Rad na njima se ubrzao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su vojni naučnici željeli da razviju kompaktne, ali hranjive, suhe obroke za svoje trupe.
"Postojala je velika potreba da vojska razvije savremene suhe obroke, što je dovelo ne samo do razvijanja novih tehnika prerade hrane, već i istraživačkog sistema nauke o hrani koji postoji do današnjeg dana", kaže Anastacia Marx de Salcedo, autorica knjige "Kuhinja za borbu: Kako američka vojska utiče na način na koji se hranite".
"Iz toga su proistekle mnoge nove tehnike i vrste hrane, a poslije rata one su postale dio grickalica, užina i pakovane hrane."
Nove tehnike uključuju obradu pod visokim pritiskom, zahvaljujući kojoj nekuhana hrana može da se bezbjedno konzumira. Taj proces se sada rutinski koristi u proizvodnji pakovane hrane kao što su gvakamole, salsa ili humus.
Cheetos, jedna od američkih omiljenih hrskavih grickalica sa sirom, postoji zahvaljujući procesu dehidracije na kojem je radila vojska kako bi izvukla vodu iz sira, poslije čega je sir imao duži rok trajanja i bio lakši za transport do američkih vojnika u inostranstvu.
Dehidracija zamrzavanjem, proces razvijen da bi se sačuvali proizvodi za transfuziju krvi na bojnom polju, kako bi ljekari mogli da ukažu pomoć ranjenim vojnicima na licu mjesta, takođe je ušla u lanac ishrane.
"Poslije rata, postojala je mala industrija za dehidraciju zamrzavanjem, ali više nije imala svrhu tako da je vojska razmotrila i odlučila da je iskoristi za razvoj prehrambenih proizvoda", navodi Marxs de Salcedo. "I tako su - naravno - nastali napici - kafa, čaj i supe dobijene dehidracijom zamrzavanjem."
Kada su se astronauti NASA-e žalili na ukus hrane dobijene dehidracijom - kockica koje su prethodnik savremenih energetskih čokoladica - vojska je tragala za rješenjem da ta hrana bude ukusnija.
Vojni naučnici su otkrili da kompanije za hranu za kućne ljubimce rade na načinu da nivo vode drže dovoljno niskim da spriječe razvoj bakterija i gljivica.
"Kada su pronašli taj način, mogli su da hranu održe vlažnom i hrskavom, na sobnoj temperaturi i u običnom pakovanju", navodi Marx de Salcedo.
"Zapravo, ta taktika se ne koristi samo u proizvodnji energetskih čokoladica, koristi se i u velikim pekarama za samoposluge. Ako odete u samposlugu i vidite upakovani keks i kolače koji su svježi i ukusni, to su sve tehnologije koje su proistekle iz vojnih istraživanja."
Vojska je takođe usvojila čokoladne dražeje koje su bile dio obroka pravljenih za vojnike u Evropi, i mogle da se nose u džepovima, a da se čokolada odmah ne istopi. Tako su nastale čokoladne bombone "M&M". Danas, neke od najvećih kompanija koje rade za američku vojsku nastavljaju potragu za savršenom čokoladom koja se neće topiti, a moći će da izdrži ekstremne temperature.
Nova revolucija u vojnoj nauci o hrani dolazi u vidu mini-hrane, koja je smanjena na trećinu normalne veličine, što dovodi do hrane koja mala, ali gusta.
"Mikrotalasna vakuumska dehidracija se koristi da se smanji sadržaj vode u hrani, što u suštini smanjuje hranu tako da dobijate, na primjer, minijaturne šargarepe, ali je to i dalje svježa šargarepa", kaže Marx de Salcedo.
"I dalje ima istu količinu kalorija iako je mala."
Da li će američki civili jednog dana pakovati minijaturne kutije za ručak da bi nosili lakši teret dok putuju do svog radnog mjesta - ostaje da se vidi.
