Kina je 2001. uključena u Svjetsku trgovinsku organizaciju bez obzira što nije ispunjavala dva ključna uslova: otvoreno tržište i poštovanje osnovnih normi demokratskog društva.
Ta je politika bila je popularna meta napada kandidata Donalda Trumpa tokom njegove predizborne predsjedničke kampanje 2016. Tvrdio je da su američka političke i ekonomske elite rasprodale zemlju, a posebno oštetile radnike i američku industriju u potrazi za što jeftinijom proizvodnjom robe u Kini. Milioni američkih industrijskih radnika, bili su tokom te predsjedničke izborne godine kao i danas, Trumpove najodanije pristalice.
Pokretanjem pitanja enormnog trgovinskog deficita SAD sa Kinom, kao i uvođenje tarifa na kinesku robu, dovelo je do naglog pogoršanja odnosa između predsjednika Trumpa i predsjednika Xi Jinpinga.
Potom je stigla pandemija korone virusa, što je ne samo dovelo do stotine hiljade oboljelih i desetine hiljada umrlih Amerikanaca, već je paralisalo ukupnu američku ekonomiju, stvarajući hiljade milijardi dolara gubitaka, i više od 22 miliona nezaposlenih, čiji se broj iz dana u dan povećava.
Prosječni Amerikanci smatraju da je za ovo posljednje neposredno odgovorna Kina.
Jedan od najistaknutijih američkih poznavalaca Kine David Lampton sadašnju situaciju naziva...
“Najopasnijom u odnosima SAD i Kine, otkako je Richard Nixon, posjetio Kinu ’72. Opasno je ne zbog toga što bi već sutra mogao da izbije vojni sukob, već zbog što se urušavaju svi postojeći potporni sistemi i u bilateralnim odnosima SAD i Kine kao i u širem međunarodnom sistemu bezbjednosti, koji traju od poslije Drugog svjetskog rata do danas”.
"U budućnosti", kaže Lampton, "istoričari će se osvrtati na period - od svjetske finansijske krize (2008-09 prim. nov), dolaska sekretara KP Kine Xi Jinpinga na vlast, izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD, krizu COVID-19 - kao na ključne sekvence filma o sveopštem rasulu. Istoričari će reći da je na nesreću nedostajalo potrebno pravo liderstvo, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u Kini. To nisu bili lideri, već više sljedbenici, osobe u zastoju, koje su rasplamsavale strasti u cilju učvršćivanja pozicija na domaćoj sceni".
Na pitanje šta zapravo Amerika želi, Lampton objašnjava:
“Za Ameriku se obično kaže da i u njenoj unutrašnjoj i spoljnoj politici postoje interesne grupe sa najrazličitijim ciljevima, a da se do zajedničke politike dolazi putem kompromisa postignutog između svih tih različitih grupacija. To do izvjesne mjere važi i danas. Međutim, trenutno vlada beskompromisna većinska sloga, u pogledu Kine. Konzensus je da kinesko ponašanje na međunarodnom i domaćem planu djeluje štetno, čime se podriva podloga za konstruktivne odnose sa kineskim partnerom od strane bilo koje značajnije interesne grupe ili segmenta u američkom društvu. Konzensus, koji vlada nije duboko promišljen, ali je svejedno uticajan”.
Prema Lamptonu, “američka strana konkretno traži veći reciprocitet u bilateralnim ekonomskim i drugim odnosima kao, na primjer, slobodan pristup kineskom tržištu i pristupu medijima; veća transparentnost informacija kako bi se druge države mogle prilagoditi realnim promenama u Kini, recimo kao u slučaju epidemije. Takođe se traži veća garancija da Kina ne želi da potisne Sjedinjene Države iz Azije - ni u bezbjednosnom, niti u ekonomskom smislu. Zahtijeva se takođe da kineska vlast bude u većoj mjeri utemeljena na zakonu i humanosti".
Glas Amerike: A šta je to što Kina traži?
Lampton: Prije svega treba omogućiti da o tome odluke donese kineski narod. Jedan Kinez mi je to davno objasnio riječima: "Kinezi žele sljedeće: Ostavite nas na miru!"
A Xi Jinping, kada je stupio na vlast, potražio je nove odnose sa Sjedinjenim Državama, takozvani „novi model odnosa između velikih sila“. Većina Kineza vjeruje da su Sjedinjene Države taj poziv odbacile.
U Kini je stvoren utisak da je cilj Sjedinjenih Država da Kinu drži podređenu ekonomski i bezbjednosno. Nažalost, gotovo sve što je administracija predsjednika Trumpa učinila od njegovog izbora za predsjednika do sada učvrstilo je takvo razmišljenje u glavama članova KP Kine. Najzad, Kina i mnoge druge zemlje žele predvidljivost od strane Washingtona. Možda najviše od svega žele da iz Washingtona dolazi umjerenost i staložnost i u politici i ponašanju.
Glas Amerike: Mogu li dvije supersile uopšte doći do bilo kakvog dogovora?
Lampton: Iskreno rečeno, sve dok ne bude došlo do novog vodstva, odgovor je vjerovatno „ne “. Povjerenje između dva lidera i kritičnih institucija i na jednoj i na drugoj strani ozbiljno je ugroženo. Svaki od ta dva naroda moraju da shvate da su njihovi najkritičniji problemi prije svega posljedice nedostataka u domaćoj politici, i u odlukama i u praksi. Sve dok ne dođe do promene vodstva koje će preispitati strategiju, kao što je učinjeno za vrijeme (Richarda) Nixona i (Jimmyja) Cartera, i Deng Xiaopinga, situacija će vjerovatno biti sve problematičnija. Ovo je zaista slučaj u kojem promjene u unutrašnjoj politici moraju da prethode promjenama u spoljnoj politici obje zemlje. To se vjerovatno neće dogoditi prije nego što i jedno i drugo društvo ne zadesi prava katastrofa.
Glas Amerike: Da li postoji opasnost od oružanog sukoba?
Lampton: Postoji, mada vjerovatnije zbog pogrešne procjene, nego iz predumišljaja. Međutim, rat nije jedini mogući užasan ishod. Neuspjeh u saradnji po pitanju globalnog zdravstva imaće teške posljedice, isto kao nedostatak saradnje u obnovi globalne ekonomije. Pitanje klimatskih promjena će biti nemoguće riješiti bez kinesko-američke saradnje - ovo je vjerovatno egzistencijalna prijetnja za obje države. I na kraju, samo trošenje ekonomskih resursa u uzaludnoj trci naoružanja znači da će nedostajati sredstva za druge transnacionalne izazove sa kojima su suočena oba društva. Ukratko, rat je katastrofa, ali to nije jedini tragični ishod.
Glas Amerike: Kako bi mogla da izgleda eventualna deeskalacija napetosti između dvije zemlje?
Lampton: Ozbiljan pokušaj de-eskaliranja podrazumijevao bi najmanje sljedeće elemente:
Promjenu nekoliko strateških premisa na osnovu kojih obje vojske operišu. Prije svega, svaka strana onu drugu smatra za svog najozbiljnijeg svjetskog rivala.
Trebalo bi promijeniti prioritete vojnih budžete obje zemlje, kao što je finansiranje destabilizujuće vojne tehnologije i dalja akumulacija naoružanja. Potrebno je takođe tražiti područja od zajedničkog interesa šire u svijetu i ujedno pokrenuti konkretnu saradnju u rješavanju takvih pitanja, na primjer u zdravstvu i u prilog ekonomskog Zakonu u pomorstvu takođe bi bila veoma važna stvar, počevši od toga da SAD ratifikuju taj ugovor. I na kraju, Tajvan postaje sve teža tačka trenja u odnosima SAD i Kine. Peking treba da smanji pritisak na Tajpej, da ponovo omogući dostojanstvenu ulogu Tajvana kao posmatrača u SZO i zaustavi napuštanje politike prema Tajvanu, koja je vođena u periodu poslije 1979. godine.
Međutim, samo navođenje šta je sve potrebno da se preduzme, govori koliko je malo vjerovatno da se to i postigne u sadašnjim okolnostima, rekao je na kraju David Lampton.
