Čak Hoskin Mlađi, poglavica naroda Čiroki, jednog od najvećih starosjedilačkih plemena u SAD, govorio je za Glas Amerike o naporima ove administracije i temama iz istorije američkih Indijanaca koje su i danas u centru pažnje.
Glas Amerike: Koji su Vaši ciljevi za pola miliona Vaših građana na ovom samitu?
Hoskin: Cilj nam je da izvršimo pritisak na administraciju da se ispune obećanja američke vlade prema nama, ali i da saznamo više o njihovim planovima. Za narod Čirokija, a vjerujem i sva ostala plemena, najvažnije je efikasno raspoređivanje resursa i zatim dozvola plemenima da donose odluku kako da koriste te resurse. Dakle, efikasniji i jednostavniji proces kako da dođemo do sredstava.
Glas Amerike: Bidenova administracija kaže da će na samitu objaviti svojevrsnu "knjižicu sa ocjenama". Kako Vi procjenjujete uspjehe ove administracije i gdje bi mogla da se poboljša?
Hoskin: Ukupno, mislim da je njen rad bio veoma, veoma pozitivan. Dvostranački sporazum o infrastrukturi je bio važan za narod Čirokija. Omogućio nam je da radimo stvari koje možda djeluju malo ostatku svijeta, na primer da postavimo toranj za mobilnu telefoniju u zajednici koja prethodno nije imala signal za mobilne telefone, ili da popravimo lokalne vodene sisteme.
Glas Amerike: Imate li neke kritike?
Hoskin: Ukoliko je ovo kritika: federalna vlada je veliki, glomazni brod kojim je teško upravljati. Ono što sam vidio tokom godina je da kada dođe nova administracija, potrebno je vrijeme da se izgrade odnosi, vrijeme da se izvršne uredbe o konsultovanju sa plemenima prenesu na agencije koje treba da ih sprovode.
Glas Amerike: Predsјednik Bиden još nije, bar ne javno, govorio o pitanju zemljišta. Da li je to nešto što tražite?
Hoskin: Mislim da je važno da se zemlja podsјeti da su ovdјe živeli starosјedelački narodi mnogo prije nego što je iko čuo za Sjedinjene Države. Ali u smislu toga šta pripadnici plemena žele da vide, i šta žele plemenski lideri - to je veći pristup zemlji, kontrola resursa, izdvajanje više zemljišta koje će se povjeriti starosjediocima.
Glas Amerike: Rat Izraela i Hamasa u svom središtu takođe ima pitanje prava na teritoriju, na zemlju. Imate li neki savet za predsjednika Bidena, izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i predsjednika Palestinske uprave Mahmuda Abasa u ovom napetom momentu?
Hoskin: Vjerujem da postoje paralele. Govorite o ljudima koji kažu da su živjeli na nekoj zemlji od pamtivijeka. Nama, Čirokijima, je u prošlosti oduzeta zemlja. Podsjetio bih ljude da postoji način da se izbalansiraju prava. Mislim da pokušavamo da to uradimo u Sjedinjenim Državama, u smislu indijanske zemlje naspram ostatka zemlje. Nismo to usavršili ali mislim da postižemo napredak. Rekao bih da poštovanje i dostojanstvo koje zaslužuje svako ljudsko biće treba da budu u prvom planu svaki put kada imate takve situacije. To je međutim teško postići u vrijeme velikih teškoća.
Glas Amerike: Neprijatelji SAD koriste patnje američkih starosjedilaca, o kojima se mnogo zna, kao svoj argument i oružje, navodeći da SAD nemaju moralni autoritet na svjetskoj sceni.
Hoskin: Svakako je tačno reći da SAD imaju užasnu istoriju kada je riječ o postupanju prema starosjedilačkim narodima. Da li je sada situacija savršena? Ne, nije. Ali napredujemo. Pogledajte šta se još dešava u svijetu. Australija je nedavno odbila da prizna starosjedilačke narode. U Sjedinjenim Državama, mi smo priznati na federalnom nivou, imamo temelje na kojima smo izgradili mnogo toga. Kritičarima Amerike kažem - dođite kod Čirokija i pogledajte šta radimo, kako smo lideri u stvarima kao što je zdravstvena zaštita i unaprijeđenje ekonomskog položaja naših ljudi. To možda nije slika koju stvaraju neki od tih režima.
Glas Amerike: Vjerujem da ste dobro poznavali Vilmu Menkiler (bivšu poglavicu plemena Čirokija). Ispričajte nam nešto o njoj.
Hoskin: Svako na svijetu koga zanimaju ljudska prava, dostojanstvo drugih, građanska prava, treba da zna za nju... Ona nas je podsjetila ko smo i šta smo oduvek imali u sebi - a to je sposobnost da sami sobom upravljamo, da se štitimo, da razumemo svoju zajedničku istoriju i sudbinu. Podsjetila nas je da smo Čiroki, nakon što su nam generacije živjele pod represijom i pomalo im je slomljen duh. Ona nas je podigla. Činjenica da sada postoji Barbika sa njenim likom, da postoji novčić iz američke kovnice novca sa njenim likom - to pokazuje koliko je moćna osoba bila.
Glas Amerike: Kako se osjećate što niste bili konsultovani prilikom izrade te Barbike?
Hoskin: Mislim da je to bilo nepoštovanje nas, od strane fabrike Matel, ali takođe ću vam reći da su oni to vrlo brzo uvidjeli i u toku je komunikacija sa njima. Drago mi je što je Matel prikazao Vilmu Menkiler, veliku poglavicu Čirokija. Sveukupno, to je dobra stvar.
Glas Amerike: Šta za Vas znači biti Amerikanac?
Hoskin: Puno razmišljam o tome. Mogu da se vratim nekoliko generacija unazad, misleći o svojim precima koji su volontirali da se bore za ovu zemlju u Prvom i Drugom svjetskom ratu a sami su se sjećali vremena velike represije i zverstava koje je ova zemlja počinila prema njihovom narodu. Ali u smislu principa o tome šta želimo u ovoj zemlji, kao što su sloboda i prilike za sve, ako tome težimo, to je nešto što nam je svima zajedničko. Za mene - to znači biti Amerikanac.
Glas Amerike: Šta mislite o praznicima kao što su Kolumbov dan i Dan zahvalnosti?
Hoskin: Prezirem Kolumbov dan. Kristofer Kolumbo je neko ko je učestvovao u velikim zvjerstvima nad američkim starosjediocima. Ima mnogo toga što se može slaviti u američkoj istoriji a da se ne slavi on, i da se ne predstavlja pogrešno šta je radio. Što se tiče Dana zahvalnosti, mislim da je za narod Čirokija postao jednostavno dan kad slavimo nešto što spaja cijelo čovječanstvo, a to je da iskažemo zahvalnost za ono što imamo, i da pokušavamo da budemo još bolji.
Glas Amerike: Da li još nešto želite da poručite našoj publici? Emitujemo program na 48 jezika. Želite li nešto da kažete na svom jeziku?
Hoskin: Svakako: želim da kažem “osiyo,” što znači "zdravo" na jeziku Čirokija. I “donadagohvi,” što znači "videćemo se opet, doviđenja". Ne govorimo "zbogom", ne koristimo riječi za oproštaj. Samo se nadamo i radujemo što ćemo nekoga ponovo vidjeti. Do skorog viđenja.
