Brojne organizacije i udruženja, kao nosioci cjelokupnog događaja, insistiraju na dopuni Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u RS. Ovogodišnjom parolom prvenstveno žele da ukažu na institucionalno nasilje koje žene preživljavaju kada se odluče da isto prijave nadležnim organima. Marš u Banjaluci dio je regionalne mape osmomartovshih marševa kao i internacionalne kampanje „Balance for better“ povodom Međunarodnog dana žena.
Ovaj praznik obilježava se više od 100 godina odnosno od Druge međunarodne konferencije socijalistkinja održane u Kopenhagenu 1910. godine kada je Clara Zetkin predložila da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena. Kada je riječ o našim prostorima prošlo je i više od 60 godine od kada su se žene u Jugoslaviji, među prvima u Evropi, izborile za pravo glasa.
Šta se u međuvremenu promijenilo?
Zbog stereoptipa i duboko usađenih tradicionalnih vrijednosti, BiH u odnosu na druge evropske zemlje sporije napreduje u pogledu položaja žena u društvu.
Mnoge žene u bh. društvu i danas traže osnova ljudska prava, pravo na život bez nasilja, ekonomsku, socijalnu i političku ravnopravnost, radnička, ekološka, ženska ljudska prava. I dalje su manje plaćene od muškaraca sa ograničenim mogućnostima za profesionalno usavršavanje.
Organizacije i stručnjaci koji se bave ovom problematikom, saglasni su da je ključ problema patrijarhalno ustrojstvo društva u kome se žena posmatra isključivo kao majka, supruga i stub porodice čije je mjesto u kući, a ne u javnom životu. Takođe, nekažnjavanje nasilnika u skladu sa zakonskom regulativom, izricanjem kazni za nasilje ispod zakonskog minimuma i nereagovanje institucija u sprečavanju nasilja u skladu sa zakonskom regulativom svakako ne doprinosi slanju poruke da je nasilje nad ženama zabranjeno i nedozvoljeno.
8. mart – nekad i sad
Lana Jajčević iz Fondacije Udružene žene Banja Luka smatra da većina žena u bh. društvu posmatra 8. mart isključivo kao komercijalni praznik, te da se na taj dan jako malo govori o borbi žena za bolji položaj u vezi sa radničkim pravima, lakšem pristupu radnim mjestima, podsticajima za majke i trudnice, ne govori se ni o poboljšanju položaja mladih djevojaka u našem društvu, niti o nasilju koje žene trpe od svojih partnera ili na radnom mjestu.
Njeno mišljenje dijeli i aktivistkinja Milica Pralica iz udruženja građana „Oštra nula“ koja kaže da se 8. mart u BiH ne obilježava već slavi.
„To je postao konzumeristički praznik, ajde samo nešto da slavimo da potrošimo novac, a većina građana/ki nije upoznato šta u stvari simbolizuje 8. mart. Ovakvim pristupom se šalje poruka da žena treba da bude lijepa, vesela i da je njeno mjesto pored šporeta i u kući i time se samo produbljuju stereotipi i ustaljene patrijahalne norme“, objašnjava Pralica.
Iako su se brojne nevladine organizacije zalagale za uvođenje predmeta rodne ravnopravnosti u školske programe, edukacija u tom kontekstu nikad nije zaživjela u BiH.
Pravnica Jajčević naglašava da se tema rodne ravnopravnosti u obrazovnom sistemu obrađuje u okviru razredne nastave ili predmeta demokratija. Kada se govpri o edukaciji građana, prema njenjim riječima, ni javni servisi u BiH ne obavljaju svoju ulogu na adekvatan način.
„Mediji posvećuju pažnju ženama u ulozi majke i to pogotovo majke sa puno djece ili žene koja podržava supruga u njegovoj karijeri. U medijima o tome kako bi trebala izgledati uloga žene u našem društvu često govore religijski predvodnici. O ženi kao o žrtvi nasilja se govori, ali se kroz te priloge provlači neka nit koja navodi da je žena ipak nešto kriva zbog toga što trpi nasilje“, objašnjava pravnica Fondacije Udružene žene.
Pravo na život bez straha i nasilja u BiH
Najteži oblik borbe žena u BiH je onaj koji se odnosi na nasilje i diskriminaciju odnosno na pravo na život bez straha i nasilja. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše, ovi slučajevi rijetko se prijavljuju nadležnim institucijama, i često ostaju nekaženjeni.
„Žene i dalje ne prijavljuju nasilje, jer nemaju povjerenja u institucije pa i dalje imamo „sivu brojku“ da na jedan prijavljeni slučaj nasilja dolaze još najmanje tri neprijavljena. Uloga religijskih zajednica koje retradicionalizuju ulogu žene u društvu takođe doprinosi povećanom broju žena koje trpe nasilje“, kaže Lana Jajčević.
Prema podacima ankete koju je sproveo Helsinški parlament građana Banja Luka o diskriminaciji na radnom mjestu, gotovo polovina žena (50,9%) nisu prijavile seksualno uznemiravanje na poslu i smatraju da se same trebaju pobrinuti za to, 26,4% žena se bojalo da će ako prijavi slučaj seksualnog uznemiravanja ostati bez posla, dok 24,5% žena je osjetilo sramotu jer su seksualno uznemiravane. Oni upozoravaju da se slučajevi nasilja rijetko prijavljuju, upravo zbog prakse nadležnih institucija da institiraju na pomirenju sa počiniocima nasilja šaljući tako poruku nepovjerenja, obeshrabrenja i minimiziranja iskustva žena koje su preživjele nasilje - umjesto da se za nasilno ponašanje okrivi i kazni počinitelj nasilja.
„Ženama žrtvama nasilja treba omogućiti prisustvo osobe od povjerenja tokom svih procedura pred institucijama koje su subjekti zaštite od nasilja u porodici, od prijave nasilja do okončanja postupka pred sudom. Ovaj zahtjev su žene iz Fondacije Udružene žene iz Banjaluke podnijele Ministarstvu porodice, omladine i sporta Republike Srpske, a ovom prilikom i mi ostale organizacije organizatorice marša ćemo se pridružiti slanju ovog zahtjeva“, kaže Milica Pralica.
Zahtjevi udruženja okupljenih oko Osmomartovskog marša u Banjaluci su i da se službena lica ponašaju nediskriminirajuće u odnosu na žene, da se ženama vjeruje zbog nasilnog iskustva koje su hrabro preživjele. Da se protiv počinitelja nasilja pokrene krivični postupak i da se kazni u skladu sa kaznom propisanom za djelo koje je počinio. Da se ustanovi obaveza sudova da kontinuirano vode podatke razvrstane po polu u vezi sa predmetima nasilja prema ženama. Da se pri policijskim intervencijama u slučajevima nasilja u porodici iz kuće uklanja počinilac nasilja, a ne žene i djeca koji su preživjeli nasilje.
Zahtjevi se odnose i na efikasnijz primjenu zakona u oblasti zaštite od nasilja bez mješanja ličnih uvjerenja službenih lica, te da se počinitelju nasilja izrekne dosljedna primjena hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici RS i Krivičnim zakonom RS.
Takođe, ono što je naglašeno je i edukacija službenika i službenica o specifičnosti nasilja prema ženama i da se spriječi njihovo postupanje po ustaljenim patrijarhalnim normama i običajima - gdje žrtvu prisiljavaju da se vrati počiniocu nasilja po cijenu očuvanja porodice u kojoj opet trpe žena i djeca.
„Bh. društvo je nakon 23. godine od završetka rata još uvijek u fazi tranzicije u demokratsko društvo. Stanje ljudskih prava iako dosta dobro uređeno zakonskim okvirima u praksi još uvijek nije zaživjelo. Ovo najbolje pokazuje indiferentan/ponižavajući odnos društva i institucija prema marginalizovanim grupama u koje spadaju i žene, a koje čine 51% stanovništva BiH“, kaže Pralica.
Radna diskriminacija počinje oglasom za posao
Kada je riječ o BiH, prema podacima UN Women Bosna i Hercegovina iz 2017. godine prosječna satnica za muškarce iznosi 3.9 KM, dok je za žene 3.5 KM. Samo 27.3 % kompanija u BiH je u vlasništvu žena, a među ženama je i veća stopa nezaposlenosti.
Milica Pralica iz „Oštre nule“ ističe da diskriminacija na osnovu pola u našem društvu počinje još od rođenja, jer se rođenje muškog djeteta slavi, a kada se rodi žensko dijete uglavnom se kaže „neka je samo živo i zdravo“. Kasnije se ta diskriminacija nastavlja kroz odgoj, obrazovanje, prilikom zaposlenja i u drugim sferama života, a prema nekim istraživanjima diskriminacija na osnovu pola u BiH najviše je prisutna prilikom zaposlenja i radnog odnosa.
„Sama diskriminacija počinje oglasom za posao, koji su često diskriminišući na osnovu pola, godina, a ponekad su i seksistični. Zatim se diskriminacija nastavlja na razgovoru za posao gdje su pod lupom uvijek ženska reproduktivna prava, a ne znanje i sposobnosti žene. A onda dolazimo do plata, gdje za isti posao muškarci i žene nisu jednako plaćeni“, kaže Pralica.
Prema podacima kojima raspolaže Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2016. godine, žene svakog dana u prosjeku imaju 4,5 sata neplaćenog rada. Ekonomska neravnopravnost ogleda se i u značajno manjem broju zaposlenih žena u BiH u odnosu na mušku populaciju. Nepostojanje sistemskih programa zapošljavanja žena, takođe, pridonosi tome da se žene puno teže zapošljavaju od muškaraca, te su na taj način ekonomski zavisne od svojih partnera i k tome podložnije trpljenju nasilja obzirom na ekonomsku ovisnost.
„Tradicionalna uloga žena u našem društvu i društveno posmatrana uloga majke ograničava ženama mogućnost za profesionalno usavršavanje. Na primjer, u slučaju da žena dobije mogućnost stručnog usavršavanja u inostranstvu neće moći iskoristiti tu mogućnost, jer se od nje očekuje da brine o djeci naročito ako su djeca manja. Društvena stigma u takvim slučajevima je veoma jaka jer će cijela okolina biti spremna da kaže da je majka radi svojih ličnih prohtjeva ostavila djecu samo da bi ona napredovala u karijeri“, objašnjava pravnica Lana Jajčević.
Stalno smanjivanje visine socijalne pomoći za različite kategorije žena pridonosi nepovoljnom socijalnom položaju žena u našem društvu. Nemogućnost naplate alimentacije nakon razvoda braka, nepostojanje programa socijalnog stanovanja za žene sa više djece, za žene žrtve nasilja i samohrane majke utiču na veoma loš socijalni položaj žena u BH društvu.
Zakon o zabrani diskriminacije u BiH
Iako je Zakon o zabrani diskriminacije na snazi od 2009. godine on se ne primjenjuje iz razloga što žene koje su izložene diskriminaciji, naročito u oblasti zapošljavanja i rada, nisu spremne da prijave diskriminaciju i da se upuste u komplikovane sudske postupke čiji ishod je vrlo neizvjestan. U BiH ne postoji ekonomska, politička i socijalna ravnopravnost žena i to se, prema mišljenju naših sagovornica, vidi na svakom koraku.
Prema istraživanju nevladinih organizacija, žena na listama političkih partija nema onoliko koliko je propisano Zakonom o ravnopravnosti polova BiH i Izbornim zakonom. Ako ih i ima ne zauzimaju visoka mjesta na listama, a nakon izbora veoma mali broj žena završi u parlamentima na nivou BiH.
„Vrh izbornih lista zauzimaju muškarci, a žene su tek na petom, osmom, jedanaestom mjestu, odnosno na sredini ili na kraju liste, pa iako imamo povećan broj žena koje se nalaze na listama postoji razlika između broja žena koje su se kandidovale i broja žena koje su izabrane. Kada govorimo o učešću žena u politici u BiH, uvijek se sjetim Sonje Lokar koja je rekla, da kad malo žena uđe u politiku - politika mijenja žene, a kada više žena uđe u politiku - žene mijenjaju politiku. Nažalost živimo u patrijahalnom društvu koje i dalje percipira da je politika muški posao“, objašnjava Milica Pralica.
Ona naglašava da je svaki pokušaj feminizma, emancipacije i zagovaranja rodne ravnopravnosti u našem društvu predstavljen kao udar na muškarce ili nešto loše.
„Možemo sumirati i reći da muškarci i žene u BiH nemaju jednake mogućnosti za napredovanje, jer u našoj državi bar koliko sam ja upoznata nemamo političke platforme koje bi radile na izradi politika društvene jednakosti. Stoga bi ovaj problem trebalo da prepoznamo kao veoma bitan i da pristupimo njegovom rješavanju kako bi dobili društvo jednako za sve!“, zaključuje Milica Pralica.
Ona upozorava žene da trebaju da znaju da im u ovom društvu ništa neće biti poklonjeno, a prava koja i sada imaju, vrlo lako im mogu biti oduzeta. Zato je ženska borba - neprestana borba dok se ne sruši patrijarhat kao najveći neprijatelj našeg društva.
