Povećanje od 0,9% u 2024. je blago usporavanje u odnosu na 2023. godinu, kada je svjetska populacija porasla za 75 miliona ljudi. Prema procjenama, u januaru 2025. u svijetu se svake sekunde u prosjeku očekuju 4,2 rođenja i dvije smrti.

Broj stanovnika SAD je porastao za 2,6 miliona ljudi 2024. godine, a na Novu godinu će u Americi živjeti 341 milion ljudi, takođe procjenjuju iz Biroa za popis stanovništva.

Očekuje se da će SAD imati jedno rođenje svakih 9 sekundi i jednu smrt svakih 9,4 sekunde u januaru 2025.

Takođe se predviša da će međunarodna migracija dodati jednu osobu američkoj populaciji svake 23,2 sekunde.

Do sada u 2020-ima, populacija SAD je porasla za skoro 9,7 miliona ljudi, što je stopa rasta od 2,9%. U 2010-im, broj stanovnika u SAD je porastao za 7,4%, što je bila najniža stopa od 1930-ih.

Među državama koje su održale izbore bile su neke od najvećih svjetskih demokratija - Indija, Sjedinjene Države, Indonezija i Bangladeš - kao i 27 evropskih država članica koje su birale novi Evropski parlament.

Ukupan broj glasačkih listića na 71. izborima i izborima za Evropski parlament iznosio je više od 1,6 milijardi, prema podacima Međunarodnog instituta za demokratiju i izbornu pomoć, International IDEA.

Glasanje protiv statusa quo

Izbori širom svijeta 2024. općenito su bili loši za one koji su na vlasti.

Svaka vladajuća stranka koja se suočila sa nacionalnim izborima u razvijenim zemljama 2024. godine smanjila je svoj udio glasova, navodi se u novembarkom članku u Financial Timesu, koji se poziva na projekat ParlGov (baze podataka parlamenata i vlada), povezan s više univerziteta u Evropi.

Bio je to prvi put da se to dogodilo u skoro 120 godina evidencije katalogiziranih u projektu.

I u bogatim i u siromašnim demokratijama širom svijeta, u više od 80% sadašnja stranka izgubila mjesta ili udio glasova u odnosu na prošle izbore, prema analizi ABC Newsa 538.

Analiza 538 smatra da su zemlje demokratske ako je njihov indeks demokratije najmanje 5 od 10.

Smjene aktuelnih predsjednika pogodile su i političku ljevicu i desnicu.

Konzervativci su izvojevali pobjede u zemljama i regijama koje uključuju Sjedinjene Države, gdje je bivši predsjednik Donald Trump pomeo sve ključne države na izborima u novembru; u Portugalu, gdje je Demokratski savez desnog centra skočio u martu; i u Parlamentu EU, gdje je više članova krajnje desnice osvojilo mjesta na junskim izborima nego ikada prije, čime je njihov ukupan broj blizu četvrtine doma.

Ljevica je iskoristila raspoloženje protiv aktualne vlasti kako bi izvojevala pobjede koje su uključivale britanske parlamentarne izbore u julu, na kojima je sadašnja Konzervativna stranka izgubila gotovo 20% glasova iz 2019., te u Južnoj Koreji, gdje su liberalne opozicione stranke, predvođene Demokratskom strankom, preuzele vlast na aprilskim parlamentarnim izborima.

U nekoliko zemalja, sadašnje stranke su zadržale vlast, ali su smanjile većinu, uključujući Indiju, gdje je hinduistička nacionalistička stranka Narendre Modija Bharatiya Janata partija izgubila potpunu većinu u parlamentu u junu, ali je zadržala vlast uz pomoć saveznika. Aktuelne stranke u Japanu, Južnoj Africi i Francuskoj zabilježile su slične padove podrške na putu do ponovnog izbora.

Trend protiv sadašnjih predsjednika nije se nužno dokazao u manje demokratskim zemljama, gdje su vlade mogle snažno upravljati izborima kako bi osigurale njihov željeni ishod. U Ruandi, predsjednik Paul Kagame, koji se u julu kandidirao gotovo bez protivljenja, osvojio je 99% glasova, što odražava ishod iz 2017. U Rusiji je predsjednik Vladimir Putin odnio ubedljivu pobjedu u martovskom glasanju koje su međunarodni posmatrači izbora odbacili neslobodne ili nepoštene.

Međutim, u manje demokratskim zemljama bilo je znakova raspoloženja protiv vladajućih. U Bangladešu, premijerka Sheikh Hasina ponovo je izabrana u januaru na glasanju koje je bojkotovala opozicija, ali sa manjom razlikom nego ranije. Sedam mjeseci kasnije, ona je zbačena u narodnom ustanku.

U Iranu, gdje vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei ima zadnju riječ o svim državnim pitanjima, birači su na julskim izborima izabrali Masouda Pezeshkiana, umjerenijeg predsjedničkog kandidata, da zamijeni tvrdolinijaša Ebrahima Raisija, koji je poginuo u padu helikoptera.

Zašto se ljuljaju vladajući?

Analitičari su se fokusirali na nezadovoljstvo birača globalnom ekonomijom, uključujući rastuće troškove, kako bi pomogli u objašnjenju izbornih gubitaka od strane aktuelnih predsjednika.

Jedna od rijetkih zemalja u kojoj je aktuelna stranka imala uspjeha bio je Meksiko, gdje je Claudia Sheinbaum, koju je odabrao njen prethodnik, Andrés Manuel López Obrador, lako osvojila mjesto predsjednika u junu. Tamošnji birači su izjavili da su zadovoljni ekonomskim uslovima, što je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je to bio slučaj, prema istraživanju Pew Research Center u junu.

Drugi problemi s kojima su se birači suočili 2024. uključivali su porast migracije u nekim zemljama i kontinuirane posljedice ere pandemije, koje su dovele do dugotrajnih poremećaja u poslovanju, radnim mjestima i školama.

U prilog nezadovoljstvu, istraživanje Pew-a pokazalo je da je demokratija sama po sebi postala manje privlačna biračima, što predstavlja opći osjećaj frustracije birača onima na vlasti.

Istraživanje, u kojem su ispitanici u 24 demokratske zemlje u februaru, pokazalo je da, iako velika većina vjeruje da je predstavnička demokratija “dobar” sistem vlasti, većina od 59% je rekla anketarima da su nezadovoljni kako demokratija funkcionira u njihovoj zemlji.

U gotovo svim anketiranim zemljama, većina ispitanika je rekla da izabranim zvaničnicima nije stalo šta misle ljudi poput njih. Dajući osjećaj otuđenosti, 42% ispitanika je reklo da u njihovoj zemlji ne postoji stranka koja dobro zastupa njihove stavove.

Iako 2025. neće biti tako velika godina za izbore kao 2024., glasanja sljedeće godine će odrediti da li će se trend u odnosu na sadašnje predsjednike nastaviti ili će novi faktori oblikovati ishode. 2025. godine će se održati izbori u Argentini, Australiji, Bjelorusiji, Kanadi, Japanu i na Filipinima, između ostalih.

Kada je Carter položio zakletvu kao predsjednik SAD 20. januara 1977. obećao je "vladu koja će biti dobra kao njen narod".

Predsjedavao je četiri burne godine. Rastuća inflacija i rastuća nezaposlenost poremetili su domaće prioritete njegove administracije.

Pobjede u vanjskoj politici ostvario je mirovnim sporazumom između Egipta i Izraela i ugovorom o Panamskom kanalu.

Međutim, talačka kriza u Iranu dominirala je njegovim posljednjim godinama u Bijeloj kući i doprinijela njegovom porazu na općim izborima 1980. godine.

Ali Carter je volio reći da je kraj njegovog predsjedništva 1981. bio početak novog života, putujući svijetom "boreći se protiv bolesti, gradeći nadu i vodeći mir".

"Ispostavilo se da je to za mene i moju suprugu Rosalynn otvorilo novu arenu uzbuđenja i nepredvidivosti, i avanture, i izazova, i zadovoljstva", rekao je on za Glas Amerike.

Kao vodeće figure Carter centra, Jimmy i Rosalynn su putovali u više od 80 zemalja posmatrajući problematične izbore, posredujući u sporovima i boreći se protiv bolesti. Ovaj aktivan život poslije Bele kuće na kraju je doveo do toga da 39. američki predsjednik dobije Nobelovu nagradu za mir 2002.

"Ja na rad Carter centra gledam kao na produžetak onoga što sam pokušavao da uradim kao predsjednik. Znate, donijeli smo mir između Izraela i Egipta. Započeli smo vrlo značajan odnos sa Latinskom Amerikom sporazumom o Panamskom kanalu", rekao je on. "Dakle, ono što sam uradio od tada je neka vrsta produžetka. Ali mislim da nema sumnje da je, na primjer, kada sam dobio Nobelovu nagradu za mir, to bilo zbog rada Carter centra. Dakle, ja sam bio bi savršeno zadovoljan da imam naslijeđe zasnovano na miru i ljudskim pravima. Mislim, ko ne bi?"

Bijela kuća je u nedjelju objavila izjavu predsjednika Joe Bidena i prve dame Jill: "Više od šest decenija imali smo čast da nazovemo Jimmyja Cartera dragim prijateljem. Ali, ono što je izvanredno kod njega je to što su milioni ljudi širom Amerike i svijeta koji ga nikada nisu sreli, o njemu mislili i kao o dragom prijatelju."

Novoizabrani predsjednik Donald Trump objavio je na platformi Truth Social: "Izazovi s kojima se Jimmy suočavao kao predsjednik došli su u tada ključno vrijeme za našu zemlju i učinio je sve što je u njegovoj moći da poboljša živote svih Amerikanaca. Zbog toga mu svi dugujemo zahvalnost."

Carterov put do Bijele kuće započeo je u gradiću Plains u Georgiji, gdje je rođen 1. oktobra 1924. godine.

Pošto je služio kao oficir u SAD u mornarici, gdje je pomogao u razvoju nuklearne podmorničke flote poslije Drugog svjetskog rata, Carter se vratio u svoj rodni grad 1953. da vodi porodični posao uzgoja kikirikija.

U politiku je ušao 1960-ih, služeći dva mandata kao zakonodavac iz Georgije, prije nego što je postao 76. guverner te države od 1971. do 1975. godine.

Na predsjedničkim izborima 1976. godine, Carter, demokrata, kandidovao se protiv aktuelnog predsjednika republikanca Geralda Forda, koji je preuzeo predsjedničku funkciju pošto je Richard Nixon podnio ostavku poslije skandala Watergate. Carter je za dlaku pobijedio Forda i postao predsjednik.

Vrhunac Carterovog predsjednikovanja došao je 1978. Carter je doveo egipatskog predsednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina u predsjedničko odmaralište Camp David u ruralnom Marylandu kako bi pregovarali o mirovnom sporazumu.

"Kada sam postao predsjednik, prošla su četiri rata između Arapa i Izraelaca u prethodnih 25 godina, sa rukovodstvom u Egiptu koje je podržavao Sovjetski Savez", rekao je on. "Oni su bili jedina zemlja koja je zaista mogla da vojno izazove Izrael. I mi smo imali uspjeha u sklapanju sporazuma između Izraela i Egipta... čije ni jedno slovo nikada nije prekršeno."

Carter je takođe pregovarao o sporazumu o prepuštanju kontrole nad Panamskim kanalom panamskoj vladi i normalizovao diplomatske odnose sa Narodnom Republikom Kinom.

Ali 1979. primarni fokus Carterove administracije okrenuo se ka Iranu, gdje je u revoluciji svrgnut sa vlasti šah, kojeg su podržavale SAD i koji je na kraju pobjegao u Sjedinjene Države, gdje se liječio od raka.

Četvrtog novembra 1979. godine, ekstremisti bijesni na SAD zbog toga što su pružile utočište svrgnutom šahu, upali su u američku ambasadu u Teheranu, i uzeli 66 Amerikanaca za taoce, od kojih je 13 oslobođeno nekoliko nedjelja kasnije.

U aprilu 1980, kada je kriza već trajala pet mjeseci, Carter je dao odobrenje za komplikovanu vojnu operaciju kojom bi bili oslobođeni preostali taoci.

Operacija nazvana "Orlova kandža" predviđala je da nekoliko helikoptera i vojnih letjelica budu smješteni na lokaciji u iranskoj pustinji.

Carter, koji je odobrio plan, objasnio je za Glas Amerike godinama kasnije da je trebalo da helikopteri u kojima su bili pripadnici elitnog Delta odreda, odlete sa te lokacije u Ambasadu SAD u Teheranu, oslobode taoce i vrate se do letjelica koje su čekale da bi ih odvele iz Irana.

"Minimum je bio da imamao šest vrlo velikih helikoptera, tako da sam ja odlučio da pošaljemo osam. Jedan od njih, potpuno neobjašnjivo, okrenuo se i vratio ka nosaču aviona. Drugi se srušio u pješčanoj oluji u iranskoj pustinju. Treći je imao kvar i udario je u jedan od aviona C-130", pričao je Carter.

Misija je bila neuspjeh. Osam pripadnika američke vojske i jedan iranski civil nastradali su u nesreći. Walter Mondale, Carterov potpredsjednik, rekao je Glasu Amerike da je taj dan bio najteži u te četiri godine njihove administracije.

"Kada je ta spasilačka misija propala i životi izgubljeni. Mislim, sve je bilo sumorno tog dana i neko vrijeme poslije toga", rekao je Mondale.

Državni sekretar Cyrus Vance podnio je ostavku u znak protesta zbog te operacije.

Neuspjeh misije nanio je štetu kredibilitetu Cartera kod američkih građana. Incident se odigrao sedam mjeseci prije predsjedničkih izbora 1980 i doprinio je Carterovom porazu od izazivača Ronalda Reagana.

"Izborni dan je bio tačno na godišnjicu uzimanja talaca", rekao je Carter. "Naravno, mediji su bili potpuno opsjednuti godišnjicom talačke krize i činjenicom da nisam uspio da ih izvučem. To je bio razlog broj jedan zbog kojeg nisam uspio da osvojim drugi mandat."

Taoci su oslobođeni na dan kada je Reagan položio zakletvu.

Te 1981, Carter se vratio u Plains, a da nije bio siguran šta će raditi u svom životu poslije služenja na najvišem državnom položaju. Njegovi planovi za predsjednički muzej i biblioteku su inicijalno bili vrlo skormni.

Postalo je mnogo više. Carter centar, pod njegovim vodstvom, pratio je više od 80 problematičnih izbora i bio medijator u sporovima, od nukelarne krize sa Sjevernom Korejom 1994, do mirovnog sporazuma između Ugande i Sudana 1999. Centar je također lider u pomovisanju zdravlja i borbe protiv bolesti u najsiromašnijim dijelovima planete.

U jednom od brojnih intervjua za Glas Amerike, Carter se osvrnuo na svoj život u i poslije Bijele kuće. Rekao je da najveći dio njegovog naslijeđa nisu bila dostignuća dok je bio predsjednik ili Nobelova nagrada za mir, već iskorjenjivanje bolesti gvinejskog crva.

"Samo jedan bolest u historiji čovječanstva je iskorijenjena i to su velike boginje”, rekao je Carter, "Tako da će gvinejski crv uskoro postati druga bolest u historiji, sklonjena sa lica zemlje".

Zahvaljujući Carterovom radu bilo je samo 13 slučajeva bolesti gvinejskog crva u 2022.

Carter je vodio aktivan život do 99. godine, a preživio je i tumor na mozgu 2015. Sve slabije zdravlje i pandemija koronavirusa 2020. prouzrokovali su da bude u svom rodnom gradu Plainsu posljednjih godina svog života.

Carter se posljednji put pojavio u javnosti tokom sahrane svoje supruge Rosalynn u novembru 2023.

U jednom od posljednjih obraćanja medijima, Carter je sa Glasom Amerike podijelio kako bi želio da Carterov centar radi u budućnosti.

"Volio bih da vidim SAD u budućnosti da teže da budu broj jedan u svijetu mira i ljudskih prava i zaštite životne sredine, a rekao bih i tretiranju svakog jednako", rekao je Carter. "Ukoliko bismo to mogli da uradimo, imali bi smo supermoć u zemlji koju mnogo volim."

Jimmy Carter je živio duže od bilo kog stanovnika Bijele kuće u historiji, a njegov brak sa Rosalynn Carter koji je trajao 76 godina je najduži od svih brakova predsjednika i prve dame SAD.

Iako će biti sahranjen na svom imanju u Plainsu u Georgiji, rad i riječi Jimmyja Cartera nastaviće da žive na stranicama desetina knjiga koje je napisao u svom životu. Među njima su i njegovi memoari, jedan roman, kontroverzna analiza Bliskog istoka i kolekcija njegovih omiljenih pjesama.

Novinar Glasa Amerike Kane Farabaugh vodio je brojne intervjue sa Jimmyjem Carterom o brojnim pitanjima, od njegovog boravka u Bijeloj kući do njegove postpredsjedničke karijere promotera globalnog zdravlja i demokratije. Najvažniji dijelovi tih intervjua sadržani su u ovom izvještaju.

U prethodne četiri godine, taj mandat je bio izuzetno turbulentan, obilježili su ga pandemija korona virusa, ekonomska i pitanja reproduktivnih prava, kao i tri velike spoljnopolitičke teme u kojima je akter, ne uvijek glavni, bila Amerika.

Stručnjaci iz više oblasti koji su govorili za Glas Amerike ocjenjuju da je Bidenov mandat bio polovično uspješan, ali dodaju da će neke pozitivne efekte Amerikanci osjetiti tek u budućem periodu.

Biden je na funkciju predsjednika došao u januaru 2021, zamjenivši Trumpa i to u periodu kada su Amerika i svijet tek ulazili u početak procesa vakcinacije protiv korona virusa.

„Kada je Biden došao na funkciju, pandemija je zaista bila briga broj jedan. Povrh toga, inflacija još nije počela. Osjećaj da su troškovi života izmakli kontroli i da je život učinila mnogo nedostupnijim za većinu Amerikanaca, još nije zavladao. Na neki način, Bidenovo prilično uspješno rukovođenje tokom pandemije, uključujući uvođenje vakcina i ponovno otvaranje društva, to se ispralo u našem sjećanju”, ocijenio je za Glas Amerike Matthew Dallek, historičar sa Univerziteta George Washington.

Završnica Bidenovog mandata ostaće upamćena i po tome što se povukao iz predsjedničke trke poslije slabog nastupa u TV debati sa Trumpom i poslije niza kritika iz redova republikanca, ali i demokrata da je suviše star za još jedan mandat. Pitanje Bidenovih godina "provlačilo" se kroz cijeli njegov mandat. Umjesto njega, tri i po mjeseca prije glasanja, u trku je ušla potpredsjednica Kamala Harris koja je relativno „glatko” izgubila od Trumpa.

„Ako pitate američke birače, oni nisu mislili da je Biden bio dovoljno uspješan da izaberu drugu demokratsku administraciju poslije četiri godine vlasti Bidena i Harris. To je kratak odgovor. Dugoročni odgovor i to kako će možda historičari na ovo gledati, mogli bi da budu drugačiji. Ali u ovom trenutku nije postojao je efikasan način da administracija saopšti svoje rezultate. Birači su rekli svoje na glasačkim mjestima i odlučili da ne žele nastavak vlasti demokrata”, objašnjava za Glas Amerike Filippo Trevisan, vanredni profesor političke komunikacije sa Američkog univerziteta u Washingtonu.

Ekonomija

Pod Bidenovom administracijom, realan BDP je porastao za 12,6 odsto, što je prkosilo predviđanjima ekonomista. Od pandemije, ekonomski rast u SAD je daleko nadmašio rast konkurnetskih zemalja. Poslovne investicije su porasle, a nezaposlenost je niska.

Tokom ove administracije, američki mediji su ekonomskoj politici dali naziv Bidenomics.

„Bidenova ekonomija, koja je obuhvatala plan za spašavanje Amerike - paket pomoći za vrijeme Covida koji je usvojen na početku administracije, zakonodavstvo o infrastrukturi, Zakon o čipovima i Zakon o smanjenju inflacije - ti masivni propisi u cjelini bili su veoma uspješni u brzom izvlačenju privrede iz pandemije tamo gdje je bila prije pandemije, a zatim, osnaživanju ekonomskog rasta i istovremeno se bavi nekim prilično fundamentalnim pitanjima, uključujući nacionalnu bezbjednost”, navodi za Glas Amerike Mark Zandi, glavni analitičar Moody's kompanije za ekonomska istraživanja.

Iako su statistički parametri pokazivali da je ekonomija jaka, javnost je situaciju očigledno vidjela drugačije.

„Teško je odgovoriti na to pitanje jer to na neki način zavisi od vašeg političkog opredjeljenja u smislu da li tumačite iste podatke kao dobre ili loše. Mislim, osim skoka inflacije koji se desio u ljeto 2022, uglavnom, da ste se vratili deset godina unazad i rekli, postoji budući predsjednik koji će imati rast do gornjih dva odsto da će inflacija osim skoka biti između 2 i 3%, da će nezaposlenost biti u 3 ili do 4 %, da bi većina ljudi rekla da je to prilično dobra ekonomija”, objašnjava za Glas Amerike John Horn, profesor praktične ekonomije sa Olin poslovne škole Washington univerziteta u St. Louisu.

Ali inflacija u 2022. ostavila je trajan utisak u umovima mnogih birača da je ekonomija gora nego što je objektivno jeste u pogledu statistike. Ipak, čak i ta inflacija je, prema mišljenju pojedinih ekonomista, bila pod kontrolom.

„To znači da je u godini u kojoj je inflacija bila 5%, BDP nominalno rastao za 7 ili 8%, tako da je i kada se uzme inflacija od 5% i dalje je bilo 2 ili 3 % više prihoda nego prethodne godine, čak i uz prilagođavanje inflaciji. Sada je pitanje, međutim, što ne dobijaju svi isto prilagođavanje za promjene cijena ili isti procenat povećanja svojih prihoda”, rekao je za Glas Amerike Antonio Doblas Madrid, vanredni profesor ekonomije na Univerzitetu Michigan State.

On tvrdi da je ljudima koji posjeduju akcije bogatstvo poraslo, a da plate u određenim djelatnostima jesu pratile ili čak premašile inflaciju.

„Za neke ljude - korisnike socijalnog osiguranja, penzionere, beneficije su indeksirane tačno na inflaciju CPI (indeks potrošačkih cijena) - tako da ako inflacija poraste za 5%, oni dobijaju povećanje naknada za 5%. Međutim, čak i za pojedince čije su plate porasle, istraživanja sugerišu da se to više pripisivalo percepciji ljudi o sopstvenom uspjehu u poslu. Dok su povećanja cijena pripisana lošem upravljanju privredom”, navodi Doblas Madrid.

Na inflaciju, pa i cjelokupno stanje američke ekonomije u Bidenovom mandatu velikoj mjeri uticali su i pandemija, ali i invazija Rusije na Ukrajinu.

„Inflacija koja je nastala kao posljedica pandemije, poremećaji na tržištu rada i lanca snabdijevanja usljed pandemije i ruskog rata u Ukrajini, doveli su do značajnog povećanja cijena nafte, prirodnog gasa i hrane. Inflacija se spustila, ali ljudi i dalje plaćaju 20 do 25% više za stanarine, energiju i namirnice nego prije dvije, tri godine. I to je bilo veoma teško za mnoge Amerikance, posebno one sa nižim i nižim srednjim prihodima bez ušteđevine. To je bilo teško vrijeme i ljudima je bilo veoma teško da pređu preko toga. To je bilo važno za njihovo razmišljanje o tome kako je Biden radio”, navodi ekonomski analitičar Mark Zandi.

John Horn sa Olin poslovne škole, međutim, tvrdi da je rat u Ukrajini nije imao toliki utjecaj na cijenu hrane i energenata koliko se prvobitno mislilo. Jedan od razloga je što su SAD same veliki proizvođač fosilnih goriva.

Univerzitet Michigan od 1950-ih svakog mjeseca sprovodi anketu među potrošačima da vidi kako oni finansijski stoje - postavljaju mnoga pitanja, od kojih je jedno da li je ispitanik republikanac, demokrata ili nezavisni.

„Tako su republikanci prije izbora rekli da je ovo najgora ekonomija koja je ikada, gora nego u jeku pandemije, gora nego na vrhuncu finansijske krize, što očigledno nije slučaj. Ali, poslije izbora, raspoloženje je skočilo i sada im je ekonomija u redu. Kod demokrata je suprotno. Demokrate su prije izbora mislile da je ekonomija u redu i njihov sentiment je potonuo posle izbora”, otkriva Zandi.

Pored političkog opredjeljenja, i psihološki segment je uticao na to kako birači-potrošači gledaju na stanje američke ekonomije u prethodne gotovo četiri godine.

„U određenoj mjeri, dio stanovništva razmišljao je u stilu - moja plata je pratila inflaciju. Ali stalno slušam o inflaciji i druge ljude koji se bore sa njom. Stalno slušam o tome kako je inflacija zaista loša i kako je ekonomija zaista loša. I ne znači da su bili zbunjeni misleći da je ekonomija loša, ali bilo je, u izvjesnoj mjeri razmišljanje - meni je dobro, ali svima ostalima je stvarno loše. Dakle, samo je pitanje vremena kada će meni postati loše. Moramo to da popravimo prije nego što se desi. I pošto su izbori bili tako tijesni, niste morali da ubijedite mnogo ljudi u to da promijene odluku za koga će glasati”, objašnjava John Horn.

U trenucima kada su cijene namirnica i životnih troškova u Sjedinjenim Državama počele da rastu, posebno za domaćinstva sa nižim srednjim i nižim prihodima, ljudi su se okrenuli kreditnim karticama i kreditima za potrošačko finansiranje po principu „kupujte sada, plaćajte kasnije” kako bi dopunili prihode i kupovnu moć poslije visoke inflacije.

„To je bilo donekle izvodljivo kada su kamate bile niske. Ali kada su Federalne rezerve podigle kamatne stope, sada plaćaju mnogo više, na svojim karticama. Mislim, tipična kreditna kartica u SAD za nekoga ko pozajmljuje na svoju karticu je 24%. Razmislite o tome na trenutak, 24%. To je izuzetno visoko. Dakle, sada ljudi plaćaju kamate na dug koji su nagomilali kada su vremena bila teška. Mislim da je kombinacija toga zaista uznemirila ljude”, objašnjava analitičar Zandi.

Silazak sa vlasti Bidenove administracije posljedica je i globalnog trenda koji je zahvatio mnoge razvijene zemlje u postpandemijskom periodu, sumira profesor ekonomije Doblas Madrid.

Reproduktivna prava, imigracija, pomilovanje

U prethodne tri godine, Biden je prema rezultatima najvećeg broja relevatnih istraživanja imao rejting odobravanja koji nije prelazio više od 40 odsto, što je prema navodima historičara Matthewa Dalleka, „daleko od sjajnog”.

Odluka Vrhovnog suda da ukine presudu u slučaju Roe protiv Wadea o pravu na abortus na nacionalnom nivou u velikoj mjeri je obilježila Bidenov mandat iako on kao predsjednik države, po vjerispovesti katolik, nije imao utjecaja na to. Njegove demokrate su glasni borci za reproduktivna prava i na pitanju prava na izbor su pokušali da dobiju podršku birača u kampanji.

Sudovi su u Bidenovoj eri igrali i značajnu ulogu i kada su u pitanju procesi protiv Trumpa zbog pokušaja nekadašnjeg i budućeg predsjednika da poništi rezultate izbora 2020. i njegove odgovornosti za upad demonstranata u Capitol 6. anuara 2021.

„Nastavila je da se kruni podrška javnosti institucijama ove zemlje, više nego čak i 2020. i 2021, gdje su se mnogi pobornici demokratije nadali da bi Biden mogao da vrati povjerenje u naše institucije. A to se još nije dogodilo. Taj trend se nastavio, što je također doprinijelo Trumpovom reizboru”, navodi Dallek.

Odluka da u smiraj mandata pomiluje i sina Huntera koji je optužen za federalna krivična djela, u američkoj javnosti, pa i kod nekih koji su naklonjeni demokratama dočekana je kritikama. Biden je mjesecima prije toga govorio kako nema namjeru da pomiluje sina jer ne želi da utječe na sudske procese.

„Pomilovanje će biti očigledno dio njegovog mandata, dijelom zato što odražava i kontradiktorne impulse koje je imao da zaštiti svoju porodicu, s jedne strane, i da, s druge strane, da brani, institucije i brani vladavinu prava. Dakle, pomilovanje je velika stvar. I to opet odražava ovu eru u kojoj su institucije ove zemlje nacije nekada zaista bile njegovanije ili poštovanija, trpjele jedan za drugim političkim udarcem i gdje se podrška naroda dramatično krunila”, dodaje Dallek.

U prve dvije godine Bidenovog mandata, određeni značajni zakonodavni prijedlozi su dobijali dvopartijsku podršku u Kongresu.

„Treba imati na umu činjenicu da su neki od tih zakona zahtijevali dvopartijski sporazum, nešto što u Washingtonu ne viđamo ovih dana. A ljudi ne vole da pričaju o tome jer se čini da neki birači ne vole da razgovaraju sa drugom stranom. I tako političari često dobiju negativnu reakciju ako zauzmu dvopartijski pristup. Ali sa političke tačke gledišta je to bilo veoma značajno dostignuće”, kaže Filippo Trevisan sa američkog univerziteta.

Stvari su počele da se mijenjaju kada je na red došao drugi, veliki paket propisa i odluka koji je Biden obećao tokom kampanje 2020 – to je bio skup dugo najavljivanih socijalnih mjera.

„Radi se o mjerama socijalne podrške kao što je pristupačnija briga za djeci zaposlenih roditelja, jednostavno nisu mogli da dobiju većinu u Kongresu, da donesu taj zakon. I mislim da je to na kraju jedna od stvari koje su politički štetile ovoj administraciji jer je republikancima dale priliku, iako su i sami bili za te mjere. Ali to im je dalo priliku da iznesu ovaj argument kako su demokrate zaboravile na srednju klasu i da neće da im pomognu”, dodaje Trevisan.

Ukidanje prava na abortus na nacionalnom nivou ostavilo je traga na Bijdenovom naslijeđu zbog toga što, iako bez objektivne odgovornosti za tu odluku, desilo se za vrijeme njegove vladavine.

„To su teška pitanja u smislu Bidenovog naslijeđa i toga da nije imao kontrolu nad Vrhovnim sudom, koji je poništio presudu Roe protiv Wadea i vratio ga nazad državama. SAD su po tom pravu sada na međunarodnom planu viđene kao manje slobodne za žene od drugih velikih zapadnih demokratija ili čak i azijskih demokratija. To je nazadovanje, iako to nije Bidenovo djelo”, ističe Dallek.

Pitanje problema sa migracijom našlo se u vrhu liste u predizbornoj kampanji, a južna granica sa Meksikom, kao i kod mnogih drugih američkih predsjednika, ima važnu ulogu u tome kako birači ocjenjuju njegov uspjeh.

„Na neki način, Bidenova administracija je na kraju dospjela u sličnu poziciju kao Trumpova administracija u pogledu rada sa Meksikom na imigraciji, pokušavajući da natera Meksiko da zaustavi tok migranata koji pokušava da pređe južnu američku granicu”, kaže za Glas Amerike Brian Finucane, analitičar Međunarodne krizne grupe.

Biden se često nalazio na meti kritika republikanaca da ima suviše „mekan” stav prema pitanju migracija i bezbjednosti na granici, a djelovalo je i tokom kampanje da demokrate nerijetko umanjuju značaj koji ovo pitanje ima kod birača. A druga tema koje su demokrate i Biden „gurale pod tepih” su transrodna pitanja, tvrdi Filippo Trevisan.

„To je lekcija koju bi demokrate možda trebalo da nauče - da neangažovanje po tim pitanjima jednostavno nije opcija. Ali angažovanje na njima je i izazov. Zato to treba da se uradi na način da ne omogući njihovim protivnicima, da kažu da ako govore o transrodnim pitanjima, to ne znači da ne razmišljaju o ekonomiji. Obje stvari moraju da se rade u isto vrijeme. To su opet pitanja koja su republikanci zaista postavljali, a na kraju su bila veoma važna prosječnom glasaču”, ocjenjuje Trevisan.

Kada je došao na vlast 2021, Biden je naslijedio Ameriku koju su karakterisale i povišene međurasne napetosti pojačane pogotovo nakon što je policajac u Minneapolisu ubio Afroamerikanca Georgea Floyda u maju 2020, a onda su uslijedili mjeseci protesta širom zemlje.

„Rasna pravda bila jedno od glavnih pitanja na osnovu kojih je došao na funkciju obećavajući da će imati značajnu ulogu. Pored toga, govorio je i o klimatskim promjenama i pandemiji. Ali rasna pravda je bila pri vrhu. Nije bio u stanju da donese onu vrstu zakona, uključujući one vezane za glasačka prava, koje je podržavao”, ocjenjuje Dallek.

Spoljna politika

Iako spoljna politika, prema većini istraživanja javnog mnijenja u Americi ne igra veliku ulogu kod birača, svakako predstavlja bitan dio zaostavštine predsjednika Sjedinjenih Država.

Bidenova administracija se odmah na početku suočila sa naslijeđenim izazovom u Afganistanu, a odlazi sa dva velika neriješena konflikta - u Ukrajini i na Bliskom istoku. Filippo Trevisan sa Američkog univerziteta smatra da su ova dva sukoba predstavljala „nepovoljan sticaj okolnosti koji nije išao u korist demokrata i Bijdena”.

„To je omogućilo republikancima da predstave Bidenovu administraciju kao nekompetentnu u pokušaju da zadrži mir”, govori Trevisan.

Pod vodstvom Bidena, američke snage su se u augustu 2021. povukle iz Afganistana poslije 20 godina, čime je okončano učešće SAD u tamošnjem ratu i to se može smatrati jednim od uspjeha, prema mišljenju Birana Finucanea iz Međunarodne krizne grupe.

U preostala dostignuća Bidenove spoljne politike on ubraja pitanja poput sprječavanja vojnog udara u Brazilu, jačanja američkih partnerstava i saveza, kao i usmeravanje međunarodne podrške Ukrajini da se suprotstavi ruskoj invaziji.

„Ali ova dostignuća i mnogi napori Bidenove administracije će vjerovatno biti u sjenci dva razvoja događaja. Jedan je rat u Gazi, a drugi povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. A ja kažem povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću u kontekstu spoljne politike, jer mnoga dostignuća Bijdenove administracije mogu biti potkopana ili poništena povratkom predsjednika Trumpa”, ocjenjuje Finucane.

On dodaje da je ironija u tome povlačenje iz Afganistana bio jedan od „najvećih udaraca Bidenu”, iako je američka umiješanost bila duboko nepopularna i protivila su mu se dva uzastopna predsjednika.

„Predsednik Trump je stavio SAD na put trajnog odlaska i povlačenja svih američkih trupa iz Afganistana. I Joe Biden je to sproveo. Ali nažalost, kraj američkog angažovanja tamo bio je zasjenjen načinom na koji je došlo do odlaska. Haos na aerodromu u Kabulu i smrt pripadnika američke vojske i samoubilački bombaški napadi”, objašnjava Finucane.

Najnoviji sukob na Bliskom istoku počeo je 7. oktobra kada je Hamas, grupa koju SAD, EU i Velika Britanija smatraju za terorističku, napala jug Izraela ubivši 1.200 i otevši 250 ljudi. Uslijedila je ofanziva Izraela na Pojas Gaze u kojoj je do sada ubijeno više od 45.000 ljudi, prema podacima Hamasovog Ministarstva zdravlja koje ne pravi razliku između civila i boraca.

Izrael, glavni američki saveznik na Bliskom istoku, suočio se i napadima Hezbollaha, još jedne grupe koju SAD smatraju za terorističku, iz Libana kao i iz Irana. Izrael je uspio da eliminiše vođe i kompletne organizacione infrastrukture Hezbollaha i Hamasa, a sukob na jugu Libana završio sa primirjem. Biden se, zbog snažne podrške Izraelu i sukoba koji je odnio mnogo života civila, našao na meti kritika uglavnom lijevog krila svoje stranke, progresivnih i birača arapskog porijekla.

Finucane navodi da su „stravični napadi” Hamasa vratili palestinsko pitanje u „prvi plan”, ali da je odgovor Izraela, koji je imao bezrezervnu podršku SAD, donio pustoš i razaranje u Gazi i u južnom Libanu, kao i da su se „oružane snage SAD uključile u nova i u obnovljena neprijateljstva širom Bliskog istoka”.

„Predaće potencijalna neprijateljstva u Iraku i Siriji, gdje su i američke trupe, predsjedniku Trumpu. Tako je Joe Biden, uprkos tome što je vodio kampanju i hvalio se time da je okončao naše vječne ratove, još uvijek vodi te vječne ratove”, ističe Finucane.

Sporazum o prekidu vatre u Gazi još nije postignut, a Hamas i Izrael mjesecima razmjenjuju krivicu dok posrednici SAD, Egipat i Katar pokušavaju da obezbijede pomak.

„Mnogo toga se moglo spriječiti da je administracija započela pregovore o prekidu vatre u Gazi, što je bi smirilo regionalna neprijateljstva da je te pregovore shvatila ozbiljnije i iskoristila utjecaj SAD da pokuša da zaustavi borbe u Gazi znatno ranije. Ovo ne znači da sad treba ući u priču - ovi su dobri, a oni su loši momci. Nije stvar u upiranju prstom i pripisivanju krivice. Riječ je o izborima koje je donijela administracija koji su nas doveli tamo gdje smo sada”, kaže Finucane.

Ni drugi „front” - onaj u Ukrajini, Bidenova administracija nije uspjela da zatvori, iako je konstantno pružala snažnu podršku Kijevu u borbi protiv ruske agresije koja je počela u februaru 2022. U završnici mandata, Biden je dao „zeleno svjetlo” da ukrajinske snage mogu da gađaju ciljeve dublje u Rusiji projektilima dalekog dometa, što su stručnjaci ocijenili kao izuzetno važan potez, dok drugi smatraju da može da doprinese daljoj eskalaciji sukoba.

Finucane kaže da je administracija išla po „tankoj liniji”, jer je željela da obezbijedi međunarodnu podršku Ukrajini kako bi joj omogućili da se odupre ruskoj agresiji i da Kijev bude u najbolju moguću pregovaračku poziciju kada jednom sjedne za pregovarački sto.

„Istovremeno, SAD su željele da izbjegnu eskalaciju, posebno direktan sukob u SAD ili NATO-u sa Rusijom, i zbog toga su vrlo rano odbacili pozive da se uvede zona zabranjenih letova. Zato su bile oprezne u davanju dozvole Ukrajini da koristi američke rakete za gađanje duboko u Rusiji. Bila je razumna u pogledu vrsta oružja koje je dostavila Ukrajini”, navodi Finucane i dodaje i da će uvijek biti ograničenja u sposobnosti podrške SAD, pošto „same ne vode rat”.

Podjele i naslijeđe

Jedna od karakteristika Amerike i prije Bidenovog dolaska na vlast, a gledajući rezultate posljednjih izbora, i nakon njegovog odlaska jeste polarizacija društva. Među glavnim faktorima za ovakvu podijeljenost, prema mišljenju stručnjaka je i odakle ljudi dolaze do informacija.

„Imamo klimu povećane polarizacije ljudi. Nekada bilo nekoliko TV kanala i novina, svi su manje-više dobijali informacije iz istog seta programa i članaka. Sada postoji takva raznolikost da osoba može da konstruiše svoje omiljene 'balone', mogu ograničiti pažnju na sopstvene kanale, društvene medije, podcaste”, kaže Antonio Doblas Madrid, profesor ekonomije sa Michigan State univerziteta.

Biden je odmah po dolasku u Bijelu kuću, a često i tokom mandata, govorio o potrebi ideje za dvopartijskim jedinstvom, ali ta retorika očigledno nije naišla na previše plodno tle, a dodatni faktor je i to što mnogi Amerikanci i dalje ne žele da učestvuju u političkom životu.

„Moramo da razmislimo o tome da, iako se čini da su ljudi podijeljeniji nego ikad, postoji mnogo onih koji jednostavno ne žele da učestvuju. Smatraju da nema mnogo smisla jer možda neće dati rezultate koje žele. Dakle, mnogi Amerikanci još uvek ne glasaju, možda nisu zainteresovani za politiku na bilo kom nivou. Ne samo na nivou predsjedničkog Kongresa, već i na nizu glasačkih trka. I to je problem”, objašnjava profesor političke komunikacije Filippo Trevisan.

Prema njegovim riječima, mnogi faktori, pored protoka vremena, utjecaće na to kakav će biti konačan sud Amerikanaca o uspješnosti Bidenove administracije – a jedan od glavnih je da li će i u kojoj mjeri usvojeni akti „preživjeti” buduću Trumpovu vlast.

„Posljednja dva predsjednika koja su imala po jedan mandat, Jimmy Carter i George Bush stariji bili su viđeni mnogo povoljnije nakon što su napustili Bijelu kuću. I ljudi su imali mnogo ljepša sjećanja na njih i mnogo veće odobravanje”, kaže historičar Matt Dallek.

Navodeći primer Cartera, on kaže da je taj nekadašnji demokratski predsjednik sada viđen kao „vizionar” u borbi protiv klimatskih promjena i očuvanju energije, a George Bush stariji mnogim liberalnim Amerikancima imponuje kao čovjek koji brani međunarodnu ulogu SAD.

„Na neki način se njihove pozitivne strane preuveličavaju, a javlja se i prirodna nostalgija”, objašnjava on.

Ali da li će ta nostalgija biti dovoljna da ono što je Biden radio bude viđeno kao pozitivno?

„Činjenica da je jedan od njegovih glavnih ciljeva bio da zadrži Trumpa van vlasti i u tome nije uspio. Mislim da će to biti veliki dio njegovog naslijeđa”, zaključuje Dallek.

Izvještaj je izvorno objavljen na srpskom servisu Glasa Amerike.

Nacionalna vatrogasna agencija saopćila je da su se spasioci izvlačili ljude iz putničkog aviona Jeju Aira koji je prevozio 181 osobu na aerodromu u gradu Muan, oko 290 kilometara južno od Seula.

Ministarstvo saobraćaja saopštilo je da se radi o 15 godina starom avionu Boeing 737-800 koji se vraćao iz Bangkoka i da se nesreća dogodila u 9.03 po lokalnom vremenu.

"Od 179 mrtvih, 65 je identificirano", objavila je vatrogasna agencija Južne Koreje.

Radnici Hitne pomoći izvukli su dvije osobe, oba člana posade, na sigurno, a lokalni zdravstveni zvaničnici rekli su da su i dalje pri svijesti. Vatrogasna agencija angažovala je 32 vatrogasna vozila i nekoliko helikoptera da obuzda požar. Na lice mjesta je također poslato oko 1.560 vatrogasaca, policajaca, vojnika i drugih zvaničnika, navodi se u saopštenju.

Na snimku nesreće koji je emitovala televizija YTN vidi se kako avion Jeju Air klizi preko piste, očigledno sa još uvijek zatvorenim stajnim trapom, i udara u betonski zid.

Lee Jeong-hyeon, šef vatrogasne stanice Muan, rekao je na televizijskom brifingu da je avion potpuno uništen, a da je samo repni sklop ostao prepoznatljiv među olupinom. Lee je rekao da radnici istražuju različite mogućnosti o tome šta je uzrokovalo nesreću, uključujući i to da li su u avion udarile ptice, rekao je Lee.

Zvaničnici Ministarstva saobraćaja su kasnije rekli da njihova rana procjena komunikacijskih zapisa pokazuje da je kontrolni toranj aerodroma izdao upozorenje o naletu ptica na avion neposredno prije nego što je namjeravao da sleti i dao svom pilotu dozvolu da sleti u drugu oblast.

Pilot je poslao signal za pomoć neposredno prije nego što je avion prošao pored piste i proklizao preko tampon zone prije nego što je udario u zid, rekli su zvaničnici.

Viši zvaničnik Ministarstva saobraćaja Joo Jong-wan rekao je da su radnici preuzeli snimač podataka o letu iz crne kutije aviona i još uvijek traže uređaj za snimanje glasa u pilotskoj kabini. Ranije je rekao da su vladini istražitelji stigli na lice mjesta kako bi istražili uzrok nesreće i požara.

Zvaničnici za hitne slučajeve u Muanu rekli su da izgleda da je stajni trap aviona bio neispravan.

Boeing je u izjavi na X-u rekao da je u kontaktu sa Jeju Airom i da je spreman da podrži kompaniju u suočavanju sa nesrećom.

"Izražavamo naše najdublje saučešće porodicama koje su izgubile najmilije, a naše misli ostaju sa putnicima i posadom", navodi Boeing.

Ovo je jedna od najsmrtonosnijih katastrofa u historiji avijacije Južne Koreje. Posljednji put Južna Koreja je pretrpjela avionsku nesreću velikih razmjera 1997. godine, kada se avion Korean Airlinea srušio na Guam, pri čemu je poginulo 228 ljudi. Godine 2013 , avion Asiana Airlinesa srušio se u San Franciscu, pri čemu su poginule tri osobe.