Gospodin Lee je za Glas Amerike govorio putem Zooma, sa novinarkom Keidom Kostreci.
VOA: Gospodine Lee, generalni tajnik UN-a Antonio Guterres je opisao Gazu kao groblje za djecu, jer se broj ubijene djece iz dana u dan povećava Kakva je vasa procjena situacije na terenu?
Jason Lee: Situacija je užasna i postaje sve gora. Sada je stanje takvo da možemo reći da po jedno dijete biva ubijeno svakih 10 minuta , a svakih pet minuta je jedno ranjeno. Povrede su teške. Osim pogibija i povreda, 1.5 miliona, to jest oko 60 posto populacije Gaze je raseljeno, pobjegli su iz svojih kuća. Traže neko sklonište u bolnicama i školama, ili u bilo kakvoj zgradi gdje bi mogli biti sigurniji. No i te zgrade niti imaju dovoljno vode, niti imaju dovoljno hrane.Nema pristupa medicinskoj skrbi ni za djecu ni za njehove porodice. Mnoge obitelji sada imaju samo po jedan obrok dnevno.
U Gazi nema svježe, pitke vode, a u školama u koje su se mnogi sklonili, kapacitet je četverostruko prevaziđen. U jednom centru u Khan Yunisu , u stvari jednoj školi, trenutno živi 22 i pol hiljade ljudi. Ta škola normalno može primiti samo dvije hiljade ljudi. Tu ima 16 toaleta na 22 hiljade ljudi, dakle, ne mogu se održati minimalni higijenski standardi. Već su se pojavile zarazne bolesti, dijareja, i šire se među ljudima. Naravno, nema dovoljno vode, dotok vode u Gazu je od 7. Oktobra smanjen za 92 procenta. Ovo je jedna humanitarna katastrofa čiju cijenu najviše plaćaju djeca.
VOA: Šta če ovo uraditi od života te djece, i kratkoročno in a duge staze?
Jason Lee: Ne mogu dovoljno naglasiti dugoročne posljedice na mentalno zdravlje djece. Na žalost, ovo nije prvi rat kroz koji prolaze djeca Gaze. BIlo je sukoba i ranije i znamo kako je to djelovalo na djecu. Organizacija Save the Children već duže vrijeme radi na istraživanjima i studijama , razgovara sa djecom. Svjedoci smo povećane anksioznosti, depresije, straha, djeca ne mogu spavati…
Djeca počinju da se povlače u sebe i unutar svoje porodice, osjećaju se samima. Ali najgore je to što djeca gube i povjerenje i nadu. Oni ne vjeruju da imaju ikakvu budućnost.
Na žalost ovo će biti naslijedje medjunarodne zajednice - ukoliko odmah ne natjerano sve strane da se počnu pridržavati medjunarodnog humanitarnog prava, i zaštite civilnog stanovništva. Ova djeca ne samo da će imati fizičke ožiljke, nego će nositi mentalne i emotivne ožiljke , i nemaju nikakvu nadu u budućnost.
VOA: 18 organizacija pri U.N. –u i mnoge humanitarne grupe su već zatražile to što i vi tražite, no, s druge strane, Izrael tvrdi da je na meti Hamas, i da bi obustava vatre tu grupu samo ojačala. S vase tačke gledišta, kako bi se to odrazilo na vaš rad, naime, da li je uopće primirje moguće bez posljedica na terenu, i da li bi ono ojačalo Hamas?
Jason Lee: Primirje ne samo da je moguće, nego je ključno. U Gazi sada više nema ni jednog sigurnog mjesta. Gaza ima 2.3 miliona stanovnika, a pola njih su djeca. Dakle, 1.1 milion djece koja su trenutno u ovim uvjetima , jer to je jedno od najgušće naseljenih područja u svijetu. Ne može se nigdje, jer nije bezbjedno ni ka sjeveru, ni ka jugu. To se lako može izračunati po broju dosadašnjih žrtava i ranjenih. Dvije od svake tri pogibije sui li žena ili dijete. Dakle, neophodno je da imamo primirje jer je to doslovno jedini način da zaštitimo civile. Primirje je takodjer ključno je se humanitarna pomoć ne može isporučiti pod zračnim udarima i granatiranjima.
VOA: Moglo bi se reći da za prekid vatre treba postojati i dobra namjera. UN i druge organizacije kažu da izraelski zračni napadi nanose veliku muku civilima, posebno najugroženijim. Ali s druge strane, Hamas koristi Palestince kao živi štit. Mislite li da je to moguće učiniti u ovoj situaciji nepovjerenja i cjelokupnoj situaciji između napada i uloge Hamasa na terenu?
Jason Lee: Kao što sam rekao, ključno je da se sve strane pridržavaju međunarodnog humanitarnog prava i daju prioritet zaštiti civila. Stanovnici Gaze se nemaju gdje sakriti. Nema sigurnog prostora. To je vrlo mala površina zemljišta. Civili apsolutno nemaju kuda. Zbog toga je ključno da sve strane poštuju međunarodno humanitarno pravo, ispune svoje obaveze zaštite djece, da se prava djece primjenjuju na svako dijete bez obzira o kome je riječ, gdje se nalazi i u kojim okolnostima. Svako pojedinačno pravo se primjenjuje na svako pojedinačno dijete sve vrijeme. Ne možemo da biramo prava i koju djecu ćemo u kojem trenutku štititi. Zbog toga je prekid vatre ključan za sve strane kako bismo zaštitili civile i osigurali da djeca budu bezbjedna, da se sačuvaju živori i da nam bude dozvoljeno da isporučimo sisteme za spasavanje koji su im potrebni.
VOA: Dok se Sjedinjene Države zalažu za humanitarne pauze, premijer Netanyahu je rekao da Izrael može dozvoliti male taktičke pauze, sat vremena tu i tamo. Je li to dovoljno? Da li bi to ublažilo patnju?
Jason Lee: Ponavljam, potreban nam je puni prekid vatre. Humanitarcima i civilima nemoguće je da dođu na sigurno. Trenutno civili nemaju gdje da odu. Oni traže skloništa u bilo kojoj zgradi koju nađu. Nama je potrebno, kao humanitarcima, da prevozimo robu. Moramo postaviti distribucijske tačke. Moramo to nadzirati. Moramo pronaći najugroženiju djecu za pružanje pomoći.
Zbog toga je prekid vatre neophodan. To nije nešto što nam je zgodno da radimo, već je neophodno da nastavimo sa spašavanjem života. Želim da naglasim, djeca u Gazi nemaju vremena. Prije dvije sedmice jedno dijete bilo je ubijeno svakih 15 minuta. Ove sedmice se ubija jedno dijete svakih 10 minuta.
Mrzim i da pomislim na to kakva će situacija biti sljedeće sedmice ako ne možemo postići prekid vatre. Vrijeme je luksuz koji djeca nemaju.
VOA: Gospodine Lee, da li je vaša organizacija uopšte u stanju da pruža usluge? Znam da je bilo nekih kamiona pomoći od “Save the Children” koji su stigli do Gaze, ali to nije ni približno dovoljno kako i navodi “Save the children”. Šta radite u takvoj situaciji i šta zapravo možete da uradite u okolnostima koje ste opisali?
Jason Lee: Uslovi u Gazi u ovom trenutku utiču na sve, uključujući i sve humanitarne radnike. U Gazu smo uspjeli dovesti tri kamiona. To nije dovoljno. Imamo puno zaliha pomoći za spasavanje života koje smo pripremili u Egiptu za isporuku. Sada, uprkos činjenici da mnogi moji timovi traže utočište u školama i skloništima, mi i dalje dostavljamo pomoć.
Preko UN-a smo pružili podršku UNWRA za distribuciju unutar skloništa. To su stvari poput hrane, vode, higijenskih kompleta. Sada radimo i distribuciju od kuće do kuće. Ali opet, to je vrlo minimalno, jer, prvenstveno, postoji nedostatak zaliha u Gazi. Nismo u mogućnosti da unesemo količine i robu koja nam je potrebna.
Zbog toga mora biti mnogo, mnogo više kamiona koji dolaze u Gazu. Drugo, mora postojati prekid vatre. Moji timovi ne mogu izaći kada su aktivni zračni napadi.
Mi ne možemo naći djecu. Ne možemo im to distribuirati. Dakle, ključno je da postoji prekid vatre i, takođe, moram tamo da pošaljem još ljudi. Imamo situaciju sa 2,3 miliona pogođenih ljudi.
Samo sedamsto ljudi boravi u skloništima na jugu. Svi ovi civili trebaju hranu. Treba im voda. Potreban im je pristup lijekovima. Bolnice više ne rade. Jedna od tri bolnice ne radi. Dvije od tri zdravstvene ustanove ne rade. Doktori i medicinske sestre su sada u situaciji da rade operacije bez anestezije.
Oni rade rutinske preglede. Liječe ljude u bolničkim hodnicima. Oni koriste mobilne telefone za osvjetljenje, jer nema struje i ponestaje im goriva. Bitno je da imamo prekid vatre, da unesemo više robe i dovedemo ljude. Ovo je jedini način na koji “Save the Children” i svi mi možemo povećati svoje napore i zaista spasiti živote djece.
