BiH: Dvostruki život policajca Čegara

Zoran Čegar sebe opisuje kao prezaposlenog žandara, ali tragovi njegovih postupaka svjedoče o mnogo osebujnijoj ličnosti. Osim što je poznat kao dugogodišnji načelnik Sektora uniformisane policije Federalne uprave policije (FUP), pokazao se i kao prekaljeni trgovac nekretninama.

Tokom službe prethodnih dvadesetak godina stekao je nekoliko kuća, apartmana i zemljišnih posjeda u Bosni i Hercegovini (BiH) i Hrvatskoj, a u njegovom posjedu su bili i: brojni automobili, brodice, motocikli i motorne sanke. Često je trgovao bez novca, razmjenjujući svoje i tuđe nekretnine i vozila. Njegovi partneri to žargonski nazivaju “trange-frange” poslovima.

Godinama je imovinu (pre)prodavao ili mijenjao, a danas je vlasnik: luksuzne vile i višespratne kuće u Sarajevu, apartmana na Bjelašnici i u Neumu te golemih zemljišnih posjeda sa nekoliko objekata na Nišićkoj visoravni. Dio nekretnina nije uknjižio jer su izgrađene bez građevinskih dozvola.

No, umjesto ustaljenih koraka ovaj policijski funkcioner nije zazirao od neuobičajenih i nelegalnih poteza pri kupoprodaji nekretnina.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da je neke nekretnine sticao koristeći se fiktivnim ugovorima i falsifikovanim dokumentima, a pojedini poslovni partneri tvrde da ih je prevario i ucijenio i traže sada pravdu na sudovima. Čegar je one koji nisu pristajali na takvo trgovanje tužio zbog prijetnji ili strašio policijskim istragama.

Optužnica za prevaru na Mljetu

Na Općinskom sudu u Dubrovniku u Hrvatskoj će koncem oktobra početi suđenje Zoranu Čegaru kojeg Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku optužuje za prevaru. Prema navodima Odvjetništva, za 20 hiljada eura je oštetio preduzeće za iznajmljivanje brodica i auta “Prožura” sa otoka Mljeta koje je u vlasništvu Darka Markovića.

Optužnica je podignuta još 2019, ali federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i v. d. direktora FUP-a Ensad Korman kažu da za to ne znaju iako ih je Čegar bio dužan obavijestiti.

“Mislim da je odmah morao biti i suspendovan sa pozicije”, kaže Čampara.

Prema navodima Odvjetništva, Čegar je sredinom 2017. godine zatražio od Markovića da mu “Prožura” proda automobil i plovilo. Rekao mu je da će platiti kada proda zemlju u BiH. Iako je znao da nije vlasnik, već samo posjednik, obećao je da će ga nagraditi ako se njegovo ime ne pojavi u ugovoru. Trgovanje je htio sakriti – objasnio je da je visoki policijski službenik i da ne želi da ga povezuju sa ovim poslom.

Marković mu je povjerovao i predao plovilo i automobil uz punomoć za raspolaganje. Umjesto da plati 20 hiljada eura, Čegar je tražio da kupi još jedno plovilo od 40.000 eura, nudeći zauzvrat udio u zemljištu u BiH, ali je Marković to odbio, tražeći novac za već isporučeno auto i plovilo.

Prema navodima Odvjetništva u Dubrovniku, Čegar je uzvratio krivičnom prijavom u BiH, tvrdeći da, zapravo, Marković njemu duguje 44 hiljade eura.

Novinari CIN-a su pronašli Markovića na Mljetu, ali on nije želio razgovarati o ovoj temi jer je svjedok u postupku.

Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, za prevaru u kojoj je pričinjena velika materijalna šteta poput ove za koju se tereti Čegar propisana je zatvorska kazna od jedne do osam godina.

Vikić protiv Čegara

Ovaj policijski funkcioner je počeo ostavljati tragove neobičnih poslovnih dogovora i trgovanja tuđom imovinom znatno prije događaja koji je opisan u dubrovačkoj optužnici.

Nekoliko godina nakon rata on i njegov nekadašnji prijatelj, bivši komandant Specijalne policije u FUP-u Dragan Vikić, kupili su zemlju i kasnije izgradili vikendice na Nišićima, šumovitoj visoravni na 40-ak kilometara od Sarajeva. Zemlja je bila jeftina pa su nastojali uvećati svoju imovinu.

Vikić je 2002. godine kupio 1,8 duluma zemljišta od Hamdije Smajića kojeg su vlasnici opunomoćili da trguje njihovom zemljom. Nekretninu je platio, ali kako nisu napravili ugovor, nije je ni preknjižio na sebe, navedeno je u sudskim dokumentima.

I Čegar je pregovarao sa Smajićem o kupovini 23 duluma zemlje. Nakon usmenog dogovora sačinio je ugovor u koji je uključio i parcelu koju je Smajić već prodao Vikiću. Potpisali su ugovor pa je zemljište ubrzo preknjižio na svoje ime.

Kada je shvatio da je izigran, Vikić je 2005. godine tužio Čegara za ometanje posjeda, ali ni nakon parničenja po sudovima nije mogao dokazati da je vlasnik zemlje. Iako je utvrđeno da ju je platio, Vikić nije imao ugovor kojim bi to potvrdio i samim tim nije mogao dokazati ni da mu je Čegar oteo zemljište.

Smajić je svjedočio da je doveden u zabludu i da je namjeravao zatražiti poništenje ugovora, ali je od toga odustao jer mu je Čegar obećao da će zauzvrat otkupiti još zemlje. To se nije desilo, a sporni komad je Čegar kasnije preprodao.

Dragan Vikić nije bio raspoložen za razgovor o ovom slučaju, tvrdeći da je to iza njega. “Rekao sam mu ja prije 20 godina: ‘Nažderi se te zemlje’ i gotovo, i završeno”, rekao je za CIN.

Prijateljstvo za pola miliona maraka

Petnaestak godina kasnije, 2018. raskinuto je još jedno prijateljstvo zbog svađa u vezi sa nekretninama i međusobnih tužbi za prevaru i prijetnje. Čegar je opet pozvan pred sud – ovaj put zbog dokumenata na osnovu kojih se uknjižio kao vlasnik. Njegov porodični prijatelj sarajevski stomatolog Zlatan Radovanović i partner u trgovanju automobilima Kenan Krasnić Klanfa su prodavali vilu i zemljište na Baricama iznad Sarajeva.

Radovanović je bio vlasnik zemlje na kojoj je, uz njegovu saglasnost, Krasnić gradio kuću. Objekat je bio na korak do završetka kada je Krasnić sa Čegarom dogovorio kupoprodaju za pola miliona maraka. Čegar je rekao da nema novca i da bi ih mogao isplatiti u imovini. Na suđenju je tvrdio da je dao što mu je traženo.

“Ja sam imao tamo ispred njegove kuće na Obhodži na Darivi (dio Sarajeva, op. a.), imao sam 15 duluma zemlje. Tražio mi je to i dobio je, naravno. Tražio mi je poslovni prostor na Vlašiću, 110 kvadrata, dobio je to. Dobio je Mercedesa G klasu, dobio je Mercedesa E klasu i dobio je čamac sa prikolicom”, izjavio je Čegar, tvrdeći da je Krasnić naknadno od njega tražio i više – “Toyotu što ja imam i neke motorne sanke”.

Dogovor je pao, ali su vrlo brzo otkriveni problemi.

Naime, poslovni prostor na Vlašiću i zemljište u Sarajevu koje je Čegar ponudio u zamjenu uopće nisu bili uknjiženi na njega.

“Meni je Zoran Čegar dao pet nekretnina koje nijedna nema papire, koje nikada nisam preveo. Jedino šta sam preveo od Zorana Čegara to je Mercedes G klase”, rekao je Krasnić na sudu i objasnio da je vozilo vrijedno 90.000 maraka. Radovanović je tvrdio da nije prihvatio ništa u zamjenu.

Punomoć, pa upomoć

Dok je pokušavao podmiriti račun bez novca u ovom skupom trgovanju, Čegar je dobio ključeve vile i odmah prionuo na uređenje unutrašnjosti. Radovanović tvrdi da mu je sredinom januara 2018. dao punomoć za prenos priključka za električnu energiju, ali se ispostavilo da dokument krije važniju stvar.

Naime, notar Dževad Pazalja je ovjerio tekst koji je počinjao davanjem saglasnosti Čegaru za legalizaciju objekta i uspostavu komunalne infrastrukture, a nastavljao se davanjem ovlaštenja za prodaju nekretnina i prenos prava iz punomoći na treću osobu.

Sarajevski notar Bojan Marković kaže da ovo nije uobičajeno.

“Logično je da je ono što je predmet pravnog posla da bude u samom početku punomoći, pa kažete da ovlašćujete da izvrši prodaju nekretnine pa s tim u vezi potpiše ugovor o prodaji i sve ostalo. Priključak na komunalnu infrastrukturu – to je nešto u toj punomoći što je sporedno.”

Radovanović tvrdi da punomoć nije pročitao prije potpisivanja, vjerujući da se odnosila samo na priključak struje.

Dvadeset dana kasnije Čegar se vratio kod notara i prebacio punomoć na prijateljicu Selmu Filipović, profesoricu na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Istog dana profesorica Filipović je u Radovanovićevo ime prodala Čegaru nekretninu za 50 hiljada KM. Na temelju ovog ugovora on je uknjižio posjed na svoje ime.

Kada je Radovanović saznao za to, podstaknuo je suprugu Dijanu da pokrene sudski spor za poništenje punomoći i ugovora, s obzirom da je imovina bila zajednička bračna stečevina i da je prodana bez njenog znanja.

Pazalja je u međuvremenu izgubio dozvolu da radi kao notar zbog propusta u službi. Ni on ni Filipović nisu željeli razgovarati sa novinarima CIN-a, ali je ona potvrdila da stoji iza izjave koju je dala na sudu – da se sa Čegarom “slučajno našla kod notara” gdje je dobila punomoć i potpisala ugovor. Tvrdila je da je sve obavljeno nabrzinu, da ne poznaje Radovanoviće i da nije uzela novac.

Čegar na sudu nije htio odgovoriti u kojem pravnom svojstvu je angažovao Filipović.

“Nisam ja pravnik, bolan, ja sam drot, žandar, bolan”, rekao je Čegar tada i dodao kako nije ni čitao dokumente koje je potpisivao. “Ja ne čitam, ja samo potpisujem.”

Presuda u ovom postupku se očekuje do kraja godine.

Novinari CIN-a su u kratkom telefonskom razgovoru zamolili Čegara za intervju, ali je on odbio razgovor uz prijetnje i psovke. Aludirajući na svoj položaj, rekao je da su ga o novinarskim kretanjima i radu “obavještavali razni ljudi”: “Ja sve znam, ne radim ja u trafici.”

Razgovor je završio riječima: “Nemoj da vam padne na pamet još jednom da me pozovete da vam ne bih došao tamo odakle me zovete.”

Skupo plaćen prostor na Vlašiću

Slično drugim trgovanjima Čegar je ostavio komplikovan trag zamršenih dogovora o razmjeni materijalnih dobara i na Vlašiću. Poslovni prostor koji je ponudio kao zamjenu prilikom kupovine na Baricama nalazi se u zgradi u planinskom centru Babanovac. Policijski funkcioner ga je stekao 2015. godine, uloživši u izgradnju, navodno, materijal vrijedan 180.000 KM. Ugovor o udruživanju sredstava radi gradnje zaključio je sa investitorom Nerminom Šabanijom iz Sarajeva, ali prostor nije uknjižio kao svoje vlasništvo.

Šabanija je novinarima CIN-a rekao da je sa Čegarom, zapravo, sklopio fiktivni ugovor te da je i sam tek formalno vlasnik nekretnine. Novinarima je obećavao da će ovaj poslovni odnos objasniti u kasnijem razgovoru, ali više nije odgovarao na pozive.

Nekoliko godina kasnije ovaj prostor kupuje Omer Haračić iz Kaknja koji kaže da je Čegarov prijatelj i da su ranije trgovali automobilima.

Nije mu smetalo što nekretnina nije uknjižena na Čegara, ali jeste cijena koju je platio. Ovaj trgovac tvrdi da je isplatio 120.000 KM u dobroj vjeri da će nekretnina biti prevedena na njega, ali je Čegar tražio još – zahtijevao je da otplati dug njihovog zajedničkog prijatelja.

Kako bi izmirio dug s kojim, kaže, nije imao nikakve veze, Haračić je Čegaru uz već isplaćeni novac dao: motorne sanke, dva automobila i čamac pa procjenjuje da ga je nekretnina na Vlašiću na koncu koštala 230.000 KM. Za CIN tvrdi da je bio ucijenjen.

“Rekao sam bolje ranjen, nego mrtav. Kad krenete jednom, više nema nazad (…). To nijednom normalnom čovjeku ne može da uđe u glavu, a sve su to neka prebijanja – ja sam vama dao to, vi meni ovo… To su ‘trange-frange’”, objašnjava Haračić.

Čegarovi posjedi u Nišićima

Dok je vodio pravnu bitku sa Radovanovićima, Čegar je nastojao povećati imovinu na Nišićkoj visoravni. Ovaj put mu je za oko zapao jedan od najatraktivnijih posjeda u ovom kraju – imanje nekada uspješne sarajevske firme “Volving” Mehmedalije Žmirića.

Žmirić je na imanju sagradio dvije kuće i ergelu, napravio umjetno jezero i planirao gradnju naselja sa vilama za ambasade. Međutim, moćni “Volving” se 2011. našao u ozbiljnim problemima.

Zbog neizmirenih dugova sud je blokirao imovinu firme na Nišićima. Žmirićevo carstvo se raspadalo, a Čegar je vidio šansu za jeftinu kupovinu. Vlasnik “Volvinga” tvrdi da je Čegar nastupio uz indirektne prijetnje.

“Bila je to oružana kupnja”, kaže Žmirić, prisjećajući se da ga je Čegar “upozorio” da bi mu neko nešto mogao staviti na imanje i da je čuo glasine da uzgaja marihuanu.

“Dok sam ja tu, ne sekiraj se. Ja sam četvrti čovjek u državi, ne brini”, prisjeća se Žmirić Čegarevih riječi.

Prvo su se dogovorili da Žmirić proda samo manju kuću za 150 hiljada maraka, ali je Čegar potom zatražio i veću, sa ergelom.

Iako su nekretnine, u koje je uložio građevinski materijal vrijedan 350 hiljada maraka, vrijedile mnogo više, Žmirić je nakon cjenkanja pristao na 250 hiljada KM za obje kuće jer mu je hitno trebao novac. Dogovorili su se, ali nisu potpisali ugovor. Žmirić sada tvrdi da mu je Čegar isplatio samo 50 hiljada.

Nakon propasti firme vlasnik “Volvinga” se sa porodicom preselio u Njemačku. Kaže da je njegova supruga jednom pokušala iz kuće na Nišićima iznijeti privatne stvari, uključujući tri vrijedne bunde i pečat firme, ali joj Čegar to nije dozvolio. Poručio joj je da tu nema ništa tražiti, da je kuća opljačkana i da je neko pokupio sve stvari.

“Onda smo mi rekli pa trebamo prijaviti policiji”, kaže Žmirić, na što mu je Čegar odgovorio da je to već učinio.

Nadležna Policijska uprava Ilijaš saopćila je CIN-u da im u proteklih pet godina niko nije prijavio provalu i krađu u kući Mehmedalije Žmirića i “Volvinga” na Nišićima.

Lažnim ugovorom do vrijednog imanja

Imanje sa dvije kuće i ergelom se proteže na tri parcele i 20-ak duluma. Prema zemljišnim knjigama, parcele su vlasništvo “Volvinga”, a objekti nisu uplanjeni.

Novinari su u sudskoj dokumentaciji pronašli da je Zoran Čegar u aprilu 2019. godine pokušao ovu zemlju uknjižiti na svoje ime, priloživši kupoprodajni ugovor koji je godinu ranije, navodno, potpisao sa Radojem Ćetkovićem, nekadašnjim vlasnikom zemlje. Na dokumentu je stajao potpis i pečat notarke Gorice Milenković iz Loznice u Srbiji.

Međutim, sud je njegov zahtjev odbio jer je utvrdio da vlasnici nisu ni Ćetković ni Čegar, već Žmirićev „Volving“. Osim toga, sudu je bilo neprihvatljivo i što je ugovor obrađen pred stranim notarom.

No, ono što nije promaklo službenicima sarajevskog suda prošlo je bez problema u Katastru Općine Ilijaš gdje se Čegar upisao kao posjednik, ponudivši isti ugovor.

Novinari CIN-a su kopiju ovog dokumenta i prateću dokumentaciju poslali notarskom uredu Gorice Milenković u Loznicu, a oni su ih proslijedili Javnobeležničkoj komori Srbije na očitovanje. Glasnogovornica Komore Gordana Lazarević kaže da dokumenti nisu napravljeni ni u jednoj javnobilježničkoj kancelariji u Srbiji. U vrijeme koje je navedeno na jednom dokumentu javni bilježnici nisu ni postojali u ovoj zemlji.

„(…) počevši od ovog punomoćja, koje je overeno 2010. godine kada u Republici Srbiji nije još bio usvojen ni Zakon o javnom beležništvu. Prvi javnobeležnici otvorili su kancelarije 1. septembra 2014. godine“, kaže Lazarević.

Sporni su, kaže, i izgled pečata, jezik i pismo dokumenta u kojem se umjesto riječi “kancelarija” koristi “ured”, dok je tekst napisan latinicom koja nije u službenoj upotrebi u Loznici.

Iz Komore zaključuju da se „radi o grubom falsifikatu“.