Međutim, predsjednik Sjedinjenih Država nije i jedini donosilac odluka i moć te funkcije je ograničena.
U nadležnosti predsjednika su odluke o raspoređivanju američke vojske širom svijeta. Međutim, nisu u mogućnosti da objave rat - to spada u ovlaštenja američkog Kongresa.
Mogu da postižu sporazume sa drugim zemljama, ali ne i da sklapaju ugovore, što je u nadležnosti Senata.
Imaju mogućnost da uspostavljaju veze sa stranim vladama, ali ne i da odobravaju pomoć - bez saglasja Kongresa.
Predsjednička ovlaštenja su učestalo na ozbiljnim provjerama.
Tokom prvog mandata, novoizabrani predsjednik Donald Trump povukao je članstvo Sjedinjenih Država iz Pariskog sporazuma o klimatskim promenama i nuklearnog sporazuma sa Iranom. Međutim, obećanja o obuzdavanju sjevernokorejskog nuklearnog programa i okončanju, kako ih je nazivao, beskrajnih ratova, na Bliskom istoku - ostala su neispunjena.
Administracija odlazećeg predsjednika Joea Bidena se ponovo pridružila Pariskom sporazumu i povukla američke trupe iz Afganistana, ali nije uspjela da obnovi nuklearni sporazum sa Iranom.
"Postoje ograničenja za predsjedničke doprinose, zbog brojnih aktera, provjera i potrebe za ravnotežom", objašnjava David McKean, bivši zvaničnik State Departmenta i Odbora za spoljne poslove Senata.
Historijski gledano, spoljna politika bila je u domenu predsjedničkih nadležnosti, uz značajan doprinos Kongresa, navodi Thomas Schwartz sa Univerziteta Vanderbilt.
"U 18. i 19. vijeku State Department nije bio veliki sistem, dok je izvršna birokratija bila ograničena", kaže on.
Međutim, kako su Sjedinjene Države jačale u 20. vijeku, tako je snažio i njihov spoljnopolitički aparat.
"To je sada ogroman sistem, koji raspolaže milijardama dolara i ima hiljade angažovanih. U njemu je važna i uloga predsjednika, koji je nekad u prvom planu", kaže Schwartz za Glas Amerike.
Politikolog Roger Hilsman razvio je proces kreiranja američke spoljne politike:
- Uži krug: predsjednik i njegovi bliski savjetnici, uključujući savetnika za nacionalnu bezbjednost koji obično vodi sastanke Savjeta za nacionalnu bezbjednost
- Srednji krug: Ključna odjeljenja i agencije izvršne vlasti – za državu i odbranu, visoka komanda vojske, obavještajna zajednica
- Spoljni krug: Kongres i drugi akteri, uključujući interesne grupe, korporacije, tink-tenkove, strane vlade
"Nema sumnje da je institucionalna arhitektura spoljne politike postala mnogo veća", smatra David McKean, koji je obavljao i funkciju američkog ambasadora u Luksemburgu.
State Department, mala agencija sa 700 zaposlenih tokom tridesetih godina prošlog vijeka - sada predstavlja birokratiju od 70.000 ljudi, primjećuje McKean.
Savjet za nacionalnu bezbjednost (NSC)
Riječ je o centru kreiranje spoljne politike. Osnovana 1947, kancelarija koja se nalazi pored Bijele kuće, tokom godina se proširivala. Najvažniji članovi su američki predsjednik, potpredsjednik, državni sekretari, sekretar odbrane i drugi najviši zvaničnici.
Stručnjak McKean označava Savjet za nacionalnu bezbjednost označava spoljnopolitičkim timom predsjednika Sjedinjenih Država.
Uticaj savjetnika za nacionalnu bezbjednost mijenja se, od jedne do druge, administracije.
Često se poredi sa uhom predsjednika u trenucima kada državni sekretar učestalo putuje.
Kada izbije kriza, poput pada Assadovog režima u Siriji, Savjet za nacionalnu bezbjednost kreće u akciju. Da bi pomogao predsjedniku u odlučivanju savjetnik za nacionalnu bezbjednost saziva hitan sastanak članova NSC-a, dok se istovremeno pripremaju opcije za diskusiju.
"Kada se nosite sa trenutnom krizom kao što je Assad, nemate vremena jer kasnite. Učesnike je potrebno brzo pokupiti i prebaciti u Bijelu kuću. Sastanci se sazivaju hitno i to u bilo koje doba dana ili moći", objašnjava Gordon Adams profesor Američkom univerzitetu, koji je tokom devedesetih godina prošlog vijeka službovao u Savjetu za nacionalnu bezbjednost.
Kongres
Promjene administracije za posljedice mogu imati i izmjene u oblasti spoljne politike. Međutim, učestaliji je kontinuitet, nego promjene.
Razlog tome je to što predsjednik nije jedini akter koji oblikuje spoljnu politiku. Kao ravnopravna grana vlasti, Kongres igra važnu ulogu. Iako mu nije data posebna uloga u spoljnim poslovima, Kongres može da nadzire političke odluke i usvaja zakone koji oblikuju politiku.
Gordon Adams primjećuje da Kongres kontroliše budžet, što smatra najvažnijim.
To znači da može utjecati na to koliko se novca izdvaja na pomoć stranim državama, vojne operacije i druge međunarodne inicijative.
Na primjer, novoizabrani predsednik Trump obećao je masovne deportacije, kako ih označava, ilegalnih migranata. Međutim, za to će mu biti potreban novac koji se odobrava na Capitol Hillu.
"Kongres odlučuje o pravnoj regulativi i novcu za taj proces", objašnjava Adams.
Ostali akteri
Kako se spoljnopolitički sistem razvijao tokom godina, tako je rastao i uticaj spoljnih faktora. To obuhvata korporacije, interesne grupe, tink-tenkove, strane vlade, medije i javnost.
"To je također oblast u kojoj mislim da je došlo do ogromnog povećanja uticaja, tako da korporacije imaju sve značajniju ulogu u spoljnoj politici, jer znatan dio onoga što se dešava u pogledu trgovine uključuje multinacionalne korporacije", smatra McKean - bivši zvaničnik State Departmenta.
Strani saveznici takođe mogu uticati na američku spoljnu politiku SAD, iako se to može razlikovati od aktuelnih pitanja i administracije, ukazuje za Glas Amerike Gordon Adams.
Primijetio je da je tokom devedesetih godina prošlog vijeka tadašnji britanski premijer Tony Blair ubijedio predsjednika Billa Clintona, koji je bio nevoljan, da interveniše na Balkanu.
Kada je toliki broj aktera uključen u proces kreiranja spoljne politike Sjedinjenih Država - može izgledati zbunjujuće za kreatore politike u drugim zapadnim demokratijama, smatra Adams.
"Nemaju ovu vrstu naizgled nesređenog prikaza interesa, ambicija i planova poput procesa u okviru američke politike. Djeluje da imao jedan od najmanje efikasnih političkih procesa u zapadnim demokratijama", zaključuje za Glas Amerike Gordon Adams profesor Američkom univerzitetu.
