Ruski uticaj i NATO

Ruska invazija na Ukrajinu od februara 2022. gotovo u potpunosti je skrenula pažnju Sjedinjenih Država sa drugih spoljnopolitičkih tema, ali je uticaj Moskve na Balkanu nešto što konstantno zabrinjava Washington još od prije rata.

„Očigledno je da Rusi koriste svoju ne samo meku moć. Već su pokušali da organizuju prevrat u Crnoj Gori, direktno se miješajući u unutrašnje stvari te zemlje. A oni svakako imaju uticaj i drugdje na Balkanu. Nema sumnje u to. Ono što se dešava u Ukrajini imaće veliki uticaj na Balkan“, kaže nekadašnji Bidenov savjetnik Mike Haltzel.

Ističe da je administracija na ovom polju mogla da uradi više na Balkanu, podsjetivši da pored Rusije i Kina širi uticaj u Srbiji.

„Sada Srbija mora da odluči kuda želi da ide. Jedan američki diplomata je prije nekoliko godina pretrpio kritike, jer je rekao da Srbija ne može da sjedi na dvije stolice. Mislim da je u pravu. Srbija igra jednu veoma rizičnu igru. Gospodin Vučić je supertalentovan čovjek, talentovan političar, ali mislim da će na kraju Srbija morati da izabere u kom smjeru će ići“, upozorio je Haltzel.

Vraćajući se na priču o propuštenim prilikama Bidenove administracije, Richard Kremer iz Instituta za istraživanje međunarodne politike ističe da je Amerika upravo u ovom dijelu Evrope mogla da pokaže čvršći stav prema ruskom uticaju.

"Za ljude tamo, za zemlje kao što su Mađarska i Srbija koje imaju veoma duboke veze sa autoritarnim režimima u ovom slučaju, posebno Rusijom... Ovo je bila prilika za Washington koji radi u dogovoru sa Briselom da sjedne sa liderima u Budimpešti i u Beogradu i kaže, u redu, to je to - Rusija je Mordor, odbačena država, izolujemo je. Razumijemo da imate mnoge interese i odnose sa Kremljom. Ali, znate, prošli su i dani kada ste radili dvije stvari koja jedna drugu isključuju. Ili ste sa naše strane ili sa druge", slikovit je Kremer.

Iako je u Ujedinjenim nacijama glasala za rezolucije kojima se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu, Srbija je uz Belorusiju jedina evropska zemlja koja Moskvi nije uvela sankcije, iako su to od nje tražile i SAD i EU.

Charles Kupchan smatra da je ruski uticaj u regionu u izvjesnoj mjeri smanjen, dijelom kao rezultat ruske invazije na Ukrajinu, što je dovelo do određene doze skepticizma u regionu da je saradnja sa Moskvom dobra ideja, iako Srbija nastavlja da održava veze.

“Vučić je uradio prilično dobar posao igrajući na obje strane. Ulagao je u odnose sa Zapadom, Francuskom i Njemačkom, posebno u kupovini borbenih aviona, poslovima o sirovinama i energentima. Ali u isto vrijeme blisko sarađuje sa Rusijom i Kinom u vezi sa tim pitanjem. Tako da mislim da znate, trenutno smo u novoj fazi geopolitičkog nadmetanja između Istoka i Zapada”, kaže on.

Srbija je i jedina evropska država koja je poslije početka rata u Ukrajini, dozvolila ruskim državnim medijima da otvore predstavništva u toj zemlji, a ministri vlade u Beogradu više puta su odlazili u posjete Moskvi.

Politiku borbe Bidenove administracije protiv ruskog uticaja na Balkanu, profesor Vesko Garčević je opisao kao “ograničavanje” uticaja

“Jedan od razloga za to je što to jednostavno nije prioritet i što se smatralo da dokle god ne dovodi do širih nestabilnosti u Evropi, na neki način može da se toleriše”, opisuje on.

Za Charlesa Kupchana, rješenje je jasno, mada ne i jednostavno - najbolji način da se smanji rusko miješanje je rješavanje preostalih sukoba u regionu.

“Kada se sukobi riješe, Rusija više neće imati uporišta i ulazne tačke”, zaključio je Kupchan.

Novi de facto lider zemlje, Ahmad al-Sharaa, suočava se sa ogromnim izazovom da obnovi Siriju nakon 13 godina građanskog rata koji je ubio stotine hiljada ljudi.

Gradovi su bombardovani, ekonomija je uništena međunarodnim sankcijama, a milioni izbjeglica i dalje žive u kampovima izvan Sirije.

Zvaničnici su rekli da se većina škola širom zemlje otvara u nedjelju, što je prvi dan radne sedmice u većini arapskih zemalja. Međutim, neki roditelji nisu slali svoju djecu u razred zbog neizvjesnosti oko situacije.

Učenici su u nedjelju ujutro veselo čekali u dvorištu srednje škole za dječake u Damasku i aplaudirali dok je sekretar škole Raed Nasser okačio zastavu koju su usvojile nove vlasti.

"Sve je dobro. Potpuno smo opremljeni. Radili smo dva, tri dana kako bismo školu opremili za siguran povratak učenika u školu", rekao je Nasser, dodajući da škola Jawdat al-Hashemi nije oštećena.

U jednoj učionici učenik je zalijepio novu zastavu na zid.

"Ja sam optimista i veoma sam sretan", rekao je student Salah al-Din Diab. "Nekada sam hodao ulicom uplašen da ću biti pozvan u vojnu službu. Nekad sam se bojao kada stignem do kontrolnog punkta."

Dok Sirija počinje pokušavati da se obnovi, njeni susjedi i druge strane sile još uvijek razrađuju novi stav o zemlji, sedmicu nakon kolapsa Assadove vlade koju su podržavali Iran i Rusija.

Ukidanje sankcija?

Sharaa - poznatiji po svom pobunjeničkom imenu Abu Mohammed al-Golani - predvodi Hayat Tahrir al-Sham, ili HTS, islamističku grupu koja je prošle sedmice zbacila Assada s vlasti. HTS je grupa koja je ranije bila u savezu s al-Qaidom koju su mnoge vlade proglasile terorističkom organizacijom i nalazi se pod sankcijama Ujedinjenih naroda.

Izaslanik UN-a za Siriju Geir Pedersen rekao je u nedjelju da se nada brzom okončanju sankcija kako bi se olakšao ekonomski oporavak.

"Nadajmo se da ćemo vidjeti brzi kraj sankcijama kako bismo mogli vidjeti stvarno okupljanje oko izgradnje Sirije", rekao je Pedersen koji je stigao u Damask kako bi se sastao sa prelaznom vladom Sirije i drugim zvaničnicima.

Najviši diplomati iz Sjedinjenih Država, Turske, Evropske unije i arapskih zemalja sastali su se u subotu u Jordanu i složili se da nova vlada u Siriji treba da poštuje prava manjina, rekao je američki državni sekretar Antony Blinken.

Međutim, sudeći prema rezultatima ankete AP-a i američkog Centra za istraživanje javnog mnijenja (NORC), to ne znači građani imaju puno povjerenje da će za članove kabineta izabrati visokostručne kadrove.

Ili, da će se na pravi način starati o državnoj potrošnji, vojsci i vršiti drugi predsjednički mandat.

Dok Trump saopštava nominacije za ključne funkcije u novoj američkoj administraciji, među kojima su pojedinci koji bi se mogli suočiti sa poteškoćama potvrđivanja u Senatu, istraživanje pokazuje da gotovo polovina građana Sjedinjenih Država nije uvjerena da je birao dovoljno kvalitetne kadrove.

Svega troje od deset anketiranih građana je u potpunosti ili veoma uvjereno da će se u američkoj vladi naći kvalifikovani pojedinci. Većina anketiranih republikanaca se, sa druge strane, izjasnila da imaju veliko povjerenje u Trumpove kandidate.

Međutim, osim nominacija, istraživanje AP-a i NORC-a otkriva da anketirani građani gaje sličan nivo povjerenja i u sposobnosti izabranog predsjednika da upravlja državnom potrošnjom i obavlja druga zaduženja - uključujući nadziranje vojske i funkcionisanja Bijele kuće.

Demokrate i nezavisni glasači sumnjaju u Trumpovo liderstvo

Nepovjerenje u Trumpa uglavnom dolazi iz redova demokrata i nezavisnih glasača. Znatan dio birača Demokratske stranke sumnja u sposobnosti novoizabranog predsjednika na svim poljima. Njih oko tri četvrtine uopšte nije uvjereno da će moći adekvatno da obavlja predsjedničke dužnosti.

Četvrro od deset anketiranih, koji se određuju kao nezavisni, malo su ili uopšte nisu uvjereni u njegove državničke kapacitete. Dvoje od njih deset je, sa druge strane, izuzetno ili veoma uvjereno u to.

Povjerenje republikanaca je, očekivano veće, ali ipak manje u poređenju sa sumnjama demokrata. Šest od deset republikanaca je izuzetno ili veoma uvjereno u Trumpov izbor kvalitetnih kadrova za saradnike. Dvoje od njih deset su umjereno uvjereni, a isti odnos je među anketiranima koji su malo ili uopšte uvjereni u sposobosti novoizabranog predsjednika.

U anketi, sprovedenoj od 5. do 9. decembra 2024, učestvovalo je 1.251 odraslih. Margina greške iznosi plus ili minus 3,7 procentnih poena.

Viša dopisnica Glasa Amerike iz Washingtona Carolyn Presutti objašnjava koje vještine Musk donosi savjetodavnom odboru poznatom kao DOGE.

Elon Musk, poznat kao kreator SpaceX-a i Tesle, preuzima „sjekirom” državnu potrošnju novootvorenim Odjelom za vladinu učinkovitost ili DOGE, što je također naziv kriptovalute sa likom psa.

DOGE planira smanjiti dvije hiljade milijardi dolara — oko trećine državnog budžeta — i tri četvrtine državnih radnika.

„Budućnost će biti NEVJEROVATNA!”, naveo je Musk.

Musk, kao i Donald Trump kada se prvi put kandidirao za predsjednika, nema iskustva u vladi. Ali njegove kompanije Space X i Tesla pokazale su se efikasnim, posebno sa racionalizacijom Tesline proizvodne trake.

Tokom pandemije COVID-19, Musk je preselio svoje sjedište Tesle iz Kalifornije u Texas, okrivljujući pretjerane državne propise i visoke troškove.

Očekuje se da će on i njegov dopredsjedavajući DOGE odjelu, kolega milijarder poduzetnik Vivek Ramaswamy, preslikati taj proces i eliminirati mnoge savezne propise.

Kako bi smanjio troškove, DOGE će predložiti zatvaranje nekih agencija i poduzeti korake da potakne masovne ostavke federalnih radnika ukidanjem popularnih programa rada na daljinu i premještanjem nekih ureda iz Washingtona.

„Biće mu teško naučiti da predsjednik nije kralj – ili barem ne bi trebao biti u ovoj zemlji – i da ćete se boriti protiv ustavnih pitanja. Naići ćete na zakon. Naići ćete na mandate Kongresa”, kaže Steve Lenkart iz Nacionalne federacije federalnih zaposlenika.

U tu svrhu, Musk i Ramaswamy su ove sedmice posjetili Capitol Hill. Mnogi zakonodavci podržavaju DOGE-ov navedeni cilj smanjenja državne potrošnje, ali bi se vjerovatno odupirali rezovima koji utiču na njihove birače. Drugi znaju da ti ljudi imaju direktnu vezu s novoizabranim predsjednikom.

„Ne znam jeste li već upoznali Elona, ali on ne donosi dlijeto. Donosi motornu pilu. A mi ćemo to odnijeti toj birokratiji”, rekao je Ramaswamy.

DOGE je stvoren kao vanjski savjetodavni panel koji će preporučiti rezove Trumpovoj administraciji i Kongresu, koja bi imala konačnu nadležnost nad bilo kojom odlukom.

Ni Musk ni Ramaswamy neće primati vladinu platu.

S obzirom da Rusija napreduje najbržim tempom od invazije 2022. godine, Trump i neki evropski lideri razgovarali su o tome kako okončati rat u Ukrajini.

Trump je kritikovao ukrajinsku upotrebu raketa koje su isporučile SAD za napade duboko u Rusiju u intervjuu za magazin Time objavljenom u četvrtak, rekavši da je to "ludo" jer je eskalirao rat. Rekao je da Washington to nije trebao dozvoliti.

"Sama izjava u potpunosti se poklapa sa našim stavom", rekao je novinarima portparol Kremlja Dmitrij Peskov. Rekao je da su Trumpove primjedbe u skladu s "našom vizijom uzroka eskalacije".

"To nam se dopada", rekao je Peskov. "Očigledno je da Tramp tačno razumije šta eskalira situaciju."

Rusija je rekla da bi odluka američkog predsjednika Joea Bidena da dozvoli Ukrajini da udari duboko u Rusiju balističkim projektilima američke proizvodnje ATACMS mogla izazvati svjetski rat, ali neki zapadni lideri sugeriraju da Rusija ima vojne ambicije izvan Ukrajine.

Rusija je u srijedu saopćila da je Ukrajina pogodila vojni aerodrom u Azovskom moru sa šest balističkih projektila američke proizvodnje ATACMS.

Nakon što je Ukrajina pogodila Rusiju sa ATACMS prošlog mjeseca, Rusija je na Ukrajinu ispalila novu hipersoničnu balističku raketu poznatu kao "Orešnik", a Putin je rekao da Rusija zadržava pravo da pogodi američke i britanske vojne objekte.

Evropske trupe?

Tokom kampanje za predsjednika, Trump je rekao da će brzo okončati rat, ali nije u javnosti iznio detalje kako će to učiniti.

Upitan da li su Trumpove riječi Kremlju dale veću nadu za okončanje rata, Peskov je upozorio da je tokom svog prvog mandata kao predsjednika SAD Trump uveo mnoge sankcije Rusiji.

"Ne zaboravimo, više od 50 puta su uvedene sankcije našoj zemlji, a bilo je i mnogo neprijateljskih manifestacija prema našoj zemlji", rekao je Peskov. "Ovo ne treba zaboraviti, zato ne pretjerujte."

Kremlj je rekao da su preuranjene rasprave evropskih sila o mogućem raspoređivanju evropskih trupa radi nadzora bilo kakvog prekida vatre, ali nije potpuno odbacio tu ideju.

"O svemu tome treba razgovarati tokom pregovora", rekao je Peskov o evropskim diskusijama.

Mir će, kako je rekao, doći nakon što se ispune uslovi koje je postavila Rusija i ostvare svi ciljevi Moskve.

Izlažući svoje uvodne uslove za trenutni završetak rata, Putin je u junu rekao da Ukrajina mora da odustane od ambicija da se pridruži NATO-u i da povuče svoje trupe iz četiri ukrajinska regiona na koje polaže pravo i uglavnom ih kontroliše Rusija. On je također rekao da bi sporazumi koje je Kijev odbacio početkom 2022. mogli predstavljati osnovu za dogovor.

Reuters je prošlog mjeseca izvijestio da je Putin otvoren za razgovore o sporazumu o prekidu vatre s Trumpom, ali isključuje bilo kakve velike teritorijalne ustupke.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je ove sedmice da Kijev želi okončanje rata i da su potrebni napori kako bi njegova zemlja ojačala i obavezao Kremlj da radi na miru.

Na sahrani žrtve torture u zatvoru, ljudi su pozivali na pogubljenje predsjednika Bashara al-Assada, manje od nedjelju nakon što je pobjegao iz zemlje.

Svi s kojima je Glas Amerike razgovarao kažu da su izgubili nekog u brutalnom zatvorskom sistemu, koji je doživio kolaps zajedno sa režimom.

„Bože, gdje mi je sin? Želim da ga vidim, držim, pomirišem. Ne znam gdje je. Uzeli su mi ga. Nadam se da će Bog njih uzeti”, rekla je za Glas Amerika jedna Sirijka.

Mladić koji je sahranjen, Mazen al-Hamada, umro je u zatvoru nakon što je javno govorio o tome da je mučen.

U jednoj bolnici, porodice tragaju za posmrtnim ostacima ljudi za koje vjeruju da su nedavno preminuli.

Na zidu, ispred bolnice, su fotografije tijela. Mnogi, kako je saopšteno Glasu Amerike, imaju povrede od mučenja.

U bolnici, čeka se na identifikaciju desetina tijela. Međutim, većina porodica ovdje nije pronašla svoje članove.

„Moji sinovi su uhapšeni 2014. Dali su nam umrlice, ali ne znamo šta im se dogodilo. Ovo ovdje se ne može opisati. Posijedi vam kosa”, ispričala je majka nestale osobe Majda Abu al-Omani.

U zloglasnom zatvoru Sednaja, druge porodice tragaju za informacijama koje bi mogle da im pomognu da pronađu nestale članove. Mnogi vjeruju da ima nestalih zatvorenika koji su i dalje živi u skrivenim objektima.

„Ispod zemlje su žive duše. Ne samo jedna ili dvije. U Sednaji smo četiri ili pet dana, ali za sada nismo nikog pronašli”, kaže Khamis al-Ibrahim, kojem je nestao brat.

Sirijci su za Glas Amerike ispričali da su članovi njihovih porodica uhapšeni iz nepoznatih razloga, ili zato što su rekli nešto negativno o vladi ili živjeli u oblasti u kojoj su djelovali aktivisti i pobunjenici.

Mnogi su pred ekipom Glasa Amerike izrazili bijes i tugu, dok je jedan čovjek upitao: Ljudi iz cijelog svijeta su decenijama znali o ovome i zašto tek sada snimate?”

Izraelske trupe napredovale su sa svoje strane Golanske visoravni u zonu razdvajanja i na sirijsku stranu nakon što su pobunjenici zbacili sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

"Izrael neće dozvoliti džihadističkim grupama da popune taj vakuum i prijete izraelskim zajednicama na Golanskoj visoravni napadima u stilu 7. oktobra", saopštila je Netanyahuova kancelarija.

UN su kritikovale taj potez Izraela kao kršenje sporazuma iz 1974. koji definiše linije koje razdvajaju izraelske i sirijske snage sa zonom razdvajanja koju nadgledaju UN.

Francuska, Iran, Rusija, Turska i Saudijska Arabija također su kritikovali potez Izraela, a Sjedinjene Države su rekle da je važno da raspoređivanje bude privremeno.

Glavni komandant sirijskih boraca koji su svrgnuli Assada rekao je u srijedu da će svako ko je umiješan u mučenje i ubistvo ljudi koje je Assad bio zatočio tokom svoje vladavine gvozdenom rukom, biti progonjen, pri čemu pomilovanje ne dolazi u obzir.

"Progonićemo ih u Siriji i tražimo od zemalja da nam predaju one koji su pobjegli kako bismo mogli da postignemo pravdu", rekao je Abu Mohammed al-Golani u izjavi objavljenoj na Telegram kanalu sirijske državne televizije.

Golanijev zavjet da će se osvetiti Assadovim komandantima mučenja i smrti došao je u trenutku kada svijet gleda da li novi sirijski vladari mogu da stabilizuju zemlju nakon što je građanski rat koji se vodi skoro 14 godina po sektaškim i etničkim linijama ostavio zemlju u rasulu.

Američki državni sekretar Antony Blinken rekao je da nova vlada mora da "podrži jasne obaveze da u potpunosti poštuje prava manjina, da olakša protok humanitarne pomoći svima kojima je potrebna, da spriječi da se Sirija koristi kao baza za terorizam ili da predstavlja prijetnju po komšije".

Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres je rekao: "Naša je dužnost da učinimo sve da podržimo različite sirijske lidere kako bismo bili sigurni da će da se okupe i da budu u stanju da garantuju glatku tranziciju".

Međutim, Kancelarija UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova saopštila je da je sigurnosna situacija u Siriji i dalje nestabilna. Agencija je saopštila da je pronašla više od 50 minskih polja u proteklih 10 dana, što ograničava kretanje civila i otežava isporuku robe i usluga.

U izvještaju su korištene neke informacije agencija AP, Reuters i AFP.

Washington će snažno podržati napore globalnog nadzornog tijela za hemijsko oružje da eliminiše sirijski hemijski arsenal, rekla je Reutersu Nicole Shampaine, američka ambasadorica pri Organizaciji za zabranu hemijskog oružja (OPCW), uoči zatvorene sjednice OPCW o Siriji u Hagu.

Na sastanku se očekuje da će šef OPCW-a tražiti odobrenje od ključnih država članica za finansiranje i tehničku pomoć za implementaciju dugotrajnog procesa neširenja hemijskog oružja u Siriji.

Sirija se pridružila OPCW-u 2013. prema američko-ruskom sporazumu i pristala da eliminiše svoj hemijski arsenal. Ali nakon više od decenije inspekcija, Sirija još uvijek posjeduje zabranjenu municiju, a istražitelji su otkrili da su takvo oružje više puta koristile snage predsjednika Assada tokom 13-godišnjeg građanskog rata.

"Želimo da završimo posao i to je zaista prilika za novo rukovodstvo Sirije da sarađuje sa međunarodnom zajednicom, radi sa OPCW-om kako bi posao bio obavljen jednom zauvijek", rekla je Shampaine.

Sirija kojom je vladao Assad i njen vojni saveznik Rusija uvijek su poricali korištenje hemijskog oružja u razornom građanskom ratu.

Tri istrage - zajednički mehanizam UN-a i OPCW, tim za istragu i identifikaciju OPCW-a i istraga UN-a za ratne zločine - zaključile su da su sirijske vladine snage koristile nervni agens sarin i bačvaste bombe sa hlorom u dugotrajnom sukobu s opozicionim snagama.

S obzirom da je Sirija još uvijek u neredu s bezbrojnim naoružanim grupama širom razbijene zemlje, OPCW će nastojati da brzo djeluje kako bi spriječio da bilo kakvo hemijsko oružje padne u pogrešne ruke.

Neposredni prioriteti, rekli su diplomatski izvori, uključuju lociranje i osiguranje lokacija za hemijsko oružje, popisivanje preostalih hemikalija i municije i određivanje kako i gdje ih bezbjedno uništiti.

Moskva je naširoko optužena za miješanje u evropsku demokratiju usred tenzija koje su porasle od ruske invazije na Ukrajinu 2022

Gruzija

U aprilu je desetine hiljada Gruzijaca organiziralo demonstracije u Tbilisiju protiv vladinog zakona o takozvanom "stranim agentima", koji zahtijeva da se sve organizacije koje primaju više od 20% svojih sredstava iz inostranstva registruju i podvrgnu detaljnoj istrazi.

Protivnici su taj zakon nazvali "ruskim zakonom", nakon što je slične zakone dugo koristila vlada predsjednika Vladimira Putina da ušutka političku opoziciju i slobodne medije.

Protesti su prerasli u bitku za budućnost Gruzije: da bude u skladu sa Zapadom ili Rusijom. To je borba koja se nastavlja i danas na ulicama Tbilisija.

Gruzijske opozicione stranke polagale su nade u svrgavanje vlade na općim izborima u oktobru. Međutim, pobijedila je vladajuća partija Gruzijski san sa više od 53% glasova.

Izborni posmatrači optužili su Gruzijski san da nadgleda široko rasprostranjeno namještanje glasanja.

Gruzijski san je insistirao na pobjedi na poštenim izborima. Vlada je prekinula pristupne pregovore sa Evropskom unijom. Sjedinjene Države su zauzvrat suspendovale svoje strateško partnerstvo sa Gruzijom.

Mnogi Gruzijci strahuju da su njihove nade u budućnost vezane za Zapad izgubljene. Demonstranti su se vratili na ulice u novembru, tražeći još jedno glasanje.

"Samo želim da gledamo prema Evropi, a ne nazad u rupu iz koje smo upravo izašli", rekla je studentica Salome Bakhtadze.

Gruzijski premijer Irakli Kobakhidze nije se pokajao. "Apsolutno smo posvećeni potpunoj neutralizaciji radikalne opozicije", rekao je on na konferenciji za novinare 6. decembra.

Moldavija

Moldavija, još jedna bivša sovjetska republika, održala je u oktobru predsjedničke izbore.

Uprkos široko rasprostranjenim dokazima o miješanju Moskve, koje je ona negirala, proevropska aktuelna predsjednica Maia Sandu pobijedila je u novembru u drugom krugu glasanja nakon što su Moldavci sa malom razlikom glasali za željom za članstvom u EU u ustav nacije.

"Danas ste, dragi Moldavci, održali lekciju iz demokratije", rekla je ona poslije pobjede.

Rumunija

U susjednoj Rumuniji, kandidat krajnje desnice Calin Georgescu, koji se protivi pomoći Zapada Ukrajini, postigao je šokantnu pobjedu u prvom krugu na predsjedničkim izborima u novembru sa 23% glasova.

Rumunski najviši sud poništio je rezultat nakon što su službe sigurnosti otkrile navodnu kampanju dezinformacija za promoviranje Georgescua na društvenim mrežama, za koju se uveliko okrivljavala Rusija. Moskva je ponovo negirala da se mešala u glasanje.

"Kampanju ovog kandidata podržala je država koja je strana u interesima Rumunije", rekao je sadašnji predsjednik Rumunije Klaus Iohannis u televizijskom obraćanju 6. decembra. Zemlja tek treba da izabere novi datum za ponovne izbore.

Miješanje u izbore

Rusija vodi kampanju miješanja u evropsku demokratiju - ali slika je složena, tvrdi Costin Ciobanu, politički analitičar sa Univerziteta Aarhus u Danskoj.

"Postoje dokazi da je Rusija pokušala da iskoristi svoje alate da favorizuje Georgescua, ali još ne znamo da li je postojala direktna koordinacija između Georgescuove kampanje i Rusije", rekao je Ciobanu za Glas Amerike.

"Rusija iskorištava ranjivost unutar naših demokratija. Oni koriste način na koji društvene mreže funkcionišu u današnjim demokratijama. Ali ne bih rekao da se sve što se dešava u našim društvima, da su sve pritužbe i bijes koje vidimo rezultat toga što Rusija koristi svoje tehnike hibridnog ratovanja."

"Uvijek bih isticao lokalne slabosti, činjenicu da ponekad imate ovakav jaz između elite i stanovništva. A ponekad Rusija samo pokušava da proširi te praznine", rekao je Ciobanu.