Alastair Reed, direktor Međunarodnog centra za borbu protiv terorizma (International Centre for Counter-Terrorism, ICCT) sa sjedištem u Den Haagu, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa je naglasio da se cjelokupno društvo, a ne samo policija i zatvorske službe, mora baviti svim ekstremizmima u isto vrijeme, budući da jedna radikalizacija najčešće dovede do druge.
Reed smatra da svako društvo koje se suočava s povratkom boraca sa stranih ratišta, kao što su bivši militanti tzv. Islamske države Iraka i Levanta (IDIL), mora pronaći način kako pomoći tim ljudima. Istaknuo je da se moraju prvo napraviti sigurnosne procjene svakog pojedinca, potom procesuirati one koje treba procesuirati te rehabilitirati one za koje je to moguće, pružiti im psihološku pomoć i ponovno ih uključiti u društvo, posebno žene i djecu koja su odvedeni, a danas ih je veliki broj praktično zatočen u kampovima u Siriji i Iraku.
RSE: Kako vlade, sigurnosne agencije, zatvorske službe, nevladine organizacije i svi oni koji se bave problemom radikalizacije i nasilnog ekstremizma mogu iskoristiti bivše militante i povratnike sa stranih ratišta?
Reed: "Džihadistički veterani" imaju zaista mnogo kredibiliteta jer su bili tamo. Kad govorimo o komunikaciji i porukama koje šaljemo mislim da je važno da vjerujemo osobi koja šalje neku poruku. Ti veterani su osobe kojima se na neki način vjeruje, oni se ili angažiraju ili mogu angažirati u procesu deradikalizacije. Oni mogu govoriti o svojim iskustvima i to iz prve ruke. Mislim da je važno uključiti ih u takve projekte.
Međutim, također moramo imati na umu da neki od tih veterana, kad se vrate, ne žele o tome govoriti, ne žele biti dio takvih projekata, ne žele izlaziti u javnost, samo se žele vratiti u normalan život. I to moramo poštivati.
RSE: Kako pristupiti povratnicima sa stranih ratišta? Trebaju li se koristiti represivnije mjere poput strožih zatvorskih kazni ili kroz blaže reintegracijske programe?
Reed: Najvažnije je prvo uraditi detaljnu procjenu rizika. Nijedan bivši strani borac nije isti. Imamo ljude koji su otišli tamo, bili uključeni u nasilje, koji su počinili strašne zločine i koji i dalje imaju ekstremističke poglede. Ti se ljudi procesuiraju i smještaju iza rešetaka. Imamo, također, ljude koji su otišli tamo, možda su počinili neka djela, ali su se u potpunosti razočarali. Prema njima se treba potpuno drukčije postupati.
Potreban je pojedinačni pristup, procjena rizika za svakog pojedinca i onda se trebaju koristiti odgovarajuće mjere prema njima. Neke ljude treba procesuirati, a nekim ljudima je potrebno pomoći. Oni su se vratili u svoje zemlje možda s velikim traumama i potrebna im je psihološka pomoć.
RSE: Vidite li neki uspješan reintegracijski program koji se provodi u nekoj od europskih zemalja?
Reed: Imamo mnogo takvih programa diljem Europe. Jako teško je kazati koji je uspješan jer je općenito teško ocijeniti ih, najprije zato što se oni provode tek odnedavno. Kako reći da je se netko uspio u potpunosti ponovno uspješno reintegrirati u društvo? Vidjeli smo da je u Danskoj urađen donekle dobar posao i vidjeli smo do sad neke dobre programe u Europi koji su počeli davati određene rezultate. Ono što prvo trebamo učiniti je nadgledati te procese.
Želim istaknuti da ne znamo što je taj "srebrni metak". Moramo pokušati s različitim pristupima koji daju vidljive rezultate i pratiti što se uspjelo time promijeniti.
RSE: Brojni strani borci odveli su sa sobom obitelji. Muževi su poginuli, a iza njih su ostale supruge i djeca od kojih neke danas žive praktično zarobljeni u kampovima i ne mogu se vratiti u svoje zemlje, a drugi se ne žele vratiti zbog potencijalne marginalizacije u društvima. Vlade, čini se, ne znaju što raditi s tim porodicama. Kako njima pristupiti tim ženama, posebno djeci?
Reed: To je zaista veliki problem i sve zemlje trebale bi zajedno na tome raditi. Nije to samo pitanje žena i djece. Neke zemlje zauzele su stav da su "ti ljudi otišli u Siriji ili Irak i oni nisu više naš problem" i ne žele ih primiti natrag.
Međutim, tad riskiramo da će se ljudi koji su zaglavili tamo još više radikalizirati te i dalje predstavljati problem. Moramo raditi zajedno i pronaći način kako pomoći tim ljudima, procesuirati one koje treba procesuirati i rehabilitirati one za koje je to moguće i ponovno ih uključiti u društvo.
RSE: Kako se boriti protiv ekstremističke propagande, primjerice one koju šire militanti IDIL-a, a da vas istovremeno ne proglase islamofobom?
Reed: Najvažnije je da pojasnimo da to nije borba protiv islama već ekstremističkih pogleda i pogrešnih interpretacija. Oni se nazivaju muslimanima, ali ustvari velika većina muslimana njih ne smatra muslimanima. Kad se suprotstavljamo ekstremističkoj propagandi također nema "srebrnog metka". Moramo multiplicirati napore.
Prije svega, moramo spriječiti širenje takve propagande, prekidati njihove komunikacijske kanale i uklanjati takve sadržaje s interneta. Ukoliko netko pretražuje na Googleu takve sadržaje, moramo osigurati da ih preusmjeravamo na pozitivnije sadržaje. Također, ne koristimo samo jednu vrstu poruka već više različitih kojima ciljamo različitu publiku, jer imamo ljude koji su okorjeli radikali, ali i one koji se premišljaju, posebno kad govorimo o odlasku na ratišta.
Reed: Kako "dizajnirati" takve poruke?
Reed: Jednostavan odgovor bi bio da ne trebamo dizajnirati jednu poruku već više njih. Takvu grešku mogli smo vidjeti u brojnim programima i javnim kampanjama prije nekoliko godina kad su neki govorili: "Idemo poslati jasnu poruku o borbi protiv IDIL-a!". Ako pogledate IDIL-ovu propagandu, vidjet ćete da oni šalju različite poruke pa neke tjeraju potencijalne pristalice na razmišljanje, neke su jako jednostavne i ciljaju najniže ljudske osjećaje, neke pozivaju na obranu, neke na napad… Za suprotstavljanje takvim narativima potrebna nam je opsežnija komunikacijska kampanja.
RSE: Kakva bi mogla biti uloga vjerskih zajednica?
Reed: Mislim da je važno ojačati i uključiti cijelu društvenu zajednicu. Moramo dati zajednici znanja i vještine, osposobiti ih kako bi se mogle izboriti s ovim problemom.
RSE: Kriminalci, dakle i teroristi, koriste društvene mreže i mobilne aplikacije za širenje propagande. Kako zaštititi privatnost, a presjeći te terorističke kanale?
Reed: To je jako složeno pitanje. Mislim da je važno da policija u određenim okolnostima dobije pristup enkriptiranim porukama. Ne mislim da bi smjele imati stalni, otvoreni pristup svačijim razgovorima. Važno je da imate odgovarajuću pravnu regulativu i smjernice tako da samo u posebnim okolnostima imaju mogućnost pristupa nečijim razgovorima preko takvih aplikacija.
RSE: U Njemačkoj su održani protesti desničara nakon što su dva migranta iz Sirije i Iraka navodno ubila jednog Nijemca kubanskog porijekla i općenito jačanje stranaka (krajnje) desnice pa i neonacističkih pokreta u Evropi. Može li se Evropa izboriti protiv desničarskog ekstremizma?
Reed: Migracije su složeno pitanje obilježeno brojnim tragedijama i u posljednjih nekoliko godina vidimo kako se pitanje migracija i terorizma često isprepliće. Mnogi političari na desnom spektru vode kampanje protiv migranata, ali imamo i činjenicu da IDIL i druge terorističke organizacije ubacuju svoje ljude među migrante. Zbog toga moramo biti zaista oprezni i razdvojiti ova dva pitanja. Moramo se baviti svim ekstremizmima u isto vrijeme jer jedna radikalizacija najčešće dovede do druge vrste radikalizacije.
RSE: Gdje je granica između slobode govora i govora mržnje? Primjerice, nizozemski desničar Geert Wilders često se poziva na slobodu govora pa je tako nedavno raspisao, potom otkazao, konkurs za "najbolju karikaturu poslanika Muhammeda", a koji je izazvao bijes među muslimanima širom svijeta za koje je to jedna od najgorih uvreda islama.
Reed: To je jako tanka crta i moramo biti jako oprezni. Što se tiče te granice, mislim da nije važno što kažete, već zašto nešto kažete kao i trenutak u kojem to kažete.
Pitanje je je li vaš cilj vrijeđati ljude i izazivati nasilje ili samo koristite slobodu govora kako biste komentirali neku pojavu. Mislim, također, da moramo biti jako pažljivi i kad govorimo o cenzuri.
