Od kako je prva krstareća raketa pogodila Kijev i druge gradove širom Ukrajine, rat ne posustaje. Pojedini kažu da je, sad već jednonedeljna operacija, za ruskog predsjednika Vladimira Putina prerasla iz rata koji vodi po svom izboru u možda borbu za politički opstanak.
Za opstanak se bore i stotine hiljada Ukrajinaca - ali ne politički, već fizički dok pokušavaju da se sa porodicama sklone na bezbjedno. Na prepunim željezničkim stanicama širom ratom razorene Ukrajine, druge po veličini evropske zemlje, porodice strpljivo čekaju na vozove koji dolaze sa zakašnjenjem ili ih uopšte nema - a kada se ukrcaju, destinacije su neizvjesne.
Nakon nedelje nemilostrdnog rata, Ujedinjene nacije procjenjuju da je više od milion Ukrajinaca prebjeglo u Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumuniju i Moldaviju. Stotine hiljada su interno raseljene i idu na opasan put do utočišta. Vjerovatno je već nadmašeno milion i 300 hiljada izbjeglih za vrijeme rata na Balkanu 1990-tih.
Među raseljenima je Mikola, inženjer, koji je do prije nedelju dana radio na velikom projektu za modernizaciju energetskog sistema Kijeva. Dok puši ispred zapuštenog hotela, pokušava da pronađe način kako da suprugu, malog sina i porodicu jednog prijatelja prebaci preko granice.
“Niko nije mislio da će biti rata. Većina je mislila da će samo biti većih borbi na istoku, u Donbasu, a većina je pomislila: Ruse bi trebalo pustiti da uzmu Donbas, jer su tamo vjerovatno sada samo ostali proruski građani i separatisti. Prije nedelju dana, imao sam život, dobar dom, bilo je normalno, predvidljivo. Marljivo sam za to radio, a sada...Nikada nisam mislio da će Putin ovo da uradi", priča Mikola.
U srijedu je sa suprugom, djetetom i partnerkom svog prijatelja i njenom djecom uspio da uđe u Slovačku, nakon što je prešao veće kontrolne punktove oko Lavova, a zatim i manje, improvizovane koje uglavnom obezbjeđuju građani, naoružani puškama.
Mikoli, koji ima dvojno ukrajinsko i kanadsko državljanstvo, bilo je dopušteno da napusti Ukrajinu zato što ima strani pasoš. Međutim, većina muškaraca ne može da napusti zemlju. Zbog ratnog stanja, koje je proglasio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, muškarci od 18 do 60 godina moraju da ostanu u Ukrajini, da bi mogli da budu regrutovani.
Zbog toga se muškarci, koji strahuju za sudbinu svojih voljenih u inostranstvu, opraštaju od porodica na prepunoj željezničkoj stanici u Lavovu, ili mašu zbunjenoj djeci blizu granice.
“Djeca su prvo mislila da je ovo avantura, ali poslije više dana sada shvataju ozbiljnost situacije i njihova lica su se promijenila", kaže Aleksandar, nastavnik iz Harkova. To je svakako slučaj sa jednim malim dječakom, iz kojeg ne mogu da izvučem osmjeh.
Za žene i djecu muškaraca koji su ostali u Ukrajiini, rastanci pogoršavaju strepnju zbog napuštanja doma. Olena ima dvoje djece, bebu i 9-godišnju djevojčicu. Došli su iz Dnjepra, grada na istoku zemlje koji se sprema za ruski napad. Kaže mi da su čekali više od dan na željezničkoj stanici da bi krenuli na težak put do Lavova, odakle planira da ide u Poljsku, gdje su joj prijatelji obećali pomoć. Pojedini vozovi u kojima su bili nisu imali toalete.
"Moj suprug je odlučio da ostane i da se bori", kaže mi uplakana Olena, dok nosi bebu u naručju. "Ne znam šta će se dogoditi sa nama, ali moramo negdje da živimo i možda će Poljska pomoći novčano. Ne znam".
Mnogi muškarci voze svoje porodice od istoka do zapada i ostavljaju ih sa rođacima i prijateljima u selima, u nadi da rat neće doći do njih, a zatim se vraćaju da se bore. Među njima je Glib, rezervista koji još nije pozvan u vojnu službu.
“Rat je nacionalna tragedija koja se raspukla u milione ličnih tragedija. Brinem što sam ostavio porodicu, ali moram da se borim", kaže Glib.
Poput mnogih Ukrajinaca, Glib kritikuje Zelenskog što nije ranije mobilisao Ukrajinu za rat i ističe da je trebalo staviti sve rezerviste - njih 900.000 - u stanje pripravnosti prije više nedelja.
Međutim, istovremeno hvali ukrajinskog lidera, navodeći da "inspiriše sve".
"Možda koristi vještine koje je imao kao glumac - možda nije dobar menadžer, ali odlično komunicira. I čini se da sada dozvoljava menadžerima da upravljaju", ističe Glib.
Lične priče nadmeću se za pažnju javnosti sa nacionalnim narativom o borbama i okršajima, dobijenim i izgubljenim. U haosu, pogođeni su milioni života dok ljudi pokušavaju da prežive ili jednostavno se snađu u svijetu okrenutom naopačke.
A ima toliko ličnih priča koje bi trebalo zapisati. O tri državljana Gane koje je samo nekoliko mjeseci dijelilo od diplome na medicinskom fakultetu u gradu Poltava, gdje se nekad vodila ključna bitka 18. vijeka, u ratu između ruskog cara Petra velikog i švedskog kralja Čarlsa XII za nadmoć nad istočnom Evropom. Pojedini vojni stratezi smatraju da bi u Poltavi mogla da se vodi još jedna istorijska bitka, naredinih dana, nedelja ili mjeseci.
Studenti iz Gane stigli su do zapadne Ukrajine i sada se pitaju ne samo kako će da pređu granicu, već kako će diplomirati.
"Šta da radim sad. Radio sam toliko marljivo da budem tamo gdje sam sada ili sam bio. Šta sada", zapitao se Piter.
Afrikanci koji se evakišu tvrde da su suočeni sa nefer tretmanom i ponekad ne mogu da se ukrcaju u vozove ili autobuse. Jedan američki zvaničnik rekao mi je da se pomno razmatraju te tvrdnje koje "veoma zabrinjavaju".
"Nigerijci su druga najveća grupa stranaca kojii napuštaju Ukrajinu. Nema sumnje da su naišli na probleme", kaže neimenovani zvaničnik.
Dio problema u Ukrajini je što se prioritet pri ukrcavanju u vozove i autobuse daje ženama i djeci, a mnogi Afrikanci koji pokušavaju da napuste zemlju su muškarci, navodi američki zvaničnik i humanitarni radnici. Dodaju da se često ne pravi razlika između stranaca i Ukrajinaca kojima nije dozvoljeno da napuste zemlju.
Zatim ima priča o Libijcima, više od 1.000 njih, koji su živjeli u Ukrajini, uglavnom da bi studirali, često u Poltavi i Harkovu gdje je u srijedu bombardovan čuveni univerzitet.
Libijska vlada - koja ima iskustvo sa konfliktima - organizuje autobuski prevoz za svoje državljane do granice, a zatim čarter letove do Libije.
"Iz jedne ratne zone u drugu", kaže Hanadi, koja studira medicinu. Obučena u libijsku nošnju, ona i još tri Libijke, od kojih je jedna bila na operaciji oka u Ukrajini, privlače pažnju među okupljenim ljudima, ali nisu dovoljno dobro obučene za hladno vrijeme.
Sa njima sam razgovarao na granici sa Slovačkom koju ću i ja preći, da bih predahnuo, prije nego što se vratim izvještavanju. Poput Libijaca, vozio sam se od Lavova, prešao snijegom prekrivene puteve u Karpatima, viševjekovnoj destinacija za etničke grupe kojima je bilo potrebno utočište. U subotu, rabin u Odesi evakuisao je 300 jevrejskih siročadi autobusima do planina, gdje su i moji preci, prije jednog vijeka, prebjegli na putu do egzila.
Ukrajinski graničari kažu da njihova zemlja možda ne pobjeđuje, ali da je pobjeda jednostavno to što ne gube. Pitaju me da li ću da donesem rakete kada se vratim.
"Ne baratam raketama, nego riječima", kažem im.
Izgledaju razočarano.
