Nije prošlo dugo da sve to proizvede neobičnu reakciju kod ljudi: počela se širiti teorija da Rusi kontrolišu vrijeme te da „navlače“ sunce kod sebe za vrijeme SP, što rezultira lošim vremenom kod nas, u doba kada trebamo imati lijepo i toplo vrijeme. Ova teorija je počela prilično nevino: u razgovorima u dućanu i komentarima u društvenim mrežama, kao vid šale, ali sredinom prvenstva počela je dobijati ozbiljnije razmjere i ljudi su prestajali pričati o tome kao je to tek šala i doskočica. Slične teorije zavjera su se pojavile i u martu 2018. kada je veliko nevrijeme zadesilo Veliku Britaniju. Tada su se na tviteru pojavile konstatacije, za koje je teško utvrditi da li je riječ o šali ili podmetanju konspirativnih teorija, da „Putin kontroliše vrijeme“.
Međutim, teorija zavjere – razmišljanje da neki događaj nije uzrokovan slučajno te neprihvatanje jednostavnog i naučno utemeljenog objašnjenja za pojavu ili događaj – variraju od mjesta na kojem se plasiraju. Tako će protivnici NATO reći da NATO i SAD kontrolišu vrijeme pomoću HAARP-a, dok drugi biti uporni u teoriji zavjere da „oni drugi“ imaju tehnologiju kontrole meteoroloških prilika. Niko iz krugova koji šire ovakve vijesti ne prihvata naučne dokaze da smo mi kao vrsta toliko djelovali na klimu naše planete, da je to uslovilo periode vrlo neobičnih suša, poplava, nevremena i kiša, niti prihvata da je moguće da neka godina pokaže određenu devijaciju temperature.
Međutim, u teorije zavjera se veoma lako uvući, lakše nego što mi želimo misliti. Da li ste ikada imali priliku u bespućima interneta naići na neko mišljenje, koje vam se čini toliko suludim, da ga počnete istraživati i još više se uvlačiti u te iracionalne tvrdnje, da vam se u jednom trenutku sve to učini zapravo povezanim i logičnim? Globalna ekonomska situacija i različiti ekonomski krahovi kojima smo mogli svjedočiti, ratovi za naftu, posljedice hladnog rata, špijunaže i kontra-špijunaže, svijet koji je decenijama na rubu nekog velikog sukoba, promjene ravnoteže moći, nova naučna revolucija – sva ova dešavanja često nisu razumljiva većini ljudi i svako od nas sebi pokušava objasniti svijet onako kako najbolje može.
Osnovni preduslov za preživljavanje jeste razumijevanje svijeta oko sebe, ali postoje različiti mehanizmi na koje ljudi pokušavaju doći do ovoga: religija, umjetnost i nauka su stotinama, pa i milenijumima stari sistemi pokušavanja da se svijet razumije, međutim, naš svijet postaje sve kompleksniji. Istovremeno, obrazovni sistem nam ne pruža dovoljno adekvatnu podlogu za razumijevanje modernog svijeta i tu može doći do kolizije između našeg znanja i novih informacija. Načini rješavanja ovog problema u spoznaji se može rješavati odabirom nekog od već postojećih sistema – recimo religije ili nauke. Čak nije isključeno da neko može biti i religiozan i biti pobornik evolucije i Velikog praska – česta je kriva pretpostavka da su naučnici uvijek ateisti i ljevičari i često pretpostavimo da, zato što je neko pro-naučno orijentisan, da ne može biti istovremeno i religiozan.
Međutim, postoji još jedan način izlaženja na kraj sa kompleksnošću informacija o modernom svijetu: objašnjavanje situacija i događaja kao oblika zavjere protiv čovječanstva koja je „posljedica“ dogovora u nekim socijalnim krugovima kod kojih je skoncetrisana moć – tzv. „teorije zavjera“.
Samo neke od teorija zavjera su one o ubistvu JFK-a, o smrti Elvisa Presleya i princeze Diane, o postojanju programa zaprašivanja stanovništva hemikalijama (kemtrejlsi), o postojanju globalne hegemonije zvane „Novi svjetski poredak“, „drevnih vanzemaljaca“ i „ljudi-reptila“ te teorije zavjere koje uključuju određene interpretacije 9/11. Neke od teorija zavjera su skoncentrisane oko tumačenja da je i nauka dio operacije masovne kontrole stanovništva od strane moćnih skupina i uključuju vakcine, teoriju supresije alternativne i tradicionalne medicine, postojanja „Big farma“ („farmakomafija“). U ovu skupinu teorija zavjere spadaju i vjerovanje da su neke bolesti vještački kreirane, da postoje namjerno izazvane epidemije, zatim negiranje klimatskih promjena, teorije o postojanju mreže HAARP za kontrolu vremena i zemljotresa, te one o supresiji izuma hladne fuzije i „istine“ da je Zemlja, ustvari, ravna.
Na društvenim mrežama možemo naći i razmišljanja poput ovog: „Kako se zna da gripa dolazi? I to opasnija od opasnih? Kako novinari mogu znat da dolazi ubojita prehlada? Znači da se namjerno prave mutirajuća sredstva i plasiraju među ljude. I novinari dobiju vijest da je zastrašujuće šire okolo. To je nekada bila prirodna prehlada bez ikakvih nagovještaja. Nije ni čudo što sve ide naopako kada je to još jedan pokus koji se vrši na ljudima“.
Ovakav komentar je neko napisao bez obzira na činjenicu da je 1918. godine, prije nego što su začete tehnologije manipulisanja genetičkim materijalom, španjolskom gripom, koju izaziva virus H1N1, bilo inficirano oko 500 miliona ljudi. Tada je, procjenjuje se, oko 50-100 milijona ljudi umrlo od posljedica ove bolesti, ali i dalje postoji mišljenje kako je gripa zapravo bezopasna bolest, a da su epidemije gripa djelo naučnika u sprezi sa određenim krugovima kod kojih je skoncentrisana moć.
Iz ovog kratkog komentara možemo vidjeti da osoba koja ga je napisala vjeruje da je grip sintetički virus koji se namjerno širi po svijetu te da osoba ne razlikuje gripu od prehlade. Kombinacija neznanja, pogrešnih informacija, nepostojanje želje da se nešto nauči i nađu kredibilni izvori praktično je uzrok svih teorija zavjera.
Pa ipak, ovaj i drugi teoretičari zavjera su u pravu u jednoj stvari: danas se u svijetu šire dezinformacije zbog kojih nastaje panika u stanovništvu. Zbog manipulativnog širenja polu-informacija i lažnih vijesti dolazi do kolektivnog osjećaja nesigurnosti i straha. A kada imate bilo pojedinca koji je nasmrt uplašen, bilo zajednicu u haotičnom stanju panike zbog nemogućnosti da se razluči šta je istina, a šta laž, možete biti prilično sigurni da ćete takvim ljudima moći manipulisati.
Zašto se ljudi predaju iracionalnim i paranormalnim razmišljanjima? Kako to objašnjava Michael Shermer, američki istoričar nauke i osnivač Društva skeptičara, ljudi traže poznate sheme i traže značenje u besmislenom haosu informacija koje nisu u stanju procesuirati. Ljudi zaključuju da postoje sheme, koje u realnosti ne postoje ili nisu u stanju prepoznati realnu shemu. Sve su to greške u spoznaji, rezultati nedovoljne informisanosti ili težnje da se ide „linijom manjeg otpora“, koje rezultiraju stvaranjem zastrašujućih predodžbi o svijetu koji nas okružuje.
Očigledno je da je internet dobro sredstvo za širenje ovakvih ideja – kako teorija zavjere tako i svih drugih oblika „fake news“ - i nije teško objasniti zbog čega je to tako. Postoje dva razloga zašto ljudi podlegnu uticaju ovakvih stvari, pa ih podijele ili stisnu "like" i tako doprinesu njihovom širenju i uticaju: jedno je slaganje sa premisom datom u toj vijesti, a drugo je neslaganje i osjećaj straha koji proizvodi vijest.
Podijelićete tu vijest jer vas je strah za sebe, svoje bližnje i za prijatelje. Zapravo, u trenutku kada to uradimo, činimo isto ono što su prije nekoliko miliona godina radili naši preci: alarmiramo zajednicu na opasnost. To je evolutivni mehanizam opstanka. Podijelićemo i neki tekst o teoriji zavjera jer nam je beskonačno smiješan i nečuveno glup – jer ismijavajući takav sadržaj i ljude koji ih plasiraju želimo sebe prikazati kao bolje i pametnije. Međutim, dešava se to da ono što mi podijelimo, ismijavajući situaciju, ipak dođe do nekoga ko bi bio sklon povjerovati tome. Zatim ta osoba istražuje datu teoriju zavjere ili lažnu vijest i nažalost, može se desiti da je sadržaj teksta uvuče u mrežu teorija zavjera. Čak dotle uvuče da toj osobi postane sasvim logično da su za sve što se dešava na planeti krivi ljudi-reptili koji se „kriju“ među nama. Ponekad ljudi sa određenim kognitivnim problemima i mentalnim poteškoćama češće postanu dio grupacija koje podržavaju i šire ovakve sadržaje. Međutim, upravo u niši onih koji podržavaju teorije zavjera, ovi ljude nalaze podršku. Zato David Icke, bivši sportski komentator, a danas teoretičar zavjere o ljudima-reptilima (i o nizu drugih bizarnih i iracionalnih stvari) tvrdi da mentalne bolesti ne postoje, da su same te dijagnoze „zavjera“, „kako bi se ugušio glas onih koji, navodno, vide šta se događa u svijetu“. U suštini, teorije zavjera sve objašnjavaju i uvjeravaju vas da ni za šta na svijetu niste krivi vi, da vi niste problem, nego da je problem vaša okolina te da se protiv te okoline treba boriti.
Naime, ne samo da su određene stvari unutar jedne teorije zavjere povezane, nekom bizarnom logikom osoba koje u te teorije vjeruju, nego su i teorije zavjera povezane. Tako su povezane teorije zavjera o farmakomafiji, vakcinama, postojanju sintetičkih virusa koji izazivaju epidemije, kontroli ljudske populacije pomoću manipulacija DNK i stvaranje tzv. „dizajniranih beba“. Teorije zavjera su sistem povezanih posuda i iracionalnost se prelijeva iz jedne u drugu teoriju. Svaki sitni detalj ili skandal, poput slučajeva naučnog nepoštenja, monopola lijekovima, sukoba interesa, vladinih zataškavanja određenih akcija, afera korupcije te sve što društvo stavlja pod tepih – za teoretičare zavjera samo je dokaz više da su u pravu. Tek kada postanemo otvoreno, transparentno društvo, društvo visokih moralnih kriterija, tek tada ćemo biti društvo u kojem neće biti previše hrane za teorije zavjera.
Oni koji vjeruju u teorije zavjera odbacuju „Ockhamovu oštricu“ (ili „Ockhamovu/Occamovu britvu“), epistemološki princip nazvan tako po engleskom franjevcu Williamu od Ockhama, koji je živio u 13. stoljeću. Prema ovom skolastičaru, količina pretpostavki koje vode do nekog zaključka treba biti što manja. Drugim riječima, ako imate dvije hipoteze, jednu jednostavnu i jednu komplikovaniju, trebate odabrati onu jednostavniju. Međutim, ljubitelji teorija zavjere rade upravo suprotno. Oni biraju objašnjenja koja su puna pretpostavki, ona koja uključuju mnogo događaja i ljudi, objašnjenja koja je, istovremeno, teško i dokazati i oboriti.
Ovdje se postavlja pitanje da li je moguće promijeniti situaciju? I kao najlakši i najbolniji odgovor, nameće se cenzura. Nažalost, cenzura sajtova i stranica koje šire dezinformacije i antinauku bila bi u potpunosti kontraproduktivna i potkopala bi u potpunosti ono čemu težimo – otvoreno i demokratsko društvo u kojem se ljudska prava i slobode te obaveze koje te slobode proističu visoko cijene. Takva cenzura bi bila samo pola koraka prema autokratskom društvu.
Drugo rješenje je ulaganje u mrežu sajtova koji se bore protiv dezinformacija na svim nivoima, uključujući i dezinformacije iz sfere nauke. Posebnu pažnju ovdje treba posvetiti fact-checkingsajtovima, poput izuzetno uspješnog Snopes.com. Korisnicima će trebati vremena da se naviknu na postojanje ovakvih sajtova i da prvo tamo probaju naći da li je nešto što se širi internetom istinito, ali se već sada vide rezultati u borbi protiv lažnih vijesti upravo na ovom frontu. Konstantno prisustvo i vidljivost kredibilne informacije je izuzetno važno.
Međutim, ono što dugoročno treba planirati, to su mjere kojima će se promijeniti profil „prosječnog korisnika“ interneta. A to se može samo ulaganjem u obrazovanje i to od još od nižih razreda osnovne škole. Ovdje se pod terminom obrazovanje najviše misli na sistem javnog obrazovanja, državnih škola, jer je tu i najveći procenat budućih „prosječnih korisnika“, ali ne treba zanemariti ni privatne škole, koje često, usljed samonametnutne slike elitizma i neselektivnog prihvatanja kojekakvih efemernih trendova, postaju mjesta gdje se nauka i naučna misao zapostavljaju. Doći do budućeg „prosječnog korisnika“, koji možda neće završiti na medicini ili genetici i naučiti tog korisnika kako da surfa kroz lavinu ponuđenih informacija i dezinformacija je ključ borbe protiv ruskog ruleta teorija zavjerai fake news.
Također, zanimljivo je primijetiti da je jedna studija, objavljena 2018. u Health Psychology, pod naslovom „The Psychological Roots of Anti-Vaccination Attitudes: A 24-Nation Investigation“ troje autora sa Univerziteta Queensland, pokazala kako u nekim zemljama, poput Švedske, Njemačke, Australije, ljudi imaju manje izražene antivakcinalne stavove, ali i manje su skloni teorijama zavjera. Također, jedno istraživanje iz 2016. u koje je bio uključen i dr. Hugo Drochon, politolog koji proučava odnos teorija zavjera i demokratije, imalo je zaključak da u zemljama u kojima je dostignut veći stepen demokratije i jednakosti ima četiri puta manje vjerovanja u teorije zavjera.
Naravno da onih koji vjeruju u teorije zavjera ima svugdje i da je profil ovih ljudi različiti, ali ipak, stereotip da se najčešće radi o ljudima sa margina društva, vrlo je blizak istini. Zapravo, jednako kao što teorije zavjera i lažne vijesti podrivaju demokratiju, tako i podrivena ili nedovoljno visoko razvijena demokratija predstavlja povoljno tlo za razvoj teorija zavjera.
Društva gdje postoji izražena nejednakost, većinom ona sa visokim Gini koeficijentom (uzevši u obzir i limite te mogućnosti krivih interpretacija ove statističke veličine) jesu mjesta gdje ovakve, po društvo opasne toerije i zablude, uspijevaju. U društvima gdje postoji izražena ekonomska i obrazovna nejednakost njenih članova, bez obzira da li su to tranzicijska, post-ratna, konfliktna društva ili zemlja koje imaju visok BDP, ali imaju „ostrva“ ranjivih, diskriminiranih i socijalno ugroženih populacija, ovaj problem je veoma izražen.
Postojanje ovakvih teorija te prijemčljivost određene populacije za ovakve stvari predstavljaju ozbiljan simptom krize demokratije i jedne dublje bolesti – političkog i ekonomskog isključenja određenih skupina - na koji je moguće djelovati upornom i veoma teškom borbom za socijalnu jednakost, postojanje jednakih mogućnosti za sve članove globalnog društva, omogućavanjem školovanja i smanjenjem elitizma. Jedino bi se takvo društvo, ono u kojem jedna individua može iskazati svoj puni kapacitet i biti veoma zadovoljna svojim životom, moglo nazvati demokratskim i održivim društvom. Nažalost, uticaj teorija zavjera kao produkta nejednakosti, samo još više podriva demokratiju i pravi još veći ekonomski jaz i podjele, što dovodi do još većeg bujanja teorija zavjera.
[1]Matthew J. Hornsey, Emily A. Harris, and Kelly S. Fielding. The Psychological Roots of Anti-Vaccination Attitudes:
A 24-Nation Investigation. Health Psychology, American Psychological Association 2018, Vol. 37, No. 4, 307–31
