Neke zemlje su po proglašenju pandemije pristupile jednoj strategiji – mitigaciji, smanjivanju štete, broja oboljelih, dok su druge uvele supresivne i drastične metode ograničavanja kretanja građana. Obje strategije su efikasne i racionalne, ali je pitanje koja je manje rizična i koja je od više pomoći zdravstvenom sistemu da se spriječi njegovo preopterećenje.
Kolektivni imunitet: riskantna strategija
Strategija kolektivnog imuniteta se često označava kao kontroverzna, međutim, dubinski, ovaj fenomen nije kontroverzan. Kontroverzan je samo način i situacija upotrebe ovog fenomena. Naime, ovo je upravo način na koji imunizacija građana stvara sekundarnu zaštitu stanovništva.
Kada je obuhvat imunizacijom visok, onda oni koji su vakcinisani i tako imuni na određenu bolest, stvaraju štit, koji brani od infekcije i one koji ne mogu biti vakcinisani – recimo bebe koje još ne mogu primiti neke vakcine, poput one protiv morbila, zaušnjaka i rubeole. Također, postoje i imunokompromitovane osobe kojima su vakcine kontraindicirane. Međutim, oni koji su primili vakcinu zapravo onemogućavaju širenje virusa u populaciji i tako se štiti i onaj mali procenat osoba koje ne mogu biti vakcinisane. Koliki procenat obuhvata vakcinom protiv određene bolesti treba biti ovisi o vrsti infekcije, a za neke, koje se lako šire, poput morbila, mora biti čak oko 97%.
Međutim, jedno je koristiti se fenomenom kolektivnog imuniteta pomoću vakcina, a drugo kada se radi o sticanju prirodnog imuniteta tako što će veliki procenat populacije preboljeti „divlji“, prirodni soj virusa. Jednostavno, sticanje prirodnog imuniteta prebolijevanjem infekcije je riskantno i dolazi s visokom cijenom: veći broj žrtava, mrtvih i prepterećenje zdravstvenog sistema. Nakon vakcinacije ne dolazi do hospitalizacije vakcinisanih, osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Nakon infekcije, kao u slučaju infekcije COVID-19, neko može preboljeti bolest u kućnim uslovima, dok se jedan dio inficiranih – oko 15-20% - mora liječiti u bolničkim uslovima. Oko 5% pacijenata razvija veoma težak oblik infekcije sa ozbiljnom upalom pluća te mora biti na respiratorima.
Sem toga, ne možemo sigurno računati na stvaranje prirodnog imuniteta populacije u sukobu sa ovim novim patogenom. Mi uopšte ne znamo kakav će imunitet imati oni koji prebole COVID-19 i koliko će stabilan biti taj prirodni imunitet. To tek naknadna istraživanja u godinama koje predstoje trebaju pokazati. Šta ako imunitet traje samo oko godinu dana, kako kod prehlada, koje također izazivaju virusi srodni virusu SARS-CoV-2, iz grupe koronairusa? Ništa još ne znamo i igranje s ovim strategijama nije dobro.
Ukoliko veliki broj ljudi bude odjednom zaražen, to znači da će i mnogo više njih ovisiti o bolničkom liječenju. Uz ostale brige zdravstvenog sistema – hronične bolesnike, nesretne slučajeve, srčane i moždane udare koji ne biraju ni mjesto ni vrijeme, sve ovo dovodi do „izgaranja“ zdravstvenog sistema. Zdravstveni radnici postaju još više izloženi patogenu i počinju obolijevati, što smanjuje kapacitet zdravstvenog sistema.
Ublažavanje rasta krive
Kada bismo grafički prikazali ovu situaciju dobili bismo strmu krivu. Ona bi s vremenom počela opadati, ali ovakva situacija odnosi mnogo žrtava. Cilj je stvoriti manje strmu, blažu krivu epidemije koja bi duže trajala, ali koja bi bila u skladu s kapacitetima zdravstvenog sistema. Ovi kapaciteti uključuju broj ljekara specijalista – naročito epidemiologa, infektologa, pulmologa, pedijatara, anesteziologa, svih onih koji su nužni u situacijama zbrinjavanja na jedinicima intenzivne njege, ali i svih drugih specijalizacija te koliko ima pomoćnog medicinskog osoblja, opremljenost aparatima, brojem kreveta.
Neke razvijene zemlje, poput Ujedinjenog Kraljevstva su pokušale sa strategijom stvaranja prirodnog kolektivnog imuniteta populacije. To znači da nisu onemogućile kretanje građana, izlaske, druženja, ali su institucije ovih zemalja upozorile na držanje društvene distance. Nisu uvodile tzv. „lockdowns“, odnosno policijske sate i ograničavanja izlaska građana samo po najnužnije.
Međutim, čak je i za najbolje zdravstvene sisteme mnogo bolja strategija stvaranje uslova za sporu epidemiju. Francuska, jedna od zemalja tradicionalno suprotstavljenih totalitarizmu, zemlja u kojoj su se građani veoma mukotrpno i krvavo borili za individualnu slobodu, danas je pod strategijom supresije. Druge evropske države, poput Švedske još nisu uveli ovakve drakonske mjere. U Ujedinjenom Kraljevstvu su prešli sa strategije stvaranja kolektivnog imuniteta na ograničavanje kretanja i pojačavanje svih mjera koje doprinose društvenom distanciranju upravo kako ne bi preopteretili zdravstveni sistem, a na pritisak eksperata.
U našem regionu, ove mjere su donesene jako brzo: u Hrvatskoj je čak bez posebnih propusnica zabranjeno kretanje iz mjesta prebivališta, a države regiona imaju policijske sate koji ograničavaju kretanje građana. Mlađi od 18 godina i stariji od 65 godina ne mogu izlaziti, što počinje stvarati probleme posebno starijim licima koja ne mogu doći do novca. Također, građani se boje i opresije i zaista jeste u pitanju jedna jezovita atmosfera. Ali, jasno je i da, što se bolje građani drže ove strategije, vanredna situacija će trajati kraće. Psihološki i politološko-sociološki efekat ovakvog stanja će sigurno biti predmet mnogo rasprava nakon prestanka ovog stanja, ali sprječavanje građana da, čak i nesvjesno, šire infekciju jer najefikasnije strategijom supresije kretanja i društvenih kontakata.
Ne treba zaboraviti da premalo znamo o novoj infekciji, ali znamo da virus mogu širiti i oni koji ne pokazuju simptome. Stoga je potrebno da se svi ponašamo kao da smo svi zaraženi i da štitimo i sebe od inficiranja, ali i druge od toga da ih potencijalno mi inficiramo. Društveno distanciranje i strategije kojima se ovo postiže su, prema zdravstvenim analizama bolje strategije.
