U nizu tezgi na bihaćkoj pijaci Ibrahim Hasanagić nudi svoju robu. Pozdravlja kupce koji zastanu, odgovara na pitanja o odjeći i sitnicama koje prodaje pa prebira po kovanicama, vraćajući kusur. No, Hasanagić bi trebao živjeti potpuno drugačijim životom.

Prema ljekarskim nalazima, on je zvanično slijep od 1993. godine i treba mu tuđa pomoć u svakodnevnom životu. Zbog toga je za 16 godina dobio skoro 400 hiljada maraka iz federalnog budžeta. On je jedan od ratnih vojnih invalida koji je prošao reviziju koju Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) provodi od 2010. godine.

Oko tri hiljade boraca je tokom revizije izgubilo pravo na invalidnine jer ljekarske komisije nisu prihvatile njihove nalaze o ranjavanju.

Istovremeno su prihvatale sumnjive nalaze jer stvarno zdravstveno stanje bivših boraca uglavnom nisu provjeravale, iako im je to bila zakonska obaveza.

„Moja odbrana su papiri. Institucije su te koje će odlučiti koliko sam ja invalid“, rekao je Hasanagić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Kako je ljekarska komisija prihvatila njegove papire, ne dovodeći u pitanje njihovu istinitost, tako je odbila prihvatiti papire Mostarca Seida Boškaila na osnovu kojih mu je 2005. godine određen 70-postotni invaliditet.

„Otac sam pet sinova. U najtežim trenucima odgoja moje djece mi je ukinuta ta invalidnina od 230 maraka, što mi je puno tada značilo”, rekao je Boškailo.

Ministarstvo za pitanja boraca i invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH je na reviziju potrošilo više od 21 milion maraka, ali ona nije otkrila sve lažne ratne vojne invalide. Ljekarske komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (Institut) koje su učestvovale u reviziji nisu detaljno pregledale svakog invalida, tvrdeći da im Ministarstvo nije omogućilo dijagnostiku i specijaliste koji bi to radili.

Iako je od početka revizije najmanje 150 osoba osuđeno zbog nezakonitosti pri ostvarivanju prava boračko-invalidske zaštite, među osuđenima još nema ljekara koji su izdavali lažne nalaze.

Revizija bez revizije

Neobičan slučaj Ibrahima Hasanagića nije promaknuo bihaćkim ratnim invalidima. Oni su ga prijavili Savezu ratnih vojnih invalida Unsko-sanskog kantona (USK) pa je predsjednik Ale Hošić razgovarao sa Berkom Seferović, tadašnjom predsjednicom ljekarske komisije. Ona mu je tada rekla da je Hasanović, prema medicinskoj dokumentaciji, ispravno ocijenjen, a novinarima CIN-a to nije htjela objasniti.

„Oni imaju priču. Ja imam dokaze“, kaže na to Hasanagić, odbacujući prijave i sumnje u invalidnost.

Njegovi dokazi su nalazi iz očne klinike u Zagrebu, ruske klinike u Petersburgu te sa Klinike za očne bolesti u Sarajevu u kojima piše da je slijep. Hasanagić je kao pripadnik Armije Republike BiH (RBiH) povrijeđen u glavu usljed detonacije granate u augustu 1993. godine, ali nema medicinsku dokumentaciju o pregledu neposredno nakon povrede.

Ipak je na osnovu nalaza 2005. godine dobio rješenje o stopostotnom trajnom invaliditetu čime je stekao pravo na najvišu vojnu invalidninu i dodatke od skoro dvije hiljade maraka mjesečno. Ni klinike ni Ministarstvo nisu htjeli CIN-u dati više informacija o Hasanagiću, pozivajući se na njegovu privatnost.

Hasanagić je 2015. godine prošao reviziju, a pred komisiju je došao u pratnji osobe koja mu je pomagala pri kretanju i, kako je zabiježeno u nalazu komisije, „odajući utisak slijepe osobe“ – potpuno drugačija slika od one koju su novinari CIN-a zatekli na bihaćkoj pijaci krajem 2021. godine.

„Smatra se da je validno ono što je donio od ljekara jer to su ljekari koji imaju svoje licence i koji su to napisali“, kaže članica ljekarske komisije Instituta Fehma Kovač, dodavši: „Vi ne možete, ako niste obezbijedili specijalistu na Institutu, da provjerite nalaz očnog. Kako očekujete da ljekar pogleda i vidi je li neko slijep ili nije slijep?”

Članovi komisija tvrde da je za to odgovorno Ministarstvo koje je izbjegavalo angažovati specijaliste na Institutu. Iako im zakon daje mogućnost da vojne invalide po potrebi upućuju na dodatne specijalističke pretrage o trošku Vlade FBiH, članovi komisija kažu da Ministarstvo nije podržavalo ni takvu praksu zbog ušteda i ubrzanja revizije.

Goran Grabovac iz komisije Instituta kaže da su komisije Ministarstvu prijavljivale slučajeve sumnjive medicinske dokumentacije i dobijale odgovor: „Mi to nismo tražili od vas“.

Članovi komisija smatraju da revizijom nisu uspjeli „očistiti teren“ i otkriti sve sumnjive vojne invalide. Bilo je slučajeva, kažu, da invalidnost boraca očigledno nije odgovarala nalazima pa su ih bez provjere odbacivali. Kod drugih su prevare prolazile nekažnjeno.

„Ako ja imam nalaz na kojem piše da je invalidu oštećen mozak, a komisija ovdje mu nije uradila magnet, a mi nismo imali tu mogućnost, kako ćete vi sada provjeriti je li to istina?“, kaže Kovač.

Empatične komisije

Komisije Unsko-sanskog kantona tokom revizije nisu uočile problem ni u statusu Cazinjanina Fehima Tirića. On je kao pripadnik Armije RBiH ranjen u glavu u decembru 1992. godine pa je na osnovu nalaza očnog ljekara iz 1998. godine da je slijep svrstan u prvu grupu ratnih vojnih invalida (RVI) sa tjelesnim oštećenjem od sto posto.

Međutim, prema stepenu njegove vidne oštrine iz nalaza, on ne bi trebao pripadati ovoj grupi invalida jer nema vid ispod 0,05, što je zakonski nužno za invalide prve grupe.

Kada su ga novinari CIN-a prvi put sreli u Cazinu, Tirić se kretao samostalno, bez pomoći štapa ili druge osobe. Ne odajući utisak čovjeka koji ne vidi, prišao je automobilu i pozdravio se. Isto je bilo i sutradan kada su mu novinari zatražili objašnjenje o njegovom invaliditetu. Bilo je očigledno da vidi i da se sam kreće bez problema.

„Došao sam samostalno, da. Žena mi je rekla ima plavo auto kod štale Hamine. Ja sam došao, znam gdje je štala“, rekao je Tirić. Na molbu novinara iz kuće je donio rješenje o stopostotnoj invalidnosti koju mu je izdalo Ministarstvo.

„Ja sam slijepa osoba“, tvrdio je, pokazujući rukom na dijelove dokumenta: „Evo, tu ti sve piše“.

Tirić je ukazivao i na nalaze iz rata na osnovu kojih je ljekarska komisija 2005. godine odlučila o njegovom statusu. On je do sada dobio više od 340 hiljada maraka invalidnine iz budžeta. Za CIN kaže da se ne plaši revizije jer je njegova invalidnost utvrđena na osnovu dokumenata.

„Ja se ne bojim. To nije plaćeno da mi da tu reviziju doktor. Četiri puta sam na reviziji bio. Uvijek ponovi isto“, kaže Tirić koji tokom tih provjera nije nijednom poslat na novi očni pregled.

Usred razgovora priznao je da je prije nekoliko godina bio u Sloveniji na operaciji kojom mu je „malo poboljšan vid“. Dokumentaciju s ove operacije nije priložio ljekarskoj komisiji niti smatra da je to trebao učiniti.

„Mi smo tražili da ljekari i Institut budu potpuno odgovorni za to. Nisu invalidi krivi što im je to rađeno”, rekao je Hošić.

Ljekari Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja vjeruju da je najviše sumnjivih ratnih invalida ostvarilo pravo na invalidninu 2004. godine kada su prvi put nakon rata predavali dokumente Ministarstvu i ranijim kantonalnim ljekarskim komisijama. Borci su tada uspijevali pribaviti nalaze koje su kantonalne komisije prihvatale bez provjere.

„Pazite, imate, recimo, nalaz iz 2006. gdje ta komisija uvodi kao da je nalaz iz perioda rata“, govori Goran Grabovac iz Instituta, slažući se da su njegove kolege 2000-ih godina bivšim borcima neopravdano dijelile veće procente invalidnosti.

Njegova kolegica Kovač kaže da su današnje komisije u nezahvalnoj poziciji jer moraju osporavati nalaze svojih kolega. „Pogledate čovjeka i vidite da to nije tako, da nema ni ožiljka”, objašnjava Kovač.

Iako imaju mogućnost da jednim pozivom Ministarstvu prijave lažne korisnike ratnih invalidnina, čak i bivši borci to rijetko čine. Desetine njih sa kojima su razgovarali novinari CIN-a smatraju da je to uzaludan posao jer su se takvi invalidi domogli nalaza i dokumentacije koju je teško proglasiti nevažećom bez detaljne provjere.

Prijave provjeravaju nadležni inspektori Ministarstva tako što samo pregledaju postojeće nalaze invalida i uvjerenja iz vojnih jedinica, ali ne istražuju porijeklo te dokumentacije. Ne zna se koliko je prijava stiglo u Ministarstvo ovim putem niti koliko ih je pomoglo razotkriti lažne ratne invalide jer Ministarstvo te podatke nije htjelo podijeliti sa CIN-om.

Novinari su pokušali pristupiti ratnim arhivima kako bi izvršili uvid u nalaze kojim su potencijalno sumnjivi invalidi ostvarili svoja prava, ali Ministarstvo ove podatke čuva u tajnosti. Ni bolnice ne dozvoljavaju uvid u nalaze zbog zaštite privatnosti pacijenata.

„Zašto je tajna gdje sam ja nastradao?! To je mazanje očiju”, kaže za CIN bivši borac Nihad Sendić. On podsjeća da su ratni invalidi insistirali na javnoj objavi spiska svih korisnika invalidnina kako bi se lakše otkrili sumnjivi, ali se to nije desilo. Umjesto toga, Ministarstvo je 2018. objavilo jedinstveni registar boraca u kojem nema podataka o njihovom RVI-statusu.

„Svi mi sebe znamo, svi znamo jedni druge. Svi znamo kako je ko nastradao u ratu. Svi znamo ko je koliko vremena proveo u ratu“, govori Sendić, tvrdeći da bi javno objavljivanje spiska pomoglo u otkrivanju nezakonitih korisnika invalidnina. Sendić vjeruje da institucije čuvaju ove podatke u tajnosti jer nisu na vrijeme uradile svoj posao i otkrile ko su pravi, a ko lažni invalidi.

Uprkos velikim problemima pri reviziji, koji upućuju na Federalno ministarstvo, iz ove institucije ne žele objasniti javnosti čime su oni izazvani i šta čine da ih riješe.

Mirza Terzo, koji trenutno obavlja poslove ministra, nije želio razgovarati sa novinarima, a Ministarstvo je odbilo ustupiti podatke o učinku revizije, tvrdeći da su većim dijelom uništeni tokom protesta boraca 2010. godine ili u skladu sa propisima o dužini čuvanja arhivske građe.

Od komisije do suda

Tokom prvih pet poslijeratnih godina više od 90 hiljada bivših pripadnika Oružanih snaga i porodica poginulih boraca je uvedeno u pravo na finansijsku mjesečnu pomoć. Tokom narednih 15 godina broj korisnika ratnih invalidnina je prešao stotinu hiljada, a iz budžeta je izdvajano više od 320 miliona maraka godišnje, što je podstaklo Federalnu vladu da počne sa revizijom statusa ratnih invalida.

„Činjenica je da je tu masa ljudi koji nisu ni bili u ratu, koji nisu ni okrznuti. To je na desetine hiljada ljudi”, kaže bivši ministar Zukan Helez u čijem mandatu je započela revizija.

Pravila su odredila da pregledom medicinske dokumentacije i uvjerenja o učešću u Oružanim snagama revizori i ljekarske komisije preispitaju sve korisnike invalidnina kako bi ovaj status zadržali stvarni, a izgubili lažni invalidi.

Bivši ministar Helez kaže da nijedan sud ne može poništiti ljekarski nalaz i prebacuje odgovornost na ljekare: „To su ljekari radili s kojima ja veze nemam. Ja na to nit sam mogao utjecati, nit bih želio, nit imam snage ni moći. Ne ja, nijedan političar.”

Međutim, predstavnici ratnih invalida vjeruju da je Ministarstvo sarađivalo sa Institutom za medicinsko vještačenje kako bi revizijom smanjili broj invalida i ostvarili brze „uštede preko njihovih leđa“.

„Kako bi narod reko: lomi, dođi do toga, ne zanima me kako ćeš“, kaže Hošić iz Saveza RVI-ja, dodavši: „Opća politika iza rata je, naravno, mi smo teret vlasti i oni bi najradije da nas precrtaju.”

Ministarstvo je u proteklih deset godina više od 51 hiljade ratnih invalida uputilo pred ljekarske komisije na ponovnu procjenu invalidnosti. Više od 3.700 ih je ostalo bez invalidnine, a 12.600 ljudi je dobilo umanjeni procenat invalidnosti. Sve odluke komisije bile su zasnovane na provjeri i procjeni vjerodostojnosti dokumenata o ranjavanju.

Ipak, u nalazima mnogih bivših boraca nisu uredno opisane ni rane ni okolnosti i posljedice ranjavanja jer su pisani u brzini i haosu ratnih dešavanja pa vojni invalidi najviše zamjeraju komisiji što to nije imala u vidu kada takve dokaze nije prihvatala. Na ovakvu praksu najviše se žale Cazinjani kojih je u prve tri godine revizije više od tri stotine izgubilo procente invalidnosti.

„Moju su dokumentaciju bacili na pod, to me pogodilo. Kažem ja sam ušao, ako nećete gledati to, zašto ne pregledate mene. Kaže mi imamo svu dokumentaciju i slobodan si”, priča Remzo Duraković kojem je procenat invalidnosti umanjen sa 70 na 30 posto.

Osvrnuvši se na ovaj primjer, članica ljekarske komisije iz Instituta Fehma Kovač kaže da bi prava provjera podrazumijevala nove preglede za sve ratne vojne invalide: „To bi, zaista, državu koštalo, ali bi se u tom momentu uradila prava selekcija jednom za sva vremena“.

Durakoviću je nakon revizije obračunato 49 maraka invalidnine, tek sedmi dio iznosa koji je primao do tada. Nakon višegodišnje pravne borbe komisija ga je uputila na dodatne pretrage koje su potvrdile njegovu invalidnost i dokazale grešku institucija. Iako je oštećen za više od 11 hiljada maraka jer je primao umanjenu invalidinu, taj novac mu još nije isplaćen.

Sud je morao da reaguje i u slučaju Durakovićevog saborca Mehmeda Kapića koji je od kraja rata do 2020. godine čekao da mu ljekarska komisija u procjenu invalidnosti uvrsti povredu desne potkoljenice. Prema presudi Kantonalnog suda u Bihaću kojom je Ministarstvu naređeno da ponovo procijeni Kapićevu invalidnost, prvobitno rješenje je nezakonito zbog povrede Zakona o upravnom postupku.

Naime, prema Zakonu o reviziji, oštećeni borci se nisu mogli žaliti na odluke Ministarstva.

Zato je Ustavni sud FBiH 2013. godine naložio da se ratnim invalidima omogući pravo žalbe, ali ni osam godina poslije Federalni parlament nije izglasao izmjenu Zakona o reviziji niti je do sada bila na dnevnom redu.
Sedam hiljada ranjenih boraca je tužilo Federalno ministarstvo pred Vrhovnim sudom FBiH, tvrdeći da su oštećeni revizijom.

Više od pet hiljada je dobilo tužbe pa su im ukinuta rješenja iz revizije kojima im je smanjena invalidnost. Shodno dobijenim presudama, oštećenim invalidima retroaktivno treba biti isplaćeno najmanje 26 miliona maraka.

Slijedom revizije i smrću boraca broj korisnika invalidnina u FBiH danas je manji za oko 20 hiljada – skoro petinu. Time su se i godišnja izdvajanja za invalidnine umanjila za gotovo 60 miliona maraka.

“Imam osjećaj da bi Vlada Federacije voljela da ima jedan veliki helikopter, jedan stari ruski helikopter u koji bi moglo staviti sve ratne vojne invalide, i da se desi kvar. Znate koliko je to rasterećenje za budžet?! Nenormalno! Njima dobro, svima dobro, više para”, kaže ratni amputirac iz Bihaća Nihad Sendić.

Ljekari netaknuti

Iako ljekarske komisije otvoreno govore o spornim nalazima ratnih invalida, prema podacima pravosudnih institucija, nijedan ljekar iz FBiH u protekloj deceniji nije osuđen za njihovo krivotvorenje. Nalazi s potpisima ljekara s područja Hercegovine i srednje Bosne su najčešće bili istraživani i vještačeni, ali tužioci nisu išli dalje od toga.

Šef ratne bolnice u Mostaru Miljenko Lugonja je bio prijavljen za ovo krivično djelo, ali negira da su ljekari bili uključeni u afere izdavanja lažnih nalaza invalidima. On tvrdi da su krivotvori „savršeno skenirali njihove pečate“ te radili u saradnji sa ljekarskim komisijama.

„Pozovi sto ljudi i nek dostave nalaze. Među tih sto mora biti neko lažan. A, sad, da li sam ja nekome natego nalaz deset posto ili nisam, to je moja stvar“, kaže Lugonja, tvrdeći da vlasti mogu otkriti istinu ako provjere ulazne papire iz vojnih jedinica za svakog borca i invalida, a ne samo ljekarske nalaze.

Još najmanje četvero njegovih kolega su prijavljivani za krivotvorenje nalaza, a protiv četiri tuzlanska ljekara bile su podignute optužnice od kojih je tužilaštvo odustalo zbog nedostatka dokaza. Niko od ovih ljekara nije se odazvao na pozive novinara CIN-a.

Predsjednik Saveza RVIFBiH Esad Delić smatra da je revizija statusa ratnih vojnih invalida populistički potez vlasti jer je, kako tvrdi, imala mnogo pogrešnih i neutemeljenih odluka. On kaže da su potrošeni milioni, a da je Ministarstvo moglo i bez toga provjeriti sumnjive vojne invalide koje im prijavljuju građani.

„Ako neko smatra da ima nas lažnih, imaju taj broj telefona. Nek nas slikaju, nek nas snimaju! Nikad revizija nije završena za takve i ne može biti”, zaključio je Delić.