Kada noć padne iznad sjeverne Gaze, veći dio gradskog pejzaža srušenih zgrada i nagomilanih olupina postaje mrkli mrak. Živeći u ruševinama svog doma, mladi sinovi Ravije Tambore se plaše mraka, pa ona uključuje baterijsku lampu i svjetlo na svom telefonu da ih utješi, sve dok baterije traju.
Raseljena tokom većeg dijela 16-mjesečnog rata, Tambora se vratila u svoju kuću. Ali to je još uvijek frustrirajuća ljuska života, kaže ona: Nema tekuće vode, struje, grijanja ili usluga, niti alata za čišćenje ruševina oko njih.
„Neki ljudi žele da se rat nikada nije završio, misleći da bi bilo bolje da su ubijeni“, rekla je Tambora. “Ne znam šta ćemo dugoročno raditi. Moj mozak je prestao da planira budućnost.”
Šestonedeljni prekid vatre ističe u subotu, a neizvjesno je šta će se dalje dogoditi.
Postoje napori da se produži smirenost dok se pregovara o sljedećoj fazi. Ako borbe ponovo izbiju, oni koji su se vratili na sjever mogli bi se ponovo naći usred toga.
Veliki posao obnove nema načina da počne
U prošlosedmičnom izvještaju Svjetske banke, UN-a i Evropske unije procijenjeno je da će obnova Gaze koštati oko 53 milijarde dolara nakon što su čitava susjedstva desetkovana izraelskim bombardiranjem i ofanzivama protiv militanata Hamasa. U ovom trenutku, gotovo da nema kapaciteta ili sredstava za početak značajne obnove.
Prioritet je učiniti Gazu odmah pogodnom za život. Ranije u februaru, Hamas je zaprijetio da će obustaviti oslobađanje talaca ukoliko se ne dozvoli ulazak u Gazu više šatora i privremenih skloništa. Zatim je to poništio i ubrzao oslobađanje talaca nakon što je Izrael pristao da pusti mobilne kućice i građevinsku opremu.
Humanitarne agencije su pojačale usluge, postavljajući besplatne kuhinje i stanice za isporuku vode, te dijeleći šatore i cerade stotinama hiljada ljudi širom Gaze, prema UN-u.
Predsjednik Donald Trump pojačao je pritisak pozivajući da se cijelo stanovništvo Gaze trajno ukloni kako bi SAD mogle preuzeti teritoriju i preurediti je za druge. Odbijajući prijedlog, Palestinci kažu da žele pomoć da se sami obnove.
Opština grada Gaze počela je da popravlja neke vodovode i čisti ruševine sa ulica, rekao je portparol Asem Alnabih. Ali nedostaje mu teška oprema. Samo nekoliko od 40 buldožera i pet kipera još uvijek radi, rekao je. Gaza je puna više od 50 miliona tona ruševina za koje bi bilo potrebno 100 kamiona koji rade punim kapacitetom tokom 15 godina da ih raščiste, procjenjuju UN.
Porodice se trude da prežive, dan za danom
Tamborina kuća u sjevernom gradu Beit Lahiya uništena je zračnim napadom početkom rata, pa su ona i njena porodica živjeli u obližnjoj indonežanskoj bolnici, gdje je radila kao medicinska sestra.
Nakon prekida vatre, vratili su se u jedinu sobu u njenoj kući koja je bila polu-sačuvana. Plafon je djelimično urušen, zidovi popucali; preživjeli frižider i sudoper su beskorisni bez vode ili struje. Slažu svoje čaršave i ćebad u kut.
Tambora je rekla da njen 12-godišnji sin dva puta dnevno vuče teške kontejnere s vodom iz distributivnih stanica. Takođe moraju pronaći drva za kuhanje. Priliv pomoći znači da ima hrane na pijacama i da su cijene pale, ali je i dalje skupa, rekla je.
Budući da je indonezijska bolnica previše oštećena da bi mogla funkcionirati, Tambora svaki dan hoda sat vremena na posao u bolnici Kamal Adwan. Ona puni svoje i muževljeve telefone pomoću bolničkog generatora.
Mnogi Tamborini rođaci vratili su se i nisu našli ništa od svojih domova, pa žive u šatorima na ili pored ruševina koje zimi raznose vjetrovi ili poplave tokom kiše, rekla je ona.
Asmaa Dwaima i njena porodica vratili su se u grad Gazu, ali su morali da iznajme stan jer je njihov dom u naselju Tel al-Hawa uništen. Tek nekoliko nedelja nakon povratka otišla je da posjeti njihovu četvorospratnicu, sada gomilu spljoštenih i spaljenih ruševina.
„Nisam mogao da dođem jer sam se plašila. U mislima sam imala sliku svoje kuće – njene ljepote i topline. ... Bojala sam se suočiti se s ovom istinom”, rekla je 25-godišnja zubarka. “Oni ne uništavaju samo kamen, oni uništavaju nas i naš identitet.”
Njena porodica je već jednom morala da obnovi kuću, kada je bila sravnjena sa zemljom u vazdušnim napadima tokom runde borbi između Izraela i Hamasa 2014. godine, rekla je ona. Za sada nemaju sredstava za obnovu.
“Moramo ukloniti ruševine jer želimo izvući odjeću i neke od naših stvari”, rekla je. „Treba nam teška oprema… Nema cigle ili drugog građevinskog alata i, ako je dostupan, izuzetno je skupo.”
Očaj raste
Tess Ingram, glasnogovornica UNICEF-a koja je posjetila sjevernu Gazu nakon prekida vatre, rekla je da porodice koje je upoznala "tuguju za životima koje su živjeli dok počinju da se obnavljaju".
Njihov očaj, rekla je, "postaje sve intenzivniji".
Huda Skaik, 20-godišnja studentica, dijeli sobu sa svoje troje braće i sestara i roditeljima u kući svoje bake i djeda u gradu Gaza. To je napredak u odnosu na život u šatorskim kampovima u centralnoj Gazi gdje su bili raseljeni veći dio rata, rekla je ona. Tamo su morali da žive među strancima, a šator im je odnijela kiša. Ovdje barem imaju zidove i sa porodicom su, rekla je.
Prije nego što je rat prekinut, Skaik je tek počela da studira englesku književnost na Islamskom univerzitetu u Gazi. Sada je upisana na online časove koje univerzitet organizuje. Ali internet je slab, a njena struja se oslanja na solarne panele koji ne rade uvijek.
„Najgore je što tek sada shvatamo da smo sve izgubili“, rekla je. “Uništenje je ogromno, ali pokušavam da ostanem pozitivna.”
