Sadržaji Glasa Amerike su besplatni za republikaciju u drugim medijima ali isključivo uz poštivanje dva uslova: navođenje izvora i URL link na orginalan sadržaj. Prenošenje sadržaja bez ispunjenja ova dva uslova Glas Amerike smatra neovlaštenom reprodukcijom i može pokrenuti pravnu zaštitu svog materijala.
U izbjegličkom kampu Roj u Siriji sestra Aleme Dolamić, Adela, živi sa djecom već četiri godine, čekajući na repatrijaciju. U Siriju se iz Bosne i Hercegovine (BiH), preko Austrije, zaputila sa maloljetnom kćerkom i mužem 2014. godine. Tamo je rodila još jednu kćerku i sina. Muž, za kojeg se udala deset mjeseci prije odlaska u Siriju, joj je poginuo ratujući za terorističku organizaciju, takozvanu Islamsku državu.
„Ne opravdavam ni jednu osobu, počevši od svoje sestre, ne opravdavam to što je otišla dole“, kaže Dolamić za Glas Amerike. „Ali to nije razlog pogotovo da ta djeca, koja nisu mogla birati ni roditelje, nisu mogla birati ni gdje će se roditi, a kamoli da žive u kampu.“
Procjenjuje se da je nešto više od 100 ljudi iz BiH trenutno u kampovima i zatvorima u Siriji. Najmanje polovinu čine žene i djeca. Oni se nakon teritorijalnog poraza Islamske države (ISIS) u martu 2019. godine uglavnom nalaze u izbjegličkim kampovima i zatvorima gdje čekaju izručenje u BiH.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, u dva sirijska kampa živi više od 64.000 ljudi, uglavnom žena i djece: otprilike 2.000 boravi u Roju, a ostali u Al Holu. Većina izbjeglica je iz Sirije i Iraka, dok oko 10.000 porijeklo vodi iz drugih država.
Petina od oko 10.000 muškaraca u zatvorima, prema informacijama Pentagona, nisu Sirijci ili Iračani.
Ujedinjene nacije su krajem februara ove godine pozvale 57 država, među kojima i BiH, da bez odlaganja preuzmu svoje državljane, navodeći da je sigurnosna i humanitarna situacija u kampovima sve gora.
„Praktično vlada nestašica svega - od hrane do medicinskih zaliha. Gotovo da nema školovanja za djecu i nema adekvatne zdravstvene njege“, kaže Adrian Shtuni, ekspert za vanjsku politiku i bezbjednost iz Sjedinjenih Država (SAD). „Važno je razumjeti da su ovi kampovi uspostavljeni kao privremena utočišta za mali broj ljudi, a ne kao trajna naselja.“
Za razliku od nekih drugih država, BiH je pristala da prihvati svoje državljane, ali se repatrijacija odvija veoma sporo. Posljednja grupa od 25 ljudi u BiH se vratila krajem 2019. godine.
Iz Ministarstva sigurnosti BiH su za Glas Amerike emailom potvrdili da rade na organizaciji povratka preostalih BH državljana, uz napomenu da je riječ o komplikovanim procedurama i angažmanu velikog broja institucija, te da je pandemija Covida-19 dodatno otežala i prolongirala takve aktivnosti.
Shtuni kaže da proces preuzimanja državljana jeste složen, ali da nije nemoguć, a kao primjer navodi povratak žene i četvero djece u Albaniju u oktobru 2020. godine.
Prema Shtunijevim procjenama, na širem području Sirije boravi oko 450 osoba iz zemalja Zapadnog Balkana, od čega najviše - oko 200 - ima BH porijeklo. Tu spadaju muškarci u zatvorima (oko 25), žene i djeca u kampovima (uključujući i djecu koja su rođena u Siriji), te oko 50 muškaraca i članova njihovih porodica koji su i dalje aktivni članovi džihadističkih grupa.
Kampovima i zatvorima upravljaju Sirijske demokratske snage (SDF), alijansa koju predvode kurdske grupe i koja ima podršku SAD. Izvori iz SDF-a su za Glas Amerike naveli da prije repatrijacije ne žele govoriti o tačnim brojevima i nacionalnostima ljudi koji su pod njihovim nadzorom, te da preuzimanje preostalih državljana ne zavisi od njih nego od BiH.
Zbog teških uslova za život i stalnog prolongiranja povratka u matične zemlje, mnogi žitelji kampova pokušavaju da bježe. Novinari su prošle godine u kampu Roj razgovarali sa Al Madinom, Bosankom koja je u više navrata pokušala pobjeći s porodicom.
„Došla sam (u Roj) nakon Raqqe. Sva moja porodica je ovdje - majka, brat, sestra, moja djeca. Prvi muž mi je mrtav. Pokušali smo izaći, ali nam ne daju. Svaki put kad pokušamo otići iz Sirije, uhvate nas. Moj drugi muž i moj brat su u zatvoru“, ispričala je Madina za Reuters.
Napadi na djecu
Prema informacijama SDF-a, od početka godine je u kampu Al Hol ubijeno najmanje 47 osoba, uključujući i dvoje djece. Ubistva i nasilje se dovode u vezu sa pokušajima Islamske države da oživi.
Ilustrativan primjer za porast nasilja je Mona, sedamnaestogodišnjakinja čiji puni identitet je sakriven iz sigurnosnih razloga. Prema dostupnim informacijama, nema BH porijeklo. Kaže da ju je majka prisilila da se uda za pripadnika Islamske države kada je imala 11 godina. Nedavno je u Al Holu napadnuta i ranjena iz vatrenog oružja. To se dogodilo nakon što je nadležnima u kampu prijavila majku zbog podrške Islamskoj državi.
„Odveli su je, ali je puštena, a onda i prokrijumčarena iz kampa. Ona ne želi mene, ja ne želim nju. Dobila sam četiri metka u stomak i nogu. (…) To je bio ISIS, niko drugi osim ISIS-a to ne bi uradio. Majka mi je jednom zaprijetila da će ih poslati da me upucaju i da će nositi maske. I baš kako je rekla, Islamska država me je ustrijelila“, ispričala je Mona za Associated Press.
Kako bi oslabili aktivnosti Islamske države, iz SDF-a su u Al Holu krajem marta pokrenuli operaciju tokom koje su uhapsili više od 125 osoba povezanih sa ovom organizacijom, uključujući i lidere, a zaplijenili su oružje, municiju i laptopove.
Shtuni kaže da bi razlog za povećanu količinu nasilja mogla biti druga godišnjica pada Baghouza, posljednjeg teritorijalnog uporišta Islamske države, ali i generalno jačanje Islamske države koja sve češće napada i u Siriji i izvan nje. Također, situacija u kampovima postaje neodrživa, jer ljudi žive u očajnim uslovima i podložni su radikalizaciji.
„Posebno je zabrinjavajuća situacija sa djecom“, objašnjava Shtuni. „Jasno je da što su duže u kampovima, u takvoj situaciji, više je ugroženo njihovo mentalno i fizičko zdravlje, a veći je i rizik za njihovu indoktrinaciju ideologijom Islamske države. To je najgore mjesto koje možete zamisliti za djecu.“
Komandant američkih snaga na Bliskom Istoku, general Kenneth F. McKenzie Jr, također je nedavno govorio o razlozima zbog kojih je potrebno vratiti osobe u matične zemlje: „Ako međunarodna zajednica ne pronađe način za repatrijaciju, reintegraciju u matične zajednice i podršku lokalnim programima pomirenja, svjedočit ćemo indoktrinaciji sljedeće generacije ISIS-a, dok se ta djeca radikaliziraju”.
„Ako se sada to ne riješi, ISIS nikada neće biti istinski poražen, jer će se ideologija nastaviti i u budućnosti”, izjavio je general McKenzie na događaju u organizaciji Instituta za Bliski Istok iz Washingtona.
Repatrijacija žena, djece i muškaraca iz BiH koji su se borili na strani Islamske države i dalje je neizvjesna. Sa institucijama BiH kontaktira Alema Dolamić. Kaže da je ranije dobila uvjerenje da će jedna grupa biti vraćena do kraja prošle godine, ali da se to nije dogodilo. Odgovorili su joj iz Ministarstva sigurnosti kako to nije samo u njihovoj nadležnosti već da treba uključiti više institucija.
„Svaki puta je odgovor - radi se, ali je proces spor. Kao, BiH zavisi od stranaca, mi nemamo predstavništvo u Siriji, pogotovo nemamo sa Kurdima neki (direktan kontakt), nemamo ambasadu u Siriji. Znači, uvijek mora biti neki posrednik”, kaže Dolamić.
Iz Ministarstva sigurnosti BiH su Glasu Amerike odgovorili da povratak preostalih BH državljana ne mogu sprovesti bez pomoći međunarodnih partnera: „Slijedeći njihovu dinamiku i upute očekujemo da će se ova repatrijacija desiti vrlo brzo“.
Povratnicima uglavnom blage kazne
Iz Ministarstva sigurnosti BiH su također naveli da su u protekloj godini radili na reintegraciji i rehabilitaciji povratnika iz decembra 2019. godine. Tada je na sarajevski aerodrom sletio avion sa 25 muškaraca, žena i djece, što je i posljednja grupa pristigla iz Sirije. Ovom izručenju pomogle su SAD.
Šest od sedam tada pristiglih muškaraca do sada je, zbog ratovanja za Islamsku državu i drugih krivičnih djela, osuđeno na zatvorske kazne u trajanju od jedne do šest godina. Protiv žena sudski postupak nije pokretan.
Osobe sa Zapadnog Balkana u Siriji
Shtuni je iznio procjene o građanima zemalja Zapadnog Balkana koji se nalaze u Siriji ili široj regiji. Ukupno ih je oko 450, a oko 200 je državljana BiH ili njihove djece. U kampovima Roy i Al Hol boravi oko 100 žena i djece iz BiH, dok se u kurdskim zatvorima nalazi oko 25 muškaraca. Manji broj, 50-60 državljana BiH (muškaraca i članova njihovih porodica), i dalje su aktivni članovi džihadističkih grupa. Preostale osobe sa Zapadnog Balkana, oko 250, su iz Albanije, Sjeverne Makedonije, Srbije, te sa Kosova i većina se nalazi u kurdskim kampovima i zatvorima.
Prema bazi podataka o terorizmu Balkanske istraživačke mreže (BIRN), BiH je do kraja 2020. godine procesuirala 28 osoba zbog ratovanja u Siriji i povezanih krivičnih djela, a kazne su uglavnom bile niske - gotovo polovina osuđenih dobila je po jednu godinu zatvora.
Povratnici iz Sirije su procesuirani i u drugim balkanskim zemljama. Do kraja 2020. godine osuđeno je više od 140 osoba, najviše na Kosovu, a slijede BiH i Sjeverna Makedonija, također su podaci BIRN-a.
Shtuni, koji je proučavao suđenja zbog ratovanja u Siriji na Zapadnom Balkanu, kaže da su u BiH kazne uglavnom blage, ali da „više kazne same po sebi neće postići rehabilitaciju osuđenika za terorizam“.
Prema njegovim riječima, važno je uspostaviti programe u zatvorima i izvan njih koji bi se bavili rehabilitacijom i traumama osuđenika, te njihovom reintegracijom u društvo, posebno imajući u vidu da će većina biti puštena na slobodu u naredne dvije godine. Kao sistemski problem vidi to što BiH nije usvojila novu strategiju za prevenciju i borbu protiv terorizma, a nisu mu dostupne ni informacije o implementaciji prošle strategije.
Sead Turčalo, stručnjak za terorizam i dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kaže da očekuje da će uskoro početi rad na novoj strategiji, ali da je važno da se napravi i sveobuhvatna evaluacija prethodne.
„BiH nije razvila službene programe rehabilitacije ili rada sa zatvorenicima zbog ratovanja na stranim ratištima“, navodi Turčalo i dodaje da su rađene analize za razvoj takvih programa, ali da to još nije primijenjeno, te da se u ovom trenutku sve svodi na rad pojedinaca sa osuđenicima u zatvorima.
Turčalo objašnjava da BiH po tome nije izuzetak i da većina drugih država kasni sa razvojem takvih programa, pošto je riječ o specifičnoj vrsti radikalizacije za koju nema dovoljno iskustava. Kaže da su socio-psihološka potpora i pristup koji nije osuđujući najvažniji vid podrške povratnicima, te da je osim sa njima važno raditi i sa zajednicama u koje se vraćaju.
Dolamić kaže da prema njenim informacijama sa posljednjom grupom povratnika nije bilo problema, zbog čega joj nije jasno zašto se ovoliko čeka sa repatrijacijom ostalih: „Mislim da ko hoće da se vrati normalnom životu može i uspjeti”.
Ona objašnjava da joj je sestra pobjegla sa područja pod kontrolom Islamske države još 2017. godine – prije njenog teritorijalnog poraza – što znači da kao izbjeglica živi već otprilike četiri godine. Kontakt u posljednje vrijeme održavaju povremeno preko glasovnih poruka, uz dozvolu nadležnih u kampu, ali primjećuje da sestra sve teže podnosi tu situaciju.
Posebno naglašava problem sa djecom koja tamo borave: „Oni ne znaju ni šta je kuća. Nije u redu da im se na ovakav način vraća, da im se ne pomogne da se vrate, u ovom slučaju u BiH, da žive jednim normalnim životom, da idu u školu, da im ne fali ništa, da imaju djetinjstvo onako kakvo trebaju imati”.
Dok veliki dio izbjeglica žele napustiti Siriju, eksperti kažu da su neki od ljudi u kampovima toliko radikalizovani da i dalje podržavaju Islamsku državu, pa se možda i ne žele vratiti u matične zemlje, očekujući njeno oživljavanje.
