U zoru, kroz sunčevu svjetlost zlatne boje, jutro poslije subotnjeg masakra 7. oktobra, Menahem Klemenson je primijetio starijeg čovjeka na trijemu kuće. Čovjek je sjedio u stolici, sa šoljicom kafe pored sebe. Kako se Klemenson približavao, shvatio je da se čovjek ne pomjera. On je u tom položaju već više od 24 sata. Ubijen je.
Bilo je prekasno da ga spase. Ali 35-godišnji Klemenson, po zanimanju učitelj Biblije i njegov 42-godišnji brat Elhanan je grozničavo radio cijele noći spašavajući porodice iz domova u kibucu Beri, izraelskoj zadruzi zajednica na nekih pet kilometara od pojasa Gaze.
Izvlačili su ljude iz zapaljenih domova dok su meci letjeli oko njih. Ponekad su gomilali i po 15 ljudi u džipu namijenjenom za četvero, dok su jurili da ih izvuku iz kibuca. Suočili su se sa mučnim odlukama koga da spase i koga da ostave za sobom. Ponekad više nisu imali koga da spase: pronašli su roditelje i djecu ubijene u dnevnim sobama, kuhinjama i spavaćim sobama. U jednoj kući ležao je spaljen leš nekoga ko je izgledao kao mlada osoba.
Menahemov ulazak u pokolj u kibucu Beri je počeo je ujutru u subotu, 7. oktobra, kada su počele da se šire vijesti da je u toku veliki bezbjednosni incident na jugu Izraela. Kako se pojavljivalo sve više detalja, postalo je jasno da je veliki broj ekstremista ušao u Izrael iz Gaze i da napadaju obližnje zajednice.
Menahem je kontaktirao brata, kapetana u rezervnom sastavu izraelske vojske sa dnevnim poslom u obavještajnoj službi, uvjeren da Elhanan zna šta se dešava. Nekoliko sati kasnije, dva brata su bila u svom porodičnom terencu, opremljenom sa pancirima i puškama M16, samo po šaržera, zaputivši na jug da pomognu.
Dok su braća našla starca u njegovoj stolici za ljuljanje, više od 80 stanovnika Berija je ubijeno - skoro svaki deseti član kibuca. Najmanje 30 ih je nestalo. Hamasovi ekstremisti su ubili više od 1.400 ljudi u zajednicama, vojnoj bazi i na muzičkom festivalu na jugu zemlje 7. oktobra i uzeli najmanje 240 talaca, saopštio je Izrael. Od tog napada, Izrael je lansirao vazdušnu i kopnenu ofanziva u Gazi, u kojoj je poginulo više od 9.000 ljudi.
Mnoge zgrade u Gazi su pretvoreni u ruševine; stanovnici se bore da pronađu skloništa, nemaju dovoljno hrane, vode, goriva i lijekova. Pored Menahema, Reuters je razgovarao sa više od 20 stanovnika kibuca koji su preživjeli napad, od kojih su se mnogi krili satima u sigurnim sobama u domovima i sa drugima koji su bili napolju u borbi protiv naoružanih ljudi, kao sa i izraelskim vojnicima i radnicima hitnih službi koji su izašli na lice mjesta.
Ovaj izvještaj je do sada najpotpunija rekonstrukcija svega što se dogodilo u Beriju. Zasnovan je na tim intervjuima i pregledu WhatsApp poruka koje su preživjeli slali dok se borci Hamasa išli od kuće do kuće, ubijajući porodice stanovnika kibuca i njihove prijatelje. Novinari Reutersa su također obišli Beri nekoliko dana nakon napada i pregledali satelitske snimke, snimke sa društvenih medija, sigurnosnih kamera i iz dronova.
Preživjeli, koji su tek počeli da obrađuju noćnu moru koju su preživjeli, progovorili su u danima nakon napada. Mnogi su opisali kako su njihove supružnike, djecu, dede i bake ubili pripadnici Hamasa koji su upali u njihove domove. Neki su strijeljani, drugi su živ spaljeni. U nekim kućama cijele porodice su zaklane ili kidnapovane.
„To je kao 11. septembar”, rekao je sekretar kibuca Alon Pauker, misleći na napade Al Kaide na New York i Washington 2001. ali sa razlikom: „Ti znaš sve koji su ubijeni”. Neki od preživjelih su plakali dok su govorili, drugi su se držali stoički. Neki su bili bijesni, njihov gnjev usmjeren je na ubice, ali i na izraelske vođe, za koje su rekli da nisu uspjeli da ispune njihovu najosnovniju dužnost – da ih štite.
Kao i mnogi Izraelci, čiji je osjećaj sigurnosti bio razbijen napadima, željeli su da znaju kako su pripadnici Hamasa tako sveobuhvatno probili granicu odbrane, i zašto je vojska kojoj su vjerovali bila tako iznenađena i trebalo joj toliko vremena da odgovori.
Bijes prema izraelskoj vladi je intenzivan. Neki ministri su pokušali da posjeti povređene u bolnicama ili raseljene i preživjele, ali su oni bili ogorčeni i primorali su političare da odu. Izraelska država nas je „potpuno iznevjerila”, rekao je sekretar kibuca Pauker.
Kibuc je sada prazan. Stanovnici su bili evakuisani, mnogi u hotele pored Mrtvog mora. Danima nakon napadu, leševi su i dalje bili u izgorjelim olupinama automobile u zajednicima. Mrlje od krvi prekrile su podove i zidove nekih domova. Druge kuće su bili djelimično uništene vatrom. Vrata jedne od sigurnih soba su bila probušena rupama od metaka. Neeksplodirane granate i čahure su bile rasute po zemlji.
Reuters je identifikovao najmanje 42 uglavnom stambene zgrade - skoro četvrtina onih u kibucu – sa znatnim strukturnim oštećenjima. Svako ko je posjetio kibuc prije 7. oktobra bi naišao na scene koje su ličile na avanturistički park: igračke, tramboline i ljuljaške na, mini-bicikli i lopte koje su djeca ostavila duž pješačkih staza kojima je „prošaran” Beri. Bilo je mnogo mjesta koja su djeca koristila da igraju žmire – ispod terasa, u gustom žbunju i u obilnom drveće eukaliptusa i rogača.
Kako se napad odvijao, ova skrovišta su korištena da bi se spasili životi. Menahem Klemenson je rekao da su on i njegov brat pronašli užasnuti članovi kibuca koji su proveli sate skrivajući se u njima. Kao odgovor na pitanja Reutersa, Osama Hamdan, Hamasov zvaničnik u Libanu, rekao je da ta organizacija „potpuno” negira „sve izraelske tvrdnje pomenute u ovom izvještaju”. Nekoliko dana nakon napada 7. oktobra, Hamdan je rekao Reutersu napad je pokazao da Palestinci imaju volju da ostvare svoje ciljeve „bez obzira na vojnu moć i mogućnosti Izraela”.
Izraelska vlada i vojska nisu odgovorile na pitanja Reutersa. Politički i vojni lideri su rekli da je napad Hamasa predstavljao veliki neuspjeh koji će biti u potpunosti istražen kada se rat u Gazi završi. Klemensonovi i stanovnici Berija koje su spasili predstavljaju potpune suprotnosti u zemlji duboko podijeljenoj po političkim i društvenim linijama.
Klemensonovi su iz Otnijela, religioznog, politički desno orjentisanog naselje na Zapadnoj obali koju su okupirali Izraelci, 50 kilometara istočno od Berija. Kibuc je, nasuprot tome, uglavnom sekularna, ljevičarska zajednica, osnovane 1946. sa idealom za stvaranje kolektivnog, egalitarnog poljoprivrednog društva.
Do trenutka kada su Menahem i Elhanan pronašli ubijenog starijeg čovjeka u stolici, već su bili 16 sati u potrazi. Menahem je bio iscrpljen, ali borba nije bila gotova. Dva sata kasnije, braća Klemenson će ponovo rizikovati živote u akciji spašavanja.
Beri je probijen
Bilo je 6:29 ujutro 7. oktobra, 12 sati prije dolaska Klemensonovih u Beri, kada su jake eksplozije probudile mnoge u kibucu. Bile su to izraelske rakete koje su presrele baraž projektila ispaljenih iz Gaze. U 6:34 oglasio se alarm kibuca, signalizirajući još jedan raketni napad iz Gaze. Alarm – automatizovan poruka koja kaže zeva adom, što na hebrejskom znači „crvena boja” - poslata je stanarima koji su pojurili u pidžamama u svoje sigurne sobe.
To su radili tako često da u početku nisu bili uznemireni. Ali ovaj baraž iz Gaze zvučao je jače nego inače. Gal Koen, menadžer za pakovanje u kibucu, bio je na džogiranju sa svojim psom kada se oglasio alarm. Rekao je da je ponovo izašao napolje u 6:55 - da pokupi jednu od vozilo za golf koje stanovnici kibuca koriste za kretanje. Onda je primijetio nešto što ga je zaprepastilo: dva čovjeka na motociklu koji nosi zelene Hamasove marame. Imali su puške i bili su na putu izvan kibuca.
Koen je odmah pozvao Raheli Benakot, ženu koja je zadužena za uzbunjivanje kolega članova kibuca i vlasti u slučaju vanredne situacije. Upravo u tom trenutku bila su dva mladića tankih brada snimljena sigurnosnom kamerom na ulazu u Beri. Bili su obučeni kao vojnici: pustinjsko-zelena maskirna odijela, pancir prsluci, prsti na okidačima njihovih automatskih pušaka AK-47. Prikrali su se do glavne kapiju i pogledali oko sebe. Nikoga nije bilo.
Jedan od njih razbio prozor prazne stražarske kućice na ulazu i uskočio unutra. Nekoliko sekundi kasnije, na snimku se vidi plavo-siva Mazda sedan kako se zaustavlja na prednjem ulazu u kibuc, koji ima zaštitnu ogradu. U kolima su bila dvojica mladića, koja još nisu javno identifikovani. Kapije su počele da se otvaraju.
Jedan od dvojice naoružanih napadača je izbio iza drveta, nanišanio puškom na auto i otvorio vatru. Meci su probili prozore. Auto se otkotrljao naprijed, zaustavivši se nasuprot poluotvorena kapija. Naoružani ljudi su sada bili u kibucu. Upozoren pozivom Gala Koena, službenik za hitne slučajeve Benakot, koja vodi računa o zdravstvenim uslugama u kibucu, nazvala je njenog brata Arik Kraunika. Bio je vođa tim za obezbjeđenje kibuca, ili kitat konenut na hebrejskom, što u bukvalnom prevodu znači „jedinica u pripravnosti”. Posao tima u hitnom slučaju je da zadrži položaj do dolaska izraelskih odbrambenih snaga (IDF).
Postojale su baze u kojima su se nalazile dvije brigade IDF na sjeveru i južno od kibuca, obje na 15 minuta vožnje. Benakot je rekla da nije očekivala da će dugo čekati na dolazak vojnika. Ipak, poslala je brata da istraži. Kada je Kraunik krenuo ka kapiji, Raheli je alarmirala obezbjeđenje tima, koji se sastoji od oko 15 ljudi. Samo neki članovi su bili naoružani. U blizini je bila skrivena oružarnica sa puškama M16 i municijom. Ali ključ je bio u Krauniku.
U međuvremenu, još jedan član odreda za hitne slučajeve poslao je poruku svim stanovnicima u aplikaciji za pametne telefone kibuca: „Sumnja se na infiltraciju”, pisalo je. Na snimcima siguornosnih kamera vidi se kako više naoružani ljudi ulazi u kibuc. Kraunik je u međuvremenu stigao kolima na oko 100 metara od prednje kapije, nedaleko od štamparije koja je ključni izvor prihoda za kibuc.
Nekoliko trenutaka kasnije, rekla je Benakot, Kraunik je tamo ubijen. Do tada se čula raštrkana pucnjava po kibucu. Joel, član bezbjednosnog tima koji je to želio da otkrije samo svoje ime iz razloga privatnosti, rekao je da je naoružan samo sa pištoljem i 12 metaka. Njegova puška M16 bila je zaključana u oružarnici. A Kraunik, jedini u timu sa ključem, bio je mrtav.
U tom trenutku, Joel i drugi članovi bezbjednosnog tima nisu imali ideja koliko je uljeza prodrlo u kibuc. Trčali su preko travnate površine do područja gde su mogli čuti pucnjavu. Tamo su našli Gila Bojuma, člana tima, koji je bio teško povrijeđen. Upucan je i udaren kundakom u glavu.
U 7:15 ujutru, aplikacija kibuca je ponovo zazujala, potvrđujući da je „infiltracija”. Ali postojale su umirujuće vijesti: vojska i Tim za obezbjeđenje kibuca su „riješili incident”, glasila je poruka iz tima Raheli Benakot. Dok je medicinska sestra brinula o povređenom Gilu Bojumu, Joel je zgrabio njegovu pušku i pridružio se nekolicini drugih članova bezbjednosnog tima. Krenuli su u potragu za napadačima.
Zvuci masakra
Kada je prvi put osnovan, Beri se čak nalazio bliže Gazi - oko dva kilometra od teritorije. Kibuc je bio jedna od 11 ispostava stvorenih u pustinji Negev u noći 6. oktobra 1946. Postavio ih je Izraelski pokret radne omladine, cionističke grupe koja je željela da iscrta granice buduće jevrejske država.
Danas je kibuc podijeljen na različite četvrti, svaki izgrađen u različito vrijeme i sa svojom arhitekturom. Postoji kvart sa konacima za mlade, kao i sekcija veterana za starije stanovnike. U zapadnom kutku kibuca postojao je maslinjak, napravljen za starije porodice, a upravo tamo su se prvo uputili pripadnici Hamasa. Naoružani ljudi su došli dobro pripremljeni. Tim za obezbjeđenje kibuca kasnije će procijeniti da ih je bilo najmanje 150. Vozeći se u bijelom kamionima i na motorima zauzeli su položaje na ivica maslinjaka.
U jednom od domova, Amit Solvi (70) predsjednik odbora kibuca, gledao kroz otvor svoje sigurne sobe. Ono što je vidio bilo je jezivo. „Vidio sam tri ili četiri bijela kamiona i ljude iz Hamasa koji silaze iz njih” rekao je Solvi, koji je služio kao specijalac oficir u arapsko-izraelskom ratu 1973. To je bio prethodni sukob kada je odbrana Izraela bila ozbiljno probijena, poslije iznenađujućeg napada arapskih armija. „Uputili su ljude gdje da idu. Zajedno sa Hamasom bilo je i dosta mladih sa noževima, mačetama i torbama za pljačku.”
Neki od onih koji su se infiltrirali u kibuc bili su nenaoružani. Oni su se odvezli sa televizorima širokog ekrana, električnim biciklima, dječjim biciklima, nakitom i gotovinom, prema tvrdnjama stanovnika i snimcima sigurnosnih kamera.
Na jednom od takvih snimaka se vidi i bijeli kombi koji ulazi u kibuc. Dvojica muškaraca izlaze, kupe tijelo jednog od izraelskih mladića koji su upucani na kapiji i bacaju ga u zadnji dio kombija. Zatim se odvoze iz kibuca. Nejasno je šta su uradili sa lešom. Nekoliko minuta pošto su pripadnici Hamasa ušli u kibuc, ekipa obezbjeđenja našla se pod vatrom u blizini naselja za veterane. Joel, koji je zgrabio pušku svog povrijeđenog člana tima, bio je prvi na udaru. U jednoj uličici metalna drška je pala na zemlju pored njega. „To je bila ručna bomba”, rekao je. Upozorio je ostale i počeo da bježi. „Dok sam trčao eksplodirao je i ja sam poletio.”
Komad gelera mu je probio leđa i izašao kroz stomak. Krv mu je natopila pantalone. Dopuzao je do stomatološke ambulante u kibucu, gdje su sestra i lekar pokušavali da spasu Gila Bojuma. Tim za obezbjeđenje kibuca pokušao ja da uzvrati Hamasovim borcima koji su koristili teške mitraljeze. Jedan od članova tima, 50-godišnji Hagaj Avni, smrtno je ranjen.
Bilo je 7:20 ujutro, nešto više od sat vremena otkako je napad počeo. Jedan član tima obezbjeđenja je mrtav, a četvorica su ozbiljno povrijeđena. Još dvoje su štitili povrijeđene članove od naoružanih ljudi. A oružarnica je i dalje bila zaključana.
Rami Gold, 70-godišnji ratni veteran i bivši član tima obezbjeđenja, stigao je biciklom i pokupio Joelovu pušku M16, onu iz koju je ovaj ranije uzeo od ranjenog Bojuma. Gold se udružio sa penzionisanim generalom koji je živio u kibucu i nastavili su da se bore cijeli dan zajedno. General i on su zauzeli su položaje u kućama i žbunju naspram maslinjaka. Dok su se napadači Hamasa kretali kroz kibuc, zvuci su bili zastrašujući. Bili su to zvuci masakra koji je u toku.
„Čuli smo pucnjavu, kako idu od kuće do kuće i ubijaju ljude”, rekao je Dor, još jedan član bezbjednosnog tima. „Čuli smo da pričaju, vikali su 'Alahu ekber', smijejali se. Bili su to zvuci beskrajne automatske pucnjave, vatre koja gori i vriske stanovnika kibuca.”
U maslinjaku, uljezi su ušli u dom porodice Gata u kući br. 501, u blizini groblja i puta koji vodi u pravcu Gaze. Video objavljen na društvenim mrežama dok je napad bio u toku pokazao je 68-godišnje Kineret Gat u braon-crvenoj košulji, vezanih ruku, kako je odvode naoružani ljudi. Na drugom snimku je prikazano njeno tijelo pored kapije groblja u kibucu; Kasnije je potvrđeno da je ona pronađena mrtva.
Eshel, njen muž, sakrio se i preživio. Ali Eshel je vidio kako njegovu kćerku Karmel (39), sina Alona (37), snahu Jarden (35) i njihovu trogodišnju kćerku Gefen izvode iz kuća naoružani ljudi. Alon i Gefen su kasnije pobjegli iskočivši iz automobila koji ih je odveo u Gazu. Jarden i Karmel su, prema pretpostavkama izraelske vlade, među taocima u Gazi.
Tri kuće niže od porodice Gat, u broju 510, bile su roditelji Juvala, još jednog člana bezbjednosnog tima koji se borio pored Dora. Pošto su njih dvojica zauzeli položaj u blizini, kuća Juvalovih roditelja je napadnuta. Dor je opisao šta se dogodilo: „Bilo ih je na desetine, a samo nas dvojica. Ako odemo tamo, ubiće nas.”
Još jedan član obezbjeđenja kibuca, Jair Avital, bio je u blizini. On rekao da je čuo „veoma glasne vriske starijih žena”. Prepoznao je glas Juvalove majke, Mati Vajs, i pokušao da dođe do nje. Ali dok je Avital prešao put, bio je pogođen granatom. Odšepao je nazad, krvareći, do klinike. Juval se ubrzo javio roditeljima, rekao je Dor. „I on je čuo kako ih ubijaju, a ne može da ih spasi.”
Na snimku razgovora koji je napravio Juval, čuje se njegova majka kako priča da su naoružani ljudi upali u njihovu kuću i pucali kroz vrata sigurne sobe, a njegov otac Amir je pogođen.
Mati: Tata gubi krv. Molim te, umrijećemo.
Juval: Pokušavam da vam pošaljem vojsku.
Mati: Gađaju nas granatama.
Juval: Znam, čujem eksplozije. Rekao sam osobi iz vojske. Rekao sam im da moraju hitno da dođu. Mi ne možemo da se približimo.
Mati: Umrijećemo. Nikad nisam mislila da ćemo umrijeti ovdje.
Juval: Volim te, budi jaka.
Mati: Zašto vojska ne dolazi?
Tijela Mati i Amira kasnije pronašao vojnik na obodu kibuca u blizini puta koji vodi u Gazu. Njihova ruke su, rekao je vojnik, bile vezane plastičnim lisicama.
Rat u sigurnim sobama
Sigurne sobe u domovima kibuca, kao i u drugim zajednicama napadnuti 7. oktobra, izgrađeni su da zaštite stanovnike od rakete iz Gaze – ne od kopnenog napada desetina teško naoružanih ekstremista. Učvršćene armiranim betonom i prozorima otpornim na eksploziju, ove sobe se često udvostručuju kao dječije spavaće sobe. Postali su svetilište za mnoge stanovnike tog dana.
Ali nisu bile bezbjedne jer su dizajnirane kao skloništa od raketa, malo koja je imala brave iznutra. Većina stanovnika koji su preživeli učinili su to tako što su uhvatili kvake na vratima tako da teško naoružani ljudi nisu mogli da uđu. U vinogradu, jednom od najnovijih kvartova u kibucu, jedan stanovnik je opisao da se tamo odvijao „rat u sigurnim sobama”.
Sivo-bijele kuće u vinogradu imaju dva nivoa - velika prizemlja i potkrovlje ispod kosih krovova od smeđecrvenih crijepa. Uredne betonske staze i zeleni travnjaci razdvaju kuće. Smješten na spoljnom zapadnom obodu Berija, Vinograd je bio jedan od najteže pogođenih dijelova kibuca. Bilo je to poslije 10 časova, više od tri sata otkako je napad počeo. Stanovnici su se oslanjali na WhatsApp grupe, tako su želeli da ostanu u kontaku, a njihove poruke su postajale sve mahnitiji vapaji za pomoć.
U 10.08, Ohad Ben Ami poslao je poruku svojoj kćerki: „Vratili su se, tu su”, napisao je, misleći na uljeze koji su sada u njegovoj kući. Takođet je poslao poruku WhatsApp grupi komšiluka: „To je to. Uhvatili su nas u sigurnoj sobi. Sve vas volim. Šema Izrael”, napisao je misleći na centralnu jevrejsku molitvu koja se čita svakodnevno i tradicionalne su posljednje riječi čovjeka. Šest kuća dalje, militanti su udarali po vratima sigurne sobe na broju 614. Unutra su bile Avida i Dana Bačar, njihova kćerka Hadar (13) i sin Karmel (15). Avida je koristio svu svoju snagu da drži zatvorenim.
Iznenadni rafal izbušio je niz rupa u čelična vrata. Karmel je pogođen, ruka mu je teško povrijeđena. Krv lipti. Još jedan rafal došao je kroz dno vrata, kidajući Avidine noge. Porodica je pokušala da zaustavi Karmelovo krvarenje. Pošto nisu mogli da uđu u sigurnu sobu, pripadnici Hamasa su promijenili taktiku: počeli su da pale kuću. Dok je dim ulazio u sigurnu sobu, Hadar je koristila telefone svojih roditelja da pošalje poruku zajednici na grupu: „Nekoliko ranjenih: dođite brzo! Sada! Molimo vas!”.
Eksplozija je potresla sklonište, otvorivši pukotinu na prozoru. Tri granate su pale kroz pukotinu. Sofa je štitila porodicu od većeg dijela eksplozije koja je uslijedila, ali kćerku Hadar su u nogu pogodili neki šrafovi. Izvukla ih je. Nekoliko trenutaka kasnije čula su se dva hica iz puške, ponovo kroz pukotina na prozoru. Dana, majka, pala je na pod. „U redu je, mamu ne boli”, rekao je Avida svojoj djeci dok su ležala na podu pored njihove mrtve majke. Hadar je tada primijetila da njen brat Karmel izgleda slabo. „Tata, Karmel umire”, rekla je.
Avida će kasnije otkriti zahtjev svog sina na samrti: „Ja samo želim jednu stvar. Zakopaj me sa mojom daskom za surfovanje.”
Ta želja bi se ispunila kada je Avida, čija je noga morala da bude amputirana, sahranio suprugu i sina u drugom kibucu kod Tel Aviva.
U susjedstvu, u kući 613, Doron Segev i njegov 17-godišnji sin Majan također su bili uključeni u borbu na život i smrt, držeći vrate sigurnosne sobe ispred naoružanih napadača. Onda osjetili su vrelinu. Vrata su bila u plamenu. Soba je počela da se puni dimom. Morali su da izaberu: da otvore prozor i puste naoružane ljudi ili da pokušaju da izdrže dim. Majan nije mogao da diše.
„Ako izađete, ljudi će vas ubiti, ubiće nas”, rekao je Doron sinu. Ali na kraju je Majan otvorio prozor i iskočio. Doron, njegova žena Šeron i njihovo preostalo dvoje djece nisu otišli za njim. Kasnije će biti spašeni i ponovo ujedinjeni sa Majanom, koji se sakrio pod žbun pored kuće.
Oko 11:30, Ela Ben Ami, u svojoj sigurnoj sobi sa dečkom, na društvenim mrežama primijetila sliku koja ju je prestrašila. Bila je to slika njenog oca, Ohada - čovjeka koji je citirao Molitvu Izraela u njegovoj SMS poruci dok se Hamas približavao. Bio je živ, ali su ga vukli ulicom bosog i u crnom šortsu. Uspjela je da dođe do Kanala 12, vodećeg izraelske komercijalne TV stanica. „Izgubila sam kontakt sa svojom porodicom. Znam da je moj otac kidnapovan”, rekla je ona u programu. „Niko nam govori šta se dešava. Ne znam da li je moja majka živa.”
Nekoliko dana kasnije, fotografija Eline majke, Raz Ben Ami, koje su naoružani ljudi vodili kroz Beri, pojavila se na društvenim mrežama. Izraelska vlada smatra da su oba njena roditelja taoci u Gazi. Najmanje 16 od 21 zgrade u vinogradskom dijelu Kibuca je značajno oštećeno tokom napada i borbi koje su uslijedile, pokazuje analiza Reutersa. Prema riječima preživjelih, koji su pomogli Reutersu da rekonstruiše od kuće do kuće sudbinu svakog stanara vinograda, 24 osobe su poginule, osam je kidnapovano i dvoje je nestalo.
Gdje je vojska?
Tokom dana, razne WhatsApp grupe u kibucu bile su prepune poruka demoralisanih i zbunjenih stanovnika zbog odsustva vojske. „Idu od jedne kuće do druge. Gde je vojska”, napisala je jedna žena u 9:28 ujutro. U 10:49 druga žena je poslala poruku: „Gde je dođavola vojska?! Kako je moguće da zauzmu naš kibuc ovako.” A u 11:21 jedan stanovnik vinograda je napisao: „Gde je ta us..na vojska? Ovo je fijasko!!!!”
Tokom 13 sati, stanovnici Kerema poslali su najmanje 55 poruka na komšijskoj WhatsApp grupa da pitaju kada će vojska stići ili u kojima su molili da se pošalje vojska. U 12:22, šefice zdravstvene službe kibuca Raheli Benakot poslala je poruku: „Vojska se bori duž ulaznog puta u kibuc. Nadamo se da će uskoro uspjeti da uđu.”
Izraelske trupe su, međutim, stigle u malom broju. A njihov napredak u Beriju bio je spor. Prema Benakot, Hamas je napao vojne baze sjeverno i južno od kibuca i uspio je da zadrži vojnike koji bi inače pritekli u spas. I bilo je naoružanih ljudi na putevima koji vode do kibuca. Na pitnnje o odlaganju dolaska trupa u Beri, vojska je saopštila da će svi aspekti događaja bili istraženi u odgovarajuće vrijeme.
Sada je bilo rano popodne. Nekoliko članova tima obezbjeđenja su pravili štand na stomatološkoj klinici u centru kibuca. Trojica su ležala povrijeđena na podu od keramičkih pločica. Pomagali su im Amit Man, 22-godišnja bolničarka, Nirit Hunvald, 38-godišnja medicinska sestra, i Daniel Levi, 34-godišnji doktor.
Amit Man, koja se nadala da će postati doktorka, i Hunvald, koja je živjela u kibucu sa svojim partnerom i četvero djece, od ranog jutra su brinuli o ranjenim članovima tima. Levi je pojurio iz svoje kuće da pomogne. Nisu uspjeli da spasu Gila Bojuma, člana tima koji je bio upucan i prebijen. Napolju, još dva člana tima – Šahar Cemah i Ejtan Hadad - čuvali su kliniku. Postavili su zasjedu za napadače: Cemah na ulazu u kliniku i Hadad između njih dvoje kola preko puta. Obojica su bili naoružani puškama M16.
Dok su napadači Hamasa prolazili – pješke, biciklima i automobilima – Cemah i Hadad su ih poubijali, rekla su trojica stanara. Tijela naoružanih napadača počela su da se gomilaju na stazi ispred klinike. Joel, član bezbjednosnog tima koji je imao rupu u leđima i stomaku od granate, također je bio u klinici. On je bio dobio injekciju koja mu je omogućila da se kreće i bio je odlučan da se vrati svojoj porodici. Zbog rana nesposobnim da se bori, kasnije se prisjećao.
Dok je išao kući, naletio je na grupu izraelskih specijalaca unutar kibuca. Ali oni su odlazili, noseći ranjenika koji je obilato krvario, rekao je. Joel je pokazao na kliniku. „Imamo još ranjenih tamo”, prisjeća se on kako je rekao: „Možda možete da ih izvučete.” Vojnici su rekli da su previše iscrpljeni da bi pomogli. Joel je rekao jedan oficir mu je rekao da treba mnogo ranjenih vojnika da evakuiše. Obećao je da će se vratiti sa više vojnika. Joel je kazao je da je rekao vojnicima da moraju da ostanu. „Vi ste ovdje, treba nam oružje”, tražio im je. Ali vojnici su otišli, rekao je.
Kraunikov ključ od oružarnice nikada nije pronađen. Zamjenik Raheli Benakot, Ilan Vajs, koji je imao rezervni ključ, krenuo je iz svog doma u vinogradskom dijelu rano tog jutra da bi pomogao timu za obezbjeđenje. Ali on to nikada nije uspio i vodi se kao nestao.
Troje preživjelih u napadu na Beri sa vojnim iskustvo navode da su izraelske snage ušle u borbu sa Hamasom, ali da su djelovale dezorganizovano. Činilo se da niko nije glavnkomandujući trupa, a napore da se eliminišu borci Hamasa nisu djelovali sistematično, rekli su. Kada je Joel došao kući, pronašao je svoju porodicu u sigurnoj soba u njihovom stanu na vrhu dvospratnog bloka. Naoružan pištoljem i 12 metaka, odlučio je da ostane napolju na terasi da čuva stražu. Sa svog mjesta, rekao je, „nastavio je da viđa teroriste” dok su vojnici dolazili i odlazili. Izraelske trupe su izgledale neefikasno. „Niko nije imao kontrolu. Bio je to veliki, veliki, veliki haos.”
Uprkos prisustvu izraelskih vojnika u kibucu pored tokom ranog popodneva, Hamasovi napadači su još uvijek ubijali stanovnike u njihovim domovima. Nešto prije 14 časova u kibuc je stigla još jedna jedinica vojske i upućen je na kliniku. Ali oni su bili spori da stignu tamo. Dvoji članova bezbjednosnog tima kibuca koji su postavili zasjedu, Cemahu i Hadadu je ponestalo municije i povukli su se ispred klinike. Granate su uništile unutrašnjost zgrade.
Jair, povrijeđeni član tima koji je pokušao da spasi Juvalovu majku, ležao je na podu. Rekao je da je čuo da Cemah predlaže Amit, mladoj bolničarki, koja je bila u svojoj medicinskoj uniformi, da ona pokuša da se preda. „Izađi, molim te. Možda će te poštedjeti. Mnogo si mlada”, rekao je Cemah.
U 14:02 Amit je poslala poruku svojoj porodici: „Molim vas, budite jaki ako mi se nešto desi.” U 2:05, Amit je poslala glasovnu poruku na porodičnoj grupi. Može se čuti kako moli, usred glasne pucnjave: „Molim vas, molim vas, molim vas, učinite to da prestane. Ovdje su.”
Jair ju je čuo kako izlazi iz klinike. Zatim je uslijedio pucanj. U 2:14, sestra od Amit, Haviva Izikson, pozvala je njen broj, očajnički želeći da sazna šta se dešava. To je bilo vrlo kratak razgovor, koji je Haviva ispričala.
Amit: Oni su ovdje. Upucali su me u noge. Na meni su.
Haviva: Kako to misliš?
Veza je zatim prekinuta. Haviva se više nije čula sa svojom sestrom. Tijelo Amit je pronađeno u ponedjeljak, 9. oktobra, dva dana nakon početka napada, sa dubokom ranom na čelu. Njena lijeva noga je bila podvezana, kako bi se zaustavilo krvaranje, pokazuju fotografije do kojih je došao Reuters.
Jair, ranjeni član bezbjednosnog tima, i Hadad, njegov drug koji je stražario napolju, povukao se dublje u unutrašnjost klinike, u kantinu. Iza njih, Jair je čuo Cemaha kako viče: „Molim te, ja nisam tvoj neprijatelj”. Potom je čuo više pucnjeva i eksploziju granate. Više nije čuo Cemahov glas.
Jair je pokušao da se izvuče kroz prozor. Dok se vukao po podu, osjetio je pištolj na čelu. Rekao je da je čuo smijeh i nekoga kako viče, „samo za zabavu” na hebrejskom. On gurnuo pištolj u stranu. Iza sebe, rekao je, čuo je Eitan kako psuje. U tom haosu, Jair se našao na podu, okružen krvlju, povraćkom, šutom i razbijenim staklom. Naoružani napadači mislili su da je mrtav.
Eitan je ubijen i ležao je u gomili na podu, rekao je Jair. Doktor Danijel Levi, također je ubijen. Nirit, medicinska sestra, još je bila živa. Ležala je u fetalnom položaju na podu kupatila klinike. Poslala je poruku porodici da se oprosti. Mogla je čuti naoružane ljudi koji su se kretali u hodniku i pucali, kasnije se prisjećala. Jedan je stajao pored vrata kupatila, ali ih nije otvorio.
Nirit je ležala tamo dva sata kada je čula vojnike koji govore hebrejski. Bilo je oko 16 časova. „Ja sam civil”, vikala je. Htjela je da ode i provjeri Amit, bolničarku. Vojnici su joj rekli da nema vremena i izvukli nju i Jaira kroz prozor. Borbe su još uvijek bjesnile u kibucu, skoro 10 sati nakon što je počelo.
Misija spašavanja
Bilo je oko 16 časova. kada je Menahem Klemenson dobio četiri riječi u poruci od njegovog brata Elhanana: „Pakujem se, idem dole jug”, pisalo je. Malo kasnije, braća su bila u svom malom terencu, naoružana puškama M16 i obučeni u pancire, izašavši iz Otnijela na Zapadnoj obali – oblast koju Menahem i neki Izraelci nazivaju biblijskim imenom Judeja i Samarija.
Bilo je 18:15. kada su braća stigla do glavne kapije Berija. Neki stanovnici koji su preživjeli pokolj su bili okupljeni tamo. Pokazali su braći na Google mapama kako doći do njihovih domova i članova porodice koji su zarobljeni tamo. Tako je počela ono što se pretvorilo u 16-časovnu improvizovanu spasilačku misiju Klemensonovih. Pridružiće im se nekoliko sati kasnije 23-godišnji nećak Itiel Zohar, koji je takođe došao u pomoć.
„Pakao” je riječ koju Menahem koristi da opiše ono što naišli po ulasu u Beri. Unutra je tamu sekla svjetlost metaka koji su fijukali na sve strane, kao i eksplozije ručnih bombi. Pucketala je vatra koja je gutala zapaljene kuće. Poprijeko su bili razbacani automobili izrešetani mecima. Dok su se Klemensonovi i njihov nećak vozili okolo i izvlačili porodice, stanovnici kibuca su iskočili iz svojih skrovišta. A čovjek sa ruskim akcentom iskočio je iz žbunja u donjem vešu, rekao je Menahem. Krio se od napada. Rekao je da je njegova porodica mrtva. „Nema ih više”, prisjetio se Menahem kako je čovjek vikao više puta.
Dok su vraćali članove kibuca na sigurno, kod glavne kapije, okupljeni stanovnici dali su Klemensonovima još adresa članova porodice koje treba spasiti. Sigurne sobe su bile smrdljive, rekao je Menahem. „Ljudi su urinirali. Bebama su promijenjene pelene.” Kako je noć odmicala, Menahemu je postao jasan užas napada. Kada su on i njegov brat stali da pomjere sa puta tijelo mlade djevojke koje je blokirala put, „ispao joj je mozak”.
Menahemove oči su se napunile suzama dok se kasnije prisjećao te scene. „Ja sam učitelj po profesiji”, rekao je. „Nije trebalo ovo da radim. Ja sam otac.” U slučaju djevojke, kao i sa tijelima drugih stanovnika kibuca koje su pronašli, nisu znali njihov identitet, niti je Reuters mogao da utvrdi. Mnogi ljudi su izgorjeli u svojim domovima, rekao je on. „Neki ljudi su bili živi skuhani u svojim sigurnim sobama zbog vrućine. Vidjeli smo to.”
Zavirivši u jednu kuću, Menahem je rekao svom bratu i nećaku da je prazna. Ali Itiel ga je ispravio: „Postoji neko”. Unutra su bili ugljenisani ostaci nekoga za koga su procijenili da je mlada osoba, spaljena do neprepoznatljivosti. „Tijelo je bilo ugljenisano”, rekao je Itiel, a obe podlaktice su nedostajale.
Devetero radnika hitnih službi i vojnika koje je Reuters intervjuisao, od kojih su neki učestvovali u borbama u kibucu, opisali su slične stravične scene. Dva vojnika su, na primjer, rekla da su vidjela tijela nekoliko ljudi kojima su stavljene lisice i upucane su u glavu. Obojica su govorila pod uslovom anonimnosti, jedan zato što nije bio ovlašten da govori za medije, a drugi zato što je nije ovlašten da kaže ime.
Komandant civilne grupe ZAKA za traganje i spasavanje Icik Itah rekao je da je vidio tijelo ubijene žene kojok su pantalone stajale oko članaka. Jedan od dvojice vojnika je također opisao da je video leš žene na drugoj lokaciji, slično razodjenut. Itah je rekao da je stigao u Beri oko podneva 9. oktobra, na dan kada su borbe završene.
U spavaćoj sobi jedne kuće, rekao je, on je vidio dvoje djece čije su lobanje bile smrskane i na tijelu imale rane od noža. Njihovi roditelji su ležali mrtvi u blizini, rekao je, sa sličnim ranama. „Pas je bio živ”, rekao je Itah. „Sjedio je tamo na krevetu pored djece i nije htio da se pomjeri.”
Reuters nije mogao nezavisno da provjeri tačno vrijeme i lokacije dejstava koje su vojnici opisali. Njihovi iskazi su u skladu sa predstavljenim dokazima na medijskim brifinzima vojnih zvaničnika, uz vizuelnu podršku materijala, egzekucija ili sakaćenja tijela u napadima 7. oktobra. Hamas je negirao optužbe za zlostavljanje tokom napada.
Kroz noć, braća Klemenson i njihov nećak naletio je na grupe vojnika koji su se borili protiv Hamasa i izvlačili stanovnike. „Ko ste vi”, vojnici bi ih pitali. „Mi smo sa 60. Mi smo 50”, govorio je Menahem vojnicima. Brojevi jedinica su izmišljeni, ali u haosu, to lukavstvo je upalilo dok su ih uznemireni vojnici ostavljali u njihovim slobodnim spasilačkim misijama.
Bili su suočeni sa strašnim izborima. Porodica koja se dočepala telefona zvali su broj braće da kažu da su zarobljeni na drugi sprat zgrade u plamenu. „To bi bilo samoubistvo da pokušam da ih izvučem”, rekao je Menahem. Umjesto toga, otišli su u porodicu za koju su smatrali da ima bolje šanse za spašavanje. Menahem je rekao da je rekao porodici koja ga je zvala da će se kasnije vratiti. Nikada nisu. On ne zna da li je ta porodica preživjela.
Prilikom svakog upada u kibuc, braća su pokušavala da naguraju što više ljudi u džip sa četiri sjedišta. Preživjeli su bili nagomilani „u slojevima”, objašnjava Menahem – odrasli su bili na dnu, pa djeca, pa bebe. U jednom trenutku, kada je džip već bio dobrano popunjen, pojavio se par i zatražio da uđe. Insistirali su da uzmu svog psa. Nije bilo mjesta, a ni vremena za gubljenje. „Ili ostavite psa ili ću ga ubiti”, prisjeća se Menahem riječi njegovog brat Elhanan. Ostavili su psa za sobom. Kasnije je Menahem čuo da jeste preživio.
„Idemo opet”
Bila je nedjelja ujutro, više od 24 sata nakon što je napad počeo. Menahem je bio iscrpljen. Da bi ostao budan, pronašao je instant kafu u stražarskoj kućici na ulazu u kibuc, pomiješao sa hladnom vodom i popio to. U vinogradskom naselju, Menahem je rekao Elhananu da će im ovo biti posljednje putovanje. Sjeća se da ga je brat zadirkivao. „Uvijek to kažeš”, rekao je Elhanan. „Onda idemo ponovo.”
Bilo je oko 10:15. Nebo je bilo vedro i sada je sijalo sunce. Elhanan je na trenutak ušao u kuću broj 611. Zaslijepljen dok su mu se oči prilagođavale mračnijoj unutrašnjosti, nije vidio naoružanog čovjeka. Začuo se oštar rafal i Elhanan je pao.
Menahem je, pogođen sa dva metka u desnu ruku, zgrabio brata za njegov zaštitni prsluk i odvukao ga prema ulaznim vratima. Nećak Itiel je skočio unutra i počeo da puca, obezbjeđujući izlaz. Elhananova grudi su se i dalje polako podizale i spuštale, prisjetio se Menahem. Pogledao je brata u oči i pokušao da mu se obrati posljednji put.
Elhanan je bio mrtav.
Tek sljedećeg dana, u ponedjeljak, IDF je proglasio da je napad Hamasa gotov. U narednim danima, neki preživjeli rekli da se osjećaju nesposobnim da se prisjete patnje kada je Hamas krenuo u napad na civile. Upitan o televizijskim slikama djece iz Gaze pogođene izraelskim vojnim napadima, predsjednik kibuca Solvi, nekoliko dana poslije napada rekao je da ga te scene nisu zaboljele. On je dodao da su ljudi tamo „glasali za Hamas”.
Neki su zauzeli drugačiji stav. Ela Ben Ami, čiji su roditelji bili kidnapovani, rekla je da su stanovnici Gaze siromašni ljudi, koje Hamas ugnjetava i da, „kao i mi - većina njih nije loša”. Drugi su svoj gnjev usmjerili na izraelske vođe. Političari i vojska prekršili su osnovno obećanje stanovnicima Berija, rekao je sekretar kibuca Pauker. „Imamo ono što možete nazvati duhovnim dogovorom, zavjetom”, rekao je Pauker. „Živimo blizu granice, a vojska brine o nama.”
