Prije samo nedjelju dana, moderne prodavnice i kafići bili su puni kupaca i porodica. Barovi i restorani radili su do kasno u noć, dok su gosti šetali ulicama, pili i plesali na putu kući.
Sada su skoro sve prodavnice zatvorene, a odjednom su podignuti punktovi od guma, cigle i drugih predmeta. Vojnici i drugi naoružani muškarci hodaju ulicama. Mnogi civili čekaju u redovima ispred samoposluga ili vuku kofere po gradu, tražeći izlaz iz njega.
Ispred nekih benzinskih pumpi su dugi redovi automobila, ali do popodneva, oni nestanu. Pumpe ili ostaju bez benzina ili su prosto zatvorene. Danas nije bezbjedno biti na ulicama.
Cijelog jutra trećeg dana invazije, bombe su se čule nadomak grada, a povremena pucnjava odjekivala u nekim delovima. Oko 11 sati prijepodne, novinari su se okupili fotografišući stambenu zgradu koja je pogođena projektilom za vrijeme neke vrste sukoba, sa rupom koja zjapi na mjestu tri sprata.
Zvuk za koji su neki mislili da je artiljerijska paljba a drugi da potiče iz vazduha bio je dovoljno glasan da većina novinara potraži utočište u jednom od obližnjih podzemnih tunela u Kijevu.
Kada je buka utihnula, Aleks, naš prevodilac rođen u ovom dijelu Kijeva, priča nam kako je bijesan. O ruskoj invaziji se govorilo nedjeljama, ali je sve dijelovalo kao zastrašivanje i politikanstvo.
"A sada se ovo događa širom Ukrajine", kaže. "Definintivno nismo to očekivali."
Civili se pripremaju
Čujemo da su punktovi na ulasku u Kijev prepuni ljudi a na putevima koji vode ka granici već danima vlada ogromna gužva i zastoj. Međutim, unutar grada, malobrojni automobili jure ulicama, sve dok ne stignemo do stadiona koji je prepun automobila - i muškaraca.
Ulazimo na parking, gdje muškarac sa puškom daje rukom znak prijatelju koji ulazi u automobil da može da krene. Ostali u gomili čekaju. To je depo sa oružjem za civile koji su spremni da se uključe u borbu.
Prilazimo zgradi ispred koje čekaju desetine muškaraca, a novinarka koja izlazi iz nje kaže da nam je potrebna neka vrsta specijalne dozvole da bismo ušli sa kamerama. Mnogi nas gledaju, i postaje jasno da nismo dobrodošli.
Dok se brzo vraćamo u svoje automobile, Igor, naš vozač, kaže nam šta je problem koristeći Google prevod na svom telefonu. "Misle da ste špijuni", glasi njegova poruka.
U kolima, Jan Bočat, naš snimatelj, pokazuje mi materijal koji je snimio na mjestu gdje smo se prethodno zaustavili dok sam ja pisala svoj tekst. To je bunker, u kome muškarci i žene prave Molotovljeve koktele.
Mlada žena sa bordo maramom i smeđom kosom skupljenom u konjski rep ubacuje parčiće stirofora u flaše, veselo ćaskajući sa Janom.
"To su flaše od vina ili limunade koje smo prikupili u komšiluku", objašnjava. "Donijeli smo ih ovdje... da uradimo to što treba."
Policijski čas
Dok jurimo skoro praznim ulicama ka svom hotelu, Igor kaže da moramo da napunimo kola benzinom, i to uskoro.
Juče smo vidjeli nemoguće duge redove ispred nekih pumpi. Ali danas, ne možemo da nađemo nijedan red, samo prazne stanice.
Na zadnjem sjedištu, kolega i ja razmatramo - da li da iskoristimo preostali benzin da se odvezemo do stanice za koju vjerujemo da je otvorena? Ili ga koristimo da se vratimo u hotel dok atmosfera u gradu postaje sve napetija.
Prolazimo pored vojnika koji čuvaju prazne i zatvorene mostove, a zatim kroz jedno naselje u kome se čuje pucnjava. Naoružani policajac stoji nasred ulice i brzo donosimo odluku. Koristeći preostali benzin, vratićemo se u hotel i onda ćemo smisliti šta ćemo dalje.
Dok se vraćamo nazad, Jan vidi na internetu da policijski čas počinje u 5 popodne. Ubrzo poslije toga, u lokalnoj grupi Whatsapp saznajemo da će policijski čas trajati do 8 sati ujutru u ponedjeljak.
U hotelu, naručujemo kafu iz bara, od jednog od zaposlenih u hotelu koji još radi. Svi koji rade ovdje sada i žive ovdje, a mnogi su doveli i svoje porodice. Blizu liftova zalijepljena su upustva kako se stiže do skloništa, otkucana na engleskom i ukrajinskom jeziku.
Baš kao i ulice Kijeva, i hotel izgleda kao da je preko noći prešao u ratno izdanje.
"Hrana je oružje, ne traćite je", piše na znaku na ulazu u restoran, gdje se gosti pozivaju da pojedu sve što naruče. Znak je uramljen i odštampan na papiru sa logotipom hotela. "Hvala na razumijevanju ideala ratne štedljivosti."
