Školska djeca i studenti su zaista izgubili mnogo u toku protekle godine, kada je nastava bila onemogućena. Ovakva situacija se može još porediti jedino s s onim što se događalo i što se događa u područjima zahvaćenim ratnim sukobima. Na području država nastalih raspadom Jugoslavije se još uvijek osjeća utjecaj propusta u obrazovanju kod cijele jedne generacije koja se školovala u ratu. Na izazov online nastave su čak i znatno razvijenije zemlje imale ne baš dobar odgovor i organizaciju te samo možemo zamisliti kolike će posljedice sve ovo imati na pogođene generacije.
Za sada se čini da manja djeca manje obolijevaju od COVID-19, ali se među djecom koja ipak obole javljaju problemi poput produženog kovida i multisistemskog inflamatornog sindroma. Tinejdžeri, međutim, nisu nimalo manje skloni COVID-19 od odraslih. Pri tome ne treba zaboraviti ni da škole ne čine samo učenici, nego i nastavnici.
Islandski istraživački institut deCODE je pratio 40 000 osoba – i djece i odraslih osoba – kojima je bila određena mjera karantina nako potencijalnog izlaganja virusa SARS-CoV-2 Utvrđeno je da je kod djece mlađe od 15 godina rizik za infekciju bio upola manji. I studija objavljena u Jama Pediatrics u septembru 2020. je došla do zaključka da su djeca uzrasta 10-14 godina manje suspektna na COVID-19. Manja djeca imaju nešto manje ACE2 receptora – proteina na membrani naših ćelija za koje se virus SARS-CoV-2 kači i preko kojih inficira ćelije. Postoje još neki mogući biohemijski i imunološki mehanizmi zašto djeca manje obolijevanju i rjeđe imaju težu kliničku sliku, poput utjecaja komponente ćelijskom imuniteta.
To bi sve značilo i da je rizik zaraze nešto manje u vrtićima i osnovnih školama, ali ne i da ga nema. Međutim, škole nisu samo za djecu te dobi.
Studija Princetona iz septembra 2020. pokazuje da su djeca i adolescenti znatno važniji za širenje infekcije nego što se to mislilo. Premda manje obolijevaju, i među pripadnicima ove populacije javljaju se „superširitelji“.
Nedavno je njemački Institut Robert Koch (IRK) izašao sa zaključcima da škole ne predstavljaju glavne motore širenja epidemije, ali da je pojavnost COVID-19 u školama povezana s incidencijom u populaciji.
Drugim riječima – ako je visok broj slučajeva u populaciji, onda će se javljati i dosta slučajeva u školama, ali škole nisu glavni uzrok ovih epidemioloških požara. „Stoga sve mjere (zatvaranje / ponovno otvaranje) trebaju biti stavljene u kontekst ukupne regionalne incidencije u populaciji“, zaključuje se u analizi IRK. Oni preporučuju različite metode smanjenja fizičkog kontakta poput hibridne tj. naizmjenične nastave te smanjenje kontakta između učesnika nastavnog procesa i ukupnog broja potencijalno izloženih ljudi. U praksi to bi značilo da je nastava moguća, ukoliko su učenici, studenti i nastavnici dovoljno disciplinirani da imaju što manje kontakta s drugima te ukoliko se škole ne otvore u potpunosti.
Prema zaključcima IRK, škole ne bi trebalo sasvim otvoriti, ali razlog za to je činjenica da odrasli učesnici u nastavi, poput nastavnika, studenata, tinejdžera igraju važniju ulogu u širenju virusa nego djeca. Ponovno otvaranje srednjih škola imalo je veći utjecaj na povećanje širenja zaraze. Modeli po kojima su se škole otvarale tako da se na nastavu vraćaju neki razredi ili da se vraća polovina učenika manje su bili povezani sa širenjem COVID-19.
Iz IRK skreću pažnju i na britanski soj B.1.1.7. za koji postoje dokazi da se lakše prenosi te da bi to moglo povećati pojavnost COVID-19 u opštoj populaciji, a time i u školama.
„Čini se da se ova lakša prenosivost odnosi na sve dobne skupine, uključujući djecu i adolescente. Ako se šire zaraznije varijante, to bi moglo značiti škole mogle imati veći doprinos procesu širenja zaraze, što bi trebalo uzeti u obzir prilikom razmatranja otvaranja“, navodi se u analizi IRK.
Međutim, šta je s odraslima koji također čine škole? Nastavni i nenastavni kadar?
Pažljiva meta-analiza zdravstvenih podataka iz Švedske, objavljena u martu ove godine u Proceedings of the National Academy of Sciences sugeriše kako je držanje škola otvorenim uz minimalne mjere opreza u proljeće približno udvostručio rizik nastavnika za obolijevanje od COVID-19. I ne samo to. Rizik obolijevanja za partnere nastavnika bio je veći za 29% od partnera nastavnika koji su prešli na online model podučavanja. Roditelji školske djece imali su 17% veću vjerojatnost dijagnoze COVID-19 od roditelja čija su djeca bila na online nastavi. Pri tome treba imati na umu da je Švedska u to vrijeme imala najliberalnije mjere, koje su se svodile na preporuke, i da nije bilo obaveze nošenja maski niti zaključavanja (lockdown).
Ova švedska analiza posebno usmjerava fokus na zaštitu nastavnog osoblja, te bi to značilo da i nastavnici trebaju biti u priroitetnim grupama za COVID-19 imunizaciju, zbog povećanog rizika i izloženosti virusu.
I dok većina epidemiologa nije za otvaranje škola, ovaj problem nema jednoznačan odgovor: s jedne strane se donosioci odluka suočavaju s rizikom širenja COVID-19, a druge strane sa totalnih krahom obrazovnog procesa. Online nastava je iscrpila i učenike, i nastavnike, profesore, studente i roditelje. Tome još treba dodati i problem utjecaja pandemije i nepostojanja normalnog nastavnog procesa na psihofizičko zdravlje učenika te niz socijalnih aspekata.
Roditelji moraju ostajati sada s djecom vrtićke dobi i djecom koja pohađaju razrednu nastavu, djeca su oštećena za kvalitetnije obrazovanje, a nastavnici pod stresom.
Ravnoteža između epidemiološke i socijalne strane problema u većini zemalja nije pronađena, niti se puno uložilo u izgradnju resursa za kvalitetniju online nastavu, a posljedice ove društvene anomalije će se osjećati u godinama koje predstoje.