Podaci pokazuju da su dvije od tri ubijene žene u dobi od 17 do 63 godine žrtve rodnozasnovanog nasilja. Žene uglavnom ne progovaraju o nasilju, a one koje odluče da prijave nasilnika često nailaze na institucionalne barijere.
Brojne organizacije u BiH koje se bave problemima rodnozasnovanog nasilja nad ženama 8. mart zato su obilježile pod parolom „Šutnja nas ne štiti“ sa ciljem da ohrabre sve žene koje trpe neki oblik nasilja da progovore o tome.
„Prošle godine je u BiH 12 žena ubijeno od strane njihovih partnera i bivših partnera. Šutnja ih nije zaštitila, odvela ih je u grob. Upravo zato smo odabrali ovu parolu, jer ako šutimo i štitimo nasilje biće još gore“, kaže Milica Pralica iz organizacije Oštra nula.
Prema njenim riječima, fizičko nasilje u porodici od strane partnera ili bivšeg partnera se uglavnom prepoznaje, ali se često zanemaruju ostali aspekti i vrste nasilja poput mobinga, seksualnog uznemiravanja, ekonomskog i psihofizičkog nasilja.
To pokazuje i istraživanje o rodno zasnovanoj diskriminaciji iz oblasti rada u sklopu regionalnog projekta „Unapređenje ženskih prava“ gdje je zabilježeno da čak 30% žena seksualno uznemiravanje na radnom mjestu nikome ne kaže i ne prijavi, dok 39% ispitanica svoje iskustvo podijeli sa prijateljem, a 24% sa članom porodice. Seksualno uznemiravanje mehanizmom izvještavanja na radnom mjestu prijavi 7% žena, dok samo 1.1% svoje iskustvo prijavi policiji.
„Nekad je to nasilje teško i dokazati, ustvari nekad se žene i boje da govore o tome, jer živimo u tradicionalnom društvu u kojem je žrtva uvijek kriva za nasilje. S druge strane tu poruku jasno šalju i institucije, jer kada žene i odluče da prijave neki oblik nasilja doživljavaju institucijalno nasilje“, objašnjava Pralica.
To se, kaže ona, najčešće manifestuje kroz pitanja koja im se postavljaju tokom davanja iskaza.
„Ukoliko su u pitanju žrtve silovanje, ispituju ih kako su bile obučene tokom izlaska i zašto su u to vrijeme hodale same, a ako govorimo o porodičnom nasilju postavlja im se pitanje da li su to možda same izazvale i u većini slučajeva im se savjetuje da se pomire sa nasilnikom“, kaže Pralica, dodajući da ukoliko slučaj i dođe do sudova procesi znaju trajati do dvije godine i ishod su obično minimalne kazne za počinioce nasilja.
„Sve to ženama koje su žrtve nasilja ili koje su proživjele nasilje šalje poruku da treba da šute. Zato mi šaljemo poruku da žene ne treba da šute, treba da govore o svim oblicima nasilja koje proživljavaju u našem društvu i da zajedno zahtijevamo konstantno od institucija da rade svoj posao“, kaže ona.
Tim povodom u Banja Luci je pored tradicionalnog osmomartovskog marša održana i panel diskusija na kojoj je učešće uzelo oko 40 uglavnom mlađih žena, a neke od njih javno su progovorile o nasilju koje su proživjele, ali i o drugim oblicima nasilja kojih dugo nisu bile ni svjesne.
„To je najbolji pokazatelj koliko je važno konstantno ukazivati na ove probleme, iako možda nekad i nemamo toliko veliki feedback koliko očekujemo. To što su neke od ovih žena progovorile o nasilju i na koji način su ostavile nasilnika je veliki iskorak. Neke od njih su se pojavile i na osmomartovskom maršu sa prijateljicama, što govori o tome da su one prepoznale da nisu same i osjetile su da imaju s kim da podijele svoja iskustva. Ako odluče da šute nasilniku daju još veću snagu i pokazuju mu da je jači i superiorniji“, ističe Pralica.
Ona naglašava da tome doprinosi i etno civilizacija našeg društva koja je dominantnija u posljednje vrijeme nego prethodnih godina, a u kojoj se žena konstantno pokušava prikazati kao objekat.
„Prošle godine smo imali situaciju sa stikerima gdje Grad Banja Luka prikazao taj čuveni seksistički stiker '7 na 1', gdje možemo govoriti da su žene ponuđene turistima kao seksualni objekti. Bila je i kampanja 'Djeca nam se rađala' gdje se konstantno vrši pritisak na reproduktivna prava žena. Potencira se da žene rađaju, dok su uslovi u banjalučkom porodilištu katastrofalni. Pri tome se ne vodi računa o ženama koje su nezaposlene ili o materinskim dodacima. Tako da ne možemo govoriti da se nešto radi po pitanju ženskih prava. Zakoni jesu sjajni, ali zakoni se ne implementiraju i to je jedan od razloga zašto smo i dalje tu gdje jesmo“, objašnjava ona.
Na problem ravnopravnosti žena ukazali su i predstavnici međunarodne zajednice u BiH koji su povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena potpisali Izjavu o rodnoj ravnopravnosti kojom su se obavezali da će raditi i zalagati se za jednaka prava muškaraca i žena. Oni su poručili da nema pravednog društva bez više žena u procesu odlučivanja.
Iako žene čine 51 % stanovništva u BiH one su i dalje nedovoljno zastupljene u svim segmentima društva uključujući i politiku.
„Što više žena treba biti uključeno u donošenje odluka, jer to znači bolju politiku i bolje odluke“, rekao je ambasador Velike Britanije u BiH Matt Field ističući da je ova izjava platforma na kojoj će se razviti ambiciozniji planovi koji će promjeniti mišljenje o rodnoj ravnopravnosti, boriti se protiv predrasuda i stereotipa u BiH.
Šef Delegacije Evropske unije u BiH i specijalni predstavnik EU Johann Sattler iznio je podatak da je Evropska unija uložila veliki novac, tačnije oko sedam miliona evra u program ravnopravnosti žena u BiH, naglasivši da političari moraju promovisati rodnu ravnopravnost.
Milica Pralica smatra da je na aktivističkim, pravnim i formalnim koracima u poboljšanju položaja žena u bh. društvu potrebno insistirati tokom cijele godine, a ne samo za 8. mart i tokom kampanje 16 dana aktivizma.
„Problemi su sastavni dio svakog društva, šuteći mi ih prihvatamo“, zaključuje ona.
