Test međunarodne krivičnog sistema
Suđenje Karadžiću je "najvažnije u 23-godišnjoj istoriji tribunala UN" i većinom se smatra testom da li moderni međunarodni krivični sistem može nametnuti odgovornost ratnim liderima, ocijenjuje Njujork tajms (The New York Times).
U Hagu je suđeno mnogim pojedincima za zločine u ratu u Jugoslaviji, ali je Karadžić, zajedno s ratnim komandantom bosanskih Srba Ratkom Mladićem, kojem tek treba da bude izrečena konačna presuda, najviši osuđeni zvaničnik, piše uticajni njujorški list, dodajući da je bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, "čiji je ekstremni nacionalizam podstakao i omogućio krvav sukob", umro u pritvoru pri kraju suđenja.
Tužilaštvo je tražilo povećanje kazne s 40 godina na doživotni zatvor što je uglavnom bio simboličan potez zato što Karadžić vjerovatno neće živjeti dovoljno dugo da odsluži dugačku kaznu, ukazuje New York Times i dodaje da je odluka da mu se poveća kazna, "simbolična ili ne", izazvala aplauze rodbine žrtava iz BiH koja je pratila izricanje presude s galerije.
NYT prenosi ocjenu profesora slavistike i istočnoevropskih studija na Univerzitskom koledžu u Londonu Erika Gordija (Eric Gordy) da je najvažnije da će poslije presude biti dokumenti o onome što se desilo, ali da je ipak osnovno pitanje da li će ti dokumenti postaviti osnovu za raspravu i povjerenje među ljudima koji su učeni da "uvijek sebe treba da smatraju žrtvama a ljude oko sebe svojim neprijateljima".
Ruka pravde
Rodbina žrtava je dvije decenije tražila pravdu između Haga i polja smrti gde se i danas nalaze ljudske kosti, piše BBC. Za žrtve i njihove bližnje, koji su s galerije pratili kako je političkom organizatoru koji je stajao iza njihovih patnji rečeno da će doživotno biti u zatvoru, to je bilo nešto "najbliže pravdi što su osjećali da mogu dobiti".
Sličnu ocjenu iznosi i američki Nešnal pablik rejdio (National Public Radio - NPR) koji podseća da se Karadžić suočio s najtežim optužnicama za genocid, istrebljenje, ubistva i etničko čišćenje, kao i da je slijedio Miloševićev primjer koristeći sudnicu kao političku pozornicu.
Ipak, Karadžić kao okorjeli kockar koji je volio poker i kojeg su u ranim danima rata novinari pratili po kockarnicma u srijedu je u Hagu "izgubio posljednju ruku protiv međunarodne pravde", ocjenjuje NPR.
Podijeljena zemlja
Bosna i Hercegovina je, međutim, i skoro 25 godina od završetka rata i dalje podijeljena i polarizovana oko Karadžićevog naslijeđa, piše Fajnenšl tajms (The Financial Times).
Član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je bio svjedok odbrane na suđenju Karadžiću, tvrdi nakon presude Karadžiću da Haški sud nije pravičan, dok s druge stane predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović kaže da "potpuna pravda nije moguća ali da je (presuda) zadovoljenje za žrtve", prenosi londonski list.
Predsjednik, psihijatar, pjesnik pa i new age iscjelitelj živio je različite živote, piše Frans pres (Agence France-Presse) i ukazuje da je "ratni zločinac" sa 1.000 lica i poslije konačne presude međunarodne pravde i dalje osoba koja izaziva podjele u sudu javnosti.
Za međunarodnu zajednicu i njegove neprijatelje, bosanske Hrvate i Bošnjake, on je čudovište odgovorno za smrt desetina hiljada ljudi, dok je za mnoge Srbe i dalje heroj, poput likova iz srpske epske poezije, ocjenjuje francuska agencija.
Oživljene rane
Karadžićev slučaj se smatra ključnim u pružanju pravde žrtvama, ocjenjuje agencija Asošiejted pres (Associated Press).
Američka agencija prenosi da je "jedan od glavnih arhitekata pokolja i uništenja u ratu u BiH" jedva reagovao kada mu je sud povećao kaznu sa 40 godina na doživotni zatvor, dok su preživjeli iz rata i njihova rodbina aplauzom pozdravili izricanje presude.
Ali ni nova presuda za neke neće biti dovoljna, ocjenjuje AP i citira riječi Munire Subašić iz udruženja Majke Srebrenice da žrtve nikada neće moći biti sretne jer "imajući u vidu šta je učinio, čak i da ima hiljadu života, i da je svaki od tih hiljadu života bude uzet od njega, to ne bi bilo dovoljno za žrtve".
AP ukazuje da su bosanske ratne rane oživljene prošle nedjelje kada je otkriveno da je osumnjičeni za ubistva u džamijama na Novom Zelandu izgleda iskazao divljenje Karadžiću i njegovom naslijeđu.
Ikona bijelih nacionalista i suprematista
Karadžićevo opravdanje etničkog čišćenja kao odbrane zapadne civilizacije od muslimana napravilo ga je ikonom među nekim nasilnim desničarskim ekstemistima, piše Gardijan (The Guardian).
Edin Hajdarpašić, istoričar s Lojola univerziteta (Loyola) u Čikagu porijeklom iz BiH, u komentaru za Vašington post (The Washington Post) piše da je Karadžić jedan od onih koji i danas inspirišu nasilje bijelih rasističkih ekstremista i da se u vrijeme globalnog ekstremizma na primjeru BiH može razumeti zašto se nacionalni pokreti ne bi smjeli odvajati od transnacionalnih.
Hajdarpašić piše kako je bježeći od rata, kao 16-godišnji bosanski musliman i izbjeglica, stigao u SAD 1993. godine te se prisjeća kako su se tih godina na američkim vijestima nakratko pojavljivali muškarci poput Karadžića i Miloševića koji su pričama o osveti za srednjovjekovne gubitke protiv muslimanskih osvajača "dezinfikovali govor o teritorijalnim podjelama, razmjeni stanovništva i evropskim vrijednostima".
Karadžić i njegovi prijatelji su nerijetko, piše Hajdarpašić, govorili na temu "sukoba civilizacija" u kojima su srpski nacionalisti predstavljani kao branioci civilizovanog Zapada protiv muslimanske plime s Istoka.
Nije teško vidjeti kako su te ekstremističke ideje - i nasilne radnje koje su ih pratile - pronašle novi dom u procvatu islamofobnih pokreta 21. vijeka, piše istoričar.
"Za Andersa Breivika, norveškog teroristu koji je ubio 77 ljudi u napadu 2011. godine, Karadžić nije bio samo još jedan krstaš iz daleke prošlosti već živi idol - neko koga je želio da upozna. Brenton Tarant, osumnjičeni u prošlonedeljnom masakru na Novom Zelandu, takođe je odao počast Karadžiću”, navodi se u komentaru u Vašington postu.
Hajdarpašić ističe da "nekoherentna ali zapaljiva zbrka zavjera i mitova u pozadini tih napada" nema srpsko, francusko, američko ili australijsko poreklo, kao i da nacionalizam uvijek uključuje međunarodnu mobilizaciju različitih društvenih elemenata povezanih sličnim pogledima - često teorijama zavjere i apelima na nasilje radi odbrane sopstvenih nacionalnih interesa ili rasne čistoće.
Na kraju, Hajdarpašić zaključuje da je razumijevanje savremene privlačnosti nacionalizma i bijele nadmoći od suštinskog značaja za bilo kakav napor da se ti pokreti poraze.
