Dokumentovani slučajevi reinfekcije
Dokumentovana su tri slučaja reinfekcije s COVID-19, dva u Evropi i jedan u Hong Kongu. Slučaj reinfekcije u Hong Kongu otkriven je nakon rutinskog testiranja na aerodromu i s obzirom da je osoba bila bez simptoma, mnogi vjeruju da ovaj slučaj ni ne bi bio otkriven da osoba nije putovala. O mogućnosti reinfekcije se i prije razmatralo, ali premda je bilo par slučajeva gdje se tvrdilo da je riječ o reinfekciji, u Kini, to nikad nije potvrđeno.
Već je opisano da su osobe s vrlo blagom do asimptomatskom slikom ne razviju visoke titre zaštitnih antitijela, odnosno, nemaju dovoljno antitijela u krvnom serumu. Antitijela stvaraju posebne stanice imunog sistema – plazma stanice, koje, opet nastaju iz B limfocita.
U rijetkim slučajevima, neke osobe ne razviju dovoljne količine antitijela ni nakon vakcinacije nekim od uobičajenih vakcina, poput vakcine MMR ili one koja štiti od hepatitisa B. Takvi slučajevi su u imunologiji već opisani, a nazivaju se „nereaktanti“. Upravo stoga se vakcinacija ponavlja u nekoliko doza. Neki ljudi ne razviju dovoljno antitijela ni nakon neke česte bolesti, pa se mogu reinficirati. Čak su opisani slučajevi reinfekcije gripom i to istim sojem virusa, poput tri slučaja reinfekcije s H1N1 u Čileu 2009.
„Bez obzira na razloge, pojava reinfekcija u zarazi sa SARS-CoV-2 virusom je zabrinjavajuća“, smatra imunolog dr. Zlatko Trobonjača s Medicinskog fakulteta Univerziteta u Rijeci i dodaje kako kako postoje različiti mehanizmi zbog čega se ovo može desiti.
Mogući uzroci reinfekcije
Preliminarni broj pacijenata u Kini koji su ponovno testirani pozitivno nakon otpuštanja iz bolnice bio je 5% -15%, rekao je Wang Guiqiang, specijalist za zarazne bolesti u kineskoj stručnoj grupi za liječenje COVID-19.
Jedno od objašnjenja je bilo da virus još uvijek postoji u organizmu pacijenata, ali nije otkriven u uzorcima koji su uzeti iz gornjih dijelova dišnih putova.Wang Guiqiang, specijalist za zarazne bolesti u kineskoj stručnoj grupi za liječenje COVID-19.
Ostali mogući uzroci bili su slaba osjetljivost testova i slab imunitet koji bi mogao dovesti do trajnih pozitivnih rezultata. No postoje i drugi potencijalni uzroci reinfekcije.
Jedan mogući mehanizam bi bio virusna mutacija. Naime, jedna od najvažnijih obilježja stečene ili adaptivne imunosti je specifičnost. To znači da se imunost koju stječemo nakon infekcije „adaptira“ prema patogenu da djeluje samo protiv njega, ali ne i protiv drugih patogena, tražeći na njemu posebne strukturne karakteristike koje zovemo antigenske determinante.
„Mutacija virusa mogla bi promijeniti te strukturne karakteristike do te mjere da ih sada stečena, adaptirana imunost više ne prepoznaje. Dakle, mutiran, antigenski promijenjen SARS-CoV-2 virus mogao bi izbjegavati prethodno stečenu antivirusnu imunost i izazvati ponovnu infekciju“, odgovara Trobonjača za Glas Amerike.
Drugi razlog bi mogao ležati u samom pamćenju imunološkog sistema.
„U infekciji SARS-CoV-2 virusom primijećen je neočekivano brz gubitak koncentracije ovih antitijela u tijeku nekoliko mjeseci postinfekcijskog razdoblja, što mi moglo značiti da je diferencijacija plazmablasta (op.a. nezrele plazma stanice) u dugoživuće plazma stanice insuficijentna ili da su funkcije i život ovih stanica ograničeni“, objašnjava imunolog dr. Zlatko Trobonjača.
Teško je sada procijeniti koliko bi imunitet na COVID-19 trajao, jer bez urađenih longitudinalnih studija (studije jedne grupe ispitanika, kroz određen, obično duži vremenski period) koje bi nam egzaktno pokazale podatke, na to pitanje jedino možemo dati najbolju procjenu, zasnovanu na prethodnim iskustvima s virusima.
Ukoliko bi imunost na SARS-CoV-2 infekciju nakon preboljele infekcije trajala kratko u većine konvalescenata, recimo kraće od godinu dana, opasnost se, naravno, krije u mogućnosti da se imunost i nakon vakcinacije ne zadrži dovoljno dugo.dr. Zlatko Trobonjača, imunolog
To bi omogućilo trajno kruženje virusa u populaciji, odnosno kroz reinfekcije održavanje epidemije i zahtijevalo kampanje vakcinacije svake godine.
„U tom slučaju, držim da višestruko procijepljivanje sa, primjerice, adenovirusnim vektorom, ne bi bilo moguće zbog imunosti koju bi razvili protiv samog vektora i tom slučaju morale bi se primjenjivati vakcine sa drugim nosačima kao što su lipidne nanočestice ili vakcine sa inaktiviranim virusom koje se također razvijaju“, mišljenja je dr. Trobonjača.
Možemo se nadati da neće biti masovna pojava, nego da će zahvatiti samo ograničen broj ljudi. Trobonjača smatra da je pojava reinfekcija zapravo rijetkost i da će većina ljudi razviti imunost koja će trajati 2,3 ili više godina, kako nakon preboljele infekcije, tako i nakon vakcinacije.
„Reinfekcije su najvjerojatnije posljedice kombinacije virusnih promjena i individualnih obilježja imunosne reaktivnosti u reinficiranih pojedinaca. No je li stvarno tako, vrijeme će pokazati jer je u ovom trenutku to jako teško znati“, zaključuje dr. Trobonjača.
Slučajevi reinfekcije su prije izuzetak nego pravilo i moguće je da je reinfekcija obilježena slabijom kliničkom slikom. No, kako sve više dokaza ide u smjeru da i osobe bez karakteristične, jače kliničke slike mogu zaraziti druge, potrebno je stalno naglašavati kako jednostavna metode, poput održavanja fizičke distance i nošenja maski mogu znatno umanjiti rizik od inficiranja.
