Optužnica tereti Stevića da je u julu 2014. godine preko Graničnog prelaza Pavlovića most otišao najprije do beogradskog aerodroma “Nikola Tesla”, a potom i do Moskve, te dalje do Rostova na Donu u Ukrajini, gdje se – kako se navodi u optužnici u koju je BIRN BiH imao uvid – s još nekoliko osoba iz BiH, pridružio paravojnoj i parapolicijskoj formaciji “Jovan Šević”.
BIRN BiH nije uspio dobiti komentar od Stevića. Nakon podizanja optužnice, on je za Nezavisne novine izjavio da u Ukrajini nije ispalio “niti jedan metak”.
“Motivi mog odlaska u Lugansk bili su sasvim drugačiji od onih koje mi stavljaju na teret, jer sam tamo bio kao novinar i svjedok još jednog tragičnog sukoba među bratskim slavenskim narodima”, rekao je Stević za Nezavisne novine i dodao kako namjerava napisati knjigu o događajima kojima je svjedočio u Ukrajini.
Stević je u ovom razgovoru objasnio da je pokušao s jednom novinskom agencijom dogovoriti da izvještava sa ukrajinskog fronta i da u tome nije uspio pa se samostalno uputio u Ukrajinu, te je kazao kako je to bio “jedini način da dođe na prostor gdje su se vodila ratna dejstva”.
“Tamo sam zadužio oružje, prije svega zbog lične bezbjednosti, ali ga nikad nisam koristio. Tačnije, nisam ispalio niti jedan metak. Moja oružja su duh i olovka, i u to se može uvjeriti svako ko pročita moje knjige i pjesme”, rekao je Stević.
Tužilaštvo BiH u optužnici protiv Stevića navodi izjave svjedoka o tome kako je on na teritoriji Luganjske oblasti “bio običan vojnik” i da je “na punktovima vršio kontrole saobraćaja, vozila i ljudi”, za šta je dobijao platu od 500 eura mjesečno.
Steviću je u odlasku u Ukrajinu pomogao “Ravnogorski pokret”, navodi se u optužnici.
Bratislav Živković iz “Ravnogorskog pokreta” putovao je iz Beograda s grupom dobrovoljaca u kojoj je bio Stević, navodi se u optužnici.
U optužnici stoji da je grupa isprva bila smještena u odmaralište na obali Dona i da su u Rostovu zatekli aktiviste ruske dobrovoljačke vojske i privatne firme koja je tražila “obezbjeđenje humanitarnih konvoja”. Dobrovoljci iz Rusije su, navodi se u optužnici, tražili dobrovoljce za ratovanje u Donjecku i Luganjsku, i grupa od 15-ak ljudi je iz Rostova otišla u bazu “Novoruske vojske koja je nosila naziv ‘Krim’ te da su u bazi dijeljeni uniforme i oružje”, a Stević je zadužio pištolj. Stević se u Luganjskoj oblasti zadržao oko dva mjeseca.
Optužnica navodi kako je Stević tužiocima kazao da je u Ukrajinu išao kao novinar i književnik i da mu je komandant jedinice i lokalnog kozačkog atamana to i odobrio.
U razgovoru za Press prije nekoliko godina Stević nije spominjao novinarski posao. On je tada objasnio kako je došao u Ukrajinu i da je u razgovoru sa zarobljenicima rekao kako nije došao da ratuje, “već da širimo ljubav i zajedništvo među slovenskim narodima”.
“Želju da odem u Ukrajinu sam dobio još na proljeće 2004. godine, kada se tamo dešavala ‘narandžasta revolucija’, a lijepa Julija Timošenko bljuvala takvu vatru protiv Rusije da bi je se postidio najgrđi slovenski dušmanin. Za mene kao Jugoslovena, panslavistu i humanistu to nije bilo prihvatljivo, međutim otišao sam u Lugansk tek deceniju poslije uz pomoć kozačkih udruženja i u sastavu družine četnika pod komandom Bratislava Živkovića. Oni su malo ranije boravili na Krimu, kada se to poluostrvo poslije referenduma odvojilo od Ukrajine i priključilo Rusiji”, kazao je Stević.
U ovom razgovoru za Press on je izjavio da su u jedinici bili i drugi “vojni profesionalci” iz drugih zemalja.
“Cijela dva mjeseca smo bili pod artiljerijskom vatrom, čuvajući bitne strateške položaje u stepama koji presijecaju jedan gasovod. Bilo je borbi, ali ne tako strašnih kako se u medijima predstavljalo. I Rusi su nas ‘štedjeli’. Bilo im je drago što smo tu s njima. Jedini negativan odnos prema nama su pokazivali Kavkasci i Čečeni koji su muslimani”, rekao je Stević za Press.
Viši sud u Beogradu je kroz nekoliko presuda borcima iz ove zemlje utvrdio da su pripadnici jedinice “Srpski husarski puk” učestvovali u čuvanju postrojenja u Ukrajini.
U presudi Višeg suda u Beogradu iz 2015., kojom je jedna osoba osuđena na godinu dana uslovno, navodi se kako je osuđeni “bio svestan da je njegovo delo zabranjeno, na taj način što se kao dobrovoljac priključio proruskim grupama na prostoru istoka Republike Ukrajine u sastavu paravojne formacije ‘Srpsko-husarski puk’ gde je zadužio vatreno oružje automatsku pušku AK-74 sa 2 do 5 okvira municije sa kojom je vršio poslove obezbeđenja objekata-komande brigade ‘Oplot’ koja je bila pod komandom Nove Rusije”.
U drugoj presudi, građanin Srbije je proglašen krivim jer je kao član ovog puka na istoku Ukrajine na kontrolnim punktovima “kontrolisao vozila i lica, vršio utovar i istovar iz vojnih magacina, čuvao štab i išao na poligon da vežba gađanje i vojnu taktiku sa borbenim vozilima, pa je tako indirektno učestvovao u oružanim sukobima”.
Sudovi u Srbiji su od 2015. osudili 30 osoba jer su se borile na strani proruskih jedinica u Ukrajini. Svi osuđeni su postigli sporazume o priznanju krivnje koji su, za većinu njih, rezultirali uslovnim kaznama u trajanju od oko godinu dana. Trojica počinitelja su osuđeni na šest mjeseci kućnog pritvora.
Pored osuđenih, još 16 državljana Srbije je u susjednoj zemlji optuženo za učešće u borbenim aktivnostima u Ukrajini.
Gavrilo Stević prvi je u BiH optužen za ratovanje u Ukrajini, dok su za ratovanje u Siriji – ili planiranje i poticanje odlazaka na ovo ratište – osuđene ukupno 24 osobe na oko 50 godina zatvora.
