Hodajući među hiljadama nišana u Memorijalnom centru Potočari, Marianna Prysiazhniuk razmišljala je o istini i lažima.
Kao novinarka ukrajinske factchecking organizacije StopFake, njen zadatak je da obara dezinformacijske narative koje ruske vlasti i propagandni mediji plasiraju nakon invazije na njenu domovinu. Kaže da je borba za istinu za nju jedini put do pravde, piše Detektor.
“Ukrajina mora naučiti postojeće lekcije iz BiH, rekla bih, i pronaći vlastiti put do istine, jer mislim da je pravda upravo u tome da Ukrajinci zaštite svoju istinu i da imaju pravo da je uspostave”, kaže Marianna.
Za posjetu Srebrenici, Marianna se morala posebno emocionalno pripremiti. Dodaje da posjetu centru koji čuva sjećanje na genocid smatra važnim iskustvom koje će ponijeti u Ukrajinu, posebno u pogledu borbe protiv dezinformacijskih kampanja i propagande.
“Na primjeru bombardovanja porodilišta u Mariupolju, bilo je nekoliko slučajeva u kojima su žene odvođene na rusku teritoriju i korištene za propagandu. To je izuzetno izazovno za cijelu našu zemlju, ali sve što imamo danas mora uključiti iskustva i lekcije koje druge zemlje, nažalost, imaju.”
Iako kraj rata ne vidi u skorijoj budućnosti, Marianna kaže kako njena zemlja već sada priprema sve potrebne procedure koje će im pomoći u potrazi za pravdom. Ali zabrinuta je za političke posljedice, zbog čega pregovore o miru smatra ključnim za pravedno procesuiranje ratnih zločina.
“Vjerujem da će sistem pravde koji ćemo imati mnogo zavisiti od pregovora. I u tom pogledu razmišljam o iskustvu BiH, jer će za ljude u Ukrajini biti veoma dramatično ukoliko budemo imali neko vanjsko uplitanje u naš politički sistem”, kaže Marianna.
Jedna je od 11 novinarki iz Ukrajine koje se već godinama bave istraživanjem ratnih zločina a koje su u septembru 2024. prisustvovale trodnevnom treningu održanom u BiH i fokusiranom na prenošenje iskustava Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) u sveobuhvatnom izvještavanju o tranzicijskoj pravdi kolegama iz Ukrajine. Trening je održan u sklopu projekta “Strateški pregled procesa tranzicijske pravde kroz medije”, koji se realizuje uz podršku Savezne javne službe za vanjske poslove Kraljevine Belgije.
Odjeci Srebrenice u Ukrajini
Dok u tišini putuje iz Sarajeva ka Memorijalnom centru, Mariannina kolegica Iryna Synelnyk iz agencije UNIAN, koja je preživjela šest sedmica u okupiranoj regiji Chernihiv, priča kako se plaši onog što će vidjeti u Srebrenici. Iako o genocidu i zločinima nije znala mnogo prije početka ruske invazije na Ukrajinu, pojašnjava kako je sada posljedice rata koje vidi u BiH podsjećaju na njenu domovinu.
“Jako mnogo mjesta u BiH me podsjeća na rat. Razmišljala sam o Ukrajini kada sam vidjela krv na ulicama, te ‘ruže’ Sarajeva, razmišljam o mojoj zemlji i mom iskustvu… Prije invazije na Ukrajinu nisam mislila da Rusija može napasti našu zemlju, jer to nije logično, za mene je to apsurdno. I ne mogu da razumijem kako je moguć genocid u Srebrenici”, dodaje ona.
Danas, nakon izlaska sa okupirane teritorije, ona živi na Kosovu, gdje je stigla zahvaljujući programu “Journalist-in-Residence”, koji je ponudio sigurno mjesto za život novinarkama i novinarima iz Ukrajine koji su se našli u opasnosti. Tu je nastavila raditi svoj posao, pokušavajući da pruži pomoć svojoj domovini. Ipak, kroz put u BiH nada se da će dobiti vrijedne lekcije o ratnim zločinima, kao što je memorijalizacija žrtava genocida u Srebrenici.
“Možda je to za nas nešto korisno, jer bismo trebali da mislimo o memorijalizaciji u našem ratu. I mi imamo toliko sličnih događaja, ne istih razmjera, ali istog značenja”, pojašnjava Iryna.
Za nju su ubijanja nedužnih ljudi događaji neshvatljivi u civilizovanom svijetu, a dodaje i kako je još više pogađa činjenica da danas, dok ljudi u njenoj domovini ginu za slobodu, dio njene porodice koji živi u Rusiji podržava sve narative ruske propagande.
Borba za istinu i protiv propagande i negiranja genocida, ali i drugih ratnih zločina u Srebrenici, svakodnevna je misija kustosa Memorijalnog centra Azira Osmanovića, koji je novinarkama opisao kako je kao 13-godišnji dječak preživio genocid. Viktorija Havriushova iz Kijeva kaže da će zauvijek pamtiti njegove oči.
“Kada nam je vodič pričao, razmišljala sam kako u njegovim očima vidite teške osjećaje. Vani vidite lijepu prirodu, ali onda pomislite kako je to strašna priroda. Mislim da je ovo važan projekt, vidim ove izložbe i razmišljam kako će to biti u Ukrajini, naprimjer, s memorijalima u Buchi ili na drugim mjestima”, govori Havriushova.
Značaj jednog glasa za istinu
Nakon lekcija koje je naučila u Srebrenici, kaže kako se Ukrajinci moraju povezati sa onim što se dogodilo u BiH, jer narod u ovoj zemlji mnogo duže živi u stanju borbe za pravdu.
Slike i informacije iz Srebrenice, kaže, podsjetile su je na zločine u Ukrajini i kako se slične stvari danas dešavaju u njenoj domovini. Zbog toga smatra da je važno da svi zločini i sva stradanja njenog naroda budu adekvatno zabilježeni, kako bi buduće generacije mogle na pravi način učiti o tome, jer je to, kako kaže, visoka cijena koju plaćaju za svoju slobodu.
Hodajući kroz Memorijalni centar u Potočarima, zapisala je nekoliko prezimena, pokušavajući da razumije koliko je ljudi ubijeno iz jedne porodice.
“Za mene je to bilo iznenađujuće, jer sam vidjela ista prezimena, i pitala sam moje kolegice, pričale smo i mislimo da je to možda jedna porodica, jer je u jednoj porodici bilo mnogo djece. I kada smo pričale o djeci, za mene je to bilo jako teško”, dodaje Viktorija.
Dok ono što je vidjela u Srebrenici pokušava uporediti s događajima u svojoj domovini, poručuje kako sa ovog mjesta nosi saznanja o strahotama genocida, koji počinioci pokušavaju da sakriju, baš kao što to čini ruska propaganda prikrivajući istinu o zločinima u Ukrajini.
A još snažnijim izvještavanjem o zločinima, ali i kreiranjem memorijala i izložbi poput onih koje je vidjela u srebreničkoj spomen-sobi “Životi iza polja smrti”, Viktorija namjerava po povratku u Kijev osnažiti svoju borbu za istinu.
“Ponekad jedna stvar, jedne cipele mogu ispričati mnogo više nego mnoge riječi. (…) Mislim da naša saradnja može biti dobra za nas, i naše iskustvo je važno za evropske zemlje. Ako možemo pričati, moramo to uraditi, jer ne razumiju svi u Evropi šta se dogodilo i šta rat stvarno znači”, zaključuje ona.
