Dok se krivac traži u tuđem dvorištu, u svim dijelovima BiH evidentan je nedostatak sprovođenja zakona, nedovoljna informisanost stanovništva, ali i loše planiranje odgovornih institucija .
Rijad Tikveša, predsjednik Udruženja za zaštitu i unapređenje okoliša, prirode i zdravlja „Ekotim“, ističe da su u Sarajevu i okolini, nažalost, sve rijeke pogođene plutajućim otpadom.
„Od Ljubine, preko Željeznice do rijeke Bosne. Mnogo naših građana baca svoj otpad na obale rijeka misleći da su na taj način riješili problem otpada, a zapravo prave problem prvenstveno sebi, pa onda i široj zajednici“, objašnjava Tikveša.
Pored needukovanih građana, problem su i zvanična odlagališta otpada, koja na rijeke ne utiču direktno plutajućim otpadom, nego tzv. procjednim vodama, odnosno onim što se ispira iz deponija svaki put kad pada kiša.
„Ovaj problem je manje vidljiv, ali je prisutan i opasan. Godinama smo upozoravali na problem deponije otpada 'Krupačke stijene' koja se nalazi u kanjonu rijeke Željeznice, a koja je nedavno dospjela u fokus javnosti i medija zbog nelegalnih aktivnosti u procesima odlaganja otpada“, objašnjava Tikveša.
Na toj lokaciji nekada se nalazio kamenolom, što znači da u podlozi mogu postojati pukotine nastale usljed miniranja. Prema nekim procjenama tu je odloženo više miliona kubnih metara otpada, a nije napravljen sistem za rješavanje problema procjednih voda.
„Te vode dospijevaju u rijeku Željeznicu i na taj način mogu ugroziti snabdijevanje Sarajeva pitkom vodom“, ističe Tikveša.
On smatra da smo šampioni u izbjegavanju i prebacivanju odgovornosti, pa tako nema rješenja ni za otpad koji dolazi iz susjednih zemalja, ali ni za onaj koji stiže iz jednog entiteta u drugi.
„Nažalost, kod nas su nadležnosti nad okolišem na entitetskom nivou, tako da nemamo jaku i jedinstvenu državnu instituciju koja bi mogla zahtijevati od druge države naknadu štete. Otpad koji je iz druge države stigao do nas se mora izvaditi iz rijeke i propisno odložiti. Trebalo bi da nadležne entitetske institucije riješe ovaj problem, a troškove ispostave odgovornima“, objašnjava Tikveša.
On navodi da na međudržavnom nivou postoje barem neke međunarodne konvencije koje bi BiH mogla da koristi kako bi se u budućnosti spriječile ovakve situacije, dok na međuentitetskom nivou skoro da i nema nikakvih prava niti zakonskog okvira za djelovanje.
Jedan od primjera je gomilanje smeća na mrežama u Bočcu, gdje su predstavnici nadležnih institucija najčešće odgovornost prebacivali preko entitetske linije, iako smeće Vrbasom ne dolazi samo iz tog pravca.
„To je jedan primjer kako nam međuentitetski saradnja u rješavanju okolišnih problema baš i ne funkcioniše, a to bi trebao da bude vitalni interes svakog stanovnika Bosne i Hecegovine“, smatra Tikveša.
Uprkos „Povelji za čist Vrbas“, koju su prije sedam godina potpisali nadležni ministri oba bh. entiteta, gradonačelnici i načelnici svih opština sliva Vrbasa, entitetski Fondovi za zaštitu životne sredine, te predstavnici nekih međunarodnih organizacija i kompanija, smeće i dalje plovi akumulacionim jezerom Bočac i ušćem Crne rijeke.
„Ne sumnjam u dobre namjere, posebno onih koji su dali novac da se radi na unaprijeđenju kvaliteta vode u slivu rijeke Vrbas, međutim, dovoljno je da jedna opština ne poštuje dogovor i da to bude vidljivo. Osim nekoliko institucija, ovdje nismo vidjeli ničiju dosljednost da se Povelja poštuje“, kaže za Glas Amerike Boro Marić iz organizacije Greenways.
On je istakao da su potrošena značajna sredstva iz različitih izvora, ali je ekološka katastrofa i dalje iznad Banjaluke, iznad rezervoara gradskog vodovoda.
“Brana hidroelektrane Bočac je jedina preostala prepreka za tone i tone plutajućeg otpada koji sasvim sigurno ostavlja posljedice na rijeku, njen živi svijet, ali i zdravlje građana koji ovu vodu piju”, kaže Marić.
On ističe da nema nikakve kontrole ni svijesti o tome kakva se šteta pravi i da uzvodno sa obala ovih rijeka nesavjesni građani i firme konstantno bacaju ogromne količine otpada.
„Treba prijavljivati neodgovorne, nagraditi one koji čiste i čuvaju, ali i obezbjediti sanitarne deponije na koje se odvozi otpad, jer sam siguran da mnogi u slivu Vrbasa nemaju organizovan odvoz otpada i da je to jedan od većih problema“, kaže on.
Dok aktivisti iz Mrkonjić Grada i Banja Luke uporno traže da se ovaj problem aktuelizuje i da institucije pronađu rješenje, Marić ističe da već sad možemo govoriti o ekološkoj katastrofi, jer leševi životinja, te ogromna količina različitog tečnog i krutog otpada utiče na kvalitet vode i brojne biološke procese koji postoje u tom staništu.
„Svjedoci smo nedavne pojave algi i promjene boje jezera Bočac, koja nas je sve zabrinula, jer građani Banjaluke piju vodu koja je uzvodno degradirana u svakom smislu. Iskreno se nadamo da će biti volje i da ćemo ostvariti neophodnu promjenu, jer je trenutna situacija porazna“, objašnjava on.
Porazna je situacija i na jednoj od najčuvenijih rijeka u BiH – Drini. Iako se smatra jednim od ključnih turističkih potencijala u gradu Višegradu, ova rijeka godinama je suočena sa pravom ekološkom katastrofom.
U gornjem slivu rijeke Drine i njenih pritoka postoje brojne deponije koje se nalaze pored same obale. Najveća količina otpada, ipak, dolazi iz rijeke Lim, tačnije sa deponija iz Prijepolja i Priboja.
„Ovo je problem sa kojim se suočavamo skoro 20 godina. Što se tiče međudržavne saradnje to je sve 'mrtvo slovo na papiru'. Podsećam da je u aprilu 2019. godine održan trilateralni sastanak u Višegradu, gdje su prisustvovali ministri iz Crne Gore, Republike Srpske i Srbije. I dalje nemamo informacije o konkretnoj međudržavnoj saradnji. Jednostavno mnogo toga nije transparentno u ovom slučaju“, priča za Glas Amerike Dejan Furtula iz udruženja „Eko Višegrad“.
On ističe da je trajno rješenje ovog problema veoma važno, prvenstveno zbog zdravlja ljudi i očuvanja biodiverziteta, ali i zbog velikog turističkog potencijala.
„Ekološka svijest je na jako niskom nivou, gotovo da uopšte i ne postoji. To potvrđuje činjenica da u BiH postoje hiljade divljih deponija, a mnoge od njih su uz same obale rijeka“, objašnjava Furtula.
Situaciju bi mogla popraviti reciklaža i povrat ambalaže u prodavnice, kao i veća upotreba kartonskih i papirnih kesa uz smanjenu potrošnju plastičnih predmeta.
„Proizvođače bi trebalo obavezati da poštuju ekološke standarde, te da se uvedu jake kontrole, ali i da se zaposli veliki broj ekoloških inspektora. Treba razmotriti i opciju edukacije najmlađih uzrasta, možda uvođenjem ekologije kao predmeta uz obavezne izlete u prirodu“, smatra Furtula.
Rijad Tikveša podsjeća da zakonski okvir na entitetskom nivou postoji i da su Zakoni o zaštiti okoliša/životne sredine i Zakoni o otpadu usvojeni još 2002./2003. godine, ali da nadležni nisu dovoljno uradili da se ovi zakoni sprovedu.
„U posljednjih sedamnaest godina nije dovoljno urađeno da se naprave pravilnici i uredbe, kojima bi se regulisali posebni tokovi otpada i koji bi trebalo da obezbjede povećanje pokrivenosti odvoza otpada, ali nije se radilo ni na kažnjavanju. Ukoliko vas uhvate da niste vezali pojas platićete kaznu, ali ako bacate smeće to ništa, iako je i to kažnjivo“, zaključuje Tikveša.
