U diskusiji su udjela mnogi, među kojima domaćin rasprave, ambasador BiH u Svjetskoj organizaciji, Zlatko Lagumdžija, potom Tanya Domi, profesorica na Univerzitetu Columbia, Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Potočari - Srebrenica, te srebrenička majka Munira Subašić, kao i članica Svjetskog jevrejskog kongresa, profesorica dr. Sonat Birnecker Hart, i odvjetnica i aktivistkinja Kerry Kennedy.
U najavi rasprave se čulo da je „pamćenje osnovni ljudski instinkt, a pamćenje se ne može zatvoriti - ono će obično izaći na vidjelo u ovom ili onom obliku. Izazov je pronaći načine kako iskoristiti pamćenje za učenje lekcija iz prošlosti i izbjegavanje njenog ponavljanja…”
Naglašavajući da je „obilježavanje proces koji zadovoljava želju da se oda počast onima koji su patili ili umrli tijekom sukoba, da se ispita prošlost i da se pozabavi suvremenim problemima, obilježavanje genocida takodjer počiva na složenom sjecištu pravde, istine i ozdravljenja za pogođene zajednice i globalne kolektivne savjesti”.
Govoreći o povijesti Jevreja i brojnim teškim preprekama s kojima se jeverjski narod sučeljavao, dr. Birnecker Hart je kazala da jedan narod uvijek mora ići dalje naprijed, bez obzira na teškoće pred njima, usprkos strahu, usprk.os tome što se sve čini nesavladivim.
„Priča mora biti ispričana”, kazala je dr. Birnecker Hart.
Objašnjavajući kako je bila zatečena moćnom porukom koju je vidjela kada je posjetila Memorijalni centar u Srebrenici.
„To je bilo kao ogledalo u kojem se čovjek može prepoznati, vidjeti u toj situaciji”, kazala je ona zadržavajući suze, i zaključila da nažalost ljudi nisu zaboravili kako počiniti genocid, ali da je okupljanje kao ovo danas u UN-u važno da podsjetimo jedni druge da smo ljudi, i da moramo učiti jedni o drugima kako se povijest ne bi ponavljala.
Munira Subašić je kroz suze ispričala: „Predstavljam grupu koja preko 20 godina trži pravdu. Preživjela sam genocid, u genocidu su mi ubijena 22 člana uže i šire obitelji. Među njima i moj najmlađi sin kojeg sam najviše na svijetu voljela.”
Profesorica Tanya Domi je rekla da „akcije koje su poduzele majke Srebrenice, od pritiska na javnost i Ured visokog predstavnika da se posveti memorijalno područje gdje bi trebalo da bude mezarje njihovih voljenih, pa sve do konačnog povrata tog zemljišta i ukopa žrtava - to im je sve omogućilo da upotrijebe svoju moralnu težinu u svojoj borbi, i mogu slobodno reći, da su majke Srebrenice među najmoćnijim ljudima u tom cijelom regionu”.
Profesorica Domi je podjestila da, iako se na genocid u Srebrenici gleda kao na pokolj preko 8 hiljada muškaraca i dječaka, najmanje 30 žena je ubijeno u julu 1995, a među onima koje su pošteđene smrti, mnoge su silovane.
„Vrijedno je naglasiti da je rat u BiH bio trenutak iz kojeg su proistekle neke od temeljnih , klučnih odluka koje se odnose na seksualno nasilje u oružanom sukobu i ratu. To se dogodilo umnogome zahvaljujući hrabrosti mnogih bosanskih žena koje su svjedočile protiv svojih silovatelja”, rekla Domi. „U smislu pravde velika je šteta i žalost da nije bilo eksplicitne legalne odluke da se silovanje koje se dogodilo tada u Srebrenici, kao ni druga silovanja tijekom rata u BiH, tretiraju kao komponenta genocida, za razliku od Rwande.”
Ovaj se zločin dogodio 50 godina nakon što je svijet glasno kazao: Nikada više užasima holokausta, i to unutar zaštićene zone UN-aa, kazala je Kerry Kennedy, odvjetnica i borac za ljudska prava, kćerka ubijenog američkog senatora Roberta Kennedyja.
„To je bio genocid. Neka svatko u ovoj sali ponovi tu riječ: genocid! Ovdje smo zbog genocida, i to je izuzetno važno, jer neki govore da to nije bio genocid, zašto taj dan ne zovemo Danom sjećanja? Ali ne! Mi moramo prihvatiti tu riječ, jer ako je ne prihvatimo i ne kažemo, to će se ponavljati, uvijek i ponovo…I recimo našoj djeci, generacijama koje dolaze”, rekla je Kerry Kennedy.
Honore Gatera, iz Memorijalnog centra genocida Kigali, podijelivši neka od svojih najtežih sjećanja, između ostalog je rekao: „Krajnji stupanj genocida je poricanje stvarnosti i činjenica onoga što se dogodilo. Negiranje onoga što su sudovi već okvalificirali kao genocid. Da nije bilo preživjelih da ustanu poput majki Srebrenice, da ustanu i krenu ka cilju da sačuvaju tužne trenutke kroz koje su prošle, gubitak koji su imale nikada, bilo bi drugačije. No one su učinile da žrtve neće biti zaboravljene od strane čovječanstva, istog čovječanstva koje im je to učinilo. Ponekad kažem da bi to pamćenje bilo nemoguće. Ipak, imam osjećaj da nismo sami i da je to razlog zašto smo morali biti uz druge u cijelom ovom procesu izgradnje bolje budućnosti za čovječanstvo u kojem neće biti ljudi koji će se morati suočiti s onim s čime smo se mi suočili.”
„Što možemo učiniti jest da obrazujemo buduće generacije jer je pamćenje ključni alat za obrazovanje. Povijest se dogodila. Imamo knjige povijesti. Međutim, u slučaju genocida, posebno kada podučavate mlade ljude danas, moramo za taj proces razviti nove alate koji odgovaraju sadašnjim generacijama. Razgovaramo o tehnologiji, govorimo o mnogim stvarima koje nas okružuju, a koje nisu postojale 90-ih ili prije 30 godina kada smo prolazili kroz, genocid i masovne zločine. Sve dok smo u mogućnosti obrazovati sadašnju generaciju, postoji nada”, naveo je Gatera.
