"Ponosan sam na ono što je NATO uradio kako bi spriječio kampanju etničkog čišćenja uperenu protiv Albanaca na Kosovu. Mislim da je akcija NATO-a preduzeta sa minimalnom silom, sa svim mogućim mjerama opreza kako se ne bi naudilo nevinim civilima, i uspela je da ispuni cilj - spriječi etničko čišćenje", izjavio je general američke vojske u penziji Wesley Clark, koji je 1999. bio na čelu snaga NATO-a.
Glas Amerike: Da li je Kosovo danas onakvo kakvim ste ga zamišljali prije 25 godina?
Clark: Ono što smo znali tada je da će NATO snage biti prisutne. Nismo znali tada da će Srbi potpuno napustiti Kosovo. Nikada nismo imali namjeru da podijelimo Kosovo, niti da ga učinimo nezavisnim. Ali, akcije srpske vojske i policije tokom kampanje, brutalna ubistva civila, pokušaji da se uništi imovina kosovskih Albanaca, brutalno ponašanje jednog susjeda prema drugom, učinilo je nemogućim da Srbi ostanu. NATO je onda kao jedan od ciljeva postavio i odlazak srpskih snaga. Ono što se posle desilo je da je Kosovo odlučilo da postane nezavisno. Ali, iskreno rečeno, situacija u regionu ostaje neprihvatljiva. Srbija ne priznaje nezavisnost i miješa se u unutrašnje stvari Kosova, a politički pritisak na Kosovo kao manju zemlju, i dalje je veoma snažan i težak.
Glas Amerike: Kada govorite o aktuelnoj situaciji, posebno o odnosima SAD i Kosova - Kosovo je bilo jedna od zemalja najviše naklonjenih Americi, velikim dijelom i zbog intervencije. Ali, danas su veze vlada SAD i Kosova na najnižem nivou. Šta kažete na to, kako smo stigli dovde i kako da se krene napred?
Clark: Ja to mogu da vidim samo spolja, ne vidim šta je iznutra i teško mi je da komentarišem. Ali, važno je razumjeti da dvije države koje su jedna pored druge, Kosovo i Srbija, ne mogu da krenu napred ako nastavljaju da otežavaju i sebi i međusobno. Srbija se miješala u dešavanja na Kosovu, sjeverno od Ibra jako, jako dugo. Čak i kada sam bio komandant NATO-a, dešavala se kampanja etničkog čišćenja Albanaca sjeverno od Ibra. To (miješanje) je bilo pogrešno i tada, ali se nastavilo, i očigledno i dalje traje. I kada SAD traže od obje strane da sednu za isti sto, mislim da treba da pojačaju pritisak na gospodina Vučića i Srbiju, jer je Srbija moćnija, veća zemlja, ima mogućnost da bude fleksibilnija u ovom slučaju.
Jasno je da se Srbija nije pomirila sa činjenicom da je Kosovo danas nezavisno, i to prizanje mora da se desi. To je historijska posljedica tenzija i sukoba. Nikada neću zaboraviti kada sam bio sa predsjednikom (Slobodanom) Miloševićem u novembru 1998, potpisivali smo tada finalni sporazum o povlačenju srpskih snaga, koje su i UN u svojoj rezoluciji pozvale da se povuku. Predsjednik Milošević mi je rekao: 'Mi znamo kako da rješavamo probleme sa Albancima, radili smo to i ranije'. Ja sam ga pitao - kako to rješavate, a on mi je odgovorio: 'Sve ih pobijemo'. I ta napetost između dvije grupe, koja ima historijske korijene, može da bude rješena samo razdvajanjem u dvije države - koje sada moraju da nađu načine kako da razviju bolje odnose i ekonomsku saradnju, za dobrobit svojih građana. To je izazov i teško je preći preko toga, sjećanja su svježa sa obje strane, i mislim da rad na tome ne može da se nametne, već mora da dođe prirodno. Problem je što je rat u Ukrajini dodatno zakomplikovao situaciju, jer svi razumiju da Srbija ima historijske veze sa Rusijom, i da Rusija koristi Srbiju da pripremi teren kako bi, ako uspije u Ukrajini, napravila još veći haos na Zapadnom Balkanu. Čini se da je gospodin (Aleksandar) Vučić podijeljen između dvije mogućnosti: da se svrsta uz Zapad ili da održi historijske, bratske veze sa Rusijom, i deluje da pokušava da zadrži obje mogućnosti. Tako to spolja djeluje. Isto tako deluje da ljudi na Kosovu, manjoj državi, zavise od podrške SAD i drugih zemalja kako bi preživjeli i poboljšali ekonomsku situaciju. Moramo strpljivo da radimo na tome, da pustimo da se temperatura spusti, i da priznamo da rješavanje pitanja granica Srbije i Kosova nije nezavisno od ishoda između Ukrajine i Rusije.
Glas Amerike: Pomenuli ste novi geopolitički kontekst, rat u Ukrajini. Neki kritičari kažu da je baš iz tog razloga veći pritisak na Kosovo, da ne bi postojao još jedan izazov. Šta vi mislite o tome?
Clark: Mislim da je pritisak na Kosovo počeo na kraju Trumpove administracije, kada je izaslanik SAD želeo da postigne neki diplomatski uspjeh. I tada je pritisak počeo, a sada sa ovim konfliktom je normalno, prirodno da Zapad želi da se to riješi, da vidi Srbiju u zapadnom taboru, pridruženu EU, ali je baš zbog tenzija koje izaziva sukob Rusije i Ukrajine to malo vjerovatno da se desi. Problemi između Kosova i Srbije su da tako kažem povezani sa situacijom između Ukrajine i Rusije i odražavaju šire geopolitičke tenzije u regionu, a ne mogu da se iskoriste da se te tenzije riješe.
Glas Amerike: Generale Clark, sadašnjeg američkog ambasadora u Srbiji Chrisa Hilla poznajete dugo, još od vremena intervencije. A prije dva dana je u jednom intervjuu rekao da je Srbija sada mnogo bliža NATO-u nego Kosovo, da "svakodnevno radimo sa srpskom vojskom, da smo imali zajedničke vježbe i mnoge druge stvari i sada radimo mnogo više sa Srbijom nego sa OVK ili šta god je iz nje proizašlo". Šta mislite o ovoj izjavi?
Clark: Mislim da je Chris Hill briljantan diplomata i tumačim tako kako je rečeno.
Glas Amerike: Možete li to detaljnije da objasnite?
Clark: Mislim da je ono što on kaže apsolutno tačno.
Glas Amerike: Da Amerika ima bolje odnose sa srpskom vojskom nego sa Kosovom?
Clark: Ne mogu to detaljno da govorim, jer nisam dio tog odnosa, ja to samo posmatram spolja. Ali ako (to kaže) ambasador Hill, koji je čini mi se uradio dobar posao na jačanju ovog odnosa i pokušaju da unaprijedi veze Sjedinjenih Država i Srbije, a to je njegov posao kao ambasadora... Da li je to jače ili slabije u odnosu na veze Kosovom i Sjedinjenim Državama i NATO-om, ne mogu da kažem, jer sam izvan toga.
Glas Amerike: Zar ne mislite da je to zapravo u suprotnosti sa stavovima samog Beograda koji nije iskazao spremnost da bude dio NATO-a ili da se približi NATO-u?
Clark: Znate, ja mislim da je ovo pokušaj da se Beograd vodi u pravom smjeru. I nadam se da je ambasador Hill uspješan u tome, jer je veoma važno i bilo bi ogromno dostignuće.
Glas Amerike: Najnovija procjena prijetnji obavještajne zajednice u Sjedinjenim Državama u vezi sa Balkanom, pominje upravo situaciju između Kosova i Srbije i Bosne i Hercegovine, kao tačke koje bi mogle da se razbuktaju u sukobima. A to dolazi usljed nekih tenzija poslije napada na sjeveru Kosova prošle godine i sukoba za koji Srbija još nije preuzela odgovornost. Šta mislite o toj zabrinutosti za bezbjednosnu situaciju, na osnovu onoga što se dogodilo u poslednjih nekoliko mjeseci?
Clark: Mislim da je to situacija na koju svakako treba obratiti pažnju i siguran sam da ambasador Hill u Srbiji čini sve što može da to posmatra iz američke perspektive. I nadam se da NATO čini sve što može da bude na oprezu, da gleda kako bi spriječio da se dogodi neka vrsta eksplozije na kosovskoj strani. Međutim, kao što sam ranije rekao, ove tenzije su 'potpaljene' ruskim naporima. Rusija bi željela da izazove razdor i haos u toj oblasti i sve što radimo na Balkanu neće se završiti plodonosno dok se ne pozabavimo i pitanjem između Ukrajine i Rusije.
Glas Amerike: I da li mislite da u ovom slučaju treba promijeniti taktiku i strategiju u tome kako se SAD i Zapad uopšteno bave Kosovom i Srbijom?
Clark: Mislim da nije moguće da sada komentarišem ovu strategiju. To jednostavno nije moguće, jer nisam dovoljno blizak da dam konstruktivne komentare. Ono što vidim je, da je bilo koju strategiju koju usvojimo, i dalje talac činjenice šta se dešava hiljadu milja ili 800 milja istočno, duž zone konflikta u Donbasu i šta su ciljevi Rusije. A to pokreće Evropu, s jedne strane, tjera Evropu da želi da riješi ovu krizu između Srbije i Kosova. A, s druge strane, to znatno otežava to.
Glas Amerike: Ali da li je to ispravno za budućnost ovog procesa između dvije zemlje?
Clark: Mislim da će proces morati da se nastavi neko vrijeme. I mislim da je to pitanje održavanja procesa i nastavka dijaloga. Ako bismo napravili iskorak, to bi bilo divno, ali ne bih očekivao iskorak. Tako da sam rekao, ovo je sekundarno pitanje u Evropi koje u mnogo, mnogo aspekata zavisi od ishoda između Rusije i Ukrajine.
Glas Amerike: I ranije ste spomenuli historiju. Postoji tendencija da diplomate i političari obično zaborave historiju ili žele da je ostave iza sebe kada se bave nekim problemom. A to se sigurno desilo i sa Kosovom i Srbijom, pri čemu su se diplomate više angažovale da rade sa onim što imaju, ne zaboravljajući, već na neki način ignorišući ili zanemarujući historijski kontekst. Da li je moguće imati savremena rješenja ili, znate, rješavanje pitanja bez rukovanja historijskim 'prtljagom', da tako kažem?
Clark: Siguran sam da postoje neki specifični uglovi ovoga o čemu me pitate. Dakle, ako bih dao uopšten odgovor, to bi se vjerovatno odnosilo na neke specifične aspekte konkretnih sporazuma koji su na stolu. Ali ne mogu, ne želim da dam uopšten odgovor na to. Naravno, istorija je bitna. Naravno, bitna je osjetljivost ljudi i gubici koji su pretrpjeli i poniženja koja su pretrpjeli i strah sa svih strana od nečega. Sve je bitno. Ali je posao diplomate da u najvećoj mogućoj meri, pronađe zajednički interes i pogleda u budućnost da promoviše te zajedničke interese. I siguran sam da u američkoj diplomatskoj službi nema nikog boljeg da to uradi od ambasadora Chrisa Hilla.
