“Osim Milana Babića, ne znam ni za jedno iskreno pokajanje počinitelja ratnih zločina. A njemu su očigledno težina krivnje i izolacija koja je uslijedila kada se pokajao vodili do toga da je izvršio suicid”, kaže za BIRN Vesna Teršelič, voditeljica Documente – centra za suočavanja s prošlošću iz Zagreba.
“Na nacionalnim sudovima gotovo da nema ‘stvarnih’ pokajnika. Temeljem praćenja svjedočenja na Haškom tribunalu, može se zaključiti da je vrlo malo onih koji su se i tamo iskreno pokajali. Izdvajaju se Dragan Obrenović i Miroslav Bralo”, kaže Nataša Kandić, osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo.
“Ne znam za pokajnike kojima bih vjerovao”, kaže Mirsad Tokača, direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacijskog centra.
Babić, Obrenović i Bralo su trojica od nekoliko desetaka osuđenih ratnih zločinaca iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su na suđenjima priznali svoju krivnju za zločine počinjene u ratu devedesetih.
Puno je više onih koji su negirali odgovornost i krivnju za zločine koje su radili, koji su im dokazani i za koje su osuđeni. Neki od njih se tretiraju kao heroji u svojim zemljama.
‘Tko prizna krivnju je izdajnik”, kaže za BIRN Duško Tomić, sarajevski odvjetnik koji je branio optužene za ratne zločine.
“Poticao sam svoje klijente da priznaju krivnju, ako je za to bilo osnove. Pogotovo one koji su imali djecu, da se ne bi teret prenosio na njih. No ovdje se djeca osuđenih ratnih zločinaca ponose svojim očevima”, kaže Tomić.
Iskreno pokajanje ili cinična strategija?
Priznanja krivnje je bilo najviše na suđenjima za ratne zločine u Haškom tribunalu i na sudovima u Bosni i Hercegovini.
“Priznanja krivnje su iznimno moćan instrument u utvrđivanju istine, ali i mogućeg pomirenja. No, vrlo malo se zna i govori o tome jesu li ta priznanja imala utjecaja izvan sudnica. Ja bih rekao da su neutralizirana, niko ne želi slušati o krivici pripadnika vlastitog naroda”, kaže za BIRN Refik Hodžić, aktivist tranzicijske pravde i nekadašnji glasnogovornik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Haški suci su puno puta isticali utjecaj priznanja krivnje na pomirenje u zemljama koje su bile u ratu. No, s obzirom da su priznanja krivnje najčešće rezultati sporazuma o priznanju krivnje, pri čemu u zamjenu za priznanje tužiteljstvo pristaje odbaciti neke točke optužnice i/ili tražiti kaznu zatvora u određenom rasponu, pomirbeni potencijal takvih nagodbi je upitan: jesu li iskazi žaljenja i kajanja iskreni ili tek pragmatične odluke kako bi se dobila manja kazna?
Ni jedan od trojice pokajnika koje su procijenile iskrenima Vesna Teršelič i Nataša Kandić nije bio dostupan kako bismo upitali što o svom priznanju krivnje misle danas.
Milan Babić ubio se 2006. dok je služio kaznu zbog zločina nad hrvatskim civilima. U Hagu je svjedočio protiv niza srpskih dužnosnika. Zbog pokajanja i svjedočenja bojao se za sigurnost svoje obitelji.
Miroslav Bralo trenutno služi kaznu u Švedskoj zbog zločina nad bošnjačkim civilima koje je počinio kao pripadnik specijalnih jedinica Hrvatske vojske. Bralo je priznao krivicu na suđenju, ali je nedavno odbijen njegov zahtev za uslovni otpust zbog toga što nije izrazio kajanje a čak je i poricao neke zločine koje je ranije priznao.
Dragan Obrenović odslužio je kaznu zbog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. Promijenio je identitet i živi u inozemstvu.
Na suđenju Obrenoviću u Hagu, Sudsko vijeće je ustanovilo da je njegovo priznanje krivnje “uistinu značajno te može pridonijeti ispunjavanju Tribunalove zadaće obnove mira i promicanja pomirenja”.
Odmah nakon priznanja krivnje Dragana Obrenovića i sudionika u zločinu u Srebrenici Momira Nikolića, Emir Suljagić iz Srebrenice je u članku u New York Times-u napisao:”… priznanja su mi donijela osjećaj olakšanja kakav nisam imao od pada Srebrenice 1995. Dali su mi potvrdu kakvu sam tražio proteklih osam godina. (…) Mi, bosanski muslimani, više ne moramo dokazivati da smo bili žrtve”.
Danas je Emir Suljagić direktor Memorijalnog centra Potočari, izgrađenog u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Kaže da su mu godine koje su prošle izbrisale uvjerenje iz tadašnjeg teksta iz 2003. da će priznanja zločinaca srušiti zid poricanja i šutnje u vezi zločina počinjenih u ratu.
„To se nije dogodilo. Negiranje zločina se još razmahalo jer srpska politika ne uvažava činjenice. Osim toga, niko nije preuzeo odgovornost ni priznao krivnju izvan sudnice“, kaže za BIRN Suljagić.
Rođen je i živi u Bratuncu, gdje je dio stratišta srebreničkog genocida nad Bošnjacima i gdje i danas žive Bošnjaci i Srbi: „Nikada nisam u sve ove godine čuo da neko govori o svojoj krivnji. A mnogi su ovdje na razne načine sudjelovali u masovnom zločinu. Kada šutimo, znamo o čemu šutimo i kada govorimo, znamo o čemu ne govorimo. Tako ovdje živimo.“
„Mirno spavam i mirno sanjam“
Damir Ivanković je sudjelovao u masovnom zločinu. Kao pripadnik interventnog voda srpske policije u Bosni sudjelovao je u ubojstvu oko 200 bošnjačkih i hrvatskih civila iz Prijedora. Ubijeni su u jednom danu u kolovozu 1992. Nakon što je priznao krivnu na sudu u Bosni i Hercegovini, Ivanković je svjedočio protiv drugih optuženih i detaljno opisao okolnosti zločina i svoju ulogu u njemu.
Priznanje Damira Ivankovića kao važno istaknuo nam je Edin Ramulić. I on je iz Prijedora, grada u kojem i oko kojeg se dogodilo niz zločina u ratu. Taj mali grad s niti 100.000 stanovnika ima najveći broj osuđenih za ratne zločine u Bosni. Gotovo ih je 50.
Danas ih je već većina odslužila kazne i na slobodi su. Ramulić ih povremeno sreće u gradu. Lica im dobro zna sa suđenja.
Vjerojatno nema Prijedorčanina koji je više vremena od njega proveo prateći suđenja za ratne zločine. Imao je i previše mučnih razloga za to. Ubijeni su mu brat i otac, prijatelji, rođaci i susjedi. Uništen je sav svijet koji je znao do rata, kako kaže.
Dragana Koludžiju smatra odgovornim za smrt svog oca. Kolundžija je priznao krivnju u Hagu za zločine koje je počinio kao stražar logora Keraterm u blizini Prijedora.
“Značilo mi je da je makar u jednom trenutku na sudu rekao da mu je žao i da je bilo pogrešno to što je radio. No nakon što je odslužio kaznu to je porekao pred kamerama Federalne televizije”, kaže za BIRN Ramulić.
No Damir Ivanković mogao bi biti drugačiji, rekao nam je Ramulić. Čak je i tužiteljica u Ivankovićevom slučaju istakla njegovo “iskreno kajanje i svjedočenje” te “spremnost optuženog da se izvine oštećenima”.
Ivanković je na suđenju izjavio: “Želim priznati da sam počinio zločin. Niko mi ništa nije obećao zbog ovog priznanja, riječ je o čistoj savjesti”.
Osuđen je 2009. na 14 godina zatvorske kazne. No kada ga je BIRN posjetio u zatvoru u Mostaru, negirao je da je ikoga ubio.
“Mirno spavam i mirno sanjam. Da sam i metka ispalio, ne bih mirno spavao”, tvrdi Damir Ivanković.
Kada je na suđenju opisivao ubojstvo oko 200 civila, rekao je da je “ispucao jedan rafal”. Sada tvrdi da mu je naređeno da puca, ali da je odbio. Ljudi su autobusima dovedeni do litice na planini Vlašić, poredani na rub provalije i strijeljani. Njega su poslali dolje da dokrajči one koje su preživjeli.
“Nisam mogao pucati u ljude. Samo sam jednome dao pištolj da se sam ubije jer me molio da mu skratim muke”, prepričava.
Kaže da je pristao na priznanje krivnje zbog smanjenja kazne.
“Suđenje je bio katastrofa. Bojao sam se da ću proći još gore ako se ne nagodim. Imao sam malo dijete i htio sam što prije izaći iz zatvora”.
Sin mu je danas odrastao. Što mu je rekao zašto je u zatvoru?
“Sve sam mu ispričao, on zna da njegov otac nije ubojica”, kaže Ivanković.
Kada je BIRN prepričao Edinu Ramuliću da Ivanković negira aktivno sudjelovanje u zločinu za koji je osuđen, nije bio iznenađen.
Mnogi su naknadno porekli svoja priznanja krivnje na sudu.
„Nisam učinila ništa pogrešno“
Kao politička liderica bosanskih Srba, Biljana Plavšić je u Hagu bila optužena za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Nakon što je priznala krivnju, tužiteljstvo je smanjilo optužnicu. Plavšić je jedina među visokorangiranim dužnosnicima na svim stranama u ratu koja je javno izrazila žaljenje zbog zločina. Osuđena je na 11 godina. Dok je još služila kaznu 2009., Plavšić je povukla svoje priznanje u intervjuu za švedski magazin “Vi”. Rekla je da je priznala krivnju kako bi joj odbacili neke točke optužnice.
“Nisam učinila ništa pogrešno”, rekla je tada, misleći na vrijeme rata.
No priznajući krivnju u Hagu, izjavila je: “Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje (…) uvijek će ostati dio mene”.
BIRN ju je u telefonskom razgovoru pitao što misli o toj izjavi. Je li strašna spoznaja da je odgovorna za tisuće ubijenih, proganjanih i unesrećenih još uvijek na njezinoj savjesti, kao što je rekla da će biti?
“Ne mogu da se setim te izjave, davno je to bilo”, rekla je Plavšić.
Na direktno pitanje kako stoji naspram svog priznanja krivnje, odgovorila je: “Sve mi je to fluidno. Nastojim da zaboravim taj period”.
„Lako je negirati dok ne čuješ žrtve“
I Esad Landžo je htio zaboraviti, ali nije mogao. Bio je svjestan što je napravio, ali se uvjeravao da je samo izvršavao ono što mu rečeno. A onda se suočio sa svjedocima u sudnici haškoga Tribunala. Tamo je došao 1996. kao optuženik za ratne zločine koje je 1992. počinio nas Srbima kao stražar u logoru Čelebići pored Konjica. Tada je imao 19 godina.
“Lako je negirati dok ne čuješ žrtve. No onda ih slušaš i znaš da je istina to što govore. To je bilo kao buđenje iz sna i spoznaja da živim u užasu”, kaže Landžo za BIRN, u svom prvom dužem intervjuu za balkanske medije.
Tada su počele nesanice, glasovi i vriskovi u glavi. Počeo je u pritvoru u Haagu redovito posjećivati psihologe i potom godinama intenzivno išao na terapiju.
“Tribunal me spasio, dao mi je novi život. Tamo sam dobio svu potrebu pomoć”, kaže o sudu koji ga je osudio na 15 godina zatvora.
“Ni kazna mi nije bila problem. Smatrao sam se krivim i želio sam biti kažnjen”.
Kaže da je kroz sedam godina koje je proveo u pritvoru u Hagu sreo barem 90-ak pritvorenika i nikada ni sa kim od njih nije razgovarao o krivnji.
“Tamo se izbjegavalo uopće govoriti o ratu. Znali smo zašto je ko tamo, ali nismo o tome razgovarali. A kamoli da bi neko govorio o krivnji, odgovornosti, lošim snovima”, kaže.
Landžo je pušten iz zatvora 2006. Odslužio je kaznu i mogao je nastaviti tiho živjeti, kao mnogi drugi ratni zločinci. No savjest mu je i dalje radila. Htio se ispričati svojim žrtvama. Danski redatelj Lars Feldballe-Petersen snimio je dokmentarni film “Neoprošteno” o Landžinoj potrazi za svojim žrtvama.
“Bilo mi je važno da ljude koje sam povrijedio pogledam u lice i izvinem im se. Nisam očekivao oprost. Najveći dar koji su mi je iko mogao dati jesu da su se pristali naći sa mnom”.
Landžo živi u Finskoj. Kaže da se njegov put suočavanja sa sobom ne bi dogodio da nije bio osuđen u Haagu, već da je ostao u Bosni.
“Okolina tamo ne potiče propitivanje vlastite odgovornosti. Ni ja ni od koga nisam dobio podršku u Bosni. Naprotiv. No to ionako radim zbog sebe, ja sam se sam želio promijeniti. No možda drugi koji prolaze kroz ono kroz što sam ja prošao trebaju podršku”.
Stotine tisuća ljudi je sudjelovalo u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi su počinili zločine. Neki su osuđeni, neki nikada nisu procesuirani. Među njima mora biti onih koji ne spavaju mirno i žele “skinuti jedan sloj prljavštine sa sebe”, kako kaže Landžo, čovjek koji je to napravio.
Otkako je 1993. osnovan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, optuženih je bilo 161. Pravomoćno osuđenih je 90, od kojih je njih 20 priznalo krivnju.
U Srbiji je 15 osuđenih sklopilo sporazume o priznanju krivnje оd ukupno 133 osuđenih za ratne zločine, prema podacima Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu. U Bosni i Hercegovini je 33 osuđenih za ratne zločine priznalo krivnju od 543 osuđenih, no iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine napominju da se podaci sistematično prikupljaju od 2007. godine, što znači da je moguće da nisu potpuni.
U Hrvatskoj ni Ministarstvo pravosuđa, ni Državno odvjetništvo ni Vrhovni sud ne prikupljaju takve podatke. Od četiri suda zadužena za ratne zločine, dobili smo podatke od sudova u Osijeku i Splitu. U Osijeku je od 2010. do danas u deset okončanih predmeta ratnog zločina jedan osuđeni priznao krivnju. U Splitu su u zadnjih 10 godina dvojica priznala krivnju od ukupno 16 okončanih predmeta za ratne zločine.
