Osim Nešića, uhapšeni su i direktor „Puteva Republike Srpske” Milan Dakić, Mladen Lučić i još četiri osobe koje su pod istragom Tužilaštva i Uprave za organizovani kriminal Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS).

Prema saopćenju, sumnjiče se da su kao rukovodioci „Puteva RS“ i lica koja su poslovala sa ovim preduzećem, počinili krivična djela – udruženje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca, zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, te primanje mita.

Više detalja iz Tužilaštva BiH nisu iznijeli.

O hapšenju Nešića oglasio se Milorad Dodik na Twitteru, koji smatra da je Tužilaštvo BiH pokazalo da je postalo instrument pojedinih stranih ambasada i sarajevska političke javnosti za obračun s RS.

„Ovakav način rada predstavlja progon kadrova iz Republike Srpske s ciljem njene destabilizacije”, rekao je Dodik.

Iz MUP-a RS su samo potvrdili da je privedeno sedam osumnjičenih u akciji „Tunel 2” i da su u toku su pretresi stambenih i poslovnih jedinica na području Banjaluke, Istočnog Sarajeva i Bijeljine.

Detektor je ranije izvjestio da je Nešić kao vršilac dužnosti direktora „Puteva RS” saslušan 2018. u Policijskoj upravi Istočno Sarajevo zbog sumnje da je počinio krivično djelo prinuda.

Beba stara 3 sedmice bila je treća koja je umrla od hladnoće u šatorskim kampovima u Gazi posljednjih dana, rekli su doktori.

Izraelsko bombardovanje i kopnena invazija na Gazu ubili su više od 45.000 Palestinaca, više od polovine su žene i djece, prema Ministarstvu zdravlja Gaze, koje ne pravi razliku između boraca i civila.

Ofanziva je izazvala široko rasprostranjena razaranja i raselila oko 90 posto od 2,3 miliona stanovnika Gaze, često više puta.

Stotine hiljada osoba smještene su u šatorske kampove duž obale dok nastupa hladna zima. Grupe za pomoć se bore da dostave hranu i zalihe i kažu da nedostaje deka, tople odjeće i drva.

Izrael je povećao količinu pomoći, u prosjeku 130 kamiona dnevno ovog mjeseca, u odnosu na oko 70 dnevno u oktobru i novembru. Ipak, količina je i dalje znatna manja od prethodnih mjeseci, a Ujedinjene nacije kažu da nisu u mogućnosti podijeliti više od polovine pomoći jer izraelske snage uskraćuju dozvolu da se kreću unutar Gaze ili zbog neobuzdanog bezakonja i krađe iz kamiona.

Otac tronedjeljne Sile, Mahmoud al-Faseeh, zamotao ju je u deku kako bi pokušao da je ugrije u njihovom šatoru u oblasti Muwasi izvan grada Khan Younis, ali to nije bilo dovoljno, rekao je za Associated Press.

Rekao je da šator nije bio zaštićen od vjetra i da je tlo bilo hladno, jer su temperature u utorak navečer pale na 9 stepeni Celzijusa.

„Bilo je jako hladno preko noći i kao odrasli nismo to mogli ni podnijeti. Nismo se mogli ugrijati”, rekao je.

Sila se budila plačući tri puta preko noći, a ujutro su je zatekli kako ne reaguje, ukočenog tijela.

„Bila je kao drvo”, rekao je al-Faseeh.

Hitno su je prevezli u poljsku bolnicu gdje su ljekari pokušali da je ožive, ali su joj pluća već bila oštećena.

Ahmed al-Farra, direktor dječijeg odjela u bolnici Nasser u Khan Younisu, potvrdio je da je beba umrla od hipotermije. Rekao je da su još dvije bebe - jedna stara 3 dana, druga mjesec dana - dovedene u bolnicu u posljednjih dana nakon što su umrle od hipotermije.

Samo ovog mjeseca, ruske vlasti su pretresle dom njenih roditelja u lučkom gradu Magadan i pokrenule krivični postupak protiv Marokovskaje zbog kršenja ruskog zakona o stranim agentima.

Kada je govorila za Glas Amerike ove jeseni iz Praga, Marokovskaja je tražila riječi kojima bi objasnila zašto je svaka njena žrtva imala smisla.

"Oni truju Ruse", kaže objašnjavajući kako vidi propagandu iz Kremlja. "Informacije su jedna od najvažnijih stvari u našem svijetu i ja se protivim tome da se manipuliše ljudima."

Marokovskaja je glavna urednica istraživačkog medija IStories, koji pokušava da probije propagandu i običnim građanima u Rusiji donese činjenice. Ali, radeći svoj posao, ona i njeni saradnici dobijaju prijetnje tužbama i nadzirani su - iako su bazirani u Pragu.

Marokovskaja nije planirala da napusti Rusiju, čak ni kada je proglašena stranim agentom 2021. Umjesto toga, radila je sve što je propisano kada je neko tako obilježen - recimo, na sve svoje objave na društvenim mrežama, pa čak i ako je okačila fotografiju psa, stavljala je naznaku da su "rad stranog agenta". Također je predavala svoje finansijske izvještaje Ministarstvu pravde.

"Bilo je zaista ponižavanuće", kaže Marokovskaja, ali dodaje da je poštovala pravila jer je željela da nastavi da izvještava iz Rusije. "Bilo mi je važno da ostanem u Rusiji koliko god mogu. Zato što sam smatrala da ne možete biti ruski novinar ako niste tamo", kaže.

Ali, poslije invazije Rusije na Ukrajinu, kaže da je postalo jasno da će Moskva pojačati progon nezavisnih novinara.

Ubrzo potom, zajedno sa kolegama iz IStories je pobjegla u Češku, u Prag. Tada je mislila da ta veza sa publikom u Rusiji neće preživjeti na daljinu.

"Plašili smo se da ne postanemo medij za imigrante. Želimo da budemo medij za Ruse u Rusiji, prvenstveno. I dalje imam taj strah, ali vidim da možemo da radimo i u ovakvim okolnostima".

Marokovskaja je radila za IStories od osnivanja 2020, a u septembru, sa 29 godina, postaje urednica i tu funkciju preuzima od Ronana Anina. On je nekada radio za list Novaja gazeta i kaže da nije očekivao da se desi nešto ekstremno poput invazije na Ukrajinu. Anin je predvidio da će novinari na kraju morati da odu iz zemlje zbog sve jače represije Moskve.

"Jer je očigledno da će u jednom momentu doći i po nas", kaže Anin.

Za njega, zajednički rad na pričama je ono što IStories čini drugačijim. Taj medij također prvenstveno objavljuje istraživačke priče, a ne veijsti.

"Glavni posao novinara je da otrkiju istinu, a ne samo da objave ono što je neko već objavio", smatra Anin.

Rusija je taj medij označila kao stranog agenta i nepoželjnu organizaciju - čime se zaposleni, njihovi izvori i donatori izlažu opasnostima da budu kažnjeni, da budu krivično gonjeni ili da završe u zatvoru. I to je pokazalo koliko su utjecaja imale priče IStories, kaže Karol Lucka sa Međunarodnog instituta za novinarstvo u Beču.

"Istraživačko novinarstvo je defintivno ono što razgnjevljuje donosioce političkih odluka", kaže Lucka.

Marokovskaja je preuzela vodstvo nad jednim od najprominentnijih portala istraživačkog novinarstva u Rusiji, u treuntku kada su ulozi veoma visoki.

Kako se bliži treća godišnjica rata u Ukrajini, maltretiranja novinara od Kremlja dešavaju se gotovo na dnevnoj bazi, a budućnost Rusije je neizvjesna. Zato, kaže Marokovskaja, njihov rad je važniji nego ikad.

Među njenim prioritetima je kako da održi povezanost između portala IStories i publike u Rusiji i kako da, u idealnim uslovima, poveća broj čitalaca.

"Kada živite u Rusiji okruženi ste propagandom. Mnogim ljudima amo je potrebna istina."

Portal IStories dolazi do ljudi u Rusiji koji se protive Vladimiru Putinu i ratu. Marokovskaja želi da se fokusira na one koji nisu nužno protiv Putina, već su negdje na sredini.

"I ti ljudi su naša ciljna grupa, naša potencijalna publika."

Dio te strategije je da razgovaraju sa ljudima na način da ih ne izoluju, kaže Artem, direktor video redakcije u IStories, koji nije želio da objavi svoje prezime jer je radio na ruskom prodržavnom mediju.

"Ne govorimo im da su idioti, ratni zločinci. Želimo da predstavimo kako se stvarno živi u Rusiji, razgovaramo sa običnim ljudima o njihovim problemima. Trudimo se da nađemo nešto što je njima interesantno."

Video je primarni fokus portala IStories, objavljuju priče na YouTubeu gdje imaju oko 720.000 pratilaca i gdje neki snimci imaju i milion pregleda.

U augustu su ruske vlasti počele da usporavaju brzinu učitavanja video snimaka na Youtubeu i Artem kaže da ga brine kako će to uticati na IStories.

Dokumentarac sa YouTubea iz 2022. u kojem ruski vojnik priznaje da je ubio civila u Ukrajini imao je više od 2,5 miliona pregleda. Također je postao centar krivičnog postupka u Rusiji.

Novinarka koja je radila priču, Ekaterina Fomina, koja sada radi na televiziji Rain i osnivač IStories, Anin, optuženi su da su širili ono što Kremlj smatra lažnim informacijama o ruskoj vojsci. Sudi im se u odsustvu, a oni su optužbe negirali.

Tužba potvrđuje prijetnje Moskve sa kojima se novinari u egzilu suočavaju, a koje su poznate kao transnacionalna represija. Prijetnje tužbama, nadzor, hakovanje i neki slučajevi trovanja su zabilježeni u tom kontekstu.

I Marokovskaja je prošle godine mjesecima dobijala prijeteće poruke, kao i nagovještaje da ih neko nadzire.

"Ja sam ovdje u fizičkoj opasnosti, a i moja porodica je u potencijalnom riziku. I to je velika žrtva", kaže Marokovskaja.

Ambasada Rusije u Pragu i Ministarstvo spoljnih poslova nisu odgovorili na upit Glasa Amerike za komentar.

Pošto su prijetnje učestale, mnogi zapolseni u IStories tu rade anonimno.

"Šteta, ali to je danas dio posla. Borimo se protiv kriminalaca u Kremlju, a oni ne poštuju pravila. Rade samo šta žele, tako da ćemo i mi da radimo isto", dodaje.

Cijena ovakvog posla je visoka. Ali, kaže Anin, "važno je u ovim historijskim trenucima sačuvati istinu o tome šta se zaista događa u zemlji, sačuvati istinu o zločinima Putinovog režima".

Za Marokovskaju, utješno je to što zna da radi ispravnu stvar za svoju zemlju.

"Za mene je to jednostavno. Ja sam patriota, a ruska vlada nije."

Panamski kanal je od otvaranja 1914. godine bio od strateške važnosti za globalne trgovinske rute i jedan od ključnih izvora prihoda za panamsku vladu. Međutim, kontrola nad tom rutom nije uvijek bila u rukama lokalnih vlasti.

Sjedinjene Države su decenijama imale isključivu upravu nad Panamskim kanalom, zbog glavne uloge u njegovoj izgradnji. Međutim, poslije potpisivanja sporazuma Torijjos-Carter 1977. godine, Washington je prepustio Panami suverenitet nad kanalom, što stanovnici te zemlje nazivaju istorijskom "prekretnicom".

Trump to sada dovodi u pitanje. U nedjelju je sugerisao da bi nova administracija mogla da pokuša da povrati kontrolu nad Panamskim kanalom zbog "apsurdnih" nadoknada koje brodovi plaćaju da bi plovili tom rutom.

Šta kažu historija i sporazumi

Američka vlada, pod predsjednikom Theodoreom Rooseveltom, 1902. godine je kupila francusku imovinu u zoni Panamskog kanala za 40 miliona dolara, kada je ta teritorija i dalje bila dio Kolumbije.

Nakon odbijanja prijedloga za izgradnju kanala, Sjedinjene Države podržale su panamski pokret za secesiju i priznale Republiku Panamu kao nezavisnu državu 6. novembra 1903.

Iste godine, 18. novembra, potpisan je sporazum koji je Americi dao vlasništvo i kontrolu nad zonom Panamskog kanala i omogućio njegovu izgradnju.

Deceniju kasnije, Panamski kanal je zvanično otvoren. Njegova izgradnja omogućila je brodovima da izbjegnu da plove oko Južne Amerike ili da koriste panamsku željeznicu da transportuju robu između Atlantskog i Pacifičkog okeana.

Nezadovoljstvo stanovnika Paname

Američka kontrola nad kanalom značila da je veliki dio panamske teritorije bio u rukama strane vlade, što je izazivalo nezadovoljstvo stanovništva.

Višegodišnji protesti prethodili su istorijskim događajima 9. januara 1964. godine, koji se smatra "Danom mučenika" u Panami.

Na taj datum, desetine studenata su došle do kanala sa školskom zastavom, zahtijevajući da bude podiguta. Međutim, sukobili su se sa američkim vojnicima i zastava je pocijepana. Zbog toga su uslijedili trodnevni nemiri, u kojima je stradala 21 osoba.

Diplomatski odnosi Washingtona i Paname su prekinuti, što je dovelo do međunarodnog pritiska da se započnu pregovori i potpiše novi sporazum.

Sporazumi Torijjos-Carter

Američki predsjednik Jimmy Carter i panamski lider Omar Torijjos su 7. septembra 1977. godine potpisali sporazume koji su na kraju doveli do toga da SAD ustupe kanal Panami.

Nekoliko mjeseci ranije, Carter je vodio bitku u Kongresu da ratifikuje sporazume, poručujući da su ključni da se "osigura dalja efikasna upotreba kanala za američke komercijalne i bezbjednosne potrebe".

Prema sporazumima, Panama je Americi odobrila da upravlja kanalom do 31. decembra 1999. godine. Od tada, kanal je potpuno prešao u ruke panamskih vlasti.

Odvojenim sporazumom, o neutralnosti i radu Panamskog kanala, utvrđeno je da je taj prolaz "neodvojivi dio" panamske teritorije i da će "biti trajno neutralan".

Sporazumi su zaštićeni međunarodnim pravom, tako da nije poznato kako bi Trump pokušao da preuzme teritoriju koja je već data Panami.

Sjedinjene Države su i dalje glavni korisnik Panamskog kanala, prema lokalnim vlastima, i imaju udio od gotovo 67 odsto u ukupnom teretu koji se prevozi tom rutom.

Odbacivanje Trumpovih poruka

Panamski predsjednik Jose Raul Mulino odbacio je Trumpove izjave o mogućem povratku kontrole nad kanalom kao narušavanje suvereniteta njegove zemlje.

Mulino je u videu poručio da "svaki kvadratni metar Panamskog kanala i okolnog područja pripada Panami i da će to i dalje biti slučaj".

Trump je kasnije na to odgovorio na svojoj mreži Truth Social: "Vidjećemo!".

Također je postavio sliku američke zastave u području kanala uz poruku: "Dobrodošlu u kanal SAD".

Predsjednik Kolumbije Gustavo Petro takođe je odbacio Trumpove poruke, navodeći da je Trump "pogriješio i sam sebe opovrgao". Predsjednica Meksika Claudia Sheinbaum naglasila je da "Panamski kanal pripada stanovnicima Paname".