Biti u Sarajevu u vrijeme preidzborne kampanje, i to za izbore koje mnogi smatraju povijesnim , je izuzetan doživljaj: grad je , čini se, osvjetljeniji nego uobičajeno (ja poznajem Sarajevo i kada nisu izbori), plakati stranaka i kandidata prekrivaju jedni druge, TV i radio stanice obiluju intervjuima sa stranačkim liderima, i ponekad izuzetno žučnim političkim debatama debatama, a Centralna izborna komisija BiH konstantno, po svim raspoloživim medijima, objavljuje detaljne upute glasačima o tome kako glasati da bi se njihov glas brojao.
Onaj ko poznaje Sarajevo, zna da su taksi vozači u ovom gradu izuzetan izvor informacija. Oni su tipični odraz onoga što tzv. obični ljudi misle i osjećaju. Ovoga sam se puta zbog prirode posla istinski navozala taksijem, i sa svakim taksistom popričala, tačnije iskoristila priliku da opipam puls gradjana. A on je otprilike ovakav: Ma ništa se neće promijeniti, svi će ovi isti pobijediti, i zasjesti još 4 godine, ma svi su oni lopovi, zgrću sebi pare , a narod se pati... i slično. Medjutim, na moje pitanje Hoćete li glasati, kažu: Obavezno! Naučili smo toliko, i to najviše od Amerike: ako hoćeš promjenu, onda nemoj sjediti skrštenih ruku, nego izadji i daj svoj glas.Ko zna, ako nam se posreći, možda će i moj glas pomoći da stigne dobra promjena u našu zemlju.
To je ono najupečatljivije ,po mom iskustvu, što se promijenilo u BiH u odnosu na izbore od prije četiri godine: ljudi su postali svjesniji da je njihov glas izuzetno važan. Svaki glas, svakoga čovjeka,jer, ako se skupe, onda se istinski nešto i mijenja. Iz takvoga stava naroda čini se , po prvi puta otkako je završen rat, izbija neupitna doza optimizma. Opreznoga, ali ipak optimizma.
Do danas je u BiH registrirano za glasanje preko tri miliona glasača, što nije mnogo manje od ukupnog broja stanovništva.Dakle, najveći broj onih koji imaju pravo glasa namjerava i izaći na izbore.
Druga stvar koja izuzetno iznenadjuje je entuzijazam mladih ljudi, kojeg definitvno prije 4 godine nije bilo. Nevladin sektor u BiH, think tank-ovi, gradjanske grupe, i grupe za promociju demokratskog i civilnog društva, obiluju mladim ljudima (izmedju kasnih dvadesetih i srednjih tridesetih godina), koji su vrhunski obrazovani, veliki dio njih u inostranstvu, i koji se vratio u BiH kako bi dragocjeno znanje stečeno u uhodanim demokracijama Zapada , prenio u svoju zemlju. Ne znam ima li išta što više obećava od toga? Mladi intelektualci koji se ne štede kako bi pokušali svom narodu obezbijediti pristup osvještenosti, kako bi im pružili mogućnost da vide i čuju kako to izgleda istinska gradjanska i demokratska debata, razmjena mišljenja,stavova i gledišta.Kao po pravilu, razgovori u kojima sudjeluju i razmjenjuju ideje i mišljenja intelektualci iz nevladinih i gradjanskih grupa, su civilizirani, i zasnovani na principu: Ne slažem se ni sa jednom rječju koju si rekao, ali ću braniti životom tvoje pravo da je izrekneš. Wow, kako bi rekli mi u Americi, to je ono što se zove džinovski iskorak prema naprijed.
Na žalost to se ne bi moglo reći za debate u kojima su na pojedinim medijima sudjelovali predstavnici stranaka i politički kandidati. Kao prvo, nije ih bilo ni izdaleka dovoljno , a one koje su se i dogadjale, nerijetko su se završavale medjusobnim uvrijedama i optužbama, često neargumentiranim, a jedna takva se završila tako da je TV kuća na kojoj snimana, morala izrezati cijeli jedan komad debate jer su učesnici (medju njima i neki vrlo visoki BH zvaničnici) fizički nasrtali jedni na druge , ili psovali majku jedni drugima. Ta je TV kuća pokušala editiranjem materijala,to skloniti, iz najboljih namjera, od očiju naroda , medjutim, kamermani , koji ,kažu mi kolege novinari, nisu sigurno odavno primili plate, su se razmilili po gradu i narod je to odmah saznao!
Predizborni skupovi , pogotovo onih većih i financijskim moćnijih stranaka, izgledali su raskošno, s puno šarenih balona, s puno svjetla, slogana , i, gotovo obavezno, s nekom velikom estradnom zvijezdom koja je pristalica stranke i kao takva došla uveseliti glasače. Ne mogu ovdje a da ne spomenem da je 1. oktobra na najvećem skupu SNSD-a, stranke premijera R.S. Milorada Dodika, pjevala Ceca Ražnatović , Arkanova udovica. Istina, za velike pare, ali iz prijateljskih pobuda prema Dodiku,kako je sama izjavila.
Usput da kažem, kad već spomenuh raskošne prediborne skupove i plakatiranja: jedna od najčešćih žalbi gradjana je iznos novaca koji su stranke utrošile u kampanje i reklame. Nisam jednom čula: Da je svaki od njih barem od dijela toga novca izgradio po školu ili nešto tako korisno, ne bi im kod naroda trebala bolja reklama.
Naravno, prosječnom Amerikancu je u prvi mah čudno što se narod žali na cijenu kampanje, ali kada shvati da je financiranje političkih kampanja u BiH , najblaže rečeno, siva zona, zakonski neriješena u potpunosti , i da joj tek predstoji reguliranje, onda je jasno da se obični čovjek u BiH mora nervirati i osjećati prevarenim ako ne zna ili ne može dokazati jesu li pare potrošene na stranačke kampanje možda pare poreskih obveznika.
U svemu tome, stoji Bosna i Hercegovina, prelijepa, kao nikada prije , s raskošnom, još uvijek polu divljom prirodom koja se miješa sa pitomim pašnjacima i pospanim planinskim zaseocima; u svemu tome, u srcu BiH, Sarajevo, grad s nevjerovatnim krvotokom, s pulsem koji ubrzano otkucava, s morem mladih, prelijepih ljudi koji se smiju na ulicama, grad u kojem život ne staje 24 sata, poput New Yorka. Mladih ljudi u koje su oni stari i nešto stariji od njih, definitivno ovaj puta, pred izbore 2010., položili sve svoje nade.
Da zaključim mudrošću taksiste Hame:
Neka nas mladi povedu, oni neisprljani, bez tereta iz prošlosti, i mi ćemo svi krenuti za njima.
