Dok je stajao u sudnici Suda BiH u aprilu prošle godine, Munib Ahmetspahić je rekao da se kaje što je ratovao u Siriji i da je izmanipuliran.
“Koliko je bilo naivno s naše strane da donesemo takvu odluku… Savjetovao bih omladini da ne nasjedaju na takve stvari. Ko hoće da se bori za pravdu, neka se bori na legalan način”, kazao je tada Ahmetspahić.
Nekoliko minuta kasnije, osuđen je na tri godine zatvora nakon što je prihvaćen sporazum kojim je priznao krivicu da je ratovao u Siriji. Ta borba ga je koštala noge, bratovog života, godinâ koje je proveo na ratištu i u pritvoru, i naredne tri godine koje će provesti u zatvoru.
Iako je Državni sud do sada, u 17 predmeta, pravosnažno osudio 26 osoba na više od 50 godina zatvora za ratovanje u Siriji, Ahmetspahićev postupak je jedinstven. On je jedini ratnik za kojeg je vještačenjem na sudu utvrđeno da se potpuno deradikalizirao.
Deradikalizaciju Ahmetspahića utvrdio je neuropsihijatar Abdulah Kučukalić, koji je na zahtjev Tužilaštva BiH sačinio nalaz i mišljenje.
“Stekli smo utisak na osnovu pregleda i utvrdili da nije bilo sklonosti simulaciji, nego da je njegov iskaz autentičan. Ono što je osjećao je i govorio, mogao je pokušati malo ublažiti, ali nije”, kazao je Kučukalić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Ahmetspahić je osuđen da je od 2013. do 2018. boravio na području Sirije i Iraka kao pripadnik paravojnih formacija takozvane Islamske države Iraka i Levanta (ISIL), “Jabhet al-Nusra” i “Al-Nusrah Front”. Priznao je da se tamo pridružio terorističkim organizacijama i sudjelovao u borbama i terorističkim aktivnostima, prilikom kojih je i teško ranjen na području Sirije.
On je ranije pravosnažno oslobođen optužbi da je uništio dokaze i tragove nakon što je Mevlid Jašarević u oktobru 2011. u Sarajevu pucao na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Jašarević je zbog ovog napada osuđen na 15 godina zatvora.
Ahmetspahić je putem advokata pristao na intervju s novinarima BIRN-a BiH, ali iz Ministarstva pravde nisu odobrili posjetu u zatvoru gdje izdržava kaznu.
Novi povratnici iz Sirije na pregledima
Zbog boravka na sirijskom ratištu, pokušaja odlaska i vrbovanja, trenutno se vode istrage protiv sedam osoba koje su 19. decembra avionom prebačene u BiH.
Neuropsihijatar Omer Ćemalović potvrdio je da ima nekoliko predmeta vještačenja povratnika iz Sirije, ali da o njima ne može govoriti s obzirom da se radi o nečemu što je u domenu Suda.
“Ja ću sa svojim timom pogledati tih nekoliko osoba i vidjet ćemo kakvi će rezultati biti”, kaže Ćemalović.
Prema Ćemalovićevim riječima, limitiran je broj lekcija koje se mogu preuzeti iz Ahmetspahićevog sučaja, s obzirom da se ne može ništa uraditi ako radikalizirana osoba ne razmišlja u smjeru deradikalizacije, odnosno da postavlja sumnju u ispravnost svojih stavova.
Stručnjaci navode da je deradikalizacija proces koji duže traje, da se mora pristupati svakoj osobi individualno, te da je potreban i multisektoralni pristup koji uključuje i socijalne radnike, sociologe, psihologe i psihijatre koji mogu da ocijene da li je zaista došlo do deradikalizacije.
Tužilac Dubravko Čampara, koji je vodio Ahmetspahićev slučaj, na ročištu za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje kazao je da je Tužilaštvo posebno interesovao nalaz i mišljenje vještaka o deradikalizaciji odnosno stepenu radikalizacije Ahmetspahića.
“Ono što je evidentno jeste da je ovaj optuženi u potpunosti deradikaliziran. Okolnosti koje su dovele do toga da nastrada, nakon toga dobijanje djece, dovelo je do potpune deradikalizacije, a to se vidi nakon njegovog dolaska, u prvim njegovim razgovorima, da priznaje svoje greške, kaje se što je ikada otišao. Želi da živi normalan život na području BiH, da mu djeca odrastaju zajedno s ocem”, rekao je Čampara.
Ahmetspahić je pred Sudom BiH izjavio da se pokajao što je išao u Siriju i da sada ima potpuno drugačiji pogled na to, da je izmanipuliran, kako je kazao, kao i drugi koji su otišli tamo.
“Nedugo nakon boravka tamo, ja sam postao svjestan koliko smo mi bili izmanipulisani, koliko je to bilo naivno s naše strane i koliko to ne doprinosi nikome”, rekao je Ahmetspahić.
Tanja Tankosić-Girt, psihologinja i porodična terapeutkinja, pojašnjava da je deradikalizacija moguća, ali da se radi o procesu koji dugo traje.
“Jako je važno razumjeti da, kao i radikalizacija, tako i deradikalizacija je proces koji se ne može desiti u jednom danu ni preko noći. Niti se može potvrditi jednom izjavom u smislu ‘ja se kajem i mislim da ono što sam radio jeste pogrešno’, mora se biti oprezan kad su u pitanju te pojave kad se kaže da je neko deradikaliziran”, kaže Tanja Tankosić-Girt.
Ona objašnjava da bi proces deradikalizacije trebao da uključuje stručnjake iz više sektora – poput socijalnih radnika i sociologa, psihologa i psihijatara – koji mogu da ocijene da li je zaista došlo do deradikalizacije i, ako jeste, u kojoj mjeri.
Ćemalović objašnjava da, uz faktor individualnosti, mjere trebaju biti sistematske u društvenoj i vjerskoj zajednici kako bi došlo do deradikalizacije.
“Ne znam da postoji iko ko je razvio neki postupak deradikalizacije u smislu da je on patentiran kao nešto stručno dokazano i da se praktikuje”, kaže Ćemalović.
Stručnjaci su rekli za BIRN BiH da niz faktora učestvuje u procesima radikalizacije, ali i deradikalizacije. Neuropsihijatar Kučukalić smatra da Ahmetspahić nikada ne bi otišao u Siriju da je u BiH uspio da se zaposli.
“On je pokušao naći posao u BiH. Pokušao je naći posao u Njemačkoj, ali, nažalost, ni to nije uspio. Njemu je došla ta treća opcija – odlazak u Siriju”, kaže Kučukalić.
Optužnica za terorizam kao sredstvo radikalizacije
Ahmetspahić je kao vrlo mlad doveden u vezu s terorizmom – kada je optužen u slučaju protiv Mevlida Jašarevića, koji je izvršio napad na Ambasadu SAD-a u Sarajevu. Jašarević je proglašen krivim, ali je Ahmetspahić oslobođen krivice.
Ahmetspahićev advokat Rusmir Karkin objašnjava da njegov branjenik smatra da mu je optužnicom u postupku protiv Jašarevića načinjena nepravda i da ga je “na određeni način motivirala da ode u Siriju”.
Karkin kaže da je prvi Ahmetspahićev boravak u Siriji trajao jako kratko, nekoliko mjeseci, te da se nakon prvog boravka vratio u Bosnu i Hercegovinu, ali da je kasnije ponovo otišao u Siriju.
“Njega je motiviralo da ode u Siriju to da pomogne muslimanima. Smatram da njegov odlazak nije bio motiviran nikakvom radikalnom idejom islama, nego jednostavno željom da kao musliman pomogne drugim muslimanima u borbi koju vode u Siriji”, kaže Karkin.
Kučukalić kaže da se Ahmetspahić kretao u krugovima u kojima je dolazio u kontakt samo sa osobama koje su bliske islamu, vjeri, propagatorima radikalnih ideja i stavova.
“Dolazio je u kantakt i sa Arapima koji su nastojali iz svojih ciljeva i pobuda da regrutuju što više tih osoba koje će otići na ratište, konkretno u Siriju. Ono što su oni njima pričali bilo je da pobude njihova vjerska osjećanja i želju da pomognu sirijskom bratskom narodu da bi oni pobijedili nedemokratski režim koji je tada bio u Siriji”, kaže Kučukalić i dodaje da su stanovnicima Gornje Maoče, gdje je Ahmetspahić živio, nuđeni poslovi.
Kučukalić kaže da je Ahmetspahić u Siriju otišao sa svojim bratom i da se tamo “suočio sa surovom realnošću”.
“Vidio je da tu postoji stotine nekih frakcija, grupa, naoružanih ljudi, gdje svako gleda svoje interese i ciljeve, a vi ste sada samo predmet iskorištavanja, a ne možete natrag”, pojašnjava Kučukalić i napominje da su se Ahmetspahiću, nakon što mu je poginuo brat i nakon što je i sam ranjen, “srušile iluzije”.
“Taj ratni pakao je odmah počeo da uzima danak. Prvo mu je poginuo brat, a zatim je u jednoj borbi izgubio tu svoju desnu potkoljenicu. Srušili su se svi ti ideali, iluzije i očekivanja. On je morao preći u Tursku da se liječi. Sticanjem tih raznih veza i pomoći od humanitarnih organizacija, dobio je i protezu, povratio je i tu psihičku ravnotežu veoma dobro, zahvaljujući prvo tome što nije imao loše mentalne karakteristike. Imao je dobru strukturu ličnosti, vjeru i dobre mehanizme adaptacije da se prilagodi novonastaloj situaciji i nađe najbolja rješenja za svoju budućnost”, kaže Kučukalić.
Karkin također kaže da su nejasni odnosi grupa u Siriji potakli Ahmetspahića da se vrati u BiH i da je ranjavanje značajno uticalo na njegov život u ovoj zemlji.
“Kao invalid bez ikakvih materijalnih sredstva, dokumenata, nije mogao tako lako da se vrati za Bosnu. Pogotovo otežavajuća okolnost je to što se u međuvremenu oženio i dobio djecu. Iako je imao priliku sam da se vrati, ali nije mogao tek tako pripremiti dolazak čitave porodice u BiH. Dvije godine radio je poslove kao automehaničar, u okviru njegove školske spreme, pokušavao je da zaradi novac koji bi mu pomogao da se vrati u BiH. On je to na kraju i ostvario”, kaže Karkin.
Ahmetspahićeva žena i dvoje djece vratili su se prije njega. On je krajem novembra 2018. godine uhapšen na aerodromu u Sarajevu, a kasnije je i optužen. Sklopio je sporazum s Tužilaštvom BiH i obavezao se da će, ukoliko dođe do takve potrebe, svjedočiti protiv ostalih povratnika iz Sirije.
On je pred Vijećem Suda kazao da je nakon ranjavanja bio u teškom fizičkom i psihičkom stanju te da nije imao snage i volje da se vrati.
“Tada nisam bio oženjen. Nedugo nakon toga oženio sam se Bosankom. Dobio sam dvoje djece, koja su živjela u Turskoj, i to mi je dalo i snage i volje da se potrudim za naš povratak, zarad sklapanja porodice, da se brinem o djeci”, rekao je Ahmetspahić u sudnici.
Kučukalić kaže da je Ahmetspahić dva do tri mjeseca imao akutni posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), ali da je kasnije “prebrodio tu situaciju”.
“Sagledao je sve što mu se desilo, našao najbolja rješenja, uspio se vratiti u svoju zemlju i sad je treća faza – kajanja, krivice za ono što se njemu desilo, što je bio iskorišten, zloupotrijebljen. Osjećaj kajanja i krivice je bio prisutan, a također i osjećaj gubitka samopouzdanja i samopoštovanja – otišao je zdrav, vraća se kao težak invalid”, kaže Kučukalić.
“Shvatio je da je realnost drugačija od one koja mu je bila prezentirana u Maoči. Da su se naši stručnjaci preventivno organizirali, otišli u Maoču, u tu malu zatvorenu sredinu, pa ljudima postepeno pričali, davali određene informacije, konfrontirali se, da su vjerski poglavari bili tu isto pa da kažu: ‘Imate jedan pogled na islam, ali ima i jedan drugi pogled’, ne bi te mlade osobe tako lako otišle za Siriju”, smatra Kučukalić.
“Mi smo pustili te osobe i sad primjenjujemo represivne mjere, ali da smo radili ovako, ne bismo imali represivne mjere, sačuvali bismo omladinu, njihovo mentalno zdravlje, kod mnogih”, kaže Kučukalić.
